Posl. br. P-76/2025-46
REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU
Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23
R E P U B L I K A H R V A T S K A
P R E S U D A
Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji tog suda Katarini Franković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RAFINERIJA NAFTE BROD a.d., OIB:29080381369, Ul. Svetog Save 106, Brod, Bosna i Hercegovina zastupanog po punomoćniku Draženu Štivić, odvjetniku u Županji protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:52634238587, zastupanog po zastupniku po zakonu DI zamjeniku u Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, radi utvrđenja prava i zabrane povrede prava, na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 3. travnja 2024. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika, objavljenoj dana 2. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da je na dan 24.07.1991. društvena pravna osoba
Energoinvest Sarajevo, RO ENERGOPETROL RJ TERMINAL TEKUĆIH TERETA KARDELJEVO, stvarni nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja imovine u društvenom vlasništvu i to na nekretnini u k. o. [katastarska općina]-stari, zk. ul. br. [broj ZK uloška] na kč. br. [katastarska čestica] Neplodno – zgrada – rezervoari – terminal tekućih tereta i industrijsko dvorište u površini od 150.000 m2, kojoj odgovaraju čestice upisane u katastru u k. o. [katastarska općina] u Posjedovni list br. 445 i to kč. br. [katastarska čestica], koja u naravi predstavlja postrojenje za pretovar, uskladištenje i otpremu nafte, naftnih derivata, lužina i ostalih tekućih roba sada u naravi – terminal tekućih tereta sagrađen na adresi [adresa] u slobodnoj zoni Luke Ploče, na površini od 150.000 m2 sa vezom za tankere (pretakalište brodova), pretakalište autocisterni, punilište vagona, cestovnim i željezničkim prometnicama, sa spremničkim prostorom od skladišnih jedinica smještenih u zaštitne armiranobetonske sabirne bazene – tankvane i to 6 tankova po 10.000 m³, 3 tanka po 5.000 m³, dva tanka po 2.500 m³, jedan tank od 1.250 m³ odnosno ukupno 81.250 m³ zajedno sa pratećim objektima koji osiguravaju ispravan i siguran rad, te da je suinvestor u cjelokupnoj investiciji izgradnje navedene imovine bilo društveno poduzeća RAFINERIJE NAFTE BOSANSKI BROD, čiji je tužitelj pravni sljednik, i to u 23,50% ukupne investicije, pa je tužitelj slijedom toga i ovlaštenik svih prava (korištenja, posjedovanja, upravljanja i raspolaganja) navedene društvene imovine u 235/1000 dijelova, što je tuženik
REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 dužan priznati."
II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da ne postoji pravo tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 za promjenu upisa u zemljišnim knjigama na nekretnini u k. o. [katastarska općina]-stari, zk. ul. br. [broj ZK uloška] na kč. br. [katastarska čestica] Neplodno – zgrada – rezervoari – terminal tekućih tereta i industrijsko dvorište u površini od 150.000 m2, kojoj odgovaraju čestice upisane u katastru u k. o. [katastarska općina] u Posjedovni list br. 445 i to kč. br. [katastarska čestica], sve do sklapanja bilateralnog ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine sukladno Aneksu G Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine, br. 2/2004), što je tuženik REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 dužan priznati i suzdržati se od svih radnji kojima bi vršio promjenu upisa u zemljišnim knjigama i katastru na navedenim nekretninama pod prijetnjom ovrhe."
III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.200,00 eura.
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj 8. kolovoza 2023.g. tužitelj nakon što se obratio Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ističe da je predmet spora postrojenje za pretovar, uskladištenje i otpremu nafte, naftnih derivata, lužina i ostalih tekućih roba sada u naravi – terminal tekućih tereta sagrađen na adresi [adresa] u slobodnoj zoni Luke Ploče, na površini od 150.000 m2 sa vezom za tankere (pretakalište brodova), pretakalište autocisterni, punilište vagona, cestovnim i željezničkim prometnicama, sa spremničkim prostorom od skladišnih jedinica smještenih u zaštitne armiranobetonske sabirne bazene – i to 6 tankova po 10.000 m³, 3 tanka po 5.000 m³, dva tanka po 2.500 m³, jedan tank od 1.250 m³ odnosno ukupno 81.250 m³ zajedno sa pratećim objektima koji osiguravaju ispravan i siguran rad, a sve izgrađeno na nekretnini u k. o. [katastarska općina]-stari, zk. ul. br. [broj ZK uloška] na kč. br. [katastarska čestica] Neplodno – zgrada – rezervoari – terminal tekućih tereta i industrijsko dvorište u površini od 150.000 m2, kojoj odgovaraju čestice u katastru u k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica]. Tužitelj ističe da je pravni sljednik nekadašnje društvene pravne osobe RAFINERIJA NAFTE BOSANSKI BROD koja je dobila odobrenje od nekadašnje Općine Ploče za izgradnju na nekretnini u k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], te da 1. prosinca 1976. godine, sukladno propisima koji su tada bili na pravnoj snazi, sklopljen je Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju postrojenja za pretovar, uskladištenje i otpremu nafte, naftnih derivata, lužina i ostalih tekućih roba i o njihovom korištenju a Ugovor da su sklopili kao investitori nekadašnje društvene pravne osobe i to:
„Energoinvest” OOUR „Energopetrol” Sarajevo; „Energoinvest” Sarajevo, OOUR-Rafinerija nafte Bosanski Brod i „Energoinvest” Sarajevo, OOUR Tvornica „Glinice” Mostar. Ističe da su predmet ugovora međusobni odnosi investitora u izgradnji postrojenja, te način korištenja i upravljanja terminalom koji je predmetom postupka odnosno u naravi predmetnom Imovinom. Navodi se da prema članku 11. Ugovora visina uloga nekadašnje društvene pravne osobe - RAFINERIJE NAFTE BOSANSKI BROD u ukupnoj investiciji iznosi 23,50%, a da prema članku 13. uložena sredstva ostaju trajno vlasništvo ulagača. Ističe da nakon završetka izgradnje stranke Ugovora su samo svoja prava na upravljanje Imovinom, ali ne i vlasnička prava, prenijele na nekadašnju društvenu pravnu osobu RO ENERGOPETROL Sarajevo, RJ TERMINAL TEKUĆIH TERETA KARDELJEVO, na čije ime je dana 27.05.1987. izdana i dozvola za upotrebu Imovine i koja je Imovinom upravljala u ime i za račun ugovornih strana. Slijedom navedenoga tužitelj tvrdi da je nekadašnje društveno poduzeće RAFINERIJA NAFTE BOSANSKI BROD nositelj imovinskih prava (prava korištenja u smislu vlasničkih prava) u 23,50% ukupne Imovine što bi odgovaralo idealnom dijelu u visini od 235/1000 dijela ukupne sadašnje Imovine, te sukladno tome da tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje prava kako bi ostvario zaštitu svojih prava. Ističe da je Republika Hrvatska pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari jer tužitelj ima pravni interes podnijeti ovakvu tužbu, obzirom da je Republika Hrvatska priznala postojanje prava nekadašnjih društvenih pravnih osoba sa sjedištem u [adresa], ali ne i tužitelju, a da je tužbeni zahtjev je dopušten sukladno čl. 187. ZPP-a. Tužitelj tvrdi da su za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari o spornom pravnom odnosu između stranaka mjerodavne odredbe Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 36/1991) – dalje u tekstu: Uredba, Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 29/1994) – dalje u tekstu: Zakon o zabrani, kao i odredbe Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine, br. 2/2004) koji sadržava Anekse A – G, a na konkretan slučaj odnosi se Aneks G. Ističe tužitelj da je navedenim propisima došlo do „zamrzavanja” postojećeg pravnog stanja na dan 24.07.1991. (dana stupanja na snagu Uredbe) na imovini društvenih pravnih osoba sa sjedištem u [adresa], a da ovakvo pravno stanje ostaje sve dok ne bude sklopljen međudržavni sporazum između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a sukladno Zakonu o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine, br. 2/2004) i to Aneksu G. Tužitelj ističe da je pravno stanje Imovine i dalje moralo biti upisano kao „društveno vlasništvo” na upravljanju nekadašnje društvene pravne osobe RO ENERGOPETROL Sarajevo, RJ TERMINAL TEKUĆIH TERETA KARDELJEVO sve dok ne bude sklopljen međudržavni sporazum između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine . Tužitelj tvrdi da zabrane, po načelu pravične ravnoteže, nikada ne mogu imati samo jednostrano djelovanje, tj. da zabrana djeluje samo prema tužitelju kao pravnom sljedniku nekadašnje društvene pravne osobe, tako da je i onaj koji zabranu izriče – Republika Hrvatska - dužan na isti način poštivati takvo pravno stanje i suzdržavati se od radnji kojima bi se takvo pravno stanje mijenjalo, jer bi svaka promjena pravnog stanja bila suprotna gore navedenim propisima i prejudiciranje budućeg sadržaja međudržavnog sporazuma koji Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina tek trebaju sklopiti. Ističe tužitelj da Republika Hrvatska u odnosu na Imovinu postupa jednostrano, pokušavajući prije sklapanja međudržavnog sporazuma promijeniti pravno stanje koje je postojalo na dan 24.07.1991. i to u okolnostima kada tužitelj odnosno prednik tužitelja – nekadašnja društvena pravna osoba - ne može poduzimati nikakve radnje kojima bi mogao osporiti i/ili se zaštititi od pravnih posljedica takvih radnji. Navedenu tvrdnju o povredi prava tužitelj navodi da dokazuje činjenica da je za navedenu Imovinu Republika Hrvatska podnijela dana 08.03.2022. nadležnom Zemljišnoknjižnom odjelu u Pločama, pod brojem Z-714/2022 prijedlog za upis svojih prava - pomorskog dobra pod upravljanjem Lučke uprave Ploče, pa iako je prijedlog pravomoćno odbijen, a da to ne znači da opisanim postupanjem nije došlo do povrede prava, a razumno je zaključiti da će Republika Hrvatska i dalje pokušavati postupati na isti način, u potpunosti zanemarujući postojanje prava na dan 24.07.1991., osobito kada je iz Posjedovnog lista br. 445 za predmetnu Imovinu vidljivo da je proveden upis „pomorskog dobra” i upis upravitelja „Lučka uprava ploče”, a koji je sasvim sigurno proveden na temelju zahtjeva Republike Hrvatske. Ističe da je zemljišnim knjigama na navedenoj nekretnini još uvijek trebalo postojati upis u listu „B” – „društveno vlasništvo”, na upravljanju nekadašnje društvene pravne osobe RO ENERGOPETROL Sarajevo, RJ TERMINAL TEKUĆIH TERETA KARDELJEVO, a da je ipak protivno navedenim propisima o zabrani u zemljišnim knjigama nezakonito izvršen upis (prijenos) prava korištenja na „ENERGOPETROL PLOČE - poduzeće za uskladištenje, špediciju, vanjski i unutrašnji promet d.o.o.” (inače pravna osoba sa sjedištem u [adresa], osnovana 1992. koja nije pravni sljednik stranaka iz Ugovora), tužitelj ukazuje da ovakav upis u zemljišne knjige nije predmet ovoga postupka, niti ovakav upis sprječava vođenje ovoga postupka, zato što je ovakav upis u zemljišne knjige problem koji mora riješiti Republika Hrvatska koja po službenoj dužnosti treba zatražiti brisanje takvog nezakonitog upisa. Tužbenim zahtjevom pod točkom II. tužitelj traži da se Republici Hrvatskoj naloži da je dužna poštovati ono pravno stanje koje je donošenjem Uredbe i Zakona o zabrani sama propisala i da se zaštiti pravno stanje koje je postojalo na dan 24.07.1991., jer ističe ako Republika Hrvatska neće sama poštovati zakone koje je donijela onda je to povreda temeljnih načela vladavine prava i pravne sigurnosti, zbog čega tužitelj ističe da osnovano traži zaštitu prava.
2. Tuženik uredno pozvan podnijeti odgovor na tužbu u istome navodi da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, te navodi da nekretnina označena kao k. č. [katastarska čestica], z. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] Stari je upisana u listu B kao društveno vlasništvo, a dio je lučkog područja luke [adresa] sukladno Odluci o osnivanju Lučke uprave Ploče (Narodne novine broj 19/97 i 139/97), te Odluci o izmjeni Odluke o osnivanju Lučke uprave Ploče (Narodne novine broj 18/99) donijete temeljem Zakona o morskim lukama (Narodne novine broj 108/95), te da odredbom članka 2. stavak 1. točka 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 158/03 i 141/06) propisano je da je granica lučkog područja ujedno i granica pomorskog dobra. Ističe tuženik da odlukom o osnivanju Lučke uprave Ploče u točki IV. određeno je da katastarska čestica oznake 4559/7, k. o. [katastarska općina] ulazi u lučko područje luke [adresa] i to kopneni dio Bazena [adresa], a odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 83/23) određeno je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se i koristi pod uvjetima i na način propisan tim Zakonom. Tuženik se poziva na odredbu čl. 5. st. 1. i čl. 6. st .1, 2 i 3 Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama Zaključuje tuženik da se pomorskim dobrom, prema odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 83/23), smatra, između ostalog morska obala i luka. Ističe tuženik kako je ugovorom o udruživanju sredstava za izgradnju postrojenja za pretovar, uskladištenje i opremu nafte sklopljenim 1. prosinca 1976. između tužitelja, Energopetrola i tvornice „Glinice“ Mostar se nije moglo steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer je tada na snazi bio Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974., kojim luke ulaze u definiciju pomorskog dobra. Pomorsko dobro da je dobro u društvenom vlasništvu u općoj upotrebi, a da pravo vlasništva i druga stvarna prava na pomorskom dobru nisu se mogla stjecati po bilo kojoj osnovi. Ističe da takav nevlasnički koncept pomorskog dobra nastavlja se Pomorskim zakonikom iz 1994. i Zakonom o morskim lukama iz 1995.. Osim toga navodi tuženik da na pomorskom dobru nije se moglo stjecati pravo vlasništva kako po odredbi članka 3. stavka 1. ranijeg Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, tako i Pomorskog zakonika (Narodne novine broj 17/94, 74/94, 43/96- čl. 48. i 50. iz kojih odredbi proizlazi da se status pomorskog dobra stječe temeljem samog zakona dok je odluka ministra potrebna samo u slučaju dvojbe o postojanju ovog statusa) pa tako i Zakona o pomorskom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine broj 19/74, 39/75, 17/77, 18/81), a ni po pravnim pravilima bivšeg Općeg građanskog zakonika koja su se primjenjivala temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine broj 73/91) – pravno pravilo iz § 287. Nadalje navodi da odredbama čl. 52. Ustava Republike Hrvatske i čl. 3. st. 1. ZPDML propisano je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, da ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan zakonom. Nadalje, čl. 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmetom prava vlasništva više to ne može biti, u kojem slučaju za dotadašnjega vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno izvlaštenje. Tuženik ističe i da je čl. 9. st. 7. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama određeno da je Republika Hrvatska, kao nositelj vlasti na pomorskom dobru ovlaštena pokretati i poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, kao i podnositi tužbe radi utvrđivanja statusa pomorskog dobra, naknade štete ili stjecanja bez osnove, radi činidbe i dr. protiv osoba koje su koristile pomorsko dobro bez pravne osnove ili ga uzurpirale, devastirale i sl. te svojim radnjama prouzročile ekološku i drugu štetu ili spriječile da se pomorsko dobro koristi sukladno njegovom statusu i namjeni, a da u čl. 10. st. 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama određeno je da se upis statusa pomorskog dobra provodi u zemljišnoj knjizi i katastru, dok je čl. 34. tog zakona određeno da će se „pomorsko dobro određeno sukladno odredbama ovoga Zakona, upisat će se u zemljišnu knjigu bez tereta i bez obzira na postojeće upise u zemljišnoj knjizi na temelju akta kojim je granica pomorskog dobra, odnosno lučkog područja određena i prijavnog lista potvrđenog od strane nadležnog tijela za katastar s ucrtanom granicom pomorskog dobra.“ Tuženik se poziva i na čl. 217. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kojim je određeno da su svi upisi prava vlasništva na nekretninama koje su pomorsko dobro po samom Zakonu iz članka 3. ovoga Zakona i koje se temeljem zakona i po prijašnjim propisima bile pomorsko dobro, provedeni do stupanja na snagu ovoga Zakona nevaljani i bez pravnog učinka te da su upisani vlasnici dužni trpjeti upis pomorskog dobra, dok je čl. 220. tog zakona određeno da će se pomorsko dobro za koje je izrađen parcelacijski elaborat s ucrtanom granicom pomorskog dobra upisati u zemljišne knjige kao pomorsko dobro te da će nadležno državno odvjetništvo roku od 4 godine dana od stupanja na snagu ovog zakona pokrenuti postupak uknjižbe pomorskog dobra.
3. Tužitelj tijekom postupka ustraje u navodima iz tužbe te ističe da je očito da tuženik ne osporava činjenično stanje opisano u tužbi.
4. Nakon provedenog prvostupanjskog postupka naslovni sud je donio presudu koju je po žalbi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem posl.br. Pž-2571/2024-2 od 24. rujna 2025. ukinuo presudu Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-77/2023 od 26. travnja 2024. i predmet vratio naslovnom sudu na ponovno suđenje.
5. Između stranaka je sporno je li na dan 24. srpnja 1991. društvena pravna osoba Energoinvest Sarajevo, RO ENERGOPETROL RJ TERMINAL TEKUĆIH TERETA KARDELJEVO bio stvarni nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja imovine u društvenom vlasništvu i to na nekretnini u k. o. [katastarska općina]-stari, zk. ul. br. [broj ZK uloška] na kč. br. [katastarska čestica], a u vezi s tim je li pogrešno brisano njegovo pravo korištenja i upisana Republika Hrvatska.
6. Tijekom ponovljenog postupka stranke su u bitnome iznosile kao tijekom cijelog postupka, te tijekom ponovljenog postupka sud je izveo dokaz čitanjem i pregledanjem isprava priloženih u spisu i to: zahtjev za mirno rješenje spora, odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora, izvod iz registraciju tužitelja kao pravne osobe, uvjerenje o pravnom sljedništvu tužitelja, izvadak iz zemljišne knjige vlasnički list zk. 1628, povijesni vlasnički list zk. 1628, posjedovni list 445, identifikacija čestica katastra i zemljišnih knjiga, izvodi iz kat. plana za kč. [katastarska čestica], za kč. [katastarska čestica], za 2167/5, za kč. [katastarska čestica], za kč. [katastarska čestica], za kč. [katastarska čestica], za kč. [katastarska čestica], za kč. [katastarska čestica], za kč. [katastarska čestica], za kč. [katastarska čestica], za kč. [katastarska čestica], ISPU za sve čestice, Rješenje o odobrenju od Općine Ploče za izgradnju na nekretnini u k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju postrojenja za pretovar, uskladištenje i otpremu nafte, naftnih derivata, lužina i ostalih tekućih roba i o njihovom korištenju, dozvola za upotrebu Terminala, povijesni izvadak iz sudskog registra za ENERGOPETROLPLOČE d.o.o., rješenje o upisu ENERGOPETROL PLOČE d.o.o. sa prilozima, odluka o osnivanju vlastitog poduzeća, zapisnik od 17.12.1995., odluka o povećanju temeljnog kapitala, odluka o preoblikovanju društva, statut ENERGOPETROL PLOČE d.d., rješenje Z-3082/23 Općinskog suda u Metkoviću, SS u Pločama, te je sud izveo dokaze uvidom u sudske spise, odnosno prema prijedlogu tužitelja je sud zatražio od ZK odjela u Pločama predmete Z-176/92, Z-267/09 i Z-209/10 te od Županijskog suda u Dubrovniku predmete Gž-373/08, Gž-1832/09, Gž-1831/09 i Gž-1834/09, te je Županijski sud u Dubrovniku obavijestio da su predmeti tog suda uništeni u postupku uništavanja arhivske građe jer im je istekao rok čuvanja, pa je sud zatražio predmete ZK odjela Ploče Z-184/09, Z-93/10, Z-133/10 i Z-114/10 obzirom da se u njima nalaze odluke iz predmeta Županijskog suda u Dubrovniku, pa je Zemljišno knjižni odjel Ploče dostavio spise br. Z-176/92, Z- 209/10 i Z-267/09, te predmete Z-663/24 (ranije oznake Z-26/24, Z-3082/23), zatim Z-114/10 (ranije oznake Z-184/09, Z-62/06) i Z-133/10 (ranija oznaka Z- 263/09) koji su na ročištu pregledani i pročitani. Sud je izveo sve predložene dokaze.
7. Provedene dokaze sud je cijenio sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te nakon brižne analize svakog tijekom postupka provedenog dokaza za sebe i u međusobnoj korelaciji s ostalim dokazima, a na temelju ocjene sadržaja isprava koje prileže spisu, sud je odlučio kao u toč. I i II izreke presude.
8. Iz isprava priloženih spisu proizlazi da je tužitelj postupio sukladno čl. 186.a ZPP i prije pokretanja postupka se obratio tuženiku radi mirnog rješenja spora. Sud je pregledom zemljišno knjižnih izvadaka, podataka katastra i povijesnog slijeda izvadaka u spisu utvrdio da je upisano društveno vlasništvo, sa pravom korištenja Energopetrol Ploče d.o.o. Ploče, a da je ranije bila nekretnina upisana kao društveno vlasništvo sa nositeljem prava korištenja u korist NTF d.o.o. Ploče. Pravno predništvo odnosno sljedništvo tužitelja sud je utvrdio iz pregleda uvjerenja Okružnog privrednog suda Doboj.
9. Tužba predstavlja tužbu na utvrđenje iz čl. 187 ZPP-a koji propisuje da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Tužitelj u ovom konkretnom predmetu ima pravni interes za podizanje ovakve tužbe na utvrđenje obzirom da je sud utvrdio da je isti pravni slijednik pravne osobe koja je bila upisana na predmetnoj nekretnini kao nositeljem prava korištenja, a isti želi utvrditi postojanje prava. Odnosno, za odlučiti je sudu je li na dan 24. srpnja 1991. društvena pravna osoba Energoinvest Sarajevo, RO ENERGOPETROL RJ TERMINAL TEKUĆIH TERETA KARDELJEVO bio stvarni nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja imovine u društvenom vlasništvu i to na nekretnini u k. o. [katastarska općina]-stari, zk. ul. br. [broj ZK uloška] na kč. br. [katastarska čestica], a u vezi s tim je li pogrešno brisano njegovo pravo korištenja i upisana Republika Hrvatska.
10. Sud je iz Rješenja o odobrenju od Općine Ploče za izgradnju na nekretnini u k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] od 7. ožujka 1969. (l.s. 80-81) i Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju postrojenja za pretovar, uskladištenje i otpremu nafte, naftnih derivata, lužina i ostalih tekućih roba i o njihovom korištenju od 1. prosinca 1976. (l.s. 82-93) i dozvole za upotrebu od 27. svibnja 1987.g. (l.s. 94-95) utvrdio kako se čestica i objekat tada u izgradnji nalazi na obali ušća kanala Vlaška-More, da je cilj izgradnje jedinice za manipulaciju tekućih tereta bio transport nafte i dr. U trenutku donošenja rješenja Sekretarijata za poslove uprave Općine Ploče od dana 07. ožujka 1969. godine, kojim je odobrena izgradnja na čestici zemlje [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u [adresa] na snazi je bio Osnovni zakon o iskorištavanju luka i pristaništa (Službeni list SFRJ broj 2/68, Narodne novine broj 52/71 i 52/73, dalje u tekstu: OZILP), a u vrijeme sklapanja Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju postrojenja za pretovar, uskladištenje i otpremu nafte, naftnih derivata, lužina i ostalih tekućih roba i o njihovom korištenju od 1. prosinca 1976. na snazi je bio Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine broj 19/74, 39/75, 17/77 i 18/81, dalje u tekstu: ZPVDLP/74). OZILP je propisivao da pomorsku luku sačinjava kopneni i vodeni prostor sa izgrađenim obalama, lukobranima, potrebnim slobodnim prostorom, uređajima, postrojenjima i drugim objektima namijenjenim pristajanju brodova, ukrcavanju i iskrcavanju putnika i robe, uskladištavanju i ostalim manipulacijama robom, kao i snabdijevanju, popravku i zaštiti brodova od nevremena , a općinama je davao pravo da upravljaju i koriste neizgrađenu morsku obalu, te da je rješenjem daju radnim i drugim organizacijama radi izgradnje operativne obale. U Rješenju o odobrenju od Općine Ploče za izgradnju na nekretnini u k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] od 7. ožujka 1969. (l.s. 80-81) se navodi kako je čestica zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u [adresa] položena na desnoj obali ušća [adresa]. Nadalje, ZPVDLP/74 kojim je stavljen izvan snage Osnovni Zakon o iskorištavanju luka i pristaništa, bilo je propisano u čl. 4 da pomorsko dobro jesu morska obala, luke, lukobrani, nasipi, sprudovi, bridi, grebeni, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem te ostali dijelovi obalnog mora, njihovo podmorje (morsko dno i podzemlje) i u njima živa i neživa prirodna bogatstva (ribe, rude i dr.), da je pomorsko dobro, dobro u društvenom vlasništvu u općoj upotrebi, da pomorskim dobrom upravlja općina, te da pravo vlasništva i druga stvarna prava na pomorskom dobru ne mogu se stjecati po bilo kojoj osnovi, a iznimno, pomorsko dobro može se dati na korištenje po odredbama tog ili drugoga zakona. Nadalje, člankom 88. stavkom 2. bilo je propisano da ako vlasnik određenog pomorskog dobra ili naslovnik drugog stvarnog prava na takvom dobru, osim prava korištenja, ne može dokazati da je to pravo stekao prije stupanja na snagu Osnovnog zakona o iskorištavanju luka i pristaništa (»Službeni list SFRJ«, broj 24/61), općinski javni pravobranilac će putem redovite sudske parnice zatražiti da se to dobro upiše u katastar pomorskog dobra kao pomorsko dobro, a da ova osoba nema pravo na naknadu štete, već može objekte, odnosno prinove, koje je izgradila, odnosno izvršila na tom dobru, ukloniti, ukoliko ja to, po prirodi stvari, tehnički moguće učiniti bez štete po pomorsko dobro.
11. Dakle, tužiteljevom predniku je pomorsko dobro – lučko područje dodijeljeno na korištenje radi izgradnje skladišta na obali ušća kanala Vlaška- More, a na temelju odluke o dodjeli tužitelj je ishodio potrebne dozvole za gradnju i izgradio objekte i opremu. U vrijeme davanja pomorskog dobra tužiteljevom predniku na snazi je bio ZPVDLP/74 i OZILP, a općine su bile nositelj vlasti na pomorskom dobru, a država je to postala tek od 1994. kad je stupio na snagu Pomorski zakonik. Stoga je Općina bila ovlaštena upravljati pomorskim dobrom, pa i dati ga na korištenje trećim osobama. Međutim, Odluka Općine Ploče (tada naziva Općina Kardeljevo) kojom je tužiteljevom predniku dano na korištenje pomorsko dobro - zemljište radi izgradnje skladišta u luci, nije po svom sadržaju valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva niti drugih stvarnih prava na izgrađenim objektima, a niti bi to mogla biti u okviru tada važećih prisilnih propisa. Na tužiteljevog prednika je preneseno pravo besplatnog korištenja skladišta luke, koje pravo po svom sadržaju i obimu ne odgovara pravu vlasništva. Čl. 4. st. 4. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima je izričito propisivao da se na pomorskom dobru pravo vlasništva ni druga stvarna prava ne mogu stjecati po bilo kojoj osnovi. Zapreka za stjecanje prava vlasništva sadržana je i u kasnijim propisima.
12. Stoga, kako je sud izveo sve predložene dokaze, ali u odnosu na tužbeni zahtjev onako kako je postavljen pravni prednik tužitelja da je na određeni datum – 24.7.1991. stvarni nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja imovine u društvenom vlasništvu, ali svakako ne postoji pravo tužitelja i u dijelu koji glasi "pa je tužitelj slijedom toga i ovlaštenik svih prava (korištenja, posjedovanja, upravljanja i raspolaganja) navedene društvene imovine" kako je opisano pod toč. I tužbenog zahtjeva, pa stoga sud morao odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti kao pod toč. I i II izreke. Naime, čak i da je imao pravo korištenja pravni prednik tužitelja u predmetnom slučaju nije prešlo u pravo vlasništva, niti neko drugo stvarno pravo, te je ex lege prestalo. Luke su specifične jer se nalaze na pomorskom dobru, koje ima status općeg dobra i na kojem se ne može steći pravo vlasništva. Prema Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, bivši nositelji prava korištenja u lukama morali su svoja prava transformirati u koncesije kako bi nastavili s gospodarskim korištenjem. U konkretnom slučaju tužitelj kao pravni sljednik Rafinerija nafte Bosanski Brod nije nikada bio niti je i mogao postati ovlaštenik svih prava na imovini jer takvo što nije ugovoreno.
13. Ugovorne strane Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju postrojenja za pretovar, uskladištenja i otpremu nafte, naftnih derivata, lužina i ostalih tekućih roba i njihovom korištenju između „Energoinvest“ OOUR
„Energopetrol“ Sarajevo (Energopetrol), „Energoinvest“ Sarajevo, OOUR Rafinerija nafte Bosanski Brod (Rafinerija) i „Energoinvest“ Sarajevo OOUR Tvornica „Glinice“ Mostar (Glinica), koji je predstavljao samoupravni sporazum tri OOUR-a, ugovorile zajedničko poslovanje udruživanjem svojih sredstava za zajedničku izgradnju i zajedničko korištenje Poslovnice Ploče, pri čemu su ugovorne strane ostvarile pravo na raspodjelu dohotka ostvarenog korištenjem postrojenja Poslovnice Ploče u skladu s odredbama Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/76 - nadalje u tekstu: ZUR) te Zakona o prometu društvenih sredstava osnovnih organizacija udruženog rada („Službeni list SFRJ“ broj 22/73 - dalje u tekstu: ZPDSOOUR). Odredbom članka 85 ZUR-a propisano je:„Povrat udruženih sredstava i naknada za privređivanje udruženim sredstvima ostvaruju se zavisno od povećanja dohotka osnovne organizacije koja se koristila udruženim sredstvima u obliku godišnjeg udjela u zajedničkom dohotku. Taj udio prestaje kad se vrati vrijednost udruženih sredstava zajedno s naknadom, odnosno kad istekne rok utvrđen samoupravnim sporazumom bez obzira na to u kojem je iznosu ostvaren povrat vrijednosti udruženih sredstava. Naknada za privređivanje udruženim sredstvima utvrđuje se prema osnovama i mjerilima predviđenim samoupravnim sporazumom, kojima se osigurava ostvarivanje ciljeva i interesa osnovnih organizacija što su udružile rad i sredstva. Samoupravnim sporazumom može se predvidjeti da se udružena sredstva vraćaju osnovnoj organizaciji koja ih je udružila i iz drugih sredstava kojima samostalno raspolaže osnovna organizacija koja se u svom poslovanju koristila udruženim sredstvima ili u drugim oblicima odnosno na drugi način u okviru njihove suradnje. Vraćena udružena sredstva ulaze u sredstva rada i poslovanja organizacije udruženog rada koja je udružila sredstva, a naknada za privređivanje udruženim sredstvima ulazi u njezin ukupni prihod. Osnovna organizacija koja je udružila sredstva može se odreći prava da joj se vrate udružena sredstva odnosno prava na naknadu za privređivanje udruženim sredstvima. O tome radnici u osnovnoj organizaciji odlučuju osobnim izjašnjavanjem. Ako se samoupravnim sporazumom osnovna organizacija odrekla prava da joj se vrate udružena sredstva odnosno prava na naknadu za privređivanje društvenim sredstvima, tim samoupravnim sporazumom može se predvidjeti da ta osnovna organizacija ne snosi rizik za ostvarivanje zajedničkog dohotka. Protuzakonit je svaki samoupravni sporazum u kome se ne utvrđuje prestanak udjela u zajedničkom dohotku kad se, u okviru tog udjela, vrate udružena sredstva zajedno s odgovarajućom naknadom.“ Zakon o prometu društvenih sredstava osnovnih organizacija udruženog rada (ZPDSOOUR) u članku 10. propisano je da Pravo na udio u dohotku s temelja udruživanja društvenih sredstava za zajedničko poslovanje utrnjuje kad se, u skladu s ugovorom, vrate odnosno amortiziraju društvena sredstva udruživanjem kojih je stečeno to pravo.
14. Slijedom iznesenog jasno je kako tužitelj kao pravni sljednik Rafinerija nafte Bosanski Brod nije nikada bio niti je i mogao postati ovlaštenik svih prava na imovini jer takvo što nije ugovoreno. Udruživanje sredstava za ostvarivanje zajedničkih poslovnih ciljeva, uz zajednički rizik omogućavalo je ugovornim stranama isključivo vremenski ograničeno pravo na udio u zajedničkom dohotku. Svaka ugovorna strana (suinvestitor) uložila je svoja sredstva te time ostvarila vremenski ograničeno pravo na raspodjelu dohotka ostvarenog korištenjem poslovnice [adresa], i to do otplate investicijskih ulaganja. Predmetni Ugovor nije niti mogao biti pravna osnova za stjecanje bilo kakvog drugačijeg prava za ugovorne strane, niti bilo kakvog stvarnog prava u odnosu na predmet Ugovora. Tužitelj odnosno njegov i pravni prednik temeljem Ugovora - samoupravnog sporazuma nije stekao niti mogao steći stvarna prava, odnosno pravo na posjedovanje, upravljanje i raspolaganje u 23,50% investicije izgradnje Poslovnice Ploče odnosno imovine koja se nalazi na nekretnini. Predmetnim Ugovorom ugovoreno je zajedničko poslovanje udruživanjem sredstava ugovornih strana za zajedničku izgradnju, pritom je svaka ugovorna strana (suinvestitor) uložila svoja sredstva te time ostvarila vremenski ograničeno pravo na raspodjelu dohotka ostvarenog korištenjem poslovnice [adresa], i to do otplate investicijskih ulaganja.
15. Za odlučivanje o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika mjerodavne su i odredbe Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 36/1991), Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 29/1994) kao i odredbe Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine, br. 2/2004) koji sadržava Anekse A – G, a na konkretan slučaj odnosi se Aneks G. Navedenim propisima došlo je do „zamrzavanja” postojećeg pravnog stanja na dan 24.07.1991. (dana stupanja na snagu Uredbe) na imovini društvenih pravnih osoba sa sjedištem u [adresa], a ovakvo pravno stanje ostaje sve dok ne bude sklopljen bilateralni sporazum između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a sukladno Zakonu o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine, br. 2/2004) i to Aneksu G.
16. Odluka o trošku temelji se na čl. 154.st.1 ZPP. Sud sukladno čl. 155. ZPP i do zaključenja glavne rasprave određeno postavljenom zahtjevu tuženika (l.s. 295), utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje: OT) koja se primjenjuje sukladno čl. 41 Zakona o državnom odvjetništvu (NN 67/18, 21/ 22), našao potrebnim za vođenje ovog postupka troškove tuženika. Sud je tuženiku priznao troškove za sastav odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora 100 bodova (Tar. br. 28. OT-a), u zastupanju po odvjetniku na ročištu gdje se raspravljalo o glavnoj stvari ili se izvodili dokazi dana 8.1.24. i 3.4.24. i 26.11.25. u iznosu od po 100 bodova po ročištu (Tar. br. 9. toč. 1. OT-a), te za podnesak odgovor na tužbu 100 bodova (Tar. br. 8. toč. 1. OT-a), dakle ukupno 600 bodova što temeljem Tar.br. 50. OT-a iznosi 1.200,00 eura. Stoga prihvaćen je zahtjev za troškom u iznosu 1.200,00 eura i odlučeno kao u toč. III izreke presude.
17. Zbog navedenog, temeljem spomenutih propisa odlučeno je kao u izreci.
U Dubrovniku, dana 2. siječnja 2025.
Sutkinja:
Katarina Franković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se izjavljuje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a ukoliko nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude od dana dostave presude pozivom na gornji poslovni broj spisa.
