REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj 163 P-1124/2023
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Jadranki Nižić - Peroš, u pravnoj stvari tužitelja ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Anti Galešiću, odvjetniku u Zadru protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 30. listopada 2025. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te objave dana 2. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju HH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.377,01 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 0,42
EUR od dana 05.04.2007. godine do isplate, na iznos od 0,19
EUR od dana 05.03.2008. godine do isplate, na iznos od 3,59
EUR od dana 02.04.2008. godine do isplate, na iznos od 14,04 EUR od dana 01.11.2008. godine do isplate, na iznos od 3,05
EUR od dana 01.12.2008. godine do isplate, na iznos od 17,02 EUR od dana 01.01.2009. godine do isplate, na iznos od 19,16 EUR od dana 04.02.2009. godine do isplate, na iznos od 20,13 EUR od dana 05.03.2009. godine do isplate, na iznos od 17,46 EUR od dana 04.04.2009. godine do isplate, na iznos od 17,97 EUR od dana 01.05.2009. godine do isplate, na iznos od 13,88 EUR od dana 01.06.2009. godine do isplate, na iznos od 10,87 EUR od dana 05.07.2009. godine do isplate, na iznos od 11,68 EUR od dana 01.08.2009. godine do isplate, na iznos od 13,26 EUR od dana 05.09.2009. godine do isplate, na iznos od 13,12 EUR od dana 04.10.2009. godine do isplate, na iznos od 11,52 EUR od dana 05.11.2009. godine do isplate, na iznos od 14,53 EUR od dana 01.12.2009. godine do isplate, na iznos od 16,94 EUR od dana 06.01.2010. godine do isplate, na iznos od 20,37 EUR od dana 04.02.2010. godine do isplate, na iznos od 19,59 EUR od dana 01.03.2010. godine do isplate, na iznos od 24,24 EUR od dana 04.04.2010. godine do isplate, na iznos od 23,36 EUR od dana 04.05.2010. godine do isplate, na iznos od 25,08 EUR od dana 04.06.2010. godine do isplate, na iznos od 39,99 EUR od dana 04.07.2010. godine do isplate, na iznos od 36,92 EUR od dana 01.08.2010. godine do isplate, na iznos od 44,20 EUR od dana 01.09.2010. godine do isplate, na iznos od 41,10 EUR od dana 01.10.2010. godine do isplate, na iznos od 36,13 EUR od dana 01.11.2010. godine do isplate, na iznos od 46,62 EUR od dana 01.12.2010. godine do isplate, na iznos od 59,97 EUR od dana 01.01.2011. godine do isplate, na iznos od 50,52 EUR od dana 01.02.2011. godine do isplate, na iznos od 53,84 EUR od dana 01.03.2011. godine do isplate, na iznos od 49,62 EUR od dana 01.04.2011. godine do isplate, na iznos od 50,38 EUR od dana 06.05.2011. godine do isplate, na iznos od 68,27 EUR od dana 01.06.2011. godine do isplate, na iznos od 68,24 EUR od dana 01.07.2011. godine do isplate, na iznos od 82,82 EUR od dana 01.08.2011. godine do isplate, na iznos od 75,33 EUR od dana 01.09.2011. godine do isplate, na iznos od 67,14 EUR od dana 01.10.2011. godine do isplate, na iznos od 66,26 EUR od dana 01.11.2011. godine do isplate, na iznos od 65,63 EUR od dana 01.12.2011. godine do isplate, na iznos od 69,53 EUR od dana 01.01.2012. godine do isplate, na iznos od 72,94 EUR od dana 01.02.2012. godine do isplate, na iznos od 73,40 EUR od dana 01.03.2012. godine do isplate, na iznos od 71,04 EUR od dana 01.04.2012. godine do isplate, na iznos od 72,63 EUR od dana 01.05.2012. godine do isplate, na iznos od 73,72 EUR od dana 01.06.2012. godine do isplate, na iznos od 71,89 EUR od dana 01.07.2012. godine do isplate, na iznos od 72,37 EUR od dana 01.08.2012. godine do isplate, na iznos od 71,00 EUR od dana 01.09.2012. godine do isplate, na iznos od 68,03 EUR od dana 01.10.2012. godine do isplate, na iznos od 71,20 EUR od dana 01.11.2012. godine do isplate, na iznos od 72,71 EUR od dana 01.12.2012. godine do isplate, na iznos od 71,65 EUR od dana 01.01.2013. godine do isplate, na iznos od 65,68 EUR od dana 01.02.2013. godine do isplate, na iznos od 70,75 EUR od dana 01.03.2013. godine do isplate, na iznos od 71,19 EUR od dana 01.04.2013. godine do isplate, na iznos od 69,21 EUR od dana 01.05.2013. godine do isplate, na iznos od 63,02 EUR od dana 01.06.2013. godine do isplate, na iznos od 62,87 EUR od dana 01.07.2013. godine do isplate, na iznos od 64,39 EUR od dana 01.08.2013. godine do isplate, na iznos od 66,82 EUR od dana 01.09.2013. godine do isplate, na iznos od 70,19 EUR od dana 01.10.2013. godine do isplate, na iznos od 68,45 EUR od dana 01.11.2013. godine do isplate, na iznos od 69,68 EUR od dana 01.12.2013. godine do isplate, na iznos od 71,08 EUR od dana 01.01.2014. godine do isplate, na iznos od 61,96 EUR od dana 01.02.2014. godine do isplate, na iznos od 63,54 EUR od dana 01.03.2014. godine do isplate, na iznos od 63,02 EUR od dana 01.04.2014. godine do isplate, na iznos od 61,27 EUR od dana 01.05.2014. godine do isplate, na iznos od 60,71 EUR od dana 01.06.2014. godine do isplate, na iznos od 60,96 EUR od dana 01.07.2014. godine do isplate, na iznos od 62,95 EUR od dana 01.08.2014. godine do isplate, na iznos od 64,62 EUR od dana 01.09.2014. godine do isplate, na iznos od 64,27 EUR od dana 01.10.2014. godine do isplate, na iznos od 65,72 EUR od dana 05.11.2014. godine do isplate, na iznos od 66,70 EUR od dana 01.12.2014. godine do isplate, na iznos od 66,12 EUR od dana 01.01.2015. godine do isplate, na iznos od 66,91 EUR od dana 05.02.2015. godine do isplate, na iznos od 66,91 EUR od dana 01.03.2015. godine do isplate, na iznos od 66,91 EUR od dana 04.04.2015. godine do isplate, na iznos od 66,91 EUR od dana 06.05.2015. godine do isplate, na iznos od 66,91 EUR od dana 01.06.2015. godine do isplate, na iznos od 66,91 EUR od dana 01.07.2015. godine do isplate, na iznos od 66,91 EUR od dana 01.08.2015. godine do isplate, na iznos od 66,91 EUR od dana 06.09.2015. godine do isplate,
i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023 po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinaciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti od dana 10. srpnja 2023. kao neosnovan.
II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnove smanjenja glavnice u konverziji.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.678,17 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinaciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj ZH (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi podnesenoj 17. svibnja 2023. godine, u bitnome navodi je dana 09.01.2007 sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora 138-50-3869321, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Vere Marčine iz [adresa], broj OU-114/07-1, dana 01.veljače 2007 godine. Tužitelju je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 60.200,00 CHF, s rokom otplate kredita od 360 mjeseci. U članku 1. navedeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 60.200,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a kojom odredbom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. U članku 7. pod nazivom način otplate navedeno je da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu iz kojih proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak su ništetne te je tuženik temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli bez osnove stekao određene novčane iznose koje tužitelj potražuje ovom tužbom. Presudom posl.br. P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena presudom posl.br. Pž-6632/17- 10 od dana 14. lipnja 2018 godine Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne kauzule u CHF, koja je u odnosu na potonje potvrđena i presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od dana 03.09.2019 godine, utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, sukladno navedenim presudama odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu su utvrđene ništetnima, a sud je vezan navedenim pravnim shvaćanjima sukladno odedbi 502.c. Zakona o parničnom postupku. Korištenje ovih odredbi predstavlja postupanje protivno Zakonu o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te se na ovaj konkretni slučaj može primijeniti sve navedeno u gore citiranim sudskim odlukama. Propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima. Nesporno je da tuženik i tužiteljica nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim odredbama pa tako ni o odredbi kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Zakon o zaštiti potrošača govori da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovdje se radilo o tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sastavila Banka te tužitelju nije dana mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama. U konkretnom slučaju, potrošaču je trebalo jasno izložiti sve rizike vezane uz valutu švicarski franak i kriterije na temelju kojih bi potrošač bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, a što tuženik nije učinio. S obzirom da prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, predmetne odredbe kojima se glavnica vezuje uz valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, slijedom čega su te odredbe nepoštene, odnosno ništetne.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 10. srpnja 2023. istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodacima ugovoru broj Konv-01/2016 i Konv-02/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK). Postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Slijedom navedenog, neosnovani su tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj, dakle, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Konverzija je provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu. S danom 30.9.2015. izvršena je usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju je za neotplaćena glavnica smanjena za 13.700,81 EUR. Ako bi Naslovni sud, unatoč svemu što je tuženik istaknuo u tijeku postupka, smatrao kako tužitelj ima pravo na zahtjev temeljem otplatnog plana u CHF i da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provođenje vještačenja, vještak bi u obzir morao uzeti i iznos za koji je umanjena preostala glavnica. Ako vještak navedeno ne bi uzeo u obzir, tuženik za slučaj da Naslovni sud prethodno utvrdi da je tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu osnovan, ističe procesno-pravni: prigovor radi prebijanja te predlaže da Sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 13.878,25 EUR / 104.565,65 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO-a i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (13.700,81 EUR), a koji prema tečaju na dan provedbe konverzije 30.9.1015. iznosi 104.565,65 kn, a prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 13.878,25 EUR. Navedeni je iznos nesporno utvrđen među strankama u čl. 2. Dodatka broj Konv-02/2016 ugovoru o kreditu.
3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovora o kreditu 138-50-3869321 od 9. siječnja 2007.(l.s.8-11), dokumentacija koja se odnosi na kredit (l.s.12-52), dokumentacija vezana uz Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 12. siječnja 2016. (l.s. 92-94), pregled prometa i kretanje kamatnih stopa (l.s.113), izveo dokaz financijskim vještačenjem po Petru Bajlo, stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije (l.s. 187-195), na ročištu održanom pred ovim sudom izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
4. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, ovaj sud je isti našao neosnovanim obzirom da je Općinski sud u Zadru, prema prebivalištu tužitelja nadležan u ovoj pravnoj stvari, a sve prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14; dalje ZZP/07) u kojem je, između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Odredbom čl. 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Odredbom čl. 51. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji je obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 55. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je napisana od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesnopravnom položaju ugovornih stranaka.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj platio temeljem ništetnosti odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli.
6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:
- da je tužitelj dana 09.01.2007 sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora 138-50-3869321, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Vere Marčine iz [adresa], broj OU-114/07-1, dana 01. veljače 2007 godine,
- da je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 60.200,00 CHF, s rokom otplate kredita od 360 mjeseci,
- da je u članku 1. navedeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 60.200,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a kojom odredbom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak,
- da je u članku 7. pod nazivom način otplate navedeno je da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu,
- da su stranke zaključile Aneks Ugovora o kreditu te da je tužitelju neotplaćena glavnica smanjena za 13.700,81 EUR,
- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke utvrđeno da razlika između terećenja za ukupan iznos anuiteta izvršenih od strane banke u odnosu na terećenja kakva su bila na dan dospijeća anuiteta bez promjene tečaja CHF i uz primjenjenu promjenjivu kamatnu stopu od početka otplate do konverzije kredita, računajući samo više plaćene anuitete, iznosi 32.978,83 HRK, odnosno 4.377,01 EUR. Anuiteti plaćeni po nižem tečaju od onog na dan isplate kredita za cijelo razdoblje do konverzije kredita iznose 417,78 HRK, odnosno 55,43 EUR. Ukoliko se kod preračunavanja nedospjele glavnice iz CHF u HRK prije konverzije 30.09.2015. god. koristi tečaj 1 CHF = 4,532567 HRK (početni tečaj za CHF na dan isplate kredita 27.02.2007. god.), glavnica u HRK nakon konverzije kredita je VEĆA za 18.579,62 HRK, odnosno 2.465,94 EUR. Ukoliko se kod preračunavanja nedospjele glavnice iz CHF u HRK prije konverzije 30.09.2015. god. koristi tečaj 1 CHF = 6,39 HRK (zakonom fiksiran tečaj 27.01.2015. - 27.01.2016.god.), glavnica u HRK nakon konverzije kredita je manja za 74.849,69 HRK, odnosno 9.934,26 EUR. Ukoliko se kod preračunavanja nedospjele glavnice iz CHF u HRK prije konverzije 30.09.2015. god. koristi tečaj 1 CHF = 6,980772 HRK (redovni srednji tečaj za CHF po tečajnoj listi HNB-a), glavnica u HRK nakon konverzije kredita je manja za 104.565,66 HRK, odnosno 13.878,25 EUR.
7. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom ovaj sud utvrdio je da je prilikom odlaska u banku odlučio podignuti stambeni kredit, inače je po struci elektrotehničar te da su mu u banci odmah sugerirali podizanje kredita u CHF govoreći da je to sigurna valuta te da se tu tečaj nije godinama mijenjao. Ne može se sjetiti jesu li ga upozoravali na rizike niti je li mu objašnjavano što je promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula, a osobno nije pokušao pregovarati u svezi promjenjive kamatne stope. Kasnije je konvertirao taj kredit te nije znao da se u banci može pregovarati o nečemu, a banka mu je donijela već formulirani ugovor. Ne sjeća se je li pročitao ugovor o kreditu te da mu nisu ponudili kredit u drugim valutama već su mu sugerirali da bude CHF dok je on plaćao rate kredita.
8. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.
9. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.
10. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača.
11. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
11.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
11.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
11.3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. ZZP/07, a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.4. Naime, prema odredbi čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
11.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
12. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Iz gore navedenih razloga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajlo, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.
14. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog Ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.
15. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatom zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
16. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka uslijed promjene tečaja, tužitelju više obračunala iznose anuiteta od 4.377,01 EUR.
17. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
18. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.
19. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Z protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
20. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka dok stranke nisu prigovarale valjanosti Sporazuma o konverziji.
21. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja, u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
22. U odnosu na prigovor zastare, istaći je da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je tužba od 17. svibnja 2023. podnesena u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.
23. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove smanjenja glavnice u postupku konverzije. Prema odredbi čl. 195. ZOO dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja ovaj sud je isti našao neosnovanim. Naime, predmet ovog spora je zahtjev za plaćanjem stečenog bez osnove, pri čemu je tužitelj, plaćajući mjesečne rate kredita, po pozivu tuženika, preplatio iznos u visini onoga koji i traži tužbenim zahtjevom. Iz tog razloga, nalazeći da tuženik nema tražbinu prema tužitelju, ovaj sud nalazi neosnovan njegov prigovor radi prebijanja.
24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 4. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), po kojima je tužitelju, a sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 4. listopada 2023. i 18. rujna 2025. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), za pristup ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 3. srpnja 2025. i 30. listopada 2025. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 500 bodova, odnosno 1.000,00 EUR. Kada se na tako obračunati trošak uračuna i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR i trošak dopune vještačenja u iznosu od 132,72 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,45 EUR, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 1.678,17 EUR, koliko je tuženica dužna naknaditi tužitelju.
U Zadru, 2. siječnja 2026.
Sutkinja
Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA:
- Tužitelju po punomoćniku
- Tuženiku po punomoćniku
