REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj 163 P-955/2024

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Jadranki Nižić - Peroš, u pravnoj stvari tužiteljice PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženice OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupane po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić & Anić u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 21. studenog 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, te objave 2. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 3.832,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:

− iznos od 65,13 EUR sa kamatom od 13.09.2011. godine

− iznos od 71,06 EUR sa kamatom od 13.10.2011. godine

− iznos od 71,04 EUR sa kamatom od 14.11.2011. godine

− iznos od 71,79 EUR sa kamatom od 14.12.2011. godine

− iznos od 78,86 EUR sa kamatom od 13.01.2012. godine

− iznos od 80,58 EUR sa kamatom od 14.02.2012. godine

− iznos od 81,19 EUR sa kamatom od 13.03.2012. godine

− iznos od 78,72 EUR sa kamatom od 12.04.2012. godine

− iznos od 79,93 EUR sa kamatom od 14.05.2012. godine

− iznos od 81,43 EUR sa kamatom od 13.06.2012. godine

− iznos od 79,5 EUR sa kamatom od 12.07.2012. godine

− iznos od 79,39 EUR sa kamatom od 10.08.2012. godine

− iznos od 73,71 EUR sa kamatom od 14.09.2012. godine

− iznos od 78,77 EUR sa kamatom od 12.10.2012. godine

− iznos od 79,79 EUR sa kamatom od 14.11.2012. godine

− iznos od 78,19 EUR sa kamatom od 14.12.2012. godine

− iznos od 76,34 EUR sa kamatom od 15.01.2013. godine

− iznos od 74,49 EUR sa kamatom od 14.02.2013. godine

− iznos od 75,35 EUR sa kamatom od 14.03.2013. godine

− iznos od 79,84 EUR sa kamatom od 15.04.2013. godine

− iznos od 72,63 EUR sa kamatom od 14.05.2013. godine

− iznos od 71,53 EUR sa kamatom od 13.06.2013. godine

− iznos od 72,03 EUR sa kamatom od 12.07.2013. godine

− iznos od 72,70 EUR sa kamatom od 14.08.2013. godine

− iznos od 74,08 EUR sa kamatom od 12.09.2013. godine

− iznos od 76,32 EUR sa kamatom od 15.10.2013. godine

− iznos od 76,66 EUR sa kamatom od 14.11.2013. godine

− iznos od 79,60 EUR sa kamatom od 12.12.2013. godine

− iznos od 76,54 EUR sa kamatom od 15.01.2014. godine

− iznos od 80,02 EUR sa kamatom od 14.02.2014. godine

− iznos od 81,42 EUR sa kamatom od 13.03.2014. godine

− iznos od 80,45 EUR sa kamatom od 15.04.2014. godine

− iznos od 78,08 EUR sa kamatom od 15.05.2014. godine

− iznos od 77,81 EUR sa kamatom od 10.06.2014. godine

− iznos od 80,05 EUR sa kamatom od 15.07.2014. godine

− iznos od 80,92 EUR sa kamatom od 14.08.2014. godine

− iznos od 81,83 EUR sa kamatom od 12.09.2014. godine

− iznos od 82,94 EUR sa kamatom od 14.10.2014. godine

− iznos od 84,86 EUR sa kamatom od 13.11.2014. godine

− iznos od 85,29 EUR sa kamatom od 15.12.2014. godine

− iznos od 85,50 EUR sa kamatom od 12.01.2015. godine

− iznos od 80,79 EUR sa kamatom od 10.02.2015. godine

− iznos od 80,79 EUR sa kamatom od 13.03.2015. godine

− iznos od 80,79 EUR sa kamatom od 15.04.2015. godine

− iznos od 80,79 EUR sa kamatom od 15.05.2015. godine

− iznos od 80,79 EUR sa kamatom od 15.06.2015. godine

− iznos od 80,79 EUR sa kamatom od 15.07.2015. godine

− iznos od 80,79 EUR sa kamatom od 12.08.2015. godine

− iznos od 80,79 EUR sa kamatom od 14.09.2015. godine

po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. prema kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj. za iznos od 1.994,47 EUR, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.593,71 EUR, u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica OZ (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi, u bitnom, navodi da je dana 15. svibnja 2008., sklopila s društvom Societe Generale-Splitska Banka d.d., čiji je tuženik pravni slijednik, Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 18234/08, kojim joj je tuženik odobrio kreditni iznos od 51.700,00 CHF, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,50 %. Tuženik je, s obzirom na odredbe citiranog ugovora, jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila, dok je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužiteljicu, kao ugovornu stranku, na bilo koji način, tako da tužiteljica nije ni imala mogućnosti za prigovor. Tužiteljica je kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim, kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice ostali su bez ikakvog rezultata. Dakle, sa niti jednom promjenom se tužiteljica nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije mogla pregovarati. Međutim, za razliku od tužiteljice, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužiteljici dok, s druge strane, tužiteljica ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužiteljice imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužiteljica, u toj slučaju, isplatila i pretplatila pozamašan iznos.

2. Tuženica OTP banka d.d. (dalje u tekstu: tuženica), u odgovoru na tužbu, u bitnom, ističe da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva te poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s odgovorom na tužbu. Predlaže da se tužbeni zahtjev, kako glavni, tako i podredni, u cijelosti odbiju kao neosnovani, uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Svi istaknuti tužbeni zahtjevi su neosnovani, jer tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva konvertiran u euro kredit slijedom čega su stranke izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno bile ništetne, budući da je čl. 324. ZOO ali i čl. 102. ZZP/07 propisano da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. Predlaže odbiti tužbe zahtjeve tužiteljice kao neosnovane. Naknadno, tuženik u odnosu na glavni tužbeni zahtjev ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine koju ima prema tužitelju kao drugoj ugovornoj strani, a na osnovi plasiranog kredita u iznosu od 231.526,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Na pripremnom ročištu od 2. srpnja 2019. tuženik ističe i prigovor radi prijeboja svoje tražbine u iznosu od 15.027,37 kn na ime pretplate koja je odobrena tužiteljici nakon provedene konverzije kredita u odnosu na podredni tužbeni zahtjev tužiteljice, koje prigovore ističe uvjetno, samo ako sud nađe da su bilo glavni bilo podredni tužbeni zahtjev osnovani (l.s.70). Tuženik također ukazuje na nespornu činjenicu da tužitelj ne osporava pravnu valjanost sklopljenog sporazuma o konverziji kredita, izračuna preplate i postupka koji je prethodio njegovom sklapanju, a koji postupak je proveden u skladu s kogentnim odredbama ZID ZPK/15, koje odredbe je Ustavni sud ocijenio suglasnim s Ustavom RH. Tužitelj samo osporava pravne učinke sklopljenog sporazuma o konverziji smatrajući da on nije niti od kakvog utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva.

3. Tužiteljica je u podnesku od 27. veljače 2023. konačno precizirala tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju (l.s.179-190).

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu sa izračunom (l.s.5-11), dodatak ugovora (l.s.19- 21), izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Petru Bajlo i pročitao njegov nalaz i mišljenje (l.s.130-171), pročitao dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 5. listopada 2025. (l.s. 256-264) te je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (l.s.206-207).

5. Županijski sud u Slavonskom Brodu je dana 30. travnja 2024. pod brojem Gž- 471/2023 ukinuo presudu Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 21 P-609/2020-44 od 16. ožujka 2023., u točki II.2., III. i IV. izreke, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje navodeći da će u ponovnom postupku sud prilikom donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva imati u vidu da tužiteljica ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako one o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i one koje se odnose na vezanje glavnice za valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, i to samo do sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu dana 15. ožujka 2016., te će provesti dopunsko financijsko vještačenje kojim će naložiti vještaku da na temelju izračuna konverzije prednika tuženika utvrdi za koja mjesečna razdoblja je utvrđena preplata iz provedene konverzije u iznosu od 1.994,47 eura, te da u skladu s tim utvrdi razdoblja za koja tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, i to posebno u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, a posebno u odnosu na ništetnost valutne klauzule iz osnovnog ugovora o kreditu do izvršene konverzije, odnosno do sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu dana 15. ožujka 2016.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa toga kredita u iznosu od 700,37 EUR s osnove ništetne kamatne stope, odnosno iznosa od 5.126,78 EUR s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama, sve na ime stečenog bez osnove.

7. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice, koje među strankama i nisu sporne:

-da su tužiteljica i prednik tuženice, SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA dioničko društvo, dana 15. svibnja 2008. sklopile ugovor o kreditu broj:18234/08, kojim ugovorom je prednik tuženice kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 51.700,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju banke na dan korištenja kredita,

-da je kredit odobren s rokom otplate 300 mjeseci,

-da je u čl. 5. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50%,

-da su stranke 15. ožujka 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu (konverziji) i sporazum po kojem je utvrđena pretplata u iznosu od 15.027,37 kn (1.994,47 EUR), koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta,

-da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke prednik tuženice tužiteljici na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio iznos od 231.874,50 kn,

-da iznos potraživanja tužiteljice prema tuženici na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 5.126,78 EUR (38.627,90 kn), a uslijed promjene kamate da potraživanje iznosi 700,37 EUR (5.276,95 kn), koji se odnosi samo na pozitivne razlike, dok iznos potraživanja tužiteljice prema tuženici na osnovi svih razlika anuiteta (pozitivnih i negativnih) iznosi 4.907,72 EUR (36.977,36 kn).

8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, među kojima i prednik tuženice, imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetna.

14. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženica tvrdi da je njezin prednik tužiteljici dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju međutim, nije dokazala. Naime, tuženica je trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, na sporne okolnosti odredaba navedenog ugovora predložiti saslušanje svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču, ovdje tužiteljici, a što isti nije učinio.

15. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zalouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

16. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

17. Tužiteljica je dokazala deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o ugovornoj kamati i valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom sklopila predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi.

18. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužiteljice i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

19. Visina tražbine u konkretnom slučaju utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajla, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, zajedno sa dopunom nalaza i mišljenja, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

20. Ovdje je navesti da tužiteljica nije imala prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s istim uredila tužbu i precizirala tužbeni zahtjev i to dana 27. veljače 2023., dok tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, odnosno izračunu visine, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalnopravne prirode, o čemu odlučuje sud, a ne vještak.

21. Nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka od dana 5. listopada 2025. tužiteljica je ostala kod tužbenog zahtjeva od dana 27. veljače 2023.

21.1. Odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) propisano je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku pa je stoga ovaj sud odlučivao temeljem tužbenog zahtjeva postavljenog 27. veljače 2023. Za navesti je i da prema dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 5. listopada 2023. kamate teku od dospijeća, a ne uplate, kako je postavljen tužbeni zahtjev tužiteljice 27. Veljače 2023..

22. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

24. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

25. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da iznos potraživanja tužiteljice prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 5.126,78 EUR, a uslijed promjene kamate da potraživanje iznosi 700,37 EUR, koji se odnosi samo na pozitivne razlike, dok iznos potraživanja tužiteljice prema tuženici na osnovi svih razlika anuiteta (pozitivnih i negativnih) iznosi 4.907,72 EUR. U dopuni nalaza i mišljenja od 5. listopada 2025. je naveo da ukoliko se preplata u konverziji (1.994,17 EUR) na dan 30.09.2015. god. odbije od iznosa preplate anuiteta uslijed ništetnosti kamatne stope, potraživanje tužiteljice prema tuženiku ne postoji, odnosno tužiteljici je u tom slučaju u potpunosti pokriven iznos njenog potraživanja od 700,37 EUR. Ukoliko se preplata u konverziji (1.994,17 EUR) na dan 30.09.2015. god. odbije od iznosa preplate anuiteta uslijed ništetnosti tečaja za CHF, preostalo potraživanje tužiteljice prema tuženiku na dan 30.09.2015. god. iznosi 3.132,61 EUR. Ukoliko se preplata u konverziji (1.994,17 EUR) na dan 30.09.2015. god. odbije od iznosa zbrojenih preplata anuiteta uslijed ništetnosti kamatne stope i ništetnosti tečaja za CHF, preostalo potraživanje tužiteljice prema tuženiku na dan 30.09.2015. god. iznosi 3.832,98 EUR.

26. Ovdje je istaći da je sud uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužiteljica nije dužna vratiti nešto što nije ni stekla, tim više što tuženik u tom pravcu nije predlagao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem niti je snosio trošak predujma za isto.

27. Naime, prema odredbama čl. 219. st. 1. i čl. 7. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev i kojima pobija navode i dokaze protivnika. Naime, dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji o kojima ovisi osnovanost zahtjeva. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. – 221.a ZPP). Ta pravila u svojoj osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

28. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu više obračunao tužiteljici iznose anuiteta u iznosu od 700,37 EUR te uslijed promjene tečaja više obračunao tužitelju iznose anuiteta u iznosu od 5.126,78 EUR, od kojih iznosa je valjalo umanjiti pretplatu iz konverzije u utvrđenom iznosu od 1.994,47 EUR, što rezultira iznosom od 3.832,68 EUR koji je tužiteljica više platila tuženiku s osnove ništetnih odredbi, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom, i tek isplatom tog iznosa će tužiteljici u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene ništetnih odredbi.

29. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka Bajla.

31. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužiteljice istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

32. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

33. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj odredbi kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 27. veljače 2019., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

34. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo je u djelomično prihvatiti i to za iznos od 3.832,68 EUR, a u preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj, za iznos od 1.994,47 EUR, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, sve na temelju citiranih odredbi te odlučiti kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, a sve prema VPS od 5.827,15 EUR, po kojima je tužiteljici valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), zatim ukupno 4 obrazložena podneska u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanja na ročištima od 24.4.2019. 2.7.2019., 15.9.2022., 28.2.2023., 16.3.2023., 26.05.2025. i 21.11.2025. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), te za sastav žalbe protiv rješenja u iznosu od 50 bodova (Tbr. 11. toč. 5.), za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i revizije u iznosu od po 150 bodova (Tbr.10.st.5.) ukupno 1.500 bodova, čemu valja pribrojiti PDV od 25%, što čini 3.750,00 EUR, zatim trošak vještačenja u iznosu od 730,90 EUR i pristojbu na tužbu u iznosu od 112,81 EUR, koja je plaćena, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 4.593,71 EUR

36. S druge strane valjalo je sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava više od 4 obrazložena podneska, kao i više zatraženi trošak postupka, budući da isti nije u skladu s VPS eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 104,72 EUR obzirom da je odredbom čl. 6. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23, dalje ZID ZSP), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18) koja propisuje oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi tako da su sada potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja pristojbi odnosno tužiteljica više nije u obvezi platiti sudsku pristojbu niti na tužbu niti na presudu pa u tom smislu nema ni pravo na naknadu takvog troška.

U Zadru, 2. siječnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku