REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-6227/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Zagrebu, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i njegova punomoćnika te z. punomoćnice tuženika SJ – odvjetničke vježbenice, 2. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 5./Troškovi, Ugovora o kreditu broj 116-132/2007 od 21. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. II. Odredba članka 8./ Prijevremena otplata kredita Ugovora o kreditu broj 116- 132/2007 od 21. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 486,28 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

-na iznos 281,36 Eur od 30. lipnja 2007. do isplate,

-na iznos 204,92 Eur od 13. veljače 2014. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 nadoknaditi tužitelju LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.079,63 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 2. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21. listopada 2024. navodi da je s prednikom tuženika, kao kreditorom, sklopio 21. lipnja 2007. ugovor kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, uz rok otplate 8 godina te da mu je odredbom čl.5. nametnuta/ugovorena jednokratna tzv. ulazna naknada u visini od 1,25 % od iznosa kredita, koja mu je naplaćena u iznosu 281,36 Eur i na istu je morao pristati kako bi mogao dobiti traženi kredit, dok mu je odredbom čl.8. nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene oplate kredita, po kojoj osnovi mu je naplaćeno 204,92 Eur, pa kako se radi o tipskom ugovoru otisnutom na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, o odredbama istog se nije pojedinačno pregovaralo te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača, sve u skladu s čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP), to tužitelj predlaže odlučiti kao u izrekama presude.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama ugovora o kreditu, a iste su jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, da tuženik ima pravo naplatiti svoju uslugu, prema Tarifi naknada koja je odobrena od strane regulatora, da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu uobičajeno u kreditnom poslovanju banaka i dopušteno pozitivnim propisima, pa kako plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, a u drugome dužnik, to zatvaranje bilo kojeg kredita, a naročito prijevremeno, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega ista ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove, da je tužitelj potpisivanjem predmetnog ugovora o kreditu, koji je solemniziran, iskazao svoju pravu volju te da je tužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu – konverziji i time su u potpunosti riješile međusobne odnose.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, potvrdu javnog bilježnika, financijsku dokumentaciju te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. Prijedlog tuženika da se kao dokaz koristi pisana izjava njegovi djelatnika DJ i CJ nije prihvaćen jer isti nisu sudjelovali u postupku obrade i sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem, a saznanje zaposlenika tuženika na okolnost mogućih općih procedura pri sklapanju ugovora po svojoj dokaznoj vrijednosti nije prikladno za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču. Također nije prihvaćen niti prijedlog tuženika za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost izračuna troškova financiranja u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 21. lipnja 2007. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 38.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s namjenom adaptacije kuće (čl.2.), uz rok otplate 8 godina, promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora i valutnu klauzulu (čl.3., 4. i 6.) te sporne odredbe kojima je određena tzv. ulazna naknada kako slijedi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita“ te tzv. izlazna naknada kako slijedi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d“ (čl.5. i čl.8.), tme da je tužitelj obvezan platiti sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve stale troškove vezane uz zaključenje ugovora i naplatu tražbine iz istog (čl.5.),

-da je javni bilježnik sudionicima gore navedenog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

-da je tužitelju 29. lipnja 2007. naplaćena tzv. ulazna naknada – trošak obrade u iznosu 2.119,91 kn, a 12. veljače 2014. mu je naplaćena tzv. izlazna naknada –za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 1.543,99 kn,

-da su u financijskoj dokumentaciji precizno navedeni anuiteti, datum dospijeća i plaćanja istih.

6. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, kao bitno proizlazi da mu je hitno trebao kredit radi adaptacije kuće i najbrže je bilo uzeti ga u CHF, da mu nije dana projekcija kretanja tečaja CHF niti objašnjeni kakvi rizici, kao niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, nije rečeno što je točno trošak ulazno-izlazne naknade, zašto baš u tom iznosu i od čega se sastoji, nije mogao utjecati na sadržaj niti jedne odredbe govora niti se „cjenkati“, novac je iskorišten upravo za namjenu za koju je kredit uzet, u pitanju je roditeljska kuća koja se koristila za stanovanje, kao i danas te da nema nikakvih iskustava u bankarskom sektoru, ne pratim kretanje valuta na tržištu, ne trguje udjelima i s, rate su mu dosta rasle i da je to znao kredit ne bi podigao.

7. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarala o uvjetima - navedenim spornim odredbama o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija tih odredbi, koja su očito standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju spornih odredaba odnosno da bi tužitelj u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama istih.

7.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima prednika tuženika, kojim bi eventualno bila određena visina tih naknada, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija spornih odredbi sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbama koje su dale ovlaštenje predniku tuženika da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takvih naknada i troškova. Navedeno se posebice odnosi na tzv. izlaznu naknadu u čl.8.st.2. ugovora.

7.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba tzv. ulazne naknade - jer se određuje plaćanje „jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita“ - može se zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogao steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

7.3. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba odredba o tzv. ulaznoj naknadi poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi prednik tuženika, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba čl.5. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.3.1. Navedeno se odnosi i na odredbu čl.8 ugovora o tzv. izlaznoj naknadi, koja odredba ne samo da nije dovoljno razumljiva i određena, već i daje ovlaštenje kreditoru da sam donese odluku o visini naknade za istu, što nikako ne može uputiti na zaključak da bi takva odredba bila poštena.

8. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da se isto ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe čl.5. terete potrošača (postotak od iznosa kredita), uz napomenu da u konkretnom slučaju nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna tzv. ulazna naknada odnosi. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena.

8.1. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita – tzv. ulazne naknade niti je to bilo predviđeno tada važećim Zakonom o bankama, a isto tako nije bilo zabranjeno niti ugovaranje tzv. izlazne naknade. Međutim, iako ugovaranje tzv. ulazne i izlazne naknade u trenutku sklapanja ugovora nije bilo zabranjeno ili ograničeno, ipak valja zaključiti da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača.

8.2. S obzirom da sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženik nije dokazao visinu i opravdanost troškova tzv. ulazne naknade (koji se čito odnose na njegove troškove poslovanja). Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog kredita upućuje na zaključak da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što pak upućuje na daljnji zaključak da tako ugovorenom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita jer da je u pitanju pokrivenost stvarnih troškova tada bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

8.3. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već je na tužitelja spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužitelja i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženica nije dokazala da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8.4. Osim toga, odredba o tzv. izlaznoj naknadi, kako je formulirana u čl.8.st.2. ugovora, dala je ovlaštenje predniku tuženika da sam donese odluku o visini te naknade, pa kako se tom odredbom, u biti, nadoknađuje dio kamate koju je prednik tuženik prema ugovoru trebao ostvariti do kraja njegovog trajanja, što je protivno odredbi sada čl.1024.st.4. ZOO-a, to sud nalazi da je i ta odredba nepovoljno utjecala na pravni položaj tužitelja kao potrošača.

9. Dakle, tuženik, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni ugovor kao tipski, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju, kao potrošaču, i pomoći mu da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samom sebi. Znanje i iskustvo tuženika je zasigurno superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju spornih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi te mu skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina istih, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

9.1. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženika odnosno tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim odredbama koje se odnose na tzv. ulaznu i izlaznu naknadu nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata prednika tuženika s tim u svezi i plaćanju navedenih naknada, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu čl.81. i čl.87.st.1. ZZP-a u vezi s čl.3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322. -323. ZOO-a te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavcima I. i II. izreke presude s tim u svezi.

10. Posebno se napominje da tuženik nije dokazao tvrdnju da bi stranke zaključile Aneks predmetnog ugovora o kreditu – konverziji kojim bi u potpunosti riješile međusobne odnose, pa tako i u odnosu na sporne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, dok u odnosu na okolnost da je ugovor solemniziran valja istaći da ista sama po sebi ne otklanja pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a.

11. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

11.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

12. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredaba pobliže opisanih u stavku I. i II. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku III. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. te čl.1163. i čl.1164. ZOO-a.

13. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT) i to za sastav tužbe i podneska od 20.3.2025. te pristup na 2 ročišta po 200,00 Eur, uz pdv u iznosu 200,00 Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 Eur i presudu u iznosu 26,54 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.079,63 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

13.1. Tužitelju nije priznat trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu odmah ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda stranci dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i njezin dolazak na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

13.2. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer je tužitelj uspio u parnici u cijelosti.

U Zagrebu, 2. siječnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka