Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-470/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osjeka, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te zamjenice punomoćnice tuženice ŠM, odvjetničke vježbenice kod Marijana Belčića, odvjetnika iz Osijeka, te umješača i punomoćnice, uz javnu objavu dana 2. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140230452- 20010387044/2007. zaključenog dana 13.02.2007. god. između tužitelja ZM i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, na kojem su dana 08.02.2007. god. ovjereni potpisi kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa pod brojem Ov-2.949/07, a koja

u čl. 2. glasi:

"...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od…CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.",

u čl. 3.

toč. 2. glasi:

"...u kunskoj protuvrijednosti...CHF",

toč. 3.:

"... obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.", toč. 4.:

"Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.".

II. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.979,21 eura (dvijetisućedevetstosedamdeset- deveteuradvadesetjedancent) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to na:

- iznos od 0,41 EUR od 13.03.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,53 EUR od 14.02.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 3,88 EUR od 15.03.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 13,36 EUR od 16.10.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,62 EUR od 12.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 14,80 EUR od 11.12.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 16,45 EUR od 13.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 17,28 EUR od 11.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 15,31 EUR od 13.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 15,20 EUR od 11.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,07 EUR od 13.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 9,32 EUR od 11.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,28 EUR od 11.07.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,32 EUR od 11.08.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 11,16 EUR od 11.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 10,02 EUR od 10.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,63 EUR od 12.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 15,09 EUR od 11.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 17,69 EUR od 12.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 17,01 EUR od 11.02.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 21,38 EUR od 11.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 20,25 EUR od 10.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 22,45 EUR od 12.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 34,83 EUR od 15.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 32,01 EUR od 10.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 42,58 EUR od 11.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 37,01 EUR od 11.09.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 32,81 EUR od 13.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,57 EUR od 12.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 53,45 EUR od 11.12.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 47,73 EUR od 11.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 48,57 EUR od 11.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 44,46 EUR od 11.03.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 45,73 EUR od 12.04.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 59,69 EUR od 11.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 61,65 EUR od 11.06.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 77,10 EUR od 12.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 71,49 EUR od 11.08.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 62,75 EUR od 13.09.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 62,53 EUR od 12.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 61,57 EUR od 11.11.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 64,74 EUR od 13.12.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 68,24 EUR od 11.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 68,34 EUR od 14.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 66,15 EUR od 10.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 67,04 EUR od 11.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 68,35 EUR od 11.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 66,93 EUR od 12.06.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 67,06 EUR od 11.07.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 65,75 EUR od 11.08.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 63,34 EUR od 11.09.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 66,28 EUR od 11.10.2012. god. pa sve do isplate,

- iznos od 67,35 EUR od 10.11.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 66,92 EUR od 11.12.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 62,63 EUR od 11.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 65,61 EUR od 12.02.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 66,29 EUR od 12.03.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 64,95 EUR od 11.04.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 61,00 EUR od 11.05.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 58,54 EUR od 11.06.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 60,72 EUR od 11.07.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 62,22 EUR od 10.08.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 66,05 EUR od 11.09.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 63,94 EUR od 11.10.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 64,88 EUR od 11.12.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 65,65 EUR od 12.01.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 67,13 EUR od 28.02.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 69,07 EUR od 13.03.2014. god. pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 20,79 eura (dvadeseteurasedamdesetdevetcenti) s pripadajućom zateznom kamatom, te za utvrđenjem ništetne odredba Ugovora o kreditu broj 5140230452- 20010387044/2007. zaključenog dana 13.02.2007. između tužitelja ZM i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, ovjeren od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa pod brojem Ov-2.949/07, a koja

u čl. 10. glasi:

"Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, ugovorne strane se odriču prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus)."; a

u čl. 14. glasi:

"Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora."; kao neosnovan.

IV. Utvrđuje se neosnovanim prigovor radi prebijanja, te da potraživanje tužene prema tužitelju za isplatu iznosa od 51,23 eura (pedesetjedaneurodvadesettricenta), ne postoji.

V. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri parnični trošak u iznosu od 1.831,80 eura, (tisućuosamstotridesetjedaneuroosamdesetcenti), a umješaču OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.125,00 eura (tisućustodvadesetpeteura), sve sa zateznom kamatom tekućom od 2.01.2026. pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 23. svibnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 2., čl. 3.2., čl. 3.3., čl. 3.4., čl. 10. i čl. 14. Ugovora o kreditu i isplate iznosa od 3.000,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te naknade parničnog troška. Tužbu obrazlaže navodeći da je dana 13.02.2007. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, pravnom prednicom tuženice, zaključio Ugovor o kreditu broj 5140230452-20010387044/2007. na kojem su dana 08.02.2007. ovjereni potpisi kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OV- 2.949/07, a prema kojem je prednica tuženice kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 19.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 7 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja tečaja CHF naspram HRK anuiteti povećavali. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Predmetni kredit je dana 25.04.2014. god. otplaćen u cijelosti. Kako su se tijekom otplate kredita radi dizanja tečaja CHF naspram HRK anuiteti povećavali, vršio je povećane i preplaćene svakomjesečne uplate po predmetnom kreditu, no tužitelj od tuženice nije zaprimio zatraženo jedinstveno izlistanje uplata iz kojeg bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, kao niti prvotni otplatni plan, iako je to zatražio. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019.. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. - 31.12.2008., to je tuženica sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužna vratiti sve što primila na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Kako se radi o podacima koje je tužena banka prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužna dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati, a tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, stoga tek nakon pribave cjelovite dokumentacije o otplati po predmetnom kreditu i provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP-a specificirati tužbeni zahtjev, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz vještačenja. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutoj presudi VTS-a povodom kolektivne tužbe, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je tečaj za CHF na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da su svi podmireni anuiteti u CHF plaćeni po tečaju za CHF na dan korištenja kredita upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, stoga mu je iznos preplate tečaja prilikom svake uplate banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud usvoji njegov tužbeni zahtjev.

3. U odgovoru na tužbu od dana 15. studenog 2023. i tijekom postupka, tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe nedostatak pravnog interesa jer se ne radi o parnici radi naknade štete, pa se tužitelj neosnovano poziva na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, kao i na odredbu čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a ZZP. Ističe prigovor zastare, navodi da je tužbom trebalo obuhvatiti i sudužnika OM, te ističe da pravna prednica tužene Slavonska banka d.d. Osijek nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Osporava pravni interes za utvrđenje ništetnim odredbu čl. 10. i čl. 14. Ugovora o kreditu, jer iste nisu bile predmet u sporu po kolektivnoj tužbi, niti se o njima odlučivalo. Nadalje navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF, a da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama. Ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Tužitelj je potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tužitelj u podnesku od 29. siječnja 2024. osporava navode tužene iz odgovora na tužbu, navodeći da tužbom nije trebalo obuhvatiti i OM iz [adresa], jer je ista sudužnik po predmetnom Ugovoru o kreditu, a stranke ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka pravnog interesa navodi da je iz samog ugovora o kreditu jasno vidljivo da je u trenutku sklapanja Slavonska banka d.d. bila članica Hypo grupe (pečat na zadnjoj stranici, kao i navedeno u zaglavlju doslovno svake stranice ugovora o kreditu), a samim time je logično i da su dvije „sestrinske“ banke imale u znatnoj mjeri usuglašene ugovore o kreditu. Osim toga, niti ugovori o kreditu u istoj banci koji se razlikuju po namjeni (dugoročni stambeni i npr. kratkoročni auto-kredit ili srednjeročni nenamjenski kredit) ne mogu biti identični baš u svim odredbama, već im je sukus isti. S tim u svezi, smatra kako nije relevantan samo datum zaključenja ugovora o kreditu (prije spajanja banaka), već i cjelokupno razdoblje otplate predmetnoga kredita tijekom kojega je evidentno došlo do preplate po osnovi povećanog tečaja za CHF naspram HRK, a uostalom i izreke presude VTS-a na koje se poziva tužitelj kao već riješena prethodna pitanja, odnosnu pravnu osnovu, jasno navode kako „...povrede tuženika traju i nadalje...“ (toč. V. i VI. historijata tužbe), pri čemu se tužitelj nikako ne slaže sa stavom da prijašnja HAAB kao tuženik (sada Addiko bank d.d.) ne odgovara kao pravni sljednik i za preuzete kredite tj. ugovore o kreditu svoje sestrinske banke koja joj je naknadno pripojena. Uostalom, viši sudovi su se očitovali na ovakav istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije odbivši ga uz detaljno obrazloženje. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, tužitelj smatra kako je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala – pravomoćnošću presuda VTS-a, kojima je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tuženih banaka, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF, a od koje pravomoćnosti po mišljenju tužitelja i teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama. Tuženik negira činjenična i pravna utvrđenja Visokog trgovačkog suda iz pravomoćne presude Pž-7129/13-4 te Pž-6632/2017-10, a sve to ignorirajući Direktivu vijeća EZ 93/13 EEZ, iako su gore spomenute presude u tome neprijeporno jasne - sukladno istoj toj Direktivi je i utvrđena ništetnost odredbe ugovora kojim je jednostrano mijenjana kamatna stopa, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF. Osim toga, Direktiva vijeća br. 93/13/EEZ od 05.04.1993. je obvezujuća za RH kao člana EU, a koja je, među ostalim, implementirana i u Zakonu o zaštiti potrošača, konkretno u čl. 49. i 50., a na koju se poziva i Vrhovni sud RH u svojoj revizijskoj odluci Revt-249/14- 2 od 09.04.2015. a koja je ujedno i putokaz za rješavanje ovakvih sporova protiv banaka jer se ista Direktiva odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o jednostranom povećanju kamatne stope, kao i na ništetnost valutne klauzule u CHF, a u bilo kakvoj dvojbi Direktiva EU se mora primjenjivati na isti način kao što međunarodno pravo ima prednost pred nacionalnim pravom. Smatra kako je jedina logična posljedica spomenutog pravnog utvrđenja VTS-a kako sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju građana te valutna klauzula u CHF, nije niti bila ugovorena, a na što jasno upućuje i čl. 323. ZOO-a, kao i odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača/03, tj. čl. 102. ZZP-a. Što se tiče navodnog izostanka automatske vezanosti za utvrđenja VTS-a i VSRHa, odnosno nepostojanja pretpostavki odgovornosti za štetu, a koja teza se provlači kroz cijeli odgovor na tužbu, nesporno je da šteta (obična) kao umanjenje imovine na jednoj strani, može, osim u slučajevima predviđenim ZOO-u, biti uzrokovana, kako stjecanjem bez osnove, tako i ništetnošću pojedine odredbe ugovora. Naime, stjecanje bez osnove na jednoj strani, uzrokuje umanjenje imovine na drugoj strani, dakle štetu, te s tim u svezi, tužitelj je predložio sve potrebne dokaze. Uostalom, i iz dostavljene odluke VSRH-a br. Rev- 2245/17-2 je evidentno isto to. Naime, s obzirom na činjenicu da je naslovni sud u ovoj posebnoj parnici za naknadu štete, sukladno čl 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – u nastavku: ZPP), vezan za pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu potrošačkih interesa, to tužitelj smatra kako je naslovnom sudu ostavljena tek mogućnost popunjavanja nastale pravne praznine, i to na način da isti ima utvrditi koje pravne posljedice u konkretnom slučaju proizvodi pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke, tj. tuženika, kao i o ništetnosti valutne klauzule u CHF. U svezi gore navedenoga, a u odnosu na navode tuženika kako je u sporno vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili CHF, kako su odredbe bile jasne, uočljive i razumljive i sl., tužitelju ističe kako je nejasno isticanje toga argumenta kad je jasno navedeno u spomenutoj presudi kako je tuženik povrijedio prava potrošača sklapanjem ugovora sa glavnicom vezanom uz valutnu klauzulu u CHF od 01.06.2004. god. do 31.12.2008. god. a koje povrede traju i dalje, dakle sve relevantno je već rečeno. Iz tog razloga je i nebitno je li ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ili ne jer je posao javnog bilježnika pojasniti obvezu vraćanja kredita te posljedice u slučaju izostanka vraćanja (ovrha i sl.), a ne pojmove promjenjive kamatne stope, načine izmjene kamate, pojam valutnog rizika te projekcije kretanja tečaja CHF naspram HRK. Također, tužitelj ističe i kako je potpuno irelevantno za predmetni postupak izjava gđe. ZMZ na okolnost jesu li upozoravali potrošače o rizicima vezanim uz rast švicarskog franka prilikom sklapanja pojedinih ugovora o kreditu s obzirom da ista nije potpisnica ugovora o kreditu te kao takva nije niti sudjelovala u sastavljanju istih, stoga, tužitelj ne vidi svrhu takvog dokaznog prijedloga tuženika te predlaže cijenjenom naslovu odbiti navedeni dokazni prijedlog tuženika. Stoga predlaže da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita.

4. Podneskom od dana **.**.2024. OMsupruga tužitelja, predlaže sudu da joj dopusti da se umiješa u ovu parnicu na strani tužitelja, jer da ima pravni interes da isti uspije u ovom sporu, budući je tužitelju kao korisniku kredita bila sudužnik u predmetnom ugovornom odnosu, te je sudjelovala sa tužiteljem u otplati predmetnog kredita, sukladno čl. 206. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

4.1. Podneskom od dana 23. prosinca 2024. tužitelj se suglasio sa stupanjem u postupak OM u svojstvu umješača na strani tužitelja, dok se tužena podneskom od dana 23. prosinca 2024. izjasnila da se tome protivi, navodeći da je tužitelj korisnik kredita.

4.2. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio da je tužbom trebala biti obuhvaćena upravo i TM, koja je sudužnik u predmetnom ugovornom odnosu, a što je utvrđeno i uvidom u Ugovor o kreditu od 13. veljače 2007. (list 6. -9. spisa), to ista ima pravni interes da tužitelj kao Korisnik kredita uspije u ovom sporu, radi čega je sud na pripremnom ročištu održanom dana 10. lipnja 2025. dopustio TM da se u ovom sporu pridruži tužitelju u svojstvu umješača, sukladno odredbi čl. 206. i čl. 208. Zakona o parničnom postupku.

4.3. Podneskom od dana 31. siječnja 2024. umješač OM se pridružuje svim navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja i umješača na strani tužitelja OM, te izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007. (list 6.-9. spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 10.), Specifikacija uplata (list 11.-13.), Otplatni plan (list 14.-16.), dopis punomoćnika tužitelja od 13.02.2023. (list 17.), Pregled prometa za klijente (list 18. -29.), ovjerenu Izjavu svjedoka ZMZ od 24.08.2020. (list 57. -61.), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 13.11.2015. (list 62.), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje, pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 18.09.2025. (list 102.-109.), te saslušao vještaka na ročištu za glavnu raspravu od dana 3.11.2025. (list 129.-133. spisa).

5.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem zaposlenika tužene i javnog bilježnika u svojstvu svjedoka, jer je tuženica na pripremnom ročištu od dana 10. lipnja 2025. odustala od tih dokaznih prijedloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. od dana 13.02.2007. kojeg su sklopili tužitelj kao Korisnik kredita i pravna prednica tuženica (Slavonska banka d.d. Osijek) kao Banka, u kojem ugovornom odnosu je umješač na strani tužitelja OM bila Sudužnik, u dijelu kojim se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu CHF (dio odredbe čl. 2., čl. 3.2., čl. 3.3. i čl. 3.4.), te čl. 10. i 14. Ugovora (kojim je ugovoreno ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, ugovorne strane se odriču prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus) te da potpisom Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz tog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora), kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, te potraživanje tuženice od 51,23 eura istaknutog u prigovoru radi prebijanja.

7. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao Korisnik kredita i pravna prednica tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) kao Banka dana 13.02.2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007;

- da je tužiteljeva supruga OM, ovdje umješač, bila Sudužnik u navedenom ugovornom odnosu;

- da je Ugovor o kreditu ovjeren od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić- Musa iz Osijeka dana 8.02.2007. pod brojem OV-2.949/07;

- da je tužitelj iskoristio kredit za kupovinu osobnog vozila,

- da je pravna prednica tuženice odobrila namjenski kredit u iznosu od 19.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita 7 godina,

- da se ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 3.2., čl. 3.3. i čl. 3.4. odnose na valutnu klauzulu;

- da je odredbom čl. 10. Ugovora ugovoreno ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, ugovorne strane se odriču prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus);

- da je čl. 14. Ugovora ugovoreno da potpisom Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz tog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli;

- da prvi anuitet dospijeva do 01.04.2007., a svaki slijedeći svakog prvog dana u mjesecu;

- da je kredit otplaćen u cijelosti dana 25.04.2014.

8. Među strankama je sporno:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (čl. 2., čl. 3.2., čl. 3.3. i čl. 3.4.);

- pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10. i čl. 14. Ugovora o kreditu;

- ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli;

- visina tužbenog zahtjeva;

- pravni interes;

- da li je tužbom trebalo obuhvatiti i sudužnika;

- je li nastupila zastara potraživanja;

- je li osnovan prigovor radi prebijanja,

- je li nastupila zastara potraživanja istaknutog u prigovoru radi prebijanja.

9. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama saslušan je tužitelj i umješač OM.

9.1. U svom iskazu tužitelj navodi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio 2007. kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, kredit mu je trebao radi kupnje osobnog vozila koje je koristio radi vlastitih potreba, u to vrijeme je radio kao zaštitar i vozilo mu je trebalo radi odlaska i povratka s posla. Njegova supruga, ovdje umješač OM mu je bila sudužnik. Kredit je otplaćen u cijelosti. Prilikom interesiranja o uvjetima kredita, kredit mu je u Slavonskoj banci d.d. ponuđen u CHF valuti kao tada najpovoljniji, ali ga pri tome nitko nije upozorio da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, niti mu objasnio koji parametri utječu na rast tečaja, a niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, te nije mogao znati da postoji mogućnost da mu rata toliko drastično poraste, a niti bi uzeo taj kredit, da su ga u Banci upozorili da može doći do tolikog porasta anuiteta zbog valutne klauzule. Ugovor o kreditu mu je u Banci uručen na potpis već unaprijed sačinjen od strane Banke, te nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, niti su mu pojašnjene ugovorne odredbe, a niti mu je javni bilježnik posebno rastumačio ugovorne odredbe, te je poslovanje Banke bilo po principu "uzmi ili ostavi". Pročitao je Ugovor prije potpisivanja, te je ugovorne odredbe mogao razumjeti kao nestručna osoba, a isto tako i odredbu o valutnoj klauzuli. Kredit je otplaćivan administrativnom zabranom, putem ustega na njegovoj plaći od strane poslodavca, budući je radio u zaštitarskoj tvrtki, dok su se neke uplate vršile i putem poslodavca kod kojeg je bila zaposlena njegiva supruga OM, ovdje umješač, a njen poslodavac je bio Luxor čišćenje i održavanje d.o.o. i Adria servis d.o.o. Početna ugovorena rata je bila 1.300,00 kuna, a ista je narasla na oko 1.900,00 kuna. Radi toga je išao par puta u Banku se interesirati o velikom rastu njegove rate, međutim rečeno mu je da je takva politika Banke i da mora otplaćivati kredit sukladno Ugovoru koji je sklopio.

9.2. Iz iskaza umješača OM proizlazi da je supruga tužitelja i bila je sudužnik u predmetnom ugovornom odnosu, pa je u cijelosti upoznata sa pregovaranjem i uvjetima ugovornog odnosa i pridružuje se u cijelosti iskazu tužitelja. Rate kredita su se podmirivale putem obustava na plaći tužitelja, a ako ne bi bilo dovoljno za podmiriti određenu ratu, onda su se vršile uplate i preko njene plaće u ime i za račun tužitelja po partiji predmetnog kredita, koje je uplate Banka prihvatila.

9.3. Iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007. (list 6.-9. spisa) proizlazi da je tužitelj isti dana 13.02.2007. zaključio kao korisnik kredita sa pravnom prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek kao Bankom, te da je TM, ovdje umješač, da glasi na iznos od 19.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednostio po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da je rok otplate 7 godina, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuiteta, a podmitje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka otplate, da prvi anuitet dospijeva do 1.04.2007., a svaki slijedeći svakog prvog dana u mjesecu; da se ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 3.2., čl. 3.3. i čl. 3.4. odnose na valutnu klauzulu. Ovdje treba napomenuti da tužitelj nije priložio Ugovor o kreditu u cijelosti, jer priloženi Ugovor ne sadrži stranicu 4/5 Ugovora, na kojoj se nalazi odredba čl. 10. kojom je ugovoreno ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, ugovorne strane se odriču prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus), ali tužena nije osporila da Ugovor o kreditu sadrži tu odredbu koja je citirana u tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenjem ništetnosti iste, dok je odredbom čl. 14. ugovoreno da potpisom Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz tog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora.

9.4. Iz Specifikacija uplata (list 11.-13. spisa) proizlazi da su rate kredita uglavnom uplaćivane od strane AKD-Zaštita d.o.o. (poslodavca tužitelja), u manjem dijelu od strane tužitelja, te Adria servis d.o.o. i Luxor čišćenje i održavanje (poslodavca umješača TM).

9.5. Ostalu dokumentaciju vezao za predmetni Ugovor o kreditu sud nije posebno obrazlagao, jer je ista uzeta u obzir prilikom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

9.6. Ovjerenu Izjavu ZMZ iz [adresa] (list 57. -61. spisa) sud je ocijenio kao nevjerodostojnu, paušalnu i usmjerenu isključivo ka pogodovanju tuženoj, jer navedena nije bila osoba koja je neposredno sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pa nema potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljem vezi sa spornim ugovornim odredbama.

9.7. Sud nije uzeo u obzir Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 13.11.2015. (list 62.) koje se odnosi na izračun konverzije općenito, a što nije predmet ovoga postupka, kao niti ostalu materijalnu dokumentaciju priloženu od strane tuženice, jer se istom ne bi utvrdile odlučne činjenice u ovom sporu.

10. Prije svega, sud napominje da nije osnovan prigovor tužene da je sudužnica OM trebala biti obuhvaćena tužbom. Naime, OM nije stranka Ugovora o kreditu. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanog sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, prema toj zakonskoj odredbi, stranke Ugovora o kreditu su u konkretnom slučaju tužitelj kao korisnik kredita i Slavonska banka d.d. -pravna prednica tužene Addiko Bank d.d. kao Banka, zbog čega sudužnik nije morao biti obuhvaćen tužbom u smislu odredbe čl. 201. Zakona o parničnom postupku.

11. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan u odnosu na utvrđenje i isplatu, dok je tuženicin prigovor radi prebijanja neosnovan u cijelosti, te potraživanje tuženice istaknuto u prigovoru radi prebijanja ne postoji.

12. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

13. Naime, izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.) utvrđeno da je ovdje tužena u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.1. Ovdje treba napomenuti to da s obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena tuženici (koja je tada imala naziv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.

14. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

15. Nije osnovan prigovor tužene da tužitelj nema pravni interes i da se neosnovano poziva na primjenu Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, jer se u odnosu na navedeno dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u odnosu na stečeno bez osnove kao u konkretnom slučaju.

15.1. Naime, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Uzimajući u obzir svrhu unošenja u Zakon o parničnom postupku, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove“ i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom izmijenjena samo odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).

15.2. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.3. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.4. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

15.5. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.6. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

15.7. Na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe, tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15.8. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između prednika stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15.9. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice.

16. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

16.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je tužitelj s prednicom tužene pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije niti pokušala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.

16.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

16.3. Sukladno odredbi čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti; a prema točki 2. članka 3. trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

16.4. Iz Ugovora o kreditu, iskaza tužitelja, te umješača OM koja je bila sudužnik u predmetnom ugovornom odnosu, proizlazi da je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu kao Korisnik kredita-fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, a kredit mu je bio potreban radi kupovine osobnog vozila radi vlastitih potreba, odlaska i dolaska s posla. Stoga je tužitelj prosječan potrošač u smislu odredbe čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, a prednica tužene trgovac u smislu odredbe čl. 3. točka 2. Zakona o zaštoiti potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

17. Nadalje, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja, odnosno da je prilikom pregovaranja prednica tužene s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu, istog informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala, te je tijekom postupka odustala od dokaznog prijedloga da se saluša u svojstvu svjedoka zaposlenik Banke. Saslušani tužitelj i umješač su pak iskazali da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu tečaja i da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, već je tužitelju samo ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Nitko ga nije upozorio na rizičnost valute CHF, te nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu, jer je ugovor bio unaprijed pripremljen po principu „uzmi ili ostavi“.

17.1. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17.2. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, prednca tužena je trebala informirati prednika tužiteljice o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17.3. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17.4. Pravna prednica tuženice prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF, nije informirala tužitelja o svim bitnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa je njeno takvo postupanje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17.5. Imajući u vidu da iz iskaza tužitelja i umješača proizlazi da prednica tuženice prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, nije upozorila Korisnika kredita – tužitelja na odredbe o rizičnosti valute CHF, niti je isti imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen, odnosno da mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, a da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tuženica nije ničim dokazala da se pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne.

17.6. Isto tako, činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju one o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pri tome, valja reći da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

17.7. Nadalje, sporna odredba čl. 2. i čl. 3.2., čl. 3.3. i čl. 3.4. Ugovorao kreditu među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva, jer ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

17.8. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 2. i čl. 3.2., 3.3. i 3.4. Ugovora o kreditu od 13.02.2007. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl. 2. i čl. 3.2., 3.3. i 3.4. Ugovora o kreditu od 13.02.2007. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od13.02.2007. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su dio odredbe čl. 2. i 3.2., 3.3. i 3.4. ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka, zbog čega su iste nedopuštene.

17.9. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

17.10. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 2. i čl. 3.2., 3.3. i 3.4., među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

17.11. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

17.12. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

18. Slijedom navedenog, u ovom postupku je utvrđeno da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo, te su one bila unaprijed formulirana od strane prednice tužene, zbog čega se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

18.1. Stoga je i ovaj sud utvrdio da je dio ugovorne odredbe čl. 2., čl. 3.2., čl. 3.3. i čl. 3.4. Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu, sukladno odredbi 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništave u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

18.2. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005.) ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

18.3. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

19. Stoga je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

20. Treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

21. Preostali dio zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. kojim je ugovoreno da ako nakon sklapanja tog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, ugovorne strane se odriču prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus), te čl. 14. kojim je ugovoreno da potpisom tog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora, nije osnovan, jer tužitelj u ovom postupku nije dokazao pravni interes za utvrđenjem ništetnosti tih ugovornih odredbi, a iste nisu bile predmetom odlučivanja u sporu po kolektivnoj tužbi, radi čega je taj dio zahtjeva u odnosu na utvrđenje odbijen kao neosnovan pod III. izreke.

22. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije LB d.o.o. za usluge, Bilje a zadatak vještaka je bio očitovati se na okolnost razlike tečaja za CHF koje je tužena primijenjivala prilikom svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, te iskazati negativne razlike kada je tečaj za valutu bio niži od početno ugovorenog tečaja.

22.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 18. rujna 2025. (list 102.-110. spisa) navodi da je tužitelj u razdoblju otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF uključujući samo pozitivne stvake tečajne razlike, anuitete platio više ukupno 22.446,88 HRK / 2.979,21 eura, a da negativna tečajna razlika po predmetnom kreditu iznosi ukupno 385,98 HRK / 51,23 eura.

22.2. Na nalaz i mišljenje vještaka, tužitelj i umješač nisu imali primjedbi, dok je tužena imala primjedbe pravne naravi, te navodi da je vještak za izračun trebao koristiti promijenjivu kamatnu stopu koju je tužena koristla za kunske kredite, a ne početno ugovorenu kamatnu stopu po predmetnom Ugovoru o kreditu, pa smatra da je vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope i tečaja, jer je nalaz izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem, iako je sklopljen Ugovor s promijenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF. Tužena je predložila da se vještak usmeno sasluša na ročištu pred sudom u odnosu na iznesene prigovore.

22.3. U odnosu na primjedbe tužene o načinu kako je vještak trebao napraviti izračun po osnovi tečajne razlike, te i u odnosu na promijenjivu kamatanu stopu, sud napominje da je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji mu je sud odredio u skladu s odredbom čl. 259. Zakona o parničnom postupku.

22.4. Vještak je na ročištu od dana 3. studenog 2025. iznio svoj nalaz usmeno i ostao kod istog u cijelosti, a u odnosu na prigovore i pitanja tuženice, navodi da kako bi izračunala ukupnu tečajnu razliku koju je tužitelj platio radi porasta važećeg tečaja za CHF iznose anuiteta iz realiziranog otplatnog plana u CHF koje je tužitelj plaćao tuženiku, pomnožila je s tečajem važećim na dan isplate kredita kako je prikazano u koloni 4. tablice, a zatim je isti realizirani anuitet pomnožila sa tečajem CHF na dan dospijeća anuiteta kako je prikazano u koloni 6., a razliku između tako izračunata dva različita iznosa kunskog anuiteta prikazala je u koloni 7. kao razliku anuiteta koja je rezultat promjena važećeg tečaja za CHF. U svom nalazu u tablici 1. prikazala je ukupnu tečajnu razliku uključujući pozitivne i negativne stavke tečajne razlike, u tablici 2. prikazane se izdvojene samo pozitivne stavke tečajne razlike, dok su u tablici 3. prikazane samo negativne stavke tečajne razlike.

22.5. Stoga je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

23. Usklađujući tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka u ovom postupku, tužitelj je podneskom od dana 23. rujna 2025. djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 20,79 eura s pripadajućim zateznim kamatama na anuitete od dana plaćanja pa do isplate. Međutim kako se tuženica u podnesku od dana 1. listopada 2025. izjasnila da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, to do djelomičnog povlačenja tužbe u konkretnom slučaju nije ni došlo, pa je sud o tom dijelu zahtjeva meritorno odlučio na način da je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 20,79 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao pod III. izreke u odnosu na zahtjev za isplatu, dok su troškovi postupka odmjereni u skladu s odredbom čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, jer u situaciji kada tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, nema pravo na troškove prema odredbama čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer do povlačenja tužbe nije niti došlo, već se troškovi odmjeravaju u skladu s odredbom čl. 154. Zakona o parničnom postupku, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva.

24. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

24.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 23. svibnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

24.2. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

24.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod I. -III.

25. Usklađujući potraživanje istaknuto u prigovoru radi prebijanja sa nalazom vještaka, tužena je specificirala potraživanje istaknuto u prigovoru radi prebijanja, na iznos od 51,23 eura.

25.1. Naime, iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je u razdoblju od 1.05.2007. do 1.10.2008. (list 107. spisa Tablica 3.) bilo tzv. negativne tečajne razlike, koja je nastale kada je tečaj za CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita, a koja razlika iznosi ukupno 51,23 eura.

25.2. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) je procesnopravni prigovor iz čl. 333. Zakona o parničnom postupku, te je sud dužan odlučiti o osnovanosti potraživanja istaknutog u prigovoru radi prebijanja, u konkretnom slučaju u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

25.3. Tužitelj je na ročištu od dana 10. lipnja 2025. istaknuo prigovor zastare na prigovor radi prebijanja.

25.4. Prigovor zastare je osnovan.

25.5. Naime, od prvog dospjelog iznosa na ime tzv. negativne tečajne razlike od dana 1.05.2005. pa zaključno do zadnjeg iznosa od dana 1.10.2008., protekao je opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. Zakona o obveznim odnosima, koji se primijenjuje na to potraživanje tuženice, budući je prigovor radi prebijanja tuženica istakla na pripremnom ročištu održanom dana 10. lipnja 2025. sukladno čl. 288.a st. 6. Zakona o parničnom postupku. Stoga je tužiteljev prigovor zastare u konretnom slučaju osnovan u cijelosti, uz napomenu da zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, a tuženicu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja.

25.6. Pored navedenog, prema stavu ovog suda, promjenom tečaja na niže od onog važećeg u trenutku korištenja kredita nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je tužitelj plaćanjem anuiteta po nižem tečaju na dan dospijeća odnosnog anuiteta bilo što stekao, slijedom čega ne postoji ni obveza vraćanja (ili uračunavanja), a time niti osnova za uračunavanje iznosa tzv. negativne razlike u onaj iznos koji bi tužitelju pripao s naslova stjecanja bez osnove.

25.7. Slijedom navedenog, a sukladno čl. 338. st. 3., u vezi s čl. 333. st. 3. Zakona o parničnom postupku, sud je o prigovoru radi prebijanja, kako je konačno postavljen, odlučio kao pod IV. izreke.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

26.1. Naime, tužitelj nije uspio samo sa neznatnim dijelom zahtjeva za isplatu u iznosu od 20,79 eura, za koji iznos tuženica nije pristala na povlačenje tužbe, te u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 10. i čl. 14. ugovornih odredbi, zbog čega se postupak nije odugovlačio, te nisu nastali nikakvi novi troškovi.

26.2. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.831,80 eura, koji je osnovan i sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), obrazloženog podneska od 29.01.2024. i 23.09.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), a od dana 23.12.2025. i 11.06.2025. u iznosima od po 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od dana 10.06.2025. i 3.11.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od dana 2.01.2026. od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a na te iznose od 300,00 eura (Tbr. 46.) i plaćenog predujma za vještačenje od 331,80 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke u odnosu na trošak parničnog postupka koji pripada tužitelju.

27. Umješač OM je podnijela zahtjev za naknadu troška od 1.125,00 eura, koji je osnovan i sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava podneska od 31.01.2024. i 7.10.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od dana 3.11.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od dana 2.01.2026. od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a na te iznose od 225,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke u odnosu na trošak parničnog postupka koji pripada umješaču.

U Osijeku, 2. siječnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice

3.Punomoćnici umješača