REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1685/23-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ljerke Perica kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: LH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Grad Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi poništavanja rješenja, 02. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje točke I. rješenja gradonačelnika Grada Zagreba, KLASA: UP/II-551-06/23-014/423, URBROJ: 251-02-01/001-23-2 od 15. ožujka 2023. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava t. I. drugostupanjskog rješenja gradonačelnika Grada Zagreba od 15. ožujka 2023. godine, kojom odlukom je poništeno prvostupanjsko rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom od 30. studenog 2022. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. Spomenutim prvostupanjskim rješenjem su na temelju prethodne izmjene općeg akta Grada Zagreba izmijenjene odredbe iz ranijeg rješenja (od 01. ožujka 2017. godine) o visini priznatog prava tužitelju na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja po pojedinim razdobljima isplate i o vremenu prestanka tog prava.

Tužitelj u tužbi navodi da su korisnici prava na novčanu pomoć to pravo stekli na temelju pravomoćnog upravnog akta pa je opravdana legitimnost njihovog očekivanja da se taj pravomoćni akt (a onda i prava priznata tim aktom) može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom, dok u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo svoju nadležnost, odnosno pravo mijenjanja pravomoćnog upravnog akta temelji na čl. 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba 25/22 - Odluka 22), dakle na temelju podzakonskog akta. Stoga smatra da je nezakonito primijenjena Odluka 22 u donošenju prvostupanjskog rješenja pa da stoga nije niti dopušteno da se nakon zakonitog poništenja prvostupanjskog rješenja, neovisno o navedenim razlozima za poništenje, predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu na rješavanje. Smatra da je trebalo drugostupanjskim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i obustaviti postupak. Nadalje ističe da nisu postojali uvjeti za donošenje drugostupanjskog rješenja, jer prije donošenja odluke o prigovoru tužitelja nije donesena odluka o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika, niti uvjeti za vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje, jer nisu razmotreni navodi iz prigovora tužitelja koji su se odnosili na to da službenici u prvostupanjskom tijelu ne udovoljavaju kriterijima neovisnosti i nepristranosti. U odnosu na izuzeće gradonačelnika, tužitelj navodi da je gradonačelnik taj koji je inicirao ukidanje prava na novčanu pomoć te da je upravo po njegovom prijedlogu došlo do donošenja Odluke 22 kao općeg akta kojim je propisano smanjenje iznosa novčane pomoći, kao i skraćivanje vremenskog perioda unutar kojeg tužitelj može koristiti pravo na novčanu pomoć, iz čega je jasno vidljivo stajalište gradonačelnika vezano uz pravo na novčanu pomoć. Uz navedeno, tužitelj ukazuje i na to da je gradonačelnik više puta javno istupao u medijima te da je u navedenim istupima govorio o potrebi ukidanja novčane pomoći i o štetnosti daljnjeg ostvarivanja tog prava. U odnosu na izuzeće službenika tužitelj navodi da je zbog unutarnjeg ustrojstva, načina rada i hijerarhije odnosa u Gradu Zagrebu službena osoba podložna utjecaju gradonačelnika. Smatra da mu je neodlučivanjem o zahtjevu za izuzeće povrijeđeno pravo na pravni lijek. Ističe da u konkretnom predmetu prvostupanjsko tijelo nije moglo pokrenuti upravni postupak po službenoj dužnosti samo na temelju Odluke 22, a onda niti donijeti prvostupanjsko rješenje, te da u konkretnom predmetu nije proveden ispitni postupak, odnosno da nisu utvrđene činjenice i okolnosti bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, niti je tužitelju omogućeno ostvarenje i zaštita njegovih prava i pravnih interesa. Zaključno, tužitelj ističe da bi se - kada bi se dopustilo ponavljanje postupka - ugrozila njegova legitimna očekivanja te načelo razmjernosti i predvidljivosti propisa.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Istaknuo je da je osporavanim rješenjem prvostupanjsko rješenje poništeno samo zbog toga što ga nije potpisala ovlaštena osoba te je zbog toga predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U odnosu na navod tužitelja u pogledu izuzeća službene osobe tuženik ističe da je o tome bilo bespredmetno odlučivati jer je prvostupanjsko rješenje poništeno zbog potpisa neovlaštene službene osobe.

Sud je održao raspravu (kojoj se nije odazvala uredno pozvana tužiteljica) te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju iz sudskog spisa i iz priloženog spisa upravnog predmeta.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Iz osporavanog drugostupanjskog rješenja od 15. ožujka 2023. godine (t. I.) je vidljivo da je njime prvostupanjsko rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak samo zbog toga što je kao službena osoba koja je donijela prvostupanjsko rješenje naznačena pročelnica ĆH, pri čemu ta pročelnica nije i potpisala to rješenje, već je ono potpisano od strane osobe L, bez navođenja svojstva i ovlasti na temelju koje ta osoba potpisuje prvostupanjsko rješenje.

Ova nezakonitost prvostupanjskog rješenja uopće nije sporna tužitelju te je on u svojoj tužbi izričito potvrđuje.

S obzirom na to da je prvostupanjsko rješenje sadržavalo nedostatak (potpis neovlaštene osobe) koji je sprječavao ocjenu njegove zakonitosti, pravilno je tuženik poništio prvostupanjsko rješenje i vratio predmet na ponovni postupak (čl. 117. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku; NN 47/09 i 110/21).

Tuženik u osporavanom drugostupanjskom rješenju nije posebno iznosio navode prigovora tužitelja koji se odnose na meritum stvari (osnovanost usklađivanja iznosâ novčane pomoći i vremena prestanka novčane pomoći) niti je o njima na bilo koji način odlučivao. Stoga nisu od utjecaja prigovori tužitelja koji se odnose na meritum spora, jer je on u ponovljenom postupku svakako u prilici isticati sve prigovore koje bude smatrao relevantnim za ovu upravnu stvar.

Osporavana odluka o poništenju prvostupanjskog rješenja je donesena upravo povodom pravnog lijeka (prigovora) tužitelja, podnesenog protiv pojedinačne odluke koja tužitelju ide na štetu. U tom smislu tužitelj zapravo uopće nema pravni interes osporavati poništavanje odluke koja mu ide na štetu.

U pogledu osporavane odluke o vraćanju predmeta na ponovni postupak, sud pak napominje da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku koji se vodi po službenoj dužnosti, što znači da prvostupanjsko tijelo nakon drugostupanjskog poništavanja svoje odluke uvijek može ponovno postupati po službenoj dužnosti i donijeti novo rješenje, bez obzira na to je li izrekom drugostupanjskog rješenja predmet vraćen na ponovni postupak ili ne. Štoviše, u konkretnom slučaju na temelju Odluke 22 kao općeg akta nesporno postoji obveza prvostupanjskog tijela da nakon poništavanja ranije odluke donese svoju novu odluku pa obustava postupka (što traži tužitelj) ne dolazi u obzir.

Dakako, tužitelj po donošenju nove prvostupanjske odluke može meritorno preispitivati njenu pravilnost i zakonitost, ako ta odluka po svom sadržaju ne bude odgovarala materijalnopravnim odredbama općeg akta, odnosno Odluke 22. U odnosu na prigovor izuzeća službene osobe prvostupanjskog tijela, pravilno tuženik ističe da je o tom prigovoru bilo bespredmetno odlučivati, jer je prvostupanjsko rješenje ionako poništeno zbog potpisa neovlaštene službene osobe.

U odnosu na prigovor izuzeća gradonačelnika, po mišljenju ovog suda ne postoji zakonska osnova za to. Mogućnost izuzeća čelnika drugostupanjskog tijela nije propisana niti jednom zakonskom odredbom.

Nadalje, razlozi izuzeća koje navodi tužitelj su po ocjeni ovog suda paušalni i neosnovani, jer je Odluka 22 kao opći akt donesena u skladu sa zakonskim ovlastima predstavničkog tijela Grada Zagreba i gradonačelnika Grada Zagreba. Odluka 22 je osim toga bila i predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske te je presudom tog suda Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. godine ocijenjena zakonitom. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom U-III-1744/2023 od 14. studenog 2023. godine odbio ustavnu tužbu podnesenu u povodu te presude. Uostalom, osporavana drugostupanjska odluka gradonačelnika Grada Zagreba ide u korist tužitelja, a u upravnom sporu kao sporu pune jurisdikcije je ionako u dva stupnja osigurana sudska kontrola zakonitosti postupanja i prvostupanjskog tijela i gradonačelnika kao drugostupanjskog tijela.

Zbog svega navedenog sud ocjenjuje da je osporavana t. I. drugostupanjskog rješenja od 15. ožujka 2023. godine u cijelosti pravilna i zakonita pa je tužbeni zahtjev za poništavanje te odluke kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Sud je na raspravnom ročištu odbio dokazne prijedloge tužitelja za pribavljanje daljnje dokumentacije od tuženika, za pribavljanje drugih spisa s ovog suda, kao i za saslušanje tužitelja, jer je ocijenio da izvođenje tih dokaza ni na koji način ne utječe na donošenje odluke.

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška tog spora.

Sud posebno napominje da je identična pravna stvar već pravomoćno riješena na isti način, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-1130/25 od 16. rujna 2025. godine.

U Zagrebu, 02. siječnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. LH, [adresa]

2. Grad Zagreb, Trg Stjepana Radića 1