Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-332/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice ŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika OTP Banka d.d. [adresa], OIB:52508873833, zastupana po gen. punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenika njene punomoćnice Hrvoja Alagića, odvjetnika iz Vukovara, te punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 2. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 77920/05 od dana 22.04.2005. godine, kojeg su sklopili tužitelj ŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB:52508873833., da tužiteljici ŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 1.224,85 eura (tisućudvjestodvadeset- četirieuraosamdesetpetcenti) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,54 eura od 14.01.2009. godine pa do isplate,

- 8,72 eura od 10.02.2009. godine pa do isplate,

- 12,55 eura od 10.03.2009. godine pa do isplate,

- 5,83 eura od 10.04.2009. godine pa do isplate,

- 4,63 eura od 11.05.2009. godine pa do isplate,

- 4,07 eura od 10.06.2009. godine pa do isplate,

- 4,19 eura od 16.07.2009. godine pa do isplate,

- 3,94 eura od 20.08.2009. godine pa do isplate,

- 2,65 eura od 05.10.2009. godine pa do isplate,

- 2,83 eura od 09.11.2009. godine pa do isplate,

- 2,45 eura od 09.12.2009. godine pa do isplate,

- 7,50 eura od 13.01.2010. godine pa do isplate,

- 8,87 eura od 08.02.2010. godine pa do isplate,

- 13,11 eura od 15.03.2010. godine pa do isplate,

- 14,47 eura od 13.04.2010. godine pa do isplate,

- 38,27 eura od 19.05.2010. godine pa do isplate,

- 26,58 eura od 18.08.2010. godine pa do isplate,

- 29,96 eura od 24.09.2010. godine pa do isplate,

- 59,90 eura od 24.09.2010. godine pa do isplate,

- 25,39 eura od 22.10.2010. godine pa do isplate,

- 33,68 eura od 09.12.2010. godine pa do isplate,

- 34,62 eura od 16.02.2011. godine pa do isplate,

- 69,46 eura od 11.03.2011. godine pa do isplate,

- 19,90 eura od 18.04.2011. godine pa do isplate,

- 39,94 eura od 16.05.2011. godine pa do isplate,

- 51,71 eura od 16.06.2011. godine pa do isplate,

- 67,11 eura od 28.07.2011. godine pa do isplate,

- 81,51 eura od 11.08.2011. godine pa do isplate,

- 53,85 eura od 26.09.2011. godine pa do isplate,

- 50,86 eura od 29.09.2011. godine pa do isplate,

- 46,83 eura od 20.10.2011. godine pa do isplate,

- 48,51 eura od 21.11.2011. godine pa do isplate,

- 55,02 eura od 16.01.2012. godine pa do isplate,

- 56,98 eura od 16.02.2012. godine pa do isplate,

- 114,89 eura od 12.03.2012. godine pa do isplate,

- 116,53 eura od 24.05.2012. godine pa do isplate, po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se neosnovanim prigovor radi prijeboja, te da tražbina tuženice prema tužiteljici u iznosu od 237,21 eura (dvjestotridesetsedameura- dvadesetjedancent) ne postoji.

IV. Nalaže se tuženici OTP Banka Hrvatska d.d. [adresa], OIB:52508873833, da tužiteljici ŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.873,00 eura (tisućuosamstosedamdesettrieura) sa zateznim kamatama tekućim od dana 2. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 20. travnja 2022. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je sa tuženicom zaključila dana 22.04.2005. godine Ugovor o kreditu, broj: 77920/05., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.532,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci kroz otplatu u 83 jednaka mjesečna anuiteta kunske protuvrijednosti od 255,69 CHF te zadnjim anuitetom od 257,30 CHF. Predmetnim ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“, a koja se sa početnih 5,80 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude: - Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, - Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Prema shvaćanju revizijskog suda (Rev-2245/17 od 20.03.2018. godine) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Tužitelj je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF) za razdoblje od 01.01.2009. godine pa do konačne otplate kredita (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženika). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to predlaže da sud donese presudu sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 77920/05 od dana 22.04.2005. godine, kojeg su sklopili tužitelj ŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA HRVATSKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833., da tužitelju tužitelj ŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 7.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.01.2009. godine po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. U odgovoru na tužbu od dana 17. srpnja 2024. i u podnesku od 07. svibnja 2025. tužena osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, ističe prigovor zastare, te čini nespornom pasivnu legitimaciju u ovom sporu. Navodi da nije sporno kako je tužiteljica sa pravnom prednicom tužene dana 22.04.2005. sklopila Ugovor o kreditu, ali osporava da su pojedine ugovorne odredbe nepoštene i ništetne, smatra da u ovoj parnici nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P- 1401/12), jer je u istoj utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, te nema pravni učinak erga omnes. Smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa ista ne može biti predmetom ocjene poštenosti (čl. 84. ZZP-a), te je ta odredba jasna i lako uočljiva. Također, da je tužiteljica sklopila Ugovor kao savjesna ugovorna strana sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, te da tuženica u ovom ugovornom odnosu nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja i time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne smije biti relevantna za ocjenu nepoštenosti a time i ništetnosti ugovorne valutne klauzule. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta u iznosu od 237,21 € (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta kojoj je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanome za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica nema primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje kondemnatorni zahtjev tako da sada točka II. tužbenog zahtjeva glasi kao pod II. izreke

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, izvršio uvid u početni otplatni plan (list 6.-8. spisa), Ugovor o kreditu (list 9.- 14.), cjelokupni otplatni plan (list 15. -33. i 58.-60.), pročitao nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ivando konta d.o.o. Osijek od dana 27.08.2025. (list 76.-83.)

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 77920/05 od 22.04.2005. kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i pravna prednica tuženice HVB Splitska Banka d.d. Split dana 22.04.2005. u dijelu kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Predmetom postupka je i prigovor radi prebijanja koji je istaknula tuženica.

6. Među strankama nije sporno:

- pasivna legitimacija,

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravna prednica tuženice kao kreditor dana 22.04.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 77920/05 za kupnju novog motornog vozila, kojim je prednica tuženice stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.532,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju Kreditora koji važi na dan korištenja kredita,

- da sukladno čl. 3. Ugovora rok otplate iznosi 84 mjeseca, time da će se kredit otplaćivati u 84 mjesečne rate desetog dana u mjesecu plativo u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze (čl. 8. točka 1.b i c),

- da prva rata dospijeva na naplatu 10.06.2005. (članak 8. st. 1.b),

- da je tužiteljica kredit otplatila,

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019.) utvrđeno da su banke, među kojima i tužena, i pravne prednice poslovnih banaka, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 01. rujna 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, visina tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju, da li je osnovan istaknuti prigovor radi prebijanja u iznosu od 237,21 eura.

8. Kao što je već navedeno, tužiteljica je nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka podneskom od dana 01. listopada 2025. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) preinačila tužbu, kojom sada na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zahtijeva isplatu iznosa od 1.224,85 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

8.1. Kako se u podnesku od dana 16. listopada 2025. tužena protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na ročištu od 27. studenog 2025. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

8.2. Ovdje treba napomenuti to da je tužiteljica već u tužbi na ime isplate zahtijevala iznos od 929,06 eura, a taj iznos je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećao na 1.437,10 eura, a imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.

9. Prije svega treba napomenuti da unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer tako proizlazi iz članka 395. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

10. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.),

10.2. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.3. Naime, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

10.4. Na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe, tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10.6. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je tužiteljica koja navodi da je predmetni kredit realizirala u 2005. godini sa Splitskom bankom d.d. radi kupnje novog osobnog vozila, Ugovor je zaključila kao fizička osoba, nije bila vlasnik tvrtke, ni obrta, te je vozilo koristila za vlastite potrebe. U Auto kući u Osijeku su je uputili da podigne kredit upravo u Splitskoj banci d.d., koja je nudila tada kao najpovoljniji kredit u CHF valuti i rečeno joj je da može doći do porasta tečaja, ali ne baš u tolikoj mjeri, budući su joj rate porasle skoro duplo, sa 1.000,00 kn na 2.000,00 kn i da je tada bila upozorena na taj rizik, ne bi dizala taj kredit. Radi realizacije kredita nije uopće morala ići u Banku koja je imala poslovnicu u Đakovu, već je sve dogovoreno i Ugovor je potpisala u Auto kući u [adresa], te joj prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima, a niti prije potpisivanja Ugovora o kreditu, nitko nije rekao koji parametri utječu rast tečaja, iako joj je bilo jasno što znači valutna klauzula. O ugovornim odredbama nije mogla pregovarati, jer joj je Ugovor ponuđen na potpis onako kako ga je Banka sastavila po principu „uzmi ili ostavi“ i nije imala drugog izbora. Pročitala je Ugovor prije potpisivanja i ugovorne odredbe su joj bile jasne. Od interesiranja za kreditne uvjete do potpisivanja Ugovora je prošlo oko dva dana, interesirala se i o drugim kreditima osim predmetnog koji joj je ponuđen u Auto kući, ali je taj kredit tada bio najpovoljniji, te se nije savjetovala s nikim tko je ekonomske struke prije potpisivanja Ugovora o kreditu.

11.2. Prema stavu ovoga suda, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužiteljice, odnosno da je prilikom pregovaranja prednice tužene s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu, tužiteljicu informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Iz iskaza tužiteljice pak proizlazi da nije niti bila u Banci radi realizacije kredita, već je sve ugovoreno u Auto kući u kojoj je kupila vozilo, da prilikom sklapanja Ugovora nije upozorena u dovoljnoj mjeri na kreditni rizik vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu tečaja i da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, već joj je samo ponuđen kredit u CHF kao tada najpovoljniji. Da je znala i bila upozorena na rizik da bi joj rata mogla porasti duplo (sa 1.000,00 kn na 2.000,00 kn) sigurno ne bi sklopila Ugovor o kreditu. Također, tužiteljica nije imala mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je Ugovor bio unaprijed pripremljen, da je kredit realizirala za kupnju osobnog automobila i da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije imala obrt ili bila vlasnica tvrtke. Uzimanjući u obzir to da je upravo na tuženoj bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora Banka dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tužena nije ničim dokazala da se pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu su ništetne.

11.3. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

11.4. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tužena je trebala informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

11.5. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

11.6. Pravna prednica tuženice prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF, nije informirala tužiteljicu o svim bitnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa je njeno takvo postupanje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

11.7. Isto tako, činjenica da je tužiteljica svojevoljno pristala na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pri tome, valja reći da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

11.8. Naime, sporne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva, jer ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

11.9. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja Ugovora, mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, isto konkretno nije slučaj, jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda, nije ni mogla, niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem tih odredbi, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja Uugovora o kreditu, u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala, niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te ugovorne odredbe, koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka, nedopuštene.

11.10. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

11.11. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog Ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

12. Pritom, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

12.1. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

13. Slijedom navedenog, u ovom postupku je utvrđeno da se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane pravne prednice tužene, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03), jer tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, u vezi s čl. 11., čl. 12. i čl. 13. Zakona o obveznim odnosima.

13.1. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu, sukladno odredbi 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništave u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

13.2. Pritom, pozivom na odredbu čl. 105. Zakona o obveznim odnosima, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13.3. Prema odredbi čl. 107. Zakona o obveznim odnosima, ništav ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Ali, ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

14. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kako je odlučeno kao pod I. izreke.

15. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Ivando konta d.o.o. Osijek, a zadatak vještaka je bio očitovati se na okolnost utvrđivanja iznosa svakomjesečne preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita za cijelo otplatno razdoblje do konačne otplate, kao i na okolnost tzv „negativnih razlika“, odnosno negativnih anuiteta kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog tečaja.

15.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 27. kolovoza 2025. navodi da u razdoblju od 01.01.2009. tužiteljica otplatila 41 anuitet, da su uplate vršene na više datuma, te je u datum dospijeća/plaćanja unijet datum i tečaj plaćenog najvećeg dijela anuiteta, da je u navedenom razdoblju preplaćeno tečajnih razlika usljed CHF valutne klauzule u 41-dnom anuitetu u iznosu od 1.224,85 eura u kojima je prodajni tečaj Splitske banke za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od prodajnog tečaja Splitske banke za CHF na dan početka korištenja kredita. U traženome razdoblju od 01.01.2009. do konačne otplate kredita svi su anuiteti preplaćeni, nema manje plaćenih tečajnih razlika (tabela list 82. spisa).

15.2. Tužiteljica je u podnesku od 01. listopada 2025. uredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka kojim zahtijeva više plaćene tečajne razlike u ukupnom iznosu od 1.224,85 eura sa pojedinim mjesečnim anuitetima sa kamatom od dana plaćanja pa do isplate.

15.3. U odnosu na tuženicin istaknuti prigovor radi prebijanja u iznosu od 237,21 eura, vještak je utvrdio da u utuženom razdoblju od 01.01.2009. do konačne otplate kredita, nema manje plaćenih tečajnih razlika, slijedom čega je prigovor tuženice neosnovan, te njeno potraživanja istaknuto u prigovoru radi prebijanja ne postoji, kako je odlučeno kao pod III. izreke.

15.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, niti su predlagale da se vještak pozove na ročište radi iznošenja usmenog nalaza i mišljenja. Prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne naravi i ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud, pa stoga prigovori tužene nisu osnovani.

16. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

16.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 20. travnja 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

16.2. Nije nastupila zastara niti na preinačeni dio zahtjeva. Naime, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1036/2023-2 od 04.12.2024., Rev 1038/2023-2 od 5.06.2024., Rev 844/2024-2 od 12.06.2024.).

17. Na temelju odredbe čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužiteljica osnovano potražuje zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

18 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

18.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.873,00 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 150,0,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 21.04.2022. i 22.05.2025. u iznosima od po 37,50 eura (Tbr. 8.t.4.), a od dana 12.12.2024., 8.05.2025., 1.10.2025. i 24.10.2025. u iznosima od po 150,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 15.05.2025. i 27.11.2025. u iznosima od po 150,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 2.01.2026. u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 300,00 eura (Tbr. 46.), plaćene pristojbe na tužbu od 19,91 eura, pristojbe na presudu od 53,09 eura i troška vještačenja od 300,00 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 2. siječnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužiteljice

2.Punomoćniku tuženice