Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: Pn-223/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, zastupan po punomoćnici MHĐ, dipl. iur., zaposlenici, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara, 282, OIB:22694857747, zastupan po punomoćniku Ivici Šimundiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri iz Zagreba, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. studenog 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužitelja MH, dipl. iur., zaposlenika, te punomoćnika tuženika, uz javnu objavu dana 2. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, koji glasi:

„Nalaže se tuženiku EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB:22694857747, platiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB:84397956623, iznos od 15.143,90 eura zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče počevši od 09.12.2024. pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, da tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara, 282, OIB:22694857747, naknadi prouzročeni parnični trošak od 1.250,00 eura (tisućudvjestopedeseteura) sa zateznom kamatom tekućom od dana 2. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali zahtjev tuženika za naknadu troška od 98,95 eura

(devedesetosameuradevedesetpetcenti) s pripadajućom zateznom kamatom, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika dana 9. prosinca 2024. podnio tužbu radi naknade štete koju obrazlaže navodeći da se dana 24.07.2017. oko 19:50 sati na lokalnoj cesti broj 44105 između Krndije i Gorjana dogodila prometna nesreća u kojoj je osiguranik tužitelja JH zadobio tjelesne ozljede, a koju je prouzročio PH upravljajući osobnim automobilom registarskih oznaka [registarska oznaka], koje je u trenutku prometne nesreće bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja broj: [broj police osiguranja]. Policijska uprava Osječko-baranjska, Policijska postaja Đakovo, podnijela je kaznenu prijavu protiv FH Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, ali s obzirom da je PH dana **.**.2017. preminuo u Kliničkom bolničkom centru Osijek, nisu postojali zakonski uvjeti za daljnje postupanje državnog odvjetništva te je njihov spis arhiviran službenom zabilješkom. Zbog tjelesnih ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nesreći, odnosno zbog ozljede izvan rada, tužitelj je rješenjem br. 74136 od 28.01.2019. osiguraniku JH priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti počevši od 05.11.2018. godine i odredio isplatu predujma počevši od 11.01.2019. Rješenjem tužitelja br. 74136 od 07.05.2019. osiguraniku JH određen je iznos invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, a rješenjem tužitelja br. 74136 od 15.03.2021. donesenim nakon kontrolnog pregleda osiguranika JH istome je pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti priznato i dalje, nastavno od zadnje ocjene radne sposobnosti, bez potrebe ponovnog kontrolnog pregleda.

1.1. Tužitelj navodi da isplatom navedene invalidske mirovine za njega nastaje šteta. Radi naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine koju je izvršio osiguraniku ŽH za razdoblje od 11.01.2019. do 31.12.2021. u tijeku je postupak po žalbi protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj Pn-7/2022 od 02.12.2024. Za razdoblje od 01.01.2022. do 30.11.2024. godine tužitelj je, putem Područne službe u Osijeku, osiguraniku JH isplatio invalidsku mirovinu u iznosu od 15.143,90 eura, koji iznos za tužitelja predstavlja štetu. Tuženik mu je temeljem odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) odgovoran za nastalu štetu u iznosu od 15.143,90 eura.

1.2. Tijekom postupka tužitelj navodi da u konkretnom slučaju za utvrđivanje prava na naknadu štete i određivanje visine naknade štete koju trpi isplatom priznate invalidske mirovine, treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specialis i lex posterior odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Navodi da prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koje definiraju način izračuna mirovine, invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada, a koja je priznata osiguraniku tužitelja ŽH, nije i ne može biti veća od invalidske mirovine priznate zbog ozljede na radu. Naime, Zakonom o mirovinskom osiguranju propisano je da se invalidska mirovina zbog ozljede na radu računa tako da se, uz ostale faktore koji su jednaki kod obje mirovine, u izračunu uzima da osiguranik, umjesto stvarno navršenog mirovinskog staža, ima 40 godina mirovinskog staža (čl.86.st.3. ZOMO), čime je iznos te mirovine automatski veći od iznosa invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada koja se računa temeljem stvarno navršenog staža. Iz navedenog proizlazi da prema čl.27.st.3. ZOOP-a tužitelj nikada u takvim slučajevima ne bi imao pravo na naknadu štete od tuženika jer je invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada uvijek manja od invalidske mirovine zbog ozljede na radu. Kako se i ostale mirovine određuju na temelju stvarno ostvarenog staža te kako je opće poznata činjenica da je razlika negativna ukoliko je umanjenik manji od umanjitelja, jasno je da tužitelj prema čl. 27. ZOOP-a nikada nema pravo na naknadu štete od tuženika. Iz samog ZOOP-a proizlazi da navedene razlike nema i nikada neće biti, pa je provođenje vještačenja nepotrebno. Iz navedenog je vidljiva nelogična situacija do koje dovodi gramatičko tumačenje odredaba ZOOP-a. Naime, odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno naknaditi stvarnu štetu tužitelju, potom se u st. 2. navodi da se naknađuje razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, dok se prema st. 3. razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Gramatičko tumačenje odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a 3 dovodi do situacije da društvo za osiguranje apsolutno nikada ne naknađuje štetu tužitelju jer je iznos invalidske mirovine koji se utvrđuje u slučaju ozljede na radu uvijek veći od iznosa ostalih mirovina. Navedeno dovodi do zaključka kako je predmetna odredba stavka trećeg članka 27. ZOOP-a protivna stavku prvom istog članka jer taj stavak ističe kako društvo za osiguranje nadoknađuje stvarnu štetu. Zakonodavac sigurno nije išao za tim da propiše da tužitelj ima pravo na naknadu štete, a potom u nastavku članka da mu to pravo negira zbog nemogućeg izračuna. Da je namjera zakonodavca bila da društvo za osiguranje Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, ovdje tužitelju, nikada ne naknađuje štetu, sigurno bi to bilo izričito propisano. Kod tumačenja norme odlučujući je ratio legis norme, odnosno njezina svrha ili cilj. Svrha ZOOP-a je naknada pretrpljene štete jer je u čl. 27. tog zakona istaknuto da se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju. Dakle, čl. 27. ZOOP-a je neprovediv. Smatra da mu pravo na naknadu štete pripada po Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, tj. u vrijeme kad je tužitelj vršio isplate mirovine (od 01.01.2022. pa nadalje), pa stoga u utuženom periodu ima pravo na naknadu štete od tuženika u punom iznosu isplaćene invalidske mirovine, jer to izričito propisuju čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) koji je na snazi od 01.01.2014. te koji se ima primjenjivati na utuženi period. Sukladno navedenom, smatra da nije dužan predložiti izvođenje dokaza radi utvrđenja razlike mirovina odnosno visine tužbenog zahtjeva primjenom odredbi ZOOP-a, a budući da činjenice koje bi se time utvrdile nisu važne za donošenje odluke u ovom postupku, te budući da je člankom 219. Zakona o parničnom postupku propisano da tuženik mora predložiti dokaze kojima pobija navode i dokaze tužitelja. Suprotno navodima tuženika, visinu tužbenog zahtjeva je dokazao ispravama priloženim uz tužbu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne spori štetni događaj, kao niti svoju pasivnu legitimaciju, budući je izdao policu od osiguranja auto odgovornosti za osobno vozilo krivca predmetnoga štetnoga događaja, ali osporava svoju isključivu odgovornost tvrdeći da postoji doprinos osiguranika tužitelja OH nastanku štete zbog nezakonitog upravljanja motornim vozilom i zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa, pa stoga ističe prigovor suodgovornosti na strani osiguranika tužitelja zbog nezakonitog upravljanja motornim vozilom, ali i zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Naime, pasivna legitimacija tuženika temelji se na postojanju ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a taj ugovor o obveznom osiguranju u prometu su vlasnici vozila dužni sklopiti s nekim od osiguravajući društava u RH prije stavljanja vozila u promet, dakle, prije uporabe vozila u prometu što je uređeno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (čl.2.st.2. ZOOP-a u svezi s čl.4.st.1. ZOOP-a). Osporava postojanje uzročno-posljedičnu vezu između predmetnog štetnog događaja i radne nesposobnosti i umirovljenja osiguranika tužitelja OH. Tuženik osporava utvrđenja liječničke komisije HZMO-a, te dodatno ističe da utvrđenja liječničke komisije HZMO-a u upravnom postupku u kojem je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu ni na koji način je obvezuju tuženika, a niti parnični sud. Naime, rješenja HZMO-a su upravni akti, međutim, tim odlukama su vezane jedino stranke koje su sudjelovale u postupku donošenja tih odluka. Dapače, društvo za osiguranje koje posluje u RH je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu i uvjetima osiguranja (čl.8.st.1. ZOOP-a). Da nema tog ugovora o obveznom osiguranju u prometu tuženik ne bi bio pasivno legitimiran. Iz tog razloga, postojanje i opseg obveze tuženika na naknadu štete koja je predmet ovoga postupka regulirana je odredbama ZOOP-a odnosno u konkretnom slučaju odredbom čl. 27. ZOOP, a ne ZOMO, kako tvrdi tužitelj. Naime, prema navodima tužbe tj. predloženim dokazima u točki II. tužbe, tužitelj HZMO isplaćuje svom osiguraniku DH mirovinu zbog ozljede izvan rada, pa tužitelj treba pružiti dokaze da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene tim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (čl.27.st.3. ZOOP-a). Tuženik osporava da postoji takva razlika, dapače, iste nema. Ne postoji stvarna šteta koju bi tuženik kao osiguravajuće društvo bio u obvezi platiti tužitelju HZMO u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, pa stoga osporava kako osnov tako i visinu štete. Ako tužitelj HZMO iz nekog razloga misli suprotno, tada je na tužitelju teret dokazivanja da trpi štetu u visini kako to propisuje odredba čl.27. ZOOP-a. Budući tužitelj HZMO u tužbi nije priložio dokaze s tim u svezi, niti je predložio izvođenje financijskog vještačenja na okolnosti postojanje i visine štete u smislu odredbe čl.27. ZOOP-a, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao nedokazan odnosno neosnovan.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom ppstupku izvršio uvid i pročitao zapisnik o očevidu Policijske postaje Đakovo od 24.07.2017. (list 5. -12. spisa), obavijset Policijske postaje Đakovo od 21.09.2021. (list 13), dopis ODO u Osijeku broj KR-DO-979/2017-28 od 5.01.2022. (list 14.), provjeru osiguranja (list 15.), Nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti (list 16.-20.), mišljenje vještaka od 22.11.2018. (list 21.-22.), Nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika nakon ponovnog pregleda (list 23.-27.), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku (broj spisa 74136) od 228.01.2019. (list 28.-30.), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku od 7.05.2019. (list 31. - 34.), Ispis podataka o plaći, osnovicama osiguranja, naknadi i vrijednosnih bodova po godini (list 35.-36.), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku od 15.03.2021. (list 37.), obračun isplata (list 38.), podaci o isplatama (list 39.-58.).

3.1. Sud je odbio dokazne prijedloge stranaka za saslušanjem svjedoka OH, provođenjem prometnog vještačenja, pribavu spisa ODO u Osijeku broj KR-DO-979/2017, te od PP Đakovo cjelokupnog spisa oformljenog povodom ove prometne nezgode, provođenje očevida na licu mjetsa prometne nezgode i kombiniranog vještačenja po vještacima prometne struke, specijalistu sudske medicine i specijalistu medicine rada, od tužitelja pribaviti kompletni spis oformljen povodom umirovljenja osiguranika tužitelja OH, zatim od društva FARMA TOMAŠANCI d.o.o. Semeljci zatražiti dostavu ugovora o radu, provesti vještačenje po vještaku specijalisti medicine rada na okolnosti posljedica ozljeđivanja tužitelja, uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i radne nesposobnosti osiguranika tužitelja kao i preostale radne sposobnosti, sukladno načelu ekonomičnosti postupka, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice, budući se radi o pravnom pitanju u konkretnom slučaju.

4. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan je u cijelosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada u razdoblju od 1.01.2022. – 30.11.2024. u iznosu od 15.143,90 eura.

7. Među strankama nema spora da je osiguranik tužitelja JH zbog zadobivenih ozljeda izvan rada u prometnoj nesreći od dana 24.07.2017. korisnik invalidske mirovine na temelju prava priznatog rješenjem tužitelja od 28.01.2019. zbog djelomičnog gubitka sposobnosti i da mu je rješenjem tužitelja od 7.05.2019. zbog ozljede izvan rada nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti određen iznos invalidske mirovine od 5.11.2018., koje mu je pravo priznato i dalje temeljem rješenja tužitelja od dana 15.03.2021.

8. Između stranaka nije sporna pasivna legitimacija tuženika, budući je izdao policu osiguranja auto odgovornosti za osobno vozilo koje je sudjelovalo u predmetnom štetnom događaju - prometnoj nezgodi od dana 24.07.2017. u kojem je stradao osiguranik tužitelja JH, te da je Policijska uprava osječko- baranjska, PP Đakovo podnijela kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku protiv osiguranika tuženika, kao i da je isti preminuo dana **.**.2017. u KBC Osijek, pa nisu postojali uvjeti za daljnje postupanje po prijavi.

8.1. Između stranaka nije sporno niti da tužitelj po istom pravnom osnovu potražuje naknadu štete za raniji period u postupku pred ovim sudom pod brojem Pn- 7/2022 koji nije pravomoćno okončan.

9. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno ima li tužitelj pravo na naknadu štete koju trpi uslijed isplate invalidske mirovine svom osiguraniku, odnosno da li se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023.) ili Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021., 119/2022.), je li tužitelju nastala šteta odnosno, je li mirovina koju sada isplaćuje tužitelj, veća od mirovine koju bi osiguranik tužitelja primao zbog starosti. Sporno je i da li postoji doprinos osiguranika tužitelja u štetnom događaju, te uzročna veza između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u štetnom događaju i odlaska u invalidsku mirovinu.

10. Prema odredbi čl. 161. st. 1. i 2. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

10.1. Prema odredbi čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Odredbom stavka 5. tog članka je propisano da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1. mjerodavne odredbe toga zakona.

11. Prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranj (stavak 4.).

12. Ovaj sud smatra da je na konkretnu pravnu situaciju potrebno primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023.), koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj vršio isplatu mirovina.

13. Naime, Zakon o obveznim osiguranjima u prometu uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 90/2023- 2 od 04.04.2023.).

13.1. Činjenica da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, ali kako je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori.

13.2. Drugim riječima, odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, u odnosu na opće odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, predstavlja lex specialis, pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali; odnosno Zakon o mirovinskom osiguranju je opći akt kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I/988-1998 od 17. ožujka 2010.).

13.3. Dakle, u konkretnom slučaju, za subrogacijski (regresni) zahtjev mirovinskog osiguranja prema osiguratelju po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, primjenjuje se odredba članka 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju o izvornom pravu na naknadu štete, ali u odnosu na opseg odgovornosti osiguratelja primjenjuju se citirane odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao lex specialis u odnosu na citirane odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a koji pravni stav je potvrdila sudska praksa (VSRH Rev- 22/2022, Rev-552/2022 od 17.05.2022., Rev-663/2022 od 23.05.2023., Rev-1067/12 od 5.12.2017., Rev- 5292/2019 od 16.06.2020., Rev-388/2018 od 25.08.2020., Rev- 909/2021 od 8.09.2021.).

14. Teret dokaza da je pretrpio stvarnu štetu u smislu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu je na tužitelju koji je, sukladno čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, bio dužan predložiti dokaze kojima se postojanje i visina štete mogu utvrditi, a što isti nije učinio, navodeći tijekom postupka da iz samog Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, sporne razlike nema, odnosno tužitelj sukladno odredbama toga Zakona, nema pravo na naknadu štete od tuženika, pa je finacijsko- knjigovodstveno vještačenje nepotrebno.

15. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada, te tužitelj po toj osnovi potražuje predmetni iznos od tuženika, to u smislu odgovarajuće primjene citiranih odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ne postoji razlika u visini mirovine koju bi tuženik eventualno bio dužan isplatiti tužitelju, odnosno da je invalidska mirovina osiguranika tužitelja prouzročena ozljedom na radu, iznos pretpostavljene invalidske mirovine osiguranika tužitelja bi bio veći od iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje, a isto se odnosi i na starosnu mirovinu, (ovaj pravni stav potvrđuju i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1252/2022 od 24.10.2023., Rev-1251/2022 od 20.06.2023., Rev-163/2023 od 28.03.2023.), uz napomenu da tužitelj nije dokazao suprotno navedenom.

16. Stoga je slijedom iznijetog i sukladno citiranoj odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a budući nema štete za tužitelja, odlučeno kao u izreci pod I.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

17.1. Zahtjev tuženika za naknadom troška od 1.348,95 eura, osnovan je do iznosa od 1.250,00 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava odgovora na tužbu od 500,00 eura (Tbr. 8.t.1.) i zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od 27.11.2025. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te obračunatog PDV-a od 250,00 eura (Tbr. 46.) i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke.

17.2. Preostali zahtjev tuženika za naknadu troška na ime sudske pristojbe na odgovor na tužbu od 98,95 eura, nije osnovan, jer obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, sukladno čl. 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018., 51/2023.), radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 2. siječnja 2026

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženika