Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Leani Modrušan, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3/A, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 02. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.16.5. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5102717631 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.11.2005.god. a koja glasi: « U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke. »

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5102717631 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.11.2005.god., a koje glase: u odredbi čl. 8.2. « Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. » pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 51400607-5102717631 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.11.2005.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. », u odredbi čl.7. koja glasi: « … obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 10.204,36 € / 76.885,06 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče: na iznos od 16,32 € / 122,94 kn od 02.11.2008 do isplate, na iznos od 22,77 € / 171,59 kn od 02.01.2009 do isplate, na iznos od 25,40 € / 191,40 kn od 02.02.2009 do isplate, na iznos od 28,06 € / 211,44 kn od 02.03.2009 do isplate, na iznos od 20,14 € / 151,72 kn od 02.04.2009 do isplate, na iznos od 20,30 € / 152,93 kn od 02.05.2009 do isplate, na iznos od 11,32 € / 85,31 kn od 02.06.2009 do isplate, na iznos od 0,80 € / 6,06 kn od 02.07.2009 do isplate, na iznos od 5,13 € / 38,67 kn od 02.08.2009 do isplate, na iznos od 12,75 € / 96,09 kn od 02.09.2009 do isplate, na iznos od 5,34 € / 40,20 kn od 02.10.2009 do isplate, na iznos od 4,61 € / 34,73 kn od 02.11.2009 do isplate, na iznos od 13,43 € / 101,18 kn od 02.12.2009 do isplate, na iznos od 20,50 € / 154,47 kn od 02.01.2010 do isplate, na iznos od 29,75 € / 224,16 kn od 02.02.2010 do isplate, na iznos od 27,52 € / 207,32 kn od 02.03.2010 do isplate, na iznos od 43,43 € / 327,21 kn od 02.04.2010 do isplate, na iznos od 39,98 € / 301,25 kn od 02.05.2010 do isplate, na iznos od 43,76 € / 329,72 kn od 02.06.2010 do isplate, na iznos od 86,10 € / 648,75 kn od 02.07.2010 do isplate, na iznos od 76,74 € / 578,16 kn od 02.08.2010 do isplate, na iznos od 111,20 € / 837,85 kn od 02.09.2010 do isplate, na iznos od 94,11 € / 709,06 kn od 02.10.2010 do isplate, na iznos od 77,47 € / 583,73 kn od 02.11.2010 do isplate, na iznos od 120,48 € / 907,76 kn od 02.12.2010 do isplate, na iznos od 142,41 € / 1.073,01 kn od 02.01.2011 do isplate, na iznos od 126,00 € / 949,35 kn od 02.02.2011 do isplate, na iznos od 131,06 € / 987,47 kn od 02.03.2011 do isplate, na iznos od 117,32 € / 883,91 kn od 02.04.2011 do isplate, na iznos od 118,84 € / 895,41 kn od 02.05.2011 do isplate, na iznos od 157,81 € / 1.189,03 kn od 02.06.2011 do isplate, na iznos od 164,82 € / 1.241,85 kn od 02.07.2011 do isplate, na iznos od 213,05 € / 1.605,23 kn od 02.08.2011 do isplate, na iznos od 206,23 € / 1.553,84 kn od 02.09.2011 do isplate, na iznos od 168,37 € / 1.268,57 kn od 02.10.2011 do isplate, na iznos od 161,91 € / 1.219,91 kn od 02.11.2011 do isplate, na iznos od 157,88 € / 1.189,54 kn od 02.12.2011 do isplate, na iznos od 168,82 € / 1.271,96 kn od 02.01.2012 do isplate, na iznos od 179,40 € / 1.351,68 kn od 02.02.2012 do isplate, na iznos od 179,64 € / 1.353,53 kn od 02.03.2012 do isplate, na iznos od 173,04 € / 1.303,74 kn od 02.04.2012 do isplate, na iznos od 175,21 € / 1.320,10 kn od 02.05.2012 do isplate, na iznos od 179,28 € / 1.350,80 kn od 02.06.2012 do isplate, na iznos od 175,41 € / 1.321,62 kn od 02.07.2012 do isplate, na iznos od 175,70 € / 1.323,81 kn od 02.08.2012 do isplate, na iznos od 171,98 € / 1.295,76 kn od 02.09.2012 do isplate, na iznos od 164,61 € / 1.240,24 kn od 02.10.2012 do isplate, na iznos od 173,09 € / 1.304,14 kn od 02.11.2012 do isplate, na iznos od 175,51 € / 1.322,40 kn od 02.12.2012 do isplate, na iznos od 175,70 € / 1.323,81 kn od 02.01.2013 do isplate, na iznos od 163,42 € / 1.231,29 kn od 02.02.2013 do isplate, na iznos od 171,32 € / 1.290,82 kn od 02.03.2013 do isplate, na iznos od 173,46 € / 1.306,94 kn od 02.04.2013 do isplate, na iznos od 168,72 € / 1.271,24 kn od 02.05.2013 do isplate, na iznos od 155,41 € / 1.170,96 kn od 02.06.2013 do isplate, na iznos od 150,16 € / 1.131,38 kn od 02.07.2013 do isplate, na iznos od 155,63 € / 1.172,63 kn od 02.08.2013 do isplate, na iznos od 161,22 € / 1.214,71 kn od 02.09.2013 do isplate, na iznos od 171,51 € / 1.292,23 kn od 02.10.2013 do isplate, na iznos od 166,55 € / 1.254,84 kn od 02.11.2013 do isplate, na iznos od 169,23 € / 1.275,10 kn od 02.12.2013 do isplate, na iznos od 171,08 € / 1.288,97 kn od 02.01.2014 do isplate, na iznos od 149,69 € / 1.127,87 kn od 02.02.2014 do isplate, na iznos od 152,37 € / 1.148,06 kn od 02.03.2014 do isplate, na iznos od 150,48 € / 1.133,78 kn od 02.04.2014 do isplate, na iznos od 147,06 € / 1.108,06 kn od 02.05.2014 do isplate, na iznos od 145,37 € / 1.095,27 kn od 02.06.2014 do isplate, na iznos od 146,83 € / 1.106,27 kn od 02.07.2014 do isplate, na iznos od 150,92 € / 1.137,07 kn od 02.08.2014 do isplate, na iznos od 156,14 € / 1.176,40 kn od 02.09.2014 do isplate, na iznos od 157,01 € / 1.182,97 kn od 02.10.2014 do isplate, na iznos od 158,81 € / 1.196,57 kn od 02.11.2014 do isplate, na iznos od 161,86 € / 1.219,57 kn od 02.12.2014 do isplate, na iznos od 160,09 € / 1.206,21 kn od 02.01.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.02.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.03.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.04.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.05.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.06.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.07.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.08.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.09.2015 do isplate, za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB:23057039320, da tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.602,61 € / 49.747,35 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u rokuod 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.498,09 € / 11.287,36 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23.12.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične u iznosu 1.250,00 eur, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj dana 05. lipnja 2023. tužitelj tvrdi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 51400607-5102717631, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 162.951,00 CHF. Dana 23.12.2015.god. tužitelj i tuženik da su zaključili Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102717631 kojim da je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EURo. Ugovor da sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke, a koja odredba da je nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen da je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi da unaprijed priprema banka. Parnične stranke da nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te da je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji da se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju da na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama da je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom. Predmetni ugovor da sadrži nepoštene ugovorne odredbe, i to kako slijedi. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedena odredba dio da je standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji da je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama da se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj da je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao davatelja kredita kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto da je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna da je kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). U čl.81. propisano da je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. ZZP određeno da je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da

je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži nikakav kriterij/parametar promjenjivosti kamatne stope, dakle da ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom tuženika, no time da nije definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna da je kao neodrediva. Kamata da je cijena, a cijena da je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva da mora biti određena ili barem odrediva. No, u konkretnom slučaju visina kamatne stope da nije određena niti odrediva, obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi jedna da je od temeljnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, jer da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora. Dakle, kamatom da se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te da stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (odredba čl.1021. i čl.1022. ZOO NN 35/05). Odredbom čl.269. ZOO NN 35/05 propisano da je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, u odredbi čl.272. st.1. ZOO, daje da se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe), cit.: „Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.” Iz navedenog da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti

ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo da ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika. Temeljem gore navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima, te Zakona o zaštiti potrošača, odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika ništetna da je sa učinkom ex tunc, te da su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 162.951,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno da je da se kredit otplaćuje u 360 mjesečna anuiteta u visini od 893,78 CHF, te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli u suprotnosti da su s kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja

ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87.). Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena da je i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje da su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EURima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB kupovinom odnosno prodajom EURA da regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo da je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utučišta » a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što da će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač to da ne zna, niti to može znati. Obzirom da tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, isti da u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što da nije raspolagao svim potrebnim informacijama da nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Aneks broj 1. ugovoru o kreditu kojim da je provedena konverzija da nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Tužitelj ukazuje na odredbu čl.41. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojim da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema čl. 55. ZZP-a. Konverzijom kredita da nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja obzirom da je CHF valutna klauzula ništetna od samog početka (ex tunc), te da ista u trenutku konverzije nije uopće postojala. Navedena činjenica da se nije uzela u obzir prilikom konverzije kredita, odnosno u izračun konverzije banka da je stavila svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta da je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom), što da svakako utječe na potpunu restituciju tužitelja. Također bitno za istaknuti da je da je banka u konverziju stavila i sve promjene kamatnih stopa što da znači da banka tada nije poštivala primjenu pravomoćne odluke Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka posl.br. Pž-7129/13. Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu da dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Navedeno pravo tužitelj da crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužitelj da se tog prava nije odrekao sklapanjem Aneksa broj 1. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba da se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit preplatio za iznos od 10.204,36 € / 76.885,06 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom da se radi o složenom kamatnom računu o čemu da tužitelj nema niti može imati stručna znanja,

isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Sklapanjem Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu tužitelj da nije u cijelosti obeštećen stoga da i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, a kako bi tužitelj zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvario pravo na potpunu restituciju, tužitelj da od tuženika potražuje i razliku između glavnica u iznosu od 6.602,61 € / 49.747,35 kn, na koji iznos da teče zatezna kamata od 01.10.2015.god. Zatim, u Aneksu broj 1. ugovoru o kreditu tuženik da prikazuje da po predmetnom kreditu tužitelja na dan 23.12.2015.god. postoji manjak u iznosu od 1.498,09 € (točka 5.3.), a koji iznos da je tuženik također neosnovano stekao. Navedenim aneksom određeno da je da će se prikazani iznos manjka pripisati nedospjeloj glavnici prikazana u točki 5.2., tako da nedospjela glavnica u Aneksu broj 1. u konačnici iznosi 90.361,26 EUR (točka 7.2.). Na temelju svega navedenog, tužitelj zahtjeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.16.5. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5102717631 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.11.2005.god. a koja glasi: « U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke. » II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5102717631 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.11.2005.god., a koje glase: u odredbi čl. 8.2. « Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. »

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 51400607-5102717631 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.11.2005.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. », u odredbi čl.7. koja glasi: « … obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 10.204,36 € / 76.885,06 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče: na iznos od 16,32 € / 122,94 kn od 02.11.2008 do isplate, na iznos od 22,77 € / 171,59 kn od 02.01.2009 do isplate, na iznos od 25,40 € / 191,40 kn od 02.02.2009 do isplate, na iznos od 28,06 € / 211,44 kn od 02.03.2009 do isplate, na iznos od 20,14 € / 151,72 kn od 02.04.2009 do isplate, na iznos od 20,30 € / 152,93 kn od 02.05.2009 do isplate, na iznos od 11,32 € / 85,31 kn od 02.06.2009 do isplate,

na iznos od 0,80 € / 6,06 kn od 02.07.2009 do isplate, na iznos od 5,13 € / 38,67 kn od 02.08.2009 do isplate, na iznos od 12,75 € / 96,09 kn od 02.09.2009 do isplate, na iznos od 5,34 € / 40,20 kn od 02.10.2009 do isplate, na iznos od 4,61 € / 34,73 kn od 02.11.2009 do isplate, na iznos od 13,43 € / 101,18 kn od 02.12.2009 do isplate, na iznos od 20,50 € / 154,47 kn od 02.01.2010 do isplate, na iznos od 29,75 € / 224,16 kn od 02.02.2010 do isplate, na iznos od 27,52 € / 207,32 kn od 02.03.2010 do isplate, na iznos od 43,43 € / 327,21 kn od 02.04.2010 do isplate, na iznos od 39,98 € / 301,25 kn od 02.05.2010 do isplate, na iznos od 43,76 € / 329,72 kn od 02.06.2010 do isplate,

na iznos od 86,10 € / 648,75 kn od 02.07.2010 do isplate, na iznos od 76,74 € / 578,16 kn od 02.08.2010 do isplate, na iznos od 111,20 € / 837,85 kn od 02.09.2010 do isplate, na iznos od 94,11 € / 709,06 kn od 02.10.2010 do isplate, na iznos od 77,47 € / 583,73 kn od 02.11.2010 do isplate, na iznos od 120,48 € / 907,76 kn od 02.12.2010 do isplate,

na iznos od 142,41 € / 1.073,01 kn od 02.01.2011 do isplate, na iznos od 126,00 € / 949,35 kn od 02.02.2011 do isplate, na iznos od 131,06 € / 987,47 kn od 02.03.2011 do isplate, na iznos od 117,32 € / 883,91 kn od 02.04.2011 do isplate, na iznos od 118,84 € / 895,41 kn od 02.05.2011 do isplate, na iznos od 157,81 € / 1.189,03 kn od 02.06.2011 do isplate, na iznos od 164,82 € / 1.241,85 kn od 02.07.2011 do isplate, na iznos od 213,05 € / 1.605,23 kn od 02.08.2011 do isplate, na iznos od 206,23 € / 1.553,84 kn od 02.09.2011 do isplate, na iznos od 168,37 € / 1.268,57 kn od 02.10.2011 do isplate, na iznos od 161,91 € / 1.219,91 kn od 02.11.2011 do isplate, na iznos od 157,88 € / 1.189,54 kn od 02.12.2011 do isplate, na iznos od 168,82 € / 1.271,96 kn od 02.01.2012 do isplate, na iznos od 179,40 € / 1.351,68 kn od 02.02.2012 do isplate, na iznos od 179,64 € / 1.353,53 kn od 02.03.2012 do isplate, na iznos od 173,04 € / 1.303,74 kn od 02.04.2012 do isplate, na iznos od 175,21 € / 1.320,10 kn od 02.05.2012 do isplate, na iznos od 179,28 € / 1.350,80 kn od 02.06.2012 do isplate, na iznos od 175,41 € / 1.321,62 kn od 02.07.2012 do isplate, na iznos od 175,70 € / 1.323,81 kn od 02.08.2012 do isplate, na iznos od 171,98 € / 1.295,76 kn od 02.09.2012 do isplate, na iznos od 164,61 € / 1.240,24 kn od 02.10.2012 do isplate, na iznos od 173,09 € / 1.304,14 kn od 02.11.2012 do isplate, na iznos od 175,51 € / 1.322,40 kn od 02.12.2012 do isplate, na iznos od 175,70 € / 1.323,81 kn od 02.01.2013 do isplate, na iznos od 163,42 € / 1.231,29 kn od 02.02.2013 do isplate, na iznos od 171,32 € / 1.290,82 kn od 02.03.2013 do isplate, na iznos od 173,46 € / 1.306,94 kn od 02.04.2013 do isplate, na iznos od 168,72 € / 1.271,24 kn od 02.05.2013 do isplate, na iznos od 155,41 € / 1.170,96 kn od 02.06.2013 do isplate, na iznos od 150,16 € / 1.131,38 kn od 02.07.2013 do isplate, na iznos od 155,63 € / 1.172,63 kn od 02.08.2013 do isplate, na iznos od 161,22 € / 1.214,71 kn od 02.09.2013 do isplate, na iznos od 171,51 € / 1.292,23 kn od 02.10.2013 do isplate, na iznos od 166,55 € / 1.254,84 kn od 02.11.2013 do isplate, na iznos od 169,23 € / 1.275,10 kn od 02.12.2013 do isplate, na iznos od 171,08 € / 1.288,97 kn od 02.01.2014 do isplate, na iznos od 149,69 € / 1.127,87 kn od 02.02.2014 do isplate, na iznos od 152,37 € / 1.148,06 kn od 02.03.2014 do isplate, na iznos od 150,48 € / 1.133,78 kn od 02.04.2014 do isplate, na iznos od 147,06 € / 1.108,06 kn od 02.05.2014 do isplate, na iznos od 145,37 € / 1.095,27 kn od 02.06.2014 do isplate, na iznos od 146,83 € / 1.106,27 kn od 02.07.2014 do isplate, na iznos od 150,92 € / 1.137,07 kn od 02.08.2014 do isplate, na iznos od 156,14 € / 1.176,40 kn od 02.09.2014 do isplate, na iznos od 157,01 € / 1.182,97 kn od 02.10.2014 do isplate, na iznos od 158,81 € / 1.196,57 kn od 02.11.2014 do isplate, na iznos od 161,86 € / 1.219,57 kn od 02.12.2014 do isplate, na iznos od 160,09 € / 1.206,21 kn od 02.01.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.02.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.03.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.04.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.05.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.06.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.07.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.08.2015 do isplate, na iznos od 162,44 € / 1.223,93 kn od 02.09.2015 do isplate, za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB:23057039320, da tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.602,61 € / 49.747,35 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. VI. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.498,09 € / 11.287,36 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23.12.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje da će u nastavku iznijeti. Što se tiče statusa tužitelja kao potrošača, odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) da određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača da moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača da proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Što se tiče konverzije kredita sukladno odredbama zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju nn 102/2015, odlučna činjenica koju da sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da jest da su tužitelj i tuženik dana 23.12.2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te da je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim da se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom da je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15.

Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH da je u postupku u kojem da je doneseno rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak) odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH da zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji da ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH da navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj da je taj koji da je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa da je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji da su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što da je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH da u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH da navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer da treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što da je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 da nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos da je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno da je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te da ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što da je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj da u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 da je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim da se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima da sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito da je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH da je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom da je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje da je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene da su od ispitivanja nepoštenosti (one da nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila da je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke; te, ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile da su navodno ništetne ugovorne odredbe čime da je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak da se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi da se o pravnom stavu koji da nije nepoznat u praksi Suda EU i koji da je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što da su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU da se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako da je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji da se reflektira i u odluci C-567/20, a to da je da konverzija kredita u EUR, koja da je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU da kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako da Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje da se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno da je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što da se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno da proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja da je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga da su svi učinci konverzije (koji da su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja da se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje da se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19.c određen da je način izračuna konverzije, gdje da se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj da je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano da je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako da je prethodno navedeno), i na temelju kojeg da se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje da su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te da se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om da je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik da je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako da je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, dolazi da se do sljedećih utvrđenja: i. tužitelj da je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

ii. navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; iii. pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer da je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik da se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. Što se tiče, razlike glavnice u chf i u eur i manjku utvrđenom u konverziji, tužitelj da pod točkom V. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 6.602,61 EUR / 49.747,35 kn s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, a ujedno pod točkom VI. tužbenog zahtjeva da potražuje i iznos od 1.498,09 EUR / 11.287,36 kn s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim da je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen da je dana 23.12.2015. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji. Obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je od dana 23.12.2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Što se tiče aneksa ugovora o kreditu, sklapanjem Aneksa broj 1. od 23.12.2015. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj da u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni da su iznos i valuta kredita te da je tako člankom 5.2. Aneksa broj 1. utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 89.465,18 EUR-a. Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1. kojim da je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te da stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 6.602,61 EUR / 49.747,35 kn, a za koji iznos da je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Također, iz istog razloga da je neosnovano potraživanje tužitelja s osnove plaćenog utvrđenog manjka u iznosu od 1.498,09 EUR / 11.287,36 kn. Naime, navedeni iznos manjka utvrđen da je sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZIDZPK, a isti da je očito nastao zbog neurednosti tužitelja prilikom isplate kredita, odnosno prilikom usporedbe stvarnog plana u švicarskim francima i simuliranog plana u eurima utvrđeno da je da bi tužitelju preostalo dugovanja kada bi se sve uplate koristile za podmirenje dugovanja po kreditu u EUR-ima. Takav manjak da predstavlja iznos koji da je uračunat u ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Aneksa broj 1., a koje da predstavlja preostalu nedospjelu glavnicu u iznosu od 89.465,18 EUR-a. Navedeno da jasno proizlazi i iz odredbe čl. 7. 2. Aneksa kojim da je regulirano podmirenje nastalog manjka na način da je utvrđeno da ukupno potraživanje s osnove obveza navedenih u čl. 5.2. i s osnove obveza navedenih u čl. 5.3. (manjak) u ukupnom iznosu od 90.361,26 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, sklapanjem Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu. Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno ističe da bi predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20. Što se tiče nedopuštene i nepoštene primjene valutne klauzule izražene u chf, tužitelj da pod točkom IV. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 10.204,36 EUR / 76.885,06 kn s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što da je eventualno potraživanje tužitelja u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano da je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 05.06.2023. godine, to tuženik ističe kako da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja da je tužitelj vršio, pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik da se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom da je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim da se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što da osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje da se vezano za konverziju razmatraju u ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što da je i gore navedeno, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što da se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav da se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu da propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz da je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te da je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik da se očituje kako slijedi. Što se tiče, informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora, odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda da su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što da ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik da je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način da nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao da je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima da se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje da je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja da utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj da je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke . Tuženik da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji da prileži spisu vidljivo da je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu da je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji da može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj da je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji da su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji da su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno da je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu da stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument da sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako da se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada da je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan da je primjer u Eurima iz kojeg da je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada da je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik da informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također da je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja da je bila prilog uz “Novi list”, a koja da su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također da je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje da je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj da se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također da je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja da imaju i koja da su im vezana za neku od navedenih valuta. iv. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također da je dobio brošuru u kojoj da je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj da je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo da je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok da se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog da proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj da je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik da uz odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. GB (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. GB da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem da je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu da je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim saslušanjem tužitelja, dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik da želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Što se tiče nepostojanja «ekstra profita» banke, tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer da je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome da govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje da stvara valutni rizik koji da si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka da podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo da je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja da je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka da vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka da ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u da su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To da je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg da jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti da ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke da su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik da se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije.Dakle iz svega da nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako da to predlaže tužitelj, to da nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer da ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Zaključno, odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu da je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta da je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti da proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak da ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista da nije nepoštena, jer da sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču da nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Što se tiče ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj da pod točkom II. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što da se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Kako da je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime da je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila da bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj da je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime da tužitelj podnošenjem tužbe na dan 05.06.2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno da proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine na kojoj da je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj da je donesen sljedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” A koje da je pravno shvaćanje već bilo izraženo u rješenju Županijskog sud u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem da se također navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“ U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove preplaćenih kamata, tuženik da se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik da je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik da je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik da se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu da sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista da je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu da predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba da imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako da se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje da uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što da takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to da ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika da nije nepošteno. Što se tiče nepostojanja znatne neravnoteže, tuženik da posebno napominje da je tužitelju već 01.05.2011. godine kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila da je 5,19%, a dana 01.10.2011. godine na 5,00%, te da je 01.01.2014. godine fiksirana na 3,23%. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što da se osporava u cijelosti, iz gore navedenog da jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer da je tužitelju kamatna stopa za vrijeme otplate kredita bila snižena i ispod početno ugovorene. Što se tiče metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa, tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja da je objavljena dana 02.12.2013., a stupila na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik da je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom da se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa.Tuženik da je postupio sukladno navedenoj obvezi te donio Metodologiju, koja da se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa da je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik da je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik da je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom da je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što da je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno da je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa da tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno da je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već da je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje da daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu da je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Što se tiče kamatne stope od 3,23%, ZIDZPK NN 143/13 da je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom da je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija da je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana da je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Tako da je odredbom čl. 11.a st. 5. bilo propisano sljedeće: “…promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. To zakonsko ograničenje visine kamatne stope se primjenjuje isključivo jednokratno i tijekom ograničenja kamatna stopa je nepromjenjiva, a ovo ograničenje konačno se prestaje primjenjivati s prvim dospijećem kreditne obveze nakon što ugovoreni tečaj odnosne valute deprecira na razinu ispod navedene aprecijacije, kontinuirano u razdoblju od 30 kalendarskih dana. Hrvatska narodna banka će do 15. prosinca 2013. godine objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka…” Zakonsko fiksiranje kamatne stope jedna da je od mjera zakonodavca koja da je uvedena kroz ZIDZPK NN 143/13 i koja da se odnosi na ugovore o kreditu u valuti CHF. Cilj te mjere da je bio uvesti mehanizam zaštite dužnika (ovdje tužitelja – korisnika kredita) od porasta tečaja koji premašuje 20% na način da se u takvim valutama ograničava i fiksira iznos kamatne stope sve dok aprecijacija takve valute traje, kao što da je to bio slučaj sa švicarskim frankom. Temelj za određivanje tako snižene kamatne stope bio da je izračun HNB-a, prema kojem da prosječna ponderirana kamatna stopa u 13-godišnjem razdoblju na stambene kredite vezane uz švicarski franak iznosi 4,62%. Na tu kamatu, Zakon o potrošačkom kreditiranju da predviđa 30-postotno umanjenje slijedom čega da je kamatna stopa umanjena na 3,23%. Dakle, svrha uvođenja fiksne kamatne stope od 3,23% temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju bila da je ublažavanje aprecijacije tečaja švicarskog franka prema euru, a posljedično i prema kuni, odnosno radilo da se o mjeri koja da je smanjila kamatnu stopu kako bi se umanjio teret koji je postojao zbog povećanja tečaja. Kako da to proizlazi i iz konačnog prijedloga Zakona o potrošačkom kreditiranju od 24. listopada 2013. godine Vlade Republike Hrvatske, mjerom fiksiranja kamatne stope „štiti se najugroženija skupina građana, koja je bila izložena ne samo rastu kamatne stope nego i rastu tečaja te su i vjerovnici (banke) dužni preuzeti dio tereta koji su u proteklom razdoblju snosili isključivo potrošači.“ Dakle, tuženik da je taj koji je snosio teret zakonskog fiksiranja kamatne stope i to za razliku između primjene početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope od 3,23%, odnosno, usporedbom početnog i realiziranog otplatnog plana došlo da je do smanjenja anuiteta temeljem niže kamatne stope čime da je postignuto određeno bitno smanjenje potrošačeve obveze, a sve u svrhu smanjenja utjecaja rasta tečaja švicarskog franka. Drugim riječima, uvođenjem fiksne kamatne stope, tužitelj da je temeljem zakona ostvario restituciju sukladno zakonskim odredbama pa da se u obzir prilikom izračuna preplate s osnove navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nikako ne može zanemariti i razlika koja da je nastala u primjeni tako snižene kamatne stope. Neosnovano da bi, stoga, bilo svako potraživanje tužitelja koje ne bi bilo umanjeno za razliku koja je nastala u razdoblju primjene zakonski fiksirane kamatne stope od 3,23% jer da ono kao takvo nesporno predstavlja jedan od oblika obeštećenja tužitelja kao potrošača. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj da se odrekao uživati blagodat odredbe čl. 11.st.5 ZPK. i stope koja da je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje da se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita te stoga da sud ne može zanemariti utjecaj restitucije po toj osnovi na ukupno možebitno potraživanje tužitelja. U slučaju da sud bude smatrao osnovanim tužbenim zahtjev tužitelja u kojem zahtijeva da se predmetni ugovor o kreditu od početka promatra kao kunski kredit s početno ugovorenom kamatnom stopom tada da ne može doći do primjene čl. 11.a st. 5. ZIDZPK/14 pa posljedično kamatne stope od 3,23%, jer da u tom slučaju ne postoji nikakva aprecijacija tečaja. Sud da bi stoga prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, tj. retroaktivnom intervencijom suda, ovaj kredit izuzeo od primjene navedene zakonske odredbe slijedom čega da je tuženik u tom razdoblju očigledno neosnovano snosio trošak razlike između kamatne stope od 3,23% i ugovorene kamatne stope. Što se tiče deklaratorne zaštite koju da traži tužitelj u ovoj stvari, ista da je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi da u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno da mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što da je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa da se više ne može smatrati promjenjivom, jer da tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno da je i sadržajno nepotpun, stoga da odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora da i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,19% godišnje, no jasno da je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to da samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime da jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije da pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke da su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što da uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen da je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (MB, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga da se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 da potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj da se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja da nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već da je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on da tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer da bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već da je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari da nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud da bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da su sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više da je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) da jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to da je naknada štete. Takva pravna osnova jasna da je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje da je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već da i dalje egzistira. Što se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata, vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što da se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a da treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno da je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što da tuženik osporava, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer da je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja da nije bio nepošten te da ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane. Tuženik dalje navodi da se dodatno očituje kako slijedi. Što se tiče konverzije kredita sukladno ZIDZPK/15, stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 da je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim da se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito da se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima da sud ističe:

„12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH da je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Slijedom navedenog, očito da je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Što se tiče učinaka konverzije iz ZIDZPK-a NN 102/2015, odredbama ZIDZPK-a NN 102/2015 zakonodavac da je ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa). Tuženik da je kao banka bio dužan prema strogim i detaljnim pravilima napraviti izračun konverzije i to na način da se simulira da je predmetni ugovor o kreditu bio od početka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenim kamatnim stopama koja da je vrijedila za prethodno vrijeme za tu vrstu kredita. Tuženik da je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom navedenog sporazum o konverziji da je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što da je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. Slijedom navedenog, očito da je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Opreza radi tuženik da se u odnosu na tužbeni zahtjev dodatno očituje. Što se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata, pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare da moraju imati i utjecaja na druge pravne institute. Očito da je da pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH odstupaju od općeg pravila obveznog prava, a to da je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što da je i bila dosadašnja praksa VSRH, jer da dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara da je izravno povezana s dospijećem obveze. Ovo osobito iz razloga što da uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa tako da nije niti nastao ugovorni odnos, pa da je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti). Obzirom da, kao što da je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano da je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora. Budući da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto da vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), da dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer da su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima zatezne kamate da se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što da bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer da je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog. S druge strane, uzimajući u obzir novi stav VSRH, za zaključiti da je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom da je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka da ima konstitutivni karakter), a što da dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa da to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog da ne bi imalo smisla, jer da bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji da bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer da na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali da bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane. Iz ranije citiranog rada dr. sc. OB dipl.iur razvidno da je da i ovo stajalište tuženika korespondira sa mišljenjima pravne teorije kada da se navodi: „Pravno stajalište VSRH-a, nadalje, otvara pitanje početka tijeka zateznih kamata na ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla. Temeljem čl.29.st.1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Jasno je, stoga, da i ZOO veže početak tijeka zateznih kamata uz dospjelost tražbine. No, u pogledu zateznih kamata na ono što je stečeno bez osnove ZOO predviđa posebno pravilo, pa je tako u čl. 115. ZOO-a propisano da zatezne kamate teku od stjecanja ako je stjecatelj bio nepošten odnosno od podnošenja zahtjeva ako je stjecatelj bio pošten.“ … „Doduše potrebno je naglasiti da odredba čl. 1115. ZOO-a počiva na premisi da tražbina povrata onoga što je dano bez osnove dospijeva trenutkom stjecanja, odnosno davanja. U tom smislu, ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“ Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada da je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što da obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Što se tiče valutne klauzule i informiranosti tužitelja i postupanja tuženika u fazi pregovora, vezano za informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora, tuženik da opetovano ukazuje na odluke Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih da proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što da je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, kao što da je i gore navedeno, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što da se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dodatno, tuženik da ukazuje na najnoviju odluku Suda EU u predmetu C-593/22. U navedenom predmetu tužitelji da su u glavnom postupku podnijeli tužbu kojom su zahtijevali, s jedne strane, da se odredbe ugovora o zajmu na temelju kojih moraju snositi tečajni rizik proglase nepoštenima i ništetnima, te s druge strane, da sud društvu First Bank naloži da u svrhu ponovne uspostave ugovorne ravnoteže naplati mjesečne rate, kamate i provizije s obzirom na tečaj švicarski franak/rumunjski leu koji je utvrdila Narodna banka Rumunjske na dan potpisivanja ugovora, kako retroaktivno tako i ubuduće, do povrata kredita, uz povrat preplaćenog iznosa. Dakle, predmetni slučaj da odgovara onome što tužitelj potražuje u ovom postupku. Odgovarajući na prethodna pitanja koja da je Specijalizirani sud u Cluju uputio u ovom predmetu, Sud EU da je podsjetio da je odredbom čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Na ovaj način, Sud EU da potvrđuje svoje ranije stavove iz odluka C-81/19 i C-243/20, te odgovarajući na prethodno pitanje Specijaliziranog suda u Cluju navodi da, nije nužno da odredba unesena u ugovor o zajmu sklopljen između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga doslovno navodi odgovarajuću obveznu zakonsku ili regulatornu odredbu nacionalnog prava ili da izričito upućuje na nju, nego da je dovoljno da je materijalno istovjetna toj obveznoj odredbi, tj. da ima isti normativni sadržaj. Također, vezano za informacije koje da je trgovac pružio potrošaču, Sud EU da navodi da, ne samo da je odredba koja je odraz zakonskih dispozitivnih odredbi isključena od ispitivanja nepoštenosti, već i da ugovaranje takve odredbe ne ovisi o informacijama koje je trgovac pružio potrošaču ni o potrošačevu poznavanju primjenjivih pravnih odredbi, odnosno, odgovarajući na prethodno pitanje navodi kako nije relevantna okolnost da taj potrošač nije znao za činjenicu da je ta odredba odraz obvezne zakonske ili regulatorne odredbe nacionalnog prava. Tuženik smatra da se navedeni stav Suda EU ima primijeniti i na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u iz Ugovora o kreditu, istu dovodeći u vezu sa zakonskom odredbom o valutnoj klauzuli sadržanoj u članka 22. ZOO-a koja da u bitnome propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju HNB-a. Primjenjujući gore citirani stav Suda EU na konkretni slučaj da proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog Ugovora o kreditu, a koja da je u cijelosti sukladna odredbi iz čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Međutim, ako sud smatra da mu je dopušteno odlučivati o nepoštenosti i ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, tuženik da na okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ustraje da se u daljnjem tijeku postupka izvede dokaz čitanjem letaka priloženih uz odgovor na tužbu i saslušanjem tužitelja. Svi dokazni prijedlozi koje da je tuženik dostavio usmjereni da su na utvrđivanje činjenice o tome je li tužitelj bio informiran prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te tuženik da želi naslovnom sudu prezentirati činjenice o tome na koji način se postupalo prilikom ugovaranja kredita ovakve vrste generalno kao i u poslovnici u kojoj da je tužitelj ugovorio predmetni kredit kao i da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što da tuženik osporava u cijelosti, tada da tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od EUR 900,21 (kada da je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja da iznosi EUR 900,21 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: EUR 0,12 od 02.12.2005. pa do isplate, EUR 1,03 od 02.01.2006. pa do isplate, EUR 5,26 od 02.02.2006. pa do isplate, EUR 12,37 od 02.03.2006. pa do isplate, EUR 15,96 od 02.04.2006. pa do isplate, EUR 14,60 od 02.05.2006. pa do isplate, EUR 13,29 od 02.06.2006. pa do isplate, EUR 15,90 od 02.07.2006. pa do isplate, EUR 16,70 od 02.08.2006. pa do isplate, EUR 12,12 od 02.09.2006. pa do isplate, EUR 13,62 od 02.10.2006. pa do isplate, EUR 13,36 od 02.11.2006. pa do isplate, EUR 15,48 od 02.12.2006. pa do isplate, EUR 21,52 od 02.01.2007. pa do isplate, EUR 25,59 od 02.02.2007. pa do isplate, EUR 23,70 od 02.03.2007. pa do isplate, EUR 24,80 od 02.04.2007. pa do isplate, EUR 35,09 od 02.05.2007. pa do isplate, EUR 37,62 od 02.06.2007. pa do isplate, EUR 40,95 od 02.07.2007. pa do isplate, EUR 40,93 od 02.08.2007. pa do isplate, EUR 36,36 od 02.09.2007. pa do isplate, EUR 43,15 od 02.10.2007. pa do isplate, EUR 43,32 od 02.11.2007. pa do isplate, EUR 38,55 od 02.12.2007. pa do isplate, EUR 39,07 od 02.01.2008. pa do isplate, EUR 29,98 od 02.02.2008. pa do isplate, EUR 22,95 od 02.03.2008. pa do isplate, EUR 16,00 od 02.04.2008. pa do isplate, EUR 32,30 od 02.05.2008. pa do isplate, EUR 36,83 od 02.06.2008. pa do isplate, EUR 31,88 od 02.07.2008. pa do isplate, EUR 41,74 od 02.08.2008. pa do isplate, EUR 39,52 od 02.09.2008. pa do isplate, EUR 29,79 od 02.10.2008. pa do isplate, EUR 16,32 od 02.11.2008. pa do isplate, EUR 18,76 od 02.12.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Što se tiče financijskog vještačenja, u odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što da je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa da stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje dokaza saslušanjem tužitelja i čitanjem letaka priloženih uz odgovor na tužbu, Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (na okolnost konverzije kredita) da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), (za razliku u tečaju u CHF) izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje sukladno prigovoru radi prijeboja iz ovog podneska. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da tuženik u odgovoru na tužbu iznosi čitav niz netočnih navoda, i to: potpuno neosnovano da pokušava nametnuti zaključak kako tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije bio potrošač odnosno nije imao svojstvo potrošača te potpuno neosnovano da teret dokaza o tome pokušava prenijeti na tužitelja, potpuno neosnovano da pokušava nametnuti zaključak da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama (tuženik da neosnovano pokušava nametnuti taj zaključak unatoč mnogim pravomoćnim presudama u kojima da je jasno utvrđeno da konverzija nije obeštećenje te da korisnici konvertiranih kredita imaju pravo i na preplaćene iznose i na zatezne kamate na iste od dana pretplate), da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što da je ista odraz zakonske odredbe čl.22. Zakona o obveznim odnosima, te da ukazuje na odluke suda EU koje da u konkretnom slučaju nisu primjenjive, da se o spornim odredbama pregovaralo, a tuženik da u svom postupanju nije povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, odnosno da banka nije propustila dati tužitelju sva potrebna objašnjenja i informacije glede spornih ugovornih odredbi, te da u tom pravcu dostavlja pisani iskaz svjedoka-djelatnika banke, potpuno neosnovano da pokušava nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja ugovora o kreditu upravo tužitelj bio nesavjestan jer da se tužitelj nije dovoljno informirao, da sporna odredba o CHF valutnoj klauzuli ne predstavlja nepoštenu i nerazumljivu odredbu jer da je tuženik tužitelju dao sva potrebna objašnjenja i informacije, a tužitelj da je bio svjestan ekonomskih posljedica takve odredbe, tuženik da u odgovoru na tužbu nastoji opravdati izvršene promjene kamatnih stopa – tuženik da neosnovano spori da bi tužitelju nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju, da je zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata neosnovan. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan, te su neosnovani navodi tuženika u pogledu tumačenja prigovora zastare. I konačno, tuženik da je istaknuo i procesnopravni prigovor radi prijeboja u iznosu od 900,21 EUR, koji prigovor da je u potpunosti neosnovan. Tužitelj dalje ukazuje da, u pogledu prigovora tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru, te da upravo tužitelj treba dokazati status potrošača, da su ovakvi navodi u potpunosti neosnovani, a što da je potvrdio i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-18/2018. U navedenoj odluci Vrhovni sud da izričito navodi da je upravo na banci teret dokaza činjenice da određeni tužitelj nije potrošač. Dakle, status potrošača da se presumira, a

teret pobijanja takve činjenice da je isključivo na tuženiku. Potrebno da je imati na umu sljedeće. Potrošački kredit mogao da je biti odobren isključivo fizičkoj osobi koja djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju tužitelj da je ugovor zaključio kao fizička osoba, a iz sadržaja ugovora nesporno da je da je ugovor odobren kao stambeni kredit za kupnju nekretnine. Stoga, prilikom odobravanja kredita banka da je jasno znala namjenu kredita, i znala da je poziciju tužitelja. U protivnom takav kredit da ne bi bio niti odobren. Zatim, tužitelj ukazuje da su upravo potrošački ugovori sukladno odredbi čl.19b. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) mogli biti konvertirani. Da predmenti ugovor nije potrošački ugovor tada da se u pogledu istoga ne bi mogla provesti konverzija. Budući da je upravo tuženik potpisao Aneks ugovoru u konkretnom slučaju razvidno da je da predmetnom ugovoru priznaje svojstvo potrošačkog ugovora. Tuženik da je sadašnjim navodima zapravo kontradiktoran sam sebi, a što da je očito usmjereno na odugovlačenje ovoga postupka. Tuženik da osporava tužitelju pravo na bilo kakvu isplatu iz razloga što da je tužitelj svoj kredit konvertirao, te da konverzijom prestaje pravo potrošača na bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Ovakav stav tuženika da je neosnovan iz razloga što da zaključeni Aneks u biti predstavlja dodatak osnovnom ugovoru. Konverzija kredita da nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost cijelog ugovora ili pojedinih odredbi jer da se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi, stoga da je ovakav stav tuženika neosnovan iz razloga koje da će tužitelj iznijeti u nastavku. To što da su tužitelj i tužena u međuvremenu sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sklopili Aneks predmetnom ugovoru o kreditu da ne znači da je time tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi tečaja i kamatne stope. Konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovoru o kreditu da nije od značaja za tužbeni zahtjev kako ga je tužitelj postavio jer da se odredbama ZID ZPK, a niti Aneksom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi koje se tiču CHF valute i jednostranog mijenjanja kamatne stope. Stoga da se niti odredbama ZID ZPK, a niti Aneksom ugovora nije razriješilo pitanje ništetnost odredbi koje se tiču tečaja CHF valute i jednostranog mijenjanja kamatne stope od strane banke/tuženika. Što se tiče odluke Vrhovnog suda posl.br. Gos-1/2019 tužitelj ukazuje da se u navedenom postupku nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana sklapanja konverzije, što da znači da će u svakom pojedinačnom slučaju biti potrebno utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom Ugovora o kreditu ugovorne strane uredile da su svoj odnos pro futuro, odnosno tek od sklapanja Aneksa tužitelj da svoj kredit otplaćuje u EURo valuti u kunskoj protuvrijednosti, uz primjenu EURIBORa kojim da se definira promjenjivost kamatne stope za ubuduće. U razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa kojim se provela konverzija, tužitelj da je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu da je tuženik kamatnu stopu mijenjao jednostranom odlukom i u kojem da se tečaj CHF mijenjao. Glede odluke Suda EU broj C-567/20 sud EU da kaže da isti nije nadležan za odlučivanje jer da su krediti zaključeni u razdoblju kada Republika Hrvatska nije bila dio Europske unije. No istovremeno da ukazuje da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača. Konverzijom kredita da nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja iz sljedećih razloga: CHF valutna klauzula ništetna da je od samog početka (ex tunc), te da ista u trenutku konverzije nije uopće postojala. Navedena činjenica da se nije uzela u obzir prilikom konverzije kredita, a ona da svakako utječe na potpunu restituciju tužitelja. Naime, potrošači da su pristupili konverziji a da nisu imali nikakvih saznanja o tome da konvertiraju valutu koja da je zapravo ništetna (na koju ništetnost da su morali čekati još narednih 3 godine), u obračunu konverzije banka da je koristila sve promjene kamatnih stopa kako po CHF kreditu, tako i po EURo kreditu koje da su se tijekom cijelog perioda mijenjale jednostranom odlukom tuženika, što da također utječe na potpunu restituciju tužitelja. Navedeno da znači da banka negira, zanemaruje, te podcjenjuje primjenu odluka Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka. Prilikom obračuna konverzije, banka da nije uzela u obzir da je odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope ništetna, već da je (unatoč tada pravomoćnim odlukama sudova najviše instance) u obračun uzela u obzir i sve promjene kamatnih stopa, a koje promjene da su bile donesene jednostrano od strane banke. Stoga, banka da ponovno ne uvažava interese potrošača, ponovno da ne postupa kao savjestan gospodarstvenik, nego da svojim postupanjem ponovno dovodi do povrede načela savjesnosti i poštenja. Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa kredit da je preplaćen. Navedeno pravo tužitelj da crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužitelj da se tog prava nije odrekao sklapanjem Aneksa. Dakle, u svakom pojedinačnom postupku, a primjenom navedenih Zakona, na sudu da je da utvrdi je li uspostavljena ravnoteža potrošača. Konverzijom ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba da ne može konvalidirati. I sam ZOO u odredbi čl.326. da jasno propisuje da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Zatim, da bi određeni ugovor ili ugovorna odredba mogao/la konvalidirati voljom ugovornih strana tada da ne smiju biti ništetni bitni sastojci ugovora (odredba o valutnoj klauzuli i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bitni da su sastojci ugovora o kreditu). Stoga da konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nije ostvarena provedenom konverzijom. Tužitelj ukazuje na revizijske odluke Vrhovnoga suda RH broj Rev- 870/01, Rev-899/06, te Rev-1743/11 u kojima da je nedvojbeno utvrđeno da se pravna valjanost pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Navedenom odlukom Vrhovni sud preinačio da je presudu Županijskoga suda u predmetu kojim da je odbijeno utvrđenje ništetnosti pravnoga posla zbog donošenja kasnijeg zakona, pa da je Vrhovni sud utvrdio da je pravni posao ništetan jer da je bio ništetan od samog početka, i to prema zakonu koji je vrijedio na dan sklapanja pravnog posla. Tužitelj, koji da je tražio da se pravni posao proglasi ništetnim, pozivao da se na činjenicu da je pravni posao sklopljen protivno zakonu, dok da se tuženik pozivao na činjenicu da je kasnije drugim zakonom navodno taj ništetni pravni posao konvalidirao u valjani pravni posao. Budući da u kasnijem zakonu nije izričito niti jednom odredbom tog zakona bilo propisano da konkretni ugovori tim novim zakonom postaju pravno valjani, Vrhovni sud RH da je pravilno odlučio da onda takav pravni posao ne može konvalidirati te da je on ništetan od početka. Ako se to prevede na slučaj „franak“, nedvojbeno da se može utvrditi da su svi ugovori u švicarskim francima ništetni sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima koji su vrijedili na dan zaključenja tih ugovora (u periodu od 2004. do 2008.god.) te da izmjene ZPK-a iz 2015. niti jednom svojom odredbom nisu izričito propisale da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora ovim zakonom postale valjane. Pitanje pravnog interesa potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredit s EURo valutom raspravio da je Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine. Bez obzira na provedenu konverziju kredita, Vrhovni sud RH da u odluci broj: Rev 2868/2018 izričito navodi da tužitelji konvertiranih kredita imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti pravo na isplatu preplaćenih iznosa. To što da su tužitelj i tužena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sklopili dodatak predmetnom ugovoru o kreditu da ne znači da je time tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi tečaja i kamatne stope. Stoga, u svakom pojedinačnom postupku da treba raspraviti pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača koji su svoje Ugovore o kreditu konvertirali iz valute CHF u valutu EUR, zbog čega da je potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem. Konverzija kredita da nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi jer da se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi. Odredbom čl.41.st.1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema odredbi čl.55. ZZP-a. Iz navedenog da je razvidno da se potrošačima ni u kojem slučaju ne može ograničiti pravo na potpunu restituciju na koju da imaju pravo uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj ukazuje i na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26.05.2020.god. Radi da se o činjenično i pravno identičnom predmetu. Naime, u svojoj odluci Županijski sud u Osijeku odbio da je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj zaključenjem Sporazuma ne može tražiti utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora. Vrhovni sud RH izričito da navodi da je ovakvo pravno stajalište Županijskog suda pogrešno zbog čega da je odluka ukinuta. U obrazloženju odluke Rev-18/2018 Vrhovni sud da navodi: « … također je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. » Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-1096/2022 ukinute da su presude Županijskog i Općinskog suda i predmet da je vraćen na ponovno postupanje s jasnom uputom da korisnici konvertiranih kredita imaju pravo potraživati novčane iznose koje su preplatili temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno da korisnici konvertiranih kredita zadržavaju pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj ukazuje na odluke Županijskih sudova koje da su donijete u činjenično i pravno identičnim predmetima, a u kojim odlukama da je izražen stav da tužitelji konvertiranih kredita nisu obeštećeni sklapanjem Dodatka, te da je tuženik dužan tužitelju isplatiti preplaćenu kamatu, preplaćeni tečaj te razliku u glavnici nastala kao posljedice ništetnih odredbi ugovora zajedno sa zateznim kamatama koje da teku od dana zaključenja Dodatka ugovora o kreditu pa do isplate. Prilikom odlučivanja o pravu tužitelja na potpunu restituciju, svakako da treba uzeti u obzir presudu suda EU u predmetu DB protiv ERSTE Bank Hungary broj C-118/17 od 14.03.2019.god., koja da se kao jedan od izvora prava ima primijeniti prilikom odlučivanja. Navedenom odlukom da je između ostalog utvrđeno: činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU. Nacionalni sud da mora provjeriti je li nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima odredbe o tečajnim razlikama, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu

potrošača, na temelju navedene nepoštene odredbe. Dakle, Sud EU u svojoj odluci C-118/17 da izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja da je zajamčena potrošačima. Iz navedenog da proizlazi da u svakom pojedinačnom slučaju sud mora voditi računa što je u interesu potrošača, te u situaciji kada su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, pravo na potpunu restituciju neminovno da je pravo svakog potrošača, koje pravo da mu se ne smije umanjiti, ograničiti niti oduzeti. Također, značajna da je i odluka suda EU u predmetu C-452/18 (Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.g.). Navedenom odlukom sud da je između ostalog odlučio: « Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri. » Navedena odluka da se može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, u trenutku konverzije kredita da još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti. Zatim, prilikom obračuna konverzije banka da je u obračun uzela u obzir i sve promjene kamatnih stopa, a koje promjene da su bile donesene jednostrano od strane banke. Stoga, banka da ponovno ne uvažava interese potrošača, ponovno da ne postupa kao savjestan gospodarstvenik, nego da svojim postupanjem ponovno dovodi do povrede načela savjesnosti i poštenja. Iz navedenog da je razvidno da tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran i prema tome, a u skladu sa tumačenjem suda EU, nije dao informiran i slobodan pristanak, niti se odrekao prava na utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i prava na potpunu restituciju uslijed ništetnosti. Da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, da proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01.09.2003.god. do 31.12.2008.god., a kojima da su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Kako da predmetni ugovor o kreditu sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa prema odluci banke, te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe da su proglašene ništetnima, presuda donesena u kolektivnom sporu ima da se primijeniti na konkretan slučaj. I naposljetku potrebno da je napomenuti da su Trgovački sud u Zagrebu, Visoki trgovački sud RH, te Vrhovni sud RH prilikom odlučivanja, u spisu imali poveći broj upravo ovakvih ugovora o kreditu. Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisano da je tko i pod kojim uvjetima može podnijeti tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan da je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok da je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Sukladno navedenim odredbama, u posebnim parnicama tužitelji da se imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava. U tom da će slučaju sud biti vezan za utvrđenja iz te parnice na koju da se tužitelj poziva. S obzirom na zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti, na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sudskom postupku da proizvodi izravne pravne posljedice u ovom parničnom postupku. Da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnih presuda na koja se tužitelj poziva, utvrdio da je i Vrhovni sud u predmetu pod brojem Rev-3412/2018 (odluka koja da je donesena u pojedinačnom postupku potrošača/korisnika kredita protiv RBA d.d. koji postupak da se vodio pod posl.br. P-5534/15) u kojoj da se navodi direktan učinak kolektivnih presuda Trgovačkog suda na pojedinačne postupke: « Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. ». Na sporni pravni odnos primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji da je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji da u odredbi čl.81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja da bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da jest sklapati ugovore o kreditu, stoga da banka nesporno ima financijska znanja koja da potrošač nema. Dužnost da je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kriterije promjene kamatne stope, informacije o valuti u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koji da mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje da za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli svakako da se može reći da su jasne i uočljive, obzirom da se iste nalaze na vidljivom mjestu, a i samom tužitelju da je bilo jasno da su valute općenito podložne promjenama. No ove odredbe da nikako nisu razumljive. Ovdje da se ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih posljedica koje da za tužitelja mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, postavlja da se pitanje kako je tužitelj uopće mogao biti u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje da za njega mogu proizaći. Obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju da upućuje Direktiva 93/13 u čl.4. st.2. i koju da pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra Paula J i dr. Protiv Banca Românească SA, broj C-186/16 da navodi: „...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv – s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti...” Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Razlog uzimanja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima i s promjenjivom kamatnom stopom da je taj što da je isti bio prezentiran kao najpovoljniji od svih ostalih kredita, s mogućim minimalnim promjenama tijekom otplate. Pa da se postavlja pitanje, zašto bi netko tražio skuplji kreditni proizvod i plaćao veće anuitete ako mu se u trenutku podizanja kredita nudi bolja i povoljnija opcija. Činjenica da se u ponudi tuženika nisu nalazili samo krediti s CHF valutnom klauzulom, da ne oslobađa banku obveze na davanje svih pojašnjenja u pogledu spornih ugovornih odredbi. Tuženik da sudu, potpuno neosnovano, pokušava nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja ugovora o kreditu upravo tužitelj bio nesavjestan. Pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te da tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada da do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Netočan da je navod tuženika da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, te za vrijeme sklapanja ugovora. U pogledu valutne klauzule, odlučna činjenica u ovom postupku da je ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome da nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. U pogledu kamatne stope, tuženik da nije objasnio onaj najbitniji dio kod promjenjive kamatne stope, a to da su zapravo kriteriji, odnosno parametri promjenjivosti. Tužitelj da se mogao informirati o obvezama koje da za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženikom samo u situaciji da ugovor sadrži precizan način promjene kamatne stope, egzaktne parametre te metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu ugovorene kamatne stope, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli bit suvislo objašnjeni po službeniku banke. U konkretnom slučaju zapravo da se radi o visoko rizičnom kreditu (što da tužitelju uopće nije bilo prezentirano u trenutku uzimanja kredita), obzirom da je ugovorom ugovorena CHF valutna klauzula, te kamatna stopa koja da je promjenjiva prema odluci banke. Dva bitna elementa ugovora o kreditu – predmet i cijena, da su zapravo istovremeno promjenjivi, što da bitno utječe na obvezu tužitelja. Banke da su tako dvostruko opteretile korisnike kredita

izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji da su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno da je utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHFu, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu. Sve navedeno da čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom, nepoštenom te u konačnici ništetnom. Valutna klauzula da je zaštitna klauzula koja da služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara da se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju da je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule da je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom da štiti tečaj kune u odnosu na euro. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo da je do aprecijacije švicarskog franka koji da je porastao u odnosu na euro, a to da se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako da je kuna

u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu da raspolaže informacijama o mogućim rizicima kada se obveza vezuje za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač da nema stručnih znanja, a svoje neznanje da nadomješta povjerenjem prema banci. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka da je kredite sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljnije te da je tužitelj, kao i ostali korisnici kredita, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Nesporno da je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. No, tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji da za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EURima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB kupovinom odnosno prodajom EURA da regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time da kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo da je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utučišta », a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što da će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj da zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo da je samo potrošač, a da to nije niti znao. Banke da su bile od strane MMF-a upozoravane na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO (o tome da se detaljno obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012). MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik - rizik pada rejtinga, rizik države koja da ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji da bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Tužitelj ukazuje na dio obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 (str. 138.-140.) u kojem da je sud utvrdio da je blagi do umjereni rast tečaja švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, ali tužene banke da nisu o tome ništa prenijele potrošačima, a isto da nije učinila niti ovdje tužena banka prema tužitelju. Nesporno da je da u predmetnom ugovoru, koji da sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora tužitelj da nije raspolagao s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što da nije raspolagao svim potrebnim informacijama da nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba, što da takvu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Stoga, valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka da nikako nije valjano ugovorena, i upravo da je zbog nepoštenog ugovaranja odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala da je u trenutku

sklapanja ugovora, obzirom da u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule a da to niti nije znao. Iz dokumentacije koju da je tuženik dostavio jasno da proizlazi da u istoj nedostaju pojašnjenja u pogledu posebnih rizika koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Dokumentacija-brošure da sadrže samo općenite informacije glede iznosa do kojeg se može podignuti kredit za pojedinu valutu, koja je visina redovne kamate stope kod pojedine valute, na koliko se godina kredit može podignuti, koji su instrumenti osiguranja, je li obvezan status klijenta u banci i sl. Iz dokumentacije „Informacija Pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom“ da proizlazi da je banka davala samo općenite informacije o valutnoj klauzuli, a to da je da tečaj strane valute utječe na promjenu iznosa povrata kredita, a primjer koji se daje vezan da je za EURO valutu. Dakle, nigdje da nema upozorenja o posebnim rizicima koji se odnose na CHF valutnu klauzulu. U odnosu na priloženi iskaz CB – tužitelj se protivi da se navedeni iskaz čita i koristi kao dokaz u ovome postupku. Također tužitelj se protivi da se CB sasluša kao svjedok u ovome postupku. Iako da se radi o djelatnici tuženika, ista da nije neposredno sudjelovala u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora, a što da nesporno proizlazi iz odgovora na tužbu obzirom da i sam tuženik navodi da je navedena djelatnica bila zadužena za koordinaciju, da je ista djelatnicima banke davala upute, što da znači da ona sama nije

neposredno sudjelovala u pregovorima i sklapanju ugovora o kreditu. Tuženik da ukazuje na odluku suda EU broj C-81/19, a koja da u konkretnom slučaju uopće nije primjenjiva. Prema pogrešnom shvaćanju tuženika presude C-81/19, svaka nacionalna odredba dispozitivnog karaktera, jednako kao i prisilna, a koja je unesena u ugovor, bila da bi isključena od primjene Direktive, odnosno testa poštenosti pod njenom primjenom. No bitno da je istaknuti da Europski sud u ovoj odluci nije utvrdio da odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti predstavlja dispozitivnu odredbu koja je isključena od primjene Direktive, niti je to igdje spomenuto. Navedena presuda odnosi da se na propis u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, no naš zakonodavac da nije na jednak način definirao monetarni nominalizam kao rumunjski. U rumunjskom pravu odredba o monetarnom nominalizmu primjenjuje da se automatski, ako nešto drugo nije ugovoreno, te da su stranke sukladno načelu monetarnog nominalizma povrat ugovorile u istoj valuti koja je valuta obveze. U predmetu C-81/19 da se ne utvrđuje ništetnom valutna klauzula jer da nema valutne klauzule, nego odredba ugovora u kojoj se daje kredit u CHFu i prema kojoj se kredit vraća u CHFu (načelo monetarnog nominalizma). Dakle, u rumunjskom predmetu i valuta plaćanja i valuta obveze da su izraženi u CHF, što da kod nas nije slučaj, stoga da je razvidno da se ova odluka ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Kod predmetnog ugovora, kao i kod drugih ugovora o kreditu u RH, valuta u kojoj su korisnici otplaćivali kredit da je upravo hrvatska kuna, a obveza korisnika kredita da je uslijed porasta tečaja CHFa znatno uvećana od iznosa kojeg da je tužitelj po ugovoru o kreditu primio. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koja da predstavlja bitan sastojak ugovora, da nisu razumljive krajnjim korisnicima. Ovdje da se ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbi, već isključivo o razumijevanju ekonomskih posljedica koje da za tužitelja mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Tzv. test poštenosti spornih ugovornih odredbi proveden da je u postupku pred Trgovačkim sudom, te da je isti pravomoćno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, ta da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela tužitelju sve bitne informacije vezano za CHF valutnu klauzulu, postavlja da se pitanje kako je tužitelj uopće mogao biti u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu broj C-26/13 u kojoj da se navodi « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ». Upravo na temelju spomenute odluke sudovi u postupku kolektivne zaštite proveli da su test poštenosti spornih ugovornih odredbi (odredbi o kamatnoj stopi i odredbi o valuti švicarskog franka) te utvrdili kako su ove odredbe nerazumljive te u konačnici nepoštene i ništetne. Dakle, u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom ocijenjeno da je da odredba o CHF valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, te da je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o CHF valutnoj klauzuli, a kojim utvrđenjem da su vezani sudovi u pojedinačnim postupcima. Tužitelj ukazuje i na značajne odluke suda EU vezano za pitanje valutne klauzule: presuda C-119/17 u kojoj da je Sud EU utvrdio: « Odredba ugovora o kreditu zbog koje se tečajni rizik prenosi na dužnika i koja nije sastavljena na transparentan način tako da dužnik bude u stanju procijeniti temeljem jasnih i razumljivih kriterija ekonomske posljedice zaključivanja ugovora, podložna je ocijeni nepoštenosti od strane nacionalnog suda. », presuda C-126/17 u kojoj da je Sud EU utvrdio: « Odredba o valutnoj klauzuli mora biti takva da prosječni potrošač koji je uobičajeno informiran i razumno obazriv te obaviješten može procijeniti utemeljenost preciznih i razumljivih kriterija, ekonomske posljedice koje proističu iz ugovora, a osobito ukupni trošak njegovog kredita. Ako u skladu s time nacionalni sud utvrdi protupravni karakter odredbe o valutnoj klauzuli, taj sud može proglasiti nevaljanost cjelokupnog ugovora, ako on ne može i dalje važiti nakon ukidanja tih odredaba. », u predmetu C-260/18, G, Sud unije da navodi da odredba o indeksaciji strane valute i odredba o riziku promjene tečaja predstavlja glavni predmet ugovora, te da nacionalni sud nema ovlaštenje preispitivati njen sadržaj već da ima eliminirati nepoštenu odredbu i utvrditi da je ugovor kao cjelina ništetan. U postupku pred trgovačkim sudom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. U konkretnom slučaju parametri promjene kamatne stope da nisu određeni niti odredivi, budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Obzirom da se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista da je time postala promjenjiv element na koji da tužitelj nije mogao utjecati. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. da propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Kamata da je cijena, a cijena da je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva da mora biti određena ili barem odrediva. Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i da ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna da je kao neodrediva. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 a na koju da se poziva Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci posl.br. Pž-7129/13 « … u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. » (str. 57. odluke Pž-7129/13). Tuženik da uz odgovor na tužbu dostavlja i Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, no ta da se Metodologija na predmetni ugovor ne može primijeniti obzirom da je donijeta nakon njegovog zaključenja, i tužitelj da s istom nije mogao biti upoznat u trenutku sklapanja ugovora. Tuženik da se poziva na metodologiju iz 2014. godine, te da sada želi sudu implicirati kako su sve promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom svjesnosti i poštenja. No u ovom postupku da nije na sudu da utvrdi jesu li promjene kamatnih stopa učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Nesporno da je da predmetni ugovor ne sadrži parametre prema kojima se kamatna stopa ima mijenjati, te da je tuženik kamatnu stopu mogao mijenjati kako je htio, kad je htio i koliko je htio. Obzirom da sam ugovor ne sadrži nikakve egzaktne kriterije koji

bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri, pravilnost promjene da se ne može provjeriti.

Tužitelj ponovno ukazuje da konverzija nije dovela do ravnoteže obzirom da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa (što da znači da banka nije poštivala primjenu odluka Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka) kao i svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta da je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom). Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa kredit da je preplaćen po osnovi tečaja CHF valute, zbog čega da dolazi do razlike između glavnica na dan konverzije kao i do manjka u konverziji. Navedeno pravo tužitelj da crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužitelj da se tog prava nije odrekao sklapanjem Dodatka. Dakle, u svakom pojedinačnom postupku, a primjenom navedenih Zakona, na sudu da je da utvrdi je li uspostavljena ravnoteža potrošača. Zbog navedenog u predmetnom postupku potrebno da je provesti financijsko vještačenje kojim će se utvrditi postojanje povrede na strani tužitelja unatoč provedenoj konverziji, odnosno utvrditi da će se da unatoč provedenoj konverziji i dalje postoji znatna preplata po kreditu, koja preplata da je posljedica ništetnih ugovornih odredbi, a ništetne ugovorne odredbe da nisu bile predmetom konverzije. Navod tuženika da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu da je neosnovan. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastupila da je u trenutku sklapanja ugovora, jer da u tom trenutku tužitelj od banke nije dobio ključne informacijama koje se odnose na kriterije i način promjene kamatne stope. Zatim, u trenutku sklapanja ugovora tužitelj od strane tuženika da nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, te tužitelj u trenutku sklapanja ugovora zapravo da na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule a da to niti nije znao. Pravomoćnim odlukama sudova najviše instance kao nesporno da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita te da je postupanje tuženika prilikom sklapanja ugovora imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, te ništetnost odredbi ugovora. Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužitelja nastupila da je povreda. Kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji da se na institutu ništetnosti i obvezi restitucije kako bi se ostvarila svrha ništetnosti. Tuženik, kao nesavjesna ugovorna strana koji da je na temelju ništetnih ugovornih odredbi stekao novčani iznos koji mu ne pripada, zapravo da je nepošteni stjecatelj pa da stoga mora platiti i zatezne kamate računajući od dana kad je neosnovano stekao novčani iznos. Slijedom navedenog, a primjenom pravila o institutu ništetnosti, da proizlazi pravno opravdan zaključak obveze isplate i zakonskih zateznih kamata sukladno čl. 1115. i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. propisao da je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski (navedeni stav zauzet da je u odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluju ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo da je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. Zakona o obveznim odnosima koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Tužitelj ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.god. koje da glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji da se od dva dijela. Deklaratornog, kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude – radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi, te kondemnatorni zahtjev kojim se zahtjeva isplata preplaćenog novčanog iznosa nastalog kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužitelja nastupila da je povreda, obzirom da je tužitelj uslijed ništetnih odredbi svoj kredit znatno preplatio. Stoga, iz ništetnosti da podredno proizlazi kondemnatorni tužbeni zahtjev. Povreda da postoji i dalje, i postojati da će sve dok ne bude otklonjena na način da tuženik tužitelju isplati za preplaćeni iznos koji se potražuje ovim postupkom. Kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji da se na institutu

ništetnosti i obvezi restitucije kako bi se ostvarila svrha ništetnosti, a ne na institutu naknade štete. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju da nije nastupila, obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe. Tuženik da je istaknuo prigovor radi prijeboja te da smatra da bi tužitelj bio dužan vratiti tuženiku svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada da je tečaj CHFa bio niži od početnog ugovorenog, te da izjavljuje prigovor radi prijeboja s osnove

potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 900,21 EUR, ukoliko se utvrdi da je kod određenih anuiteta tečaj CHF bio manji od početnog tečaja, no pogrešno da smatra tuženik da bi kod tih anuiteta tuženik imao pravo na iznos razlike između umanjenog tečaja do početnog tečaja koji je bio važeći na dan isplate kredita. Kao financijska institucija banka da je znala koja je posljedica ugovaranja CHF valutne klauzule. Ovdje da se ne radi o povlaštenim anuitetima, niti je tužitelj ostvario ikakvu korist, niti je povećao svoju imovinu, stoga da tuženik nema pravo na razliku između umanjenog tečaja do početnog tečaja. S druge strane, potrebno da je zapitati se je li na strani tuženika, kao nesavjesne ugovorne strane, nastupila povreda uslijed ništetnih odredbi, je li tužitelj uslijed ništetnosti ostvario ikakvu korist, je li na strani tužitelja došlo do povećanja imovine, a na strani tuženika do umanjenja njegove imovine. Odgovor na navedena pitanja da je ne, odnosno tuženik zbog ništetnih odredbi da ne trpi nikakvu

povredu, u vrijeme kada je tečaj CHFa bio manji početnog tečaja tužitelj da nije ostvario

nikakvu korist, niti je povećao svoju imovinu, niti kod tuženika dolazi do umanjenja imovine. Obzirom da je odgovor na navedena pitanja negativan, razvidno da je da ne postoji ikakva tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla staviti/ uzeti u prijeboj. No ukoliko bi sud i utvrdio da postoji tražbina tuženika prema tužitelju (a iz svega navedenog razvidno da je da takva tražbina ne postoji) takva tražbina tuženika prema tužitelju da je u zastari temeljem odredbe čl.226. Zakona o obveznim odnosima, stoga da nije moguće uzeti u obzir mjesečne iznose nastale uslijed smanjenja tečaja. Osim toga, tužitelj ukazuje da čak i ako bi se prihvatilo stajalište tuženika da postoji tražbina

tuženika prema tužitelju, tada da bi se radilo o tražbini koja je nastala namjernim prouzročenjem štete, a koja tražbina da ne može prestati prijebojem (odredba čl.200. ZOO). Tužitelj osporava visinu istaknutog prigovora radi prijeboja, ističe prigovor zastare. Također, tuženik kao nesavjesna i nepoštena ugovorna strana da nema pravo na zatezne zakonske kamate. Temeljem svega navedenog, tužitelj smatra da je istaknuti prigovor radi prijeboja u cijelosti neosnovan, te se protivi prijedlogu tuženika za financijskim vještačenjem kako je tuženik predložio. Tužitelj da u nastavku navodi zadatak za vještaka: a) Za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa do dana provođenja konverzije (30.09.2015.god.) izračunati: razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu koja da je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju, b) izračunati visinu preostale glavnice kredita na dan 30.09.2015.godine, na način da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa te početni srednji tečaj švicarskog franka. Dakle, da se utvrdi stanje kredita koje je bilo na dan 30.09.2015.godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, c) na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između nedospjele glavnice po Aneksu i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja, uzimajući u obzir i utvrđeni manjak (čl. 5.3. Aneksa od 23.12.2015.god.), d) da vještak odgovori je li provedbom konverzije tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita kada se eliminiraju ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli. Tužitelj da ustraje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, predlaže da sud odbije primjedbe i prijedloge tuženika kao neosnovane, da se u daljnjem tijeku postupka provedu dokazi predloženi po tužitelju, te da nakon provedenog postupka u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

4. U svojoj replici tuženik navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev 637/2019 dana 27. prosinca 2024, godine otpremio presudu od dana 15. studenog 2022. godine. a) Pravno pitanje koje da je bilo predmet razmatranja na VSRH odnosilo da se na to ima li tužitelj-korisnik kredita pravo na eventualne preplate s osnove kamate, unatoč izvršenoj konverziji sukladno ZIDZPK/15. U postupku čak da nije niti bilo sporno da tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove tečaja, jer da sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. ZID ZPK/15 konverzija podrazumijeva konverziju radi promjene valute, dok da VSRH na postavljeno materijalnopravno pitanje dalje sljedeći odgovor: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ b) Kao što da je to tuženik navodio i ranije u ovom postupku, tužitelj i tuženik da su ovom predmetu sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita te učinci koje konverzija kredita proizvodi za ugovorne strane, pa time i u odnosu na pravnu osnovu tužitelja za potraživanjem bilo kakve isplate od strane tuženika kao banke, riješeno da je kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda EU u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022. godine kao i kroz praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do sada posljednje objavljene odluke VSRH u predmetu Rev 637/2019. Naime, a što da je poznato i o čemu da se već tuženik očitovao tijekom ovog postupka, u predmetu Gos-1/2019 VSRH da je zauzeo pravno stajalište da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH te da je isti valjan i proizvodi pravne učinke. U oglednom postupku VSRH da je u pogledu kondemnatornih zahtjeva korisnika kredita, koji su izvršili konverziju kredita sukladno ZIDZPK/15 naveo da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer da treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. S tim u vezi tuženik ukazuje kako u konkretnom slučaju tužitelj ne iznosi nijedan takav razlog eventualne ništetnosti konverzije. Iako da je dakle VSRH već kroz ogledni postupak riješio pitanje (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva korisnika kredita prema bankama, u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15, Općinski građanski sud u Zagrebu da je podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU, a o kojem zahtjevu da je odlučeno odlukom C-567/2020. Navedenom odlukom Sud EU da je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje da je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU u odluci C-567/20 utvrdio da je da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene da su od ispitivanja nepoštenosti (iste da nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila da je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke; te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile da su navodno ništetne ugovorne odredbe čime da je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak da se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već da stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi da se o pravnom stavu koji da nije nepoznat u praksi Suda EU i koji da je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje da su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što da su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU da se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Nastavno na stav VSRH iz Gos-1/2019 kao i meritorni stav Suda EU u predmetu C-567/2020 uslijedila da je i odluka VSRH u predmetu pod posl.br. Rev 637/2019, kojom odlukom da je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju tužene banke te preinačio presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu tužitelja-korisnika kredita, koji da je prihvatio konverziju. Pravno pitanje koje da je bilo predmet razmatranja na VSRH odnosilo da se na to ima li tužitelj-korisnik kredita pravo na eventualne preplate s osnove kamate, unatoč izvršenoj konverziji sukladno ZIDZPK/15. U postupku da čak nije niti bilo sporno da tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove tečaja, jer da sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. ZID ZPK/15 konverzija podrazumijeva konverziju radi promjene valute. VSRH da prvenstveno polazi od toga da je Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu zaključen temeljem prisilnog propisa, koji da je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH uz posebnu naznaku da je Ustavni sud RH utvrdio da je ZIDZPK/15 imao legitiman cilj, pri čemu da je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom tom legitimnom cilju, jer da su mjere bile prikladne i nužne. Nastavno na to razmišljanje, VSRH da se pozvao i na ogledni postupak te utvrđenja tog istog suda u tom postupku, podupirući stavove iz ove odluke pravnim stajalištima VSRH iz oglednog postupka. Ono što da je ključno za razumijevanje konverzije, kao i pravnog uporišta da potrošači nemaju pravo na isplatu da jesu upravo točke 17. i 18. obrazloženja predmetne odluke Rev 637/2019, budući da se ista temelji na utvrđenjima Suda EU iz predmet C-567/2020. Naime, u točki 17. i 18. VSRH navodi da se sljedeće: „17. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glava II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14, 110/15, i 14/19 – dalje ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. 18. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.“ Kao što da se i ranije navodi u ovom tekstu, Sud EU da je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13, jer da se radi o prisilnom propisu, koji da ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti. Članak 1. st. 2. Direktive 93/13 da propisuje: „Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.“ Navedeni članak Direktive implementiran da je i u Zakon o zaštiti potrošača (i onaj iz 2003. i 2007. godine) na način da je navedeno da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, sve one odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, da ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti da je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. U tom smislu u ostalim točkama obrazloženja (posebno toč. 20. i 21.) VSRH da poentira da je, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, konverzija kredita imala učinak ne samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja da nema elemente nepoštenosti, pri čemu da VSRH posebno naglašava da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u euru i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Odlučnom u postupku konverzije VSRH da uzima i činjenicu da je potrošač sukladno odredbama o konverziji informiran o svim posljedicama sklapanja Aneksa ugovora o kreditu te da je imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Stoga, u točkama 23. i 24. obrazloženja VSRH zaključuje da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji da je zamijenio kredit u CHF, a do čega da je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu da su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju da je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. Dodatno, VSRH da navodi da u takvom slučaju više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika kao banke, pa da i nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, sve preplate da su uračunate i da nema stečenog bez osnove, pa da bi posljedično postojala obveza banke na povrat stečenog bez osnove. U konačnici VSRH da daje odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje navodeći: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako da je isti propisan od strane ZIDZPK/15, a u skladu sa zaključcima VSRH iz odluka Gos-1/2019 i Rev 637/2019, koje da su u suglasju s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20, dolazi da se do sljedećih utvrđenja: i. tužitelj da je slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; ii. navedenim postupanjem stvorena da je nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; iii. pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. na taj način da su sve eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga da nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove; v. slijedom čega da tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15. Slijedom navedenog, očito da je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

5. U svojoj replici tužitelj navodi da se tuženik zapravo ponavlja u svojim navodima da tužitelji konvertiranih kredita nemaju pravo na preplatu po ništetnim odredbama. Da su ovakvi navodi neosnovani tužitelj da se detaljno ranije očitovao te dostavio i relevantnu praksu Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH iz koje da je razvidno da tužitelji konvertiranih kredita nisu obeštećeni sklapanjem Aneksa/ Dodatka, te da su banke dužne tužiteljima isplatiti preplaćenu kamatu, preplaćeni tečaj te razliku u glavnici, koja preplata da nastaje kao posljedica ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj da ponovno ukazuje da konverzija nije dovela do ravnoteže obzirom da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa (što da znači da banka nije poštivala primjenu odluka Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka) kao i svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta da je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom). Konverzijom kredita da nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja obzirom da je CHF valutna klauzula ništetna od samog početka (ex tunc), te ista u trenutku konverzije da nije uopće postojala. Navedena činjenica da se nije uzela u obzir prilikom konverzije kredita, a ona da svakako utječe na potpunu restituciju tužitelja. Naime, potrošači da su pristupili konverziji a da nisu imali nikakvih saznanja o tome da konvertiraju valutu koja da je zapravo ništetna (na koju ništetnost da su morali čekati još narednih 3 godine), u obračunu konverzije banka da je koristila sve promjene kamatnih stopa kako po CHF kreditu, tako i po EURo kreditu koje da su se tijekom cijelog perioda mijenjale jednostranom odlukom tuženika, što da također utječe na potpunu restituciju tužitelja. Navedeno da znači da banka negira, zanemaruje, te podcjenjuje primjenu odluka Trgovačkog suda iz kolektivnog postupka. Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa kredit da je preplaćen po osnovi povećanja tečaja CHF valute,

zbog čega da dolazi i do razlike između glavnica na dan konverzije. Navedeno pravo tužitelj da crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužitelj da se tog prava nije odrekao sklapanjem Aneksa. U predmetnom postupku potrebno da je provesti financijsko vještačenje, iz kojeg da će se utvrditi postojanje povrede na strani tužitelja unatoč provedenoj konverziji, odnosno vještačenjem da će se utvrditi da unatoč provedenoj konverziji i dalje postoji znatna preplata po kreditu, koja preplata da je posljedica ništetnih ugovornih odredbi, a ništetne ugovorne odredbe da nisu bile predmetom konverzije. Pozivajući se na odluku Suda EU broj C-567/20 te na odluku Vrhovnog suda donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 tuženik da smatra da bi se postupci koji se odnose na konvertirane kredite trebali okončati na način da se tužitelje odbija s njihovim zahtjevom jer da je konverzijom uspostavljeno obeštećenje potrošača. No ovakvi zaključci tuženika da su neosnovani. Glede odluke Suda EU broj C-567/20 sud EU da kaže da isti nije nadležan za odlučivanje jer da su krediti zaključeni u razdoblju kada da Republika Hrvatska nije bila dio Europske unije. No istovremeno da ukazuje da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača. Što se tiče odluke Vrhovnog suda posl.br. Gos-1/2019 tužitelj ukazuje da se u navedenom postupku nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana sklapanja konverzije, što da znači da će u svakom pojedinačnom slučaju biti potrebno utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita.

Aneksom Ugovora o kreditu ugovorne strane uredile da su svoj odnos pro futuro, odnosno tek od sklapanja Aneksa tužitelj da svoj kredit otplaćuje u EURo valuti u kunskoj protuvrijednosti, dok da u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa kojim se provela konverzija, tužitelj da je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu da je tuženik kamatnu stopu mijenjao jednostranom odlukom. To što da su tužitelj i tužena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sklopili Aneks predmetnom ugovoru o kreditu da ne znači da je time tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi tečaja i kamatne stope. Stoga da, u svakom pojedinačnom postupku treba raspraviti pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača koji su svoje Ugovore o kreditu konvertirali iz valute CHF u valutu EUR, zbog čega da je potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem. Pitanje pravnog interesa potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredit s EURo valutom raspravio da je Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine. Bez obzira na provedenu konverziju kredita, Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev 2868/2018 da izričito navodi da tužitelji konvertiranih kredita imaju pravni interes i ovlašteni da su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti pravo na isplatu preplaćenih iznosa. Odredbom čl.41.st.1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je da se potrošač ne može odreći

niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih

zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema čl.55. ZZP-a. Iz navedenog da je razvidno da se potrošačima ni u kojem slučaju ne može ograničiti pravo na potpunu restituciju na koju da imaju pravo uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj ukazuje i na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26.05.2020.god. Radi da se o činjenično i pravno identičnom predmetu. Naime, u svojoj odluci Županijski sud u Osijeku odbio da je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj zaključenjem Sporazuma ne može tražiti utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora. Vrhovni sud RH izričito da navodi da je ovakvo pravno stajalište Županijskog suda pogrešno zbog čega da je odluka ukinuta. U obrazloženju odluke Rev-18/2018 Vrhovni sud da navodi: « … također je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. » I u odluci Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.god. Vrhovni sud da ponovno izričito navodi da bez obzira na provedenu konverziju kredita tužitelji konvertiranih kredita imaju pravo tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, a zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova presude da su ukinute i vraćene prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje: « ... odgovor na postavljeno pitanje glasi kako činjenica sklapanja dodatka Ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi isto tog Ugovora, a što je uostalom već i utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Na isti način ovaj sud je odlučio i u predmetima poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. » (str.4., točka 13. obrazloženja). Prilikom odlučivanja o pravu tužitelja na potpunu restituciju, svakako da treba uzeti u obzir presudu suda EU u predmetu DB protiv ERSTE Bank Hungary broj C-118/17 od 14.03.2019.god., koja da se kao jedan od izvora prava ima primijeniti prilikom odlučivanja. Navedenom odlukom da je između ostalog utvrđeno: činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU. Nacionalni sud da mora provjeriti je li nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima odredbe o tečajnim razlikama, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača, na temelju navedene nepoštene odredbe. Dakle, Sud EU u svojoj odluci C-118/17 da izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima. Iz navedenog da proizlazi da u svakom pojedinačnom slučaju sud mora voditi računa što je u interesu potrošača, te u situaciji kada su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, pravo na potpunu restituciju neminovno da je pravo svakog potrošača, koje pravo da mu se ne smije umanjiti, ograničiti niti oduzeti. Također, značajna da je i odluka suda EU u predmetu C-452/18 (Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.g.). Navedenom odlukom sud da je između ostalog odlučio: « Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri. » Navedena odluka da se može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, u trenutku konverzije kredita da još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti. Zatim, prilikom obračuna konverzije banka da je u obračun uzela u obzir i sve promjene kamatnih stopa, a koje promjene da su bile donesene jednostrano od strane banke. Stoga, banka da ponovno ne uvažava interese potrošača, ponovno da ne postupa kao savjestan gospodarstvenik, nego da svojim postupanjem ponovno dovodi do povrede načela savjesnosti i poštenja. Iz navedenog da je razvidno da tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran i prema tome, a u skladu sa tumačenjem suda EU, nije dao informiran i slobodan pristanak, niti se odrekao prava na utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i prava na potpunu restituciju usljed ništetnosti. I Vrhovni sud RH da je u svojoj odluci broj Rev-1096/2022 (odluka ranije dostavljena) dao jasnu uputu da korisnici konvertiranih kredita imaju pravo potraživati novčane iznose koje su preplatili temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno da korisnici konvertiranih kredita zadržavaju pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj da je ranije dostavio brojne odluke Županijskih sudova koje da su donijete u činjenično i pravno identičnim predmetima, koje da su donesene upravo u skladu s odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-1096/2022. Zatim, tužitelj ukazuje da postoje i daljnje odluke Županijskih sudova, a u kojim odlukama da je također izražen stav da tužitelji konvertiranih kredita nisu obeštećeni sklapanjem Dodatka, te da je tuženik dužan tužitelju isplatiti preplaćene iznose koji su posljedica ništetnih odredbi ugovora, a sve utvrđeno po provođenju dokaza financijskog vještačenja. Temeljem svega navedenog tužitelj predlaže da sud odbije primjedbe i prijedloge tuženika kao neosnovane, te da nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev. Tužitelj ističe da isplatu zahtijeva samo zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, a ne i zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi o odluci banke.

6. Tužba tužitelja, u odnosu na tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti (one opisane u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevima kakvi su oni opisani u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevima opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevima opisanim u dispozitivu rješenja.

Dodatno je za istaći da tužitelj nema pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora sadržane u čl. 16.5., a koja glasi: "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta banke.", budući da je ovosudnim pravomoćnim rješenjem posl. br. P-289/2025-11 od 08. travnja 2025., nakon što je prethodno, kao prethodno pitanje utvrđeno da je ova odredba ništetna, odbijen tuženikov prigovor mjesnoj nadležnosti.

U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

7. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

8. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102717631 od 15. studenog 2005. (13-21) i aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102717631 od 23. prosinca 2015. (55-59). Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.

9. Uvidom u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102717631 od 15. studenog 2005. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i treće osobe, kao sudužnici, odnosno, kao založni dužnik. Namjena ugovora o kreditu je stambeni kredit za kupovinu nekretnine. Ugovor o kreditu u čl. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Iznos kredita: = 162.951,00 CHF (stošezdesetdvijetisućedevetstopedesetjednaCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštana kredita u tečaj." Ugovor o kreditu u čl. 7. sadrži odredbu koja glasi: "Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." Ugovor o kreditu u čl. 8.2. sadrži odredbu koja glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF.

Uvidom u aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102717631 od 23. prosinca 2015. (dalje: aneks) utvrđeno je da su tuženik, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i treće osobe, kao sudužnici i založni dužnici sklopili aneks, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.

Sporno je da li je sklapanjem aneksa, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.

Aneks obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanjem aneksa kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, u pogledu kamatne stope i valute, od utjecaja je na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem aneksa prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja aneksa.

Aneks koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja aneksa proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja. Aneksom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem aneksa izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetne iznose, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezan, niti prinuđen, te slijedom toga sklopio aneks, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile aneks sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja aneksa neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem aneks ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

No, i neovisno od toga, kondemnatorni tužbeni zahtjevi su neosnovani. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužitelj uopće nije naveo činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost tužbenih zahtjeva s označenim iznosima. Doduše, tužitelj je predložio određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužitelj i vještačenje su dokazi, te se, s obzirom da tužitelj nije naveo kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužitelj uplatio, pa te činjenice tužitelju moraju biti poznate, jer se radi o njegovim vlastitim uplatama. Konačno, tužitelj je u tužbenim zahtjevima, kojima traži da mu se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebao platiti prema početnoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, definirao tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

10. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 250,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 1.250,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 21. prosinca 2024. i 24. listopada 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi, te usmeno na ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 02. siječnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.