Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: Pn-109/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, zastupan po punomoćniku ŠH, dipl. iur., zaposleniku, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara, 282, OIB:22694857747, zastupan po punomoćniku Ivici Šimundiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri iz Zagreba, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, uz javnu objavu dana 2. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, koji glasi:

„Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 9.423,05 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 05. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, da tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara, 282, OIB:22694857747, naknadi prouzročeni parnični trošak od 500,00 eura (petstoeura) sa zateznom kamatom tekućom od dana 2. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali zahtjev tuženika za naknadu troška od 70,34 eura

(sedamdeseteuratridesetčetiricenta) s pripadajućom zateznom kamatom, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika dana 20. svibnja 2024. podnio tužbu radi naknade štete koju obrazlaže navodeći da je njegov osiguranik ZH smrtno stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 7.01.2021., po kojem je osnovu priznao pravo na obiteljsku mirovinu bračnom drugu umrlog osiguranika TH, počevši od 07.01.2021. Navedenu nesreću izazvao je GH upravljajući osobnim automobilom Nissan Primera 1.6 SLX reg. oznake [registarska oznaka] kolnikom Kučanačke ulice u Preslatincima iz smjera sjevera u smjeru juga odnosno iz smjera Kučanaca u smjeru Preslatinaca i dolaskom do kućnog broja 3, protivno odredbama članka 51. st. 1. i čl. 53. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, premda je neposredno prije ušao u naseljeno mjesto u kojem je brzina prometnim pravilom ograničena na 50 km/h i premda je kolnik bio mjestimično vlažan te da je iz suprotnog smjera uočio biciklista koji se kretao istom ulicom iz smjera juga u smjeru sjevera, nije smanjio brzinu već se nastavio kretati brzinom od najmanje 108 km/h, ali kako je u tom trenutku biciklist ZH započeo radnju skretanja ulijevo preko kolnika navedene ulice, odnosno s lijeve na desnu stranu gledano iz smjera njegovog kretanja, to je uslijed navedenih propusta dakle vožnjom nedopuštenom brzinom i brzinom neprilagođenom naseljenom mjestu, osobinama i stanju ceste te stanju vozila, unatoč poduzetoj radnji kočenja, prednjim desnim dijelom svog automobila udario u desni bočni dio bicikla i tijelo biciklista UH, koji je potom odbačen u zapadni odvodni kanal, kojom prilikom je od udarac i pada u kanal pretrpio više tjelesnih ozljeda uslijed kojih je preminuo na mjestu događaja, zbog čega je GH pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj K-835/2021 od 13.02.2023. proglašen krivim za kazneno djelo - izazivanje prometne nesreće iz čl. 227. st. 6. Kaznenog zakona. U trenutku štetnog događaja vozilo je bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police], pa smatra da je tuženik odgovoran za naknadu štete koja mu nastaje isplatom navedene obiteljske mirovine.

1.1. Stoga tužitelj ovu tužbu podnosi radi naknade štete zbog isplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 7.01.2021. do 31.12.2023. u kojem je isplaćeno ukupno 9.423,05 eura. Obratio se tuženiku sa zahtjevom za naknadu navedene štete u mirnom postupku, međutim tuženik je isti otklonio. Kako je osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika, to je tuženik temeljem odredbe čl.161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18, 102/19, 84/21, 119/22) odgovoran za naknadu štete tužitelju u iznosu od 9.423,05 eura, pa predlaže sudu usvojiti njegov tužbeni zahtjev u navedenom iznosu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da ne spori štetni događaj, kao niti svoju pasivnu legitimaciju, budući je izdao policu od osiguranja auto odgovornosti za osobno vozilo krivca predmetnoga štetnoga događaja. Osporava osnovu i visinu potraživanja na ime naknade štete, te da je osiguranik tužitelja doprinio nastanku štete i štetnog događaja od namanje 60%. Nesporno je da tužitelj u ovom predmetu naknadu štete potražuje od tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, pa je stoga i obvezu tuženika potrebno utvrđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a. Budući se u ovoj pravnoj stvari radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila to se postojanje, opseg i visina obveze tuženika kao osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati i odluka donijeti primjenom materijalno-pravnih normi koje se odnose upravo na osiguravajuće društvo, a to su odredbe ZOOP/05 , a to pak znači da predmet spora treba raspraviti sa aspekta članka 27. ZOOP/05. Tuženik kao osiguratelj vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego samo odgovaraju za štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Tako se čl. 8. st. 1. ZOOP-a određuje „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“ pa se predmetna odredba i citira: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“ Slijedom navedenog nema dvojbe da je u ovoj pravnoj stvari odluku trebalo donijeti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP koji uređuje „Subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“. Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. U konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja priznato je pravo invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada slijedom čega treba primijeniti odredbu čl. 27. ZOOP-a te utvrditi razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Smatra da Zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo od osiguravajućeg društva potraživati naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike, a iz navoda tužbe i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da postoji navedena razlika koju bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika temeljem pozitivnih propisa. Tuženik ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište prema kojem se u postupcima radi naknade štete po tužbi HZMO-a protiv odgovornog osiguratelja pitanje postojanja i opsega šteta utvrđuje na temelju odredbe čl. 27. ZOOP-a. (Rev- 1354/2016- 2 od 18.05.2021., Rev-388/2018-2 od 25 kolovoza 2020., Rev 954/2022- 2 od 25. siječnja 2023., zatim VTS – Pž-5258/2022 od 31.01.2022.). Stoga smatra da obveza utvrđivanju prava i obaveze tuženika prema tužitelju se utvrđuje prema ZOOP- a koji uređuje predmet osiguranja po polici automobilske odgovornosti, a po kojoj tužitelj traži naknadu štete, a ne prema ZOMO. Sporna je i visina potraživanja tužitelja, jer tužitelj ničim ne dokazuje činjenicu isplate iznosa invalidske mirovine u iznosu koji potražuje tužbom, a dostavljena dokumentacija Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, predstavlja internu (knjigovodstvenu) ispravu, a ne javnu ispravu koju bi u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, odnosno pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, i da stoga za istu ne vrijedi pretpostavka o istinitosti njihova sadržaja u pogledu utvrđenja o činjenicama. Slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti te ga obvezati da mu naknadi parnični trošak.

3. Podneskom od dana 16. srpnja 2024. tužitelj navodi da je stav tuženika o primjeni ZOOP pogrešan, jer da su mjerodavne upravo odredbe aktualnog Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22) koji je na snazi u vrijeme kad je nastala šteta, u konkretnom slučaju u vrijeme kad je tužitelj izvršio isplate obiteljske mirovine, a koji zakon u konkretnom slučaju predstavlja lex specialis i lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05) i ima prednost nad istim. Naime, čl. 27. st. 3. ZOOP-a, prema kojem bi se, po tuženiku, trebao utvrditi iznos stvarne štete je nejasan, proturječan drugim odredbama ZOOP-a i samom sebi te kao takav neprimjenjiv, jer navedena odredba kaže da se razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine određene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, dok se obiteljska mirovina ne spominje. Ovdje je riječ upravo o obiteljskoj mirovini. Dakle, cit. odredba ZOOP-a uopće ne predviđa obračun razmjernog dijela obiteljske mirovine, tako da se ista nikako ne može primijeniti niti se obveza tuženika može temeljem te odredbe izračunati (kao, uostalom, ni kod invalidske mirovine). Naime, prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koje definiraju određivanje mirovine, jasno je da obiteljska mirovina nikad nije veća od invalidske mirovine priznate zbog ozljede na radu, (kao uostalom ni invalidska zbog ozljede izvan rada – uvijek manja, te invalidska zbog ozljede na radu – uvijek jednaka) što bi automatski značilo da tužitelj nikada neće imati pravo na naknadu štete. Međutim, postavlja se pitanje kako to da tužitelj nema pravo na naknadu štete kad i sam ZOOP kaže da tužitelj ima pravo na naknadu štete i prema propisima o mirovinskom osiguranju. Šteta, dakle, nedvojbeno postoji, pitanje je samo kako se određuje. Po odredbi čl. 27. ZOOP-a sigurno ne. Naime, odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da je društvo za osiguranje obvezno naknaditi stvarnu štetu tužitelju, potom u stavku drugom navodi da se naknađuje razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, dok se prema stavku trećem razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Gramatičkim tumačenjem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a dovelo bi do situacije da društvo za osiguranje apsolutno nikada ne naknađuje štetu tužitelju, jer je uvijek iznos invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu veći od iznosa koji se utvrđuje sukladno pravilima o mirovinskom osiguranju u slučaju povrede izvan rada i obiteljske mirovine tako da strogo gramatičko tumačenje predmetnog stavka dovodi do zaključka kako je predmetna odredba protivna i stavku prvom jer taj članak ističe kako društvo za osiguranje nadoknađuje stvarnu štetu (čl. 27. st. 1 ZOOP- a). Da je namjera zakonodavca bila da društvo za osiguranje Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, ovdje tužitelju, nikada ne nadoknađuje štetu, sigurno bi to bilo izričito propisano. Kod tumačenja norme odlučujući je ratio legis norme, odnosno njezina svrha ili cilj. Svrha ZOOP-a je naknada pretrpljene štete jer je u čl. 27. tog zakona istaknuto da se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju. Dakle, zakonodavac sigurno nije išao za tim da propiše da tužitelj ima pravo na naknadu štete, a potom u nastavku rečenice da mu to pravo negira zbog nemogućeg izračuna. Poziva se na sudsku praksu Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-215/2022 od 25.04.2024. i Gž1105/2022 od 29.11.2023. Obzirom da se radi o šteti koja nastaje isplatom mirovine, te da i sam ZOOP upućuje na propise o mirovinskom osiguranju, jasno je da je ZOMO jedini mjerodavan kod izračuna ovakve vrste štete, a navedena nejasna odredba ZOOP-a je i derogirana donošenjem ZOMO-a kao lex posteriora. Naime, Zakon o mirovinskom osiguranju predstavlja poseban propis kojim je (za razliku od ZOOP-a čije odredbe u pogledu sporne materije nisu dovoljno jasne) detaljno uređen institut naknade štete na ime isplaćenih davanja iz mirovinskog osiguranja koju tužitelj ima pravo potraživati izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici/korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a radi se o izvornom pravu na naknadu štete, kako to definira čl. 164. st. 1. ZOMO. Nadalje, čl. 164. st. 5. izričito propisuje da se za utvrđivanje visine stvarne štete imaju primijeniti odredbe ZOMO-a i samim time se priječi primjena odredbe čl.27. ZOOP-a i bilo kojeg drugog propisa, ukoliko su u suprotnosti s odredbama ZOMO-a. Društvo za osiguranje Zavodu mirovinskog osiguranja nadoknađuje stvarnu štetu, a stvarna šteta od 01.01.2014. kad je na snagu stupio aktualni ZOMO jest ona definirana u njegovom čl.161.st.2.toč.2. – novčana davanja isplaćena po osnovi prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu, sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. U pogledu tuženikovog prigovora glede činjenice isplate mirovine, ističe se da je prije svega notorna činjenica da tužitelj isplaćuje mirovinu svojim osiguranicima, odnosno korisnicima, te je uz rješenje o priznanju prava na obiteljsku mirovinu po kojem se ista isplaćuje, dostavio obračun isplaćene obiteljske mirovine te izvod iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja iz kojeg su vidljivi iznosi mirovine koji su isplaćeni, i po godinama i po mjesecima. Navedenom dokumentacijom tužitelj nesporno dokazuje isplatu navedenih iznosa invalidske mirovine, odnosno visinu tužbenog zahtjeva, te smatra da navedena isprava ima značenje javne isprave u smislu čl. 230. Zakona o parničnom postupku, te se njome dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi, čime je dokazao visinu isplaćenih iznosa kao i činjenicu isplate. Naime, ZOMO propisuje da je tužitelj javna ustanova koja skrbi o ostvarivanju mirovinskih i invalidskih prava radnika i pri rješavanu o tim pravima ima javne ovlasti. Ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja uključuje i isplatu novčanih iznosa temeljem priznatih mirovinskih i invalidskih prava pa kad tužitelj izda potvrdu (obračun) isplaćene mirovine odnosno dostavi u spis izvod iz banke doznačenih mirovinskih primanja kojima dodatno ukazuje da je mirovina doista isplaćena u svotama navedenim u priloženom obračunu, onda je on izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja pa takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi čime je tužitelj dokazao visinu isplaćenih iznosa kao i činjenicu isplate.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao priloženu materijalnu dokumentaciju i to rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku (broj spisa 136990) od 20.05.2021. (list 3.-5. spisa), presudu Općinskog suda u Osijeku broj K-835/2021-6 od 13.02.2023. (list 3. - 13.), potvrdu Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske postaje Đakovo od 15.04.2022., (list 14.-15.), obračun isplata od 14.03.2024. (list 16.), podaci o isplatama (list 17.-32.), Zahtjev tužitelja za naknadu štete od 18.03.2024. sa povratnicom (list 33-34. spisa), Nalaz vještaka Intelex d.o.o. Osijek, od 18.03.2021. (list 51.-58.).

5. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

6. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

7. Tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan je u cijelosti.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom obiteljske mirovine u razdoblju od 7.01.2021. – 31.12.2023. u iznosu od 9.423,05 eura, koji temelji na odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18, 102/19, 84/21, 119/22).

9. Među strankama nije sporno:

- aktivna i pasivna legitimacija, odnosno da je osiguranik tužitelja ZH smrtno stradao u prometnoj nesreći dana 7.01.2021. koju je skrivio osiguranik tuženika, čije je vozilo u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano policom osiguranja od automobilske odgovornosti kod tuženika;

- da je rješenjem tužitelja od 20.05.2021. udovici smrtno stradalog osiguranika tužitelja priznato kao posljedica povrede izvan rada, pravo na obiteljsku mirovinu od 815,29 kn, odnosno 1.710,35 kn mjesečno sa pripadajućim dodacima na mirovinu;

- da je u rješenju navedeno da će isplatu obiteljske mirovine počevši od dana 7.01.2021. isplaćivati tužitelj iz sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske,

9.1. Nesporne činjenice proizlaze iz navoda stranaka i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku od 20.05.2021., pravomoćne presude Općinskog suda u Osijeku broj K-835/2021-6 od 13.02.2023., te Potvrde Policijske postaje Đakovo od 15.04.2022.

10. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo na naknadu utužene štete koju trpi uslijed isplate obiteljske mirovine, odnosno da li se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/23.) ili Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021., 119/2022.), visina potraživanja, odnosno, prestavlja li potvrda tužitelja o isplatama javnu ispravu u smislu čl. 230. Zakona o parničnom postupku.

11. Iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku od 14.03.2024. i podataka o doznačenim mirovinskim primanjima (list 16. -32. spisa) proizlazi da je na teret sredstava državnog proračuna u razdoblju od 7.01.2021. do 31.12.2023. na ime predmetne obiteljske mirovine ukupno isplaćeno 9.423,05 eura.

12. Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema st. 2. točka 2. istog članka naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupno svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; Prema st. 3. zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitalizirana šteta) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedina davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Prema st. 4. kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.

12.1. Prema odredbi čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Odredbom stavka 5. tog članka je propisano da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1. mjerodavne odredbe toga zakona.

13. Prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranj (stavak 4.).

14. Ovaj sud smatra da je na konkretnu pravnu situaciju potrebno primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023.), koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj vršio isplatu mirovina.

15. Naime, Zakon o obveznim osiguranjima u prometu uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 90/2023- 2 od 04.04.2023.).

15.1. Činjenica da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, ali kako je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori.

15.2. Drugim riječima, odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, u odnosu na opće odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, predstavlja lex specialis, pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali; odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju je opći akt kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I/988-1998 od 17. ožujka 2010.).

15.3. Dakle, u konkretnom slučaju, za subrogacijski (regresni) zahtjev mirovinskog osiguranja prema osiguratelju po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, primjenjuje se odredba članka 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju o izvornom pravu na naknadu štete, ali u odnosu na opseg odgovornosti osiguratelja primjenjuju se citirane odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao lex specialis u odnosu na citirane odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a koji pravni stav je potvrdila sudska praksa (VSRH Rev- 22/2022, Rev-552/2022 od 17.05.2022., Rev-663/2022 od 23.05.2023., Rev-1067/12 od 5.12.2017., Rev- 5292/2019 od 16.06.2020., Rev-388/2018 od 25.08.2020., Rev- 909/2021 od 8.09.2021.).

16. Po mišljenju ovoga suda, u situacijama u kojima preminuli osiguranik Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u vrijeme donošenja odluke o mirovini još nije stekao uvjete za prijevremenu mirovinu ili punu starosnu mirovinu, šteta koju HZMO trpi isplatom obiteljske mirovine, trebala bi biti razlika između obiteljske mirovine koju je utvrdio Zavod i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, sukladno čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

16.1. U situacijama u kojima bi preminuli osiguranik HZMO u vrijeme donošenja odluke o mirovini, stekao uvjet za prijevremenu ili punu starosnu mirovinu, stvarnu štetu koju HZMO trpi isplatama obiteljske mirovine, predstavlja razlika između isplaćene obiteljske mirovine koju je utvrdio Zavod i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario preminuli osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža oisiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1235/2021-2 od 22.02.2022.).

17. Drugim riječima, prema citiranoj odredbi čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, osiguratelj ne odgovara za regresnu isplatu isplaćene mirovine, već za razmjerni iznos. Specijalnim zakonom propisan je, dakle opseg regresne odgovornosti osiguratelja, čime je odgovornost ograničena na razmjerni iznos mirovine, a ne isplaćeni puni iznos mirovine, što tužitelj zahtijeva u ovom postupku.

17.1. Razmjerni iznos mirovine, utvrđuje se, prema citiranoj odredbi članka 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu; odnosno u situacijama u kojima bi preminuli osiguranik HZMO u vrijeme donošenja odluke o mirovini, stekao uvjet za prijevremenu ili punu starosnu mirovinu, stvarnu štetu koju HZMO trpi isplatama obiteljske mirovine, predstavlja razlika između isplaćene obiteljske mirovine koju je utvrdio Zavod i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario preminuli osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža oisiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala.

17.2. Naime, obiteljska mirovina priznaje se članovima obitelji u slučaju smrti po osnovi radnog staža ili ozljede na radu (neovisno je li smrt posljedica prometne nezgode), a ne po osnovi invaliditeta, pa u slučaju priznanja i isplate obiteljske mirovine ne dolazi do primjene odredbe članka 27. st. 3. Zakon ao obveznim osiguranjima u prometu, jer ne postoji izračun mirovine koji bi se stavio u srazmjer sa obiteljskom mirovinom utvrđenom rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. S druge strane, u konkretnom slučaju obiteljska mirovina je utvrđena u minimalnom iznosu, pa ni ste strane po logici stvari ne bi postojao manji izračun koji bi se stavio u srazmjer s priznatom obiteljskom mirovinom, a koja razlika bi predstavljala stvarnu štetu HZMO u smislu odredbe čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

18. U odnosu na prigovore tuženika da priložene isprave od strane tužitelja nemaju značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. Zakona o parničnom postupku i da je na tužitelju teret dokaza da je svom osiguraniku isplatio utuženi iznos i visinu tog iznosa, treba reći da u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2022. se daje odgovor na pitanje je li u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je Zavod isplatio svojem osiguraniku teret dokaza (čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku) glede plaćanja i visine isplaćenog na Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, ako je osiguravatelj štetnika osporio i osporava priloženu ispravu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koju je isti priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje, iako ta isprava nema u odnosu na svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo, odnosno potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan, koji odgovor glasi da s obzirom na čl. 219. st. 1. i čl. 220. Zakona o parničnom postupku, ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja. Nadalje se navodi da vodeći računa o ispravi kojom se dostavlja obračun za isplatu (u konkretnom slučaju list 16. spisa), neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz čl. 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13.), to stoga što rečene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrda o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja, već reguliraju pitanje naknade štete, takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. Zakona o parničnom postupku, pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz.

18.1. Slijedom navedenog, bez obzira što se ne bi moglo govoriti o javnoj ispravi u smislu odredbe čl. 230. Zakona o parničnom postupku, tužitelj je istima dokazao da je isplatio utuženi iznos od 9.423,05 eura u utuženom razdoblju (7.01.2021. – 31.12.2023.), jer tuženik osim paušalnog prigovaranja visini tužbenog zahtjeva, nije iznio nikakve činjenice niti predložio bilo kakve dokaze, a koji bi dovodili u sumnju ispravnost izvršenog obračuna i isplata od strane tužitelja.

19. Slijedom navedenog, kako iz provedenih dokaza nije utvrđena šteta kao pretpostavka odgovornosti za štetu iz odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.) koju bi tuženik kao osiguratelj od automobilske odgovornosti bio dužan nadoknaditi tužitelju kao zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja, a provedeni su svi predloženi dokazi iz kojih ne proizlazi da postoji razlika koja bi predstavljala tužiteljevu štetu, uz napomenu da tužitelj sukladno čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku nije predložio odgovarajuće dokaze (npr. financijsko-knjigovodstveno vještačenje) radi utvrđenja postojanja stvarne štete u konkretnom slučaju, to je primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odlučeno kao u izreci pod I.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

20.1.Tuženik je podnio zahtjev za naknadu troška od 570,34 eura.

20.2. Zahtjev tuženika za naknadu troška je osnovan do iznosa od 500,00 eura, osnovan je u cijelosti i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava odgovora na tužbu od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.) i zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od 27.11.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te obračunatog PDV-a od 100,00 eura (Tbr. 46.) i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke.

20.3. Zahtjev tuženika za naknadu troška na ime sudske pristojbe na odgovor na tužbu od 70,34 eura, nije osnovan, jer obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, sukladno čl. 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018., 51/2023.), radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 2. siječnja 2026

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženika