REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] L 5

Poslovni broj: Us I-1570/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja Grada Pule – Pola, (OIB 79517841355), Pula, Forum 1, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, (OIB 72910430276), Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola, Pula, Rovinjska 2a, OIB: 93993757343, radi utvrđenja prava vlasništva, 2. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/22- 01/78, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-03 od 11. travnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko- pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć KLASA: UP/I- 942-03/20-01/43, URBROJ: 2163/1-24-02/14-21-20 od 10. prosinca 2021. utvrđeno je da su dana 18. prosinca 1954., suvlasnički dijelovi nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to suvlasnički dijelovi LM ž. I rođ. IM i ŽM pok. IM, svaki za po 1/3 dijela, na temelju čl. 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije, od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanata postali društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske, te je Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli- Pola naložena uknjižba prava vlasništva na navedenim suvlasničkim udjelima na ime Republike Hrvatske.

2. Tuženik je pobijanim rješenjem KLASA: UP/II-942-01/22-01/78, URBROJ: 514- 04-02-01-01/08-23-03 od 11. travnja 2023. odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu.

3. Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika, tužitelj u tužbi ističe da je predmetni upravni postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja da se na predmetnoj nekretnini utvrdi pravo vlasništva u korist tužitelja, a ne u korist Republike Hrvatske, pa je prvostupanjsko tijelo odlučilo o nepostojećem zahtjevu. Ukazuje da Republika Hrvatska tijekom postupka i nije zatražila da se utvrdi njezino pravo vlasništva, te da stoga nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje prvostupanjskog rješenja na način kako je isto donijeto. Navodi da predmetni upravni postupak nije pokrenut po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 42. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), te da donošenje rješenja izvan zahtjeva stranke u postupku koji je pokrenut po zahtjevu predstavlja bitnu povredu postupka. Nadalje pogrešnim smatra i utvrđenje tuženika da je novi vlasnik predmetnih suvlasničkih udjela Republika Hrvatska na temelju odredbe čl. 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV). S tim u svezi poziva se na primjenu odredbe čl. 365. ZV-a te čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu, navodeći da su nekadašnje općine temeljem navedene odredbe Zakona o građevinskom zemljištu imale pravo raspolaganja neizgrađenim građevinskim zemljištem, a koje pravo se može poistovjetiti s pravom korištenja. Iz navedenog proizlazi da je nositelj prava koja izviru iz društvenog vlasništva općina, te se navedeno pravo sukladno čl. 365. ZV-a pretvara u pravo vlasništva tužitelja, neovisno o tome je li pravo raspolaganja bilo upisano u zemljišnoj knjizi, a kraj nesporne činjenice da se predmetna nekretnina na dan 16. listopada 1990. (dan stupanja na snagu Zakona o šumama) i na dan 23. srpnja 1991. (dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu) nalazila unutar granica građevinskog područja. Tužbenim zahtjevom predlaže da Sud poništi pobijano rješenje tuženika i tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

5. Republika Hrvatska, koja u ovom sporu ima status zainteresirane osobe, u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da je nakon pravilno provedenog postupka tuženik donio zakonitu odluku, te se priklanja navodima i utvrđenjima iznesenima u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

6. Budući da pravno relevantne činjenice među strankama nisu sporne, a stranke nisu u tužbi i odgovoru na tužbu izričito zahtijevale održavanje rasprave, to je, na temelju čl. 98. toč. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS), koji se u ovome sporu primjenjuje na temelju čl. 169. st. 1. ZUS-a, ovaj spor riješen bez održavanja rasprave.

7. Na temelju razmatranja svih spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi, a što i nije sporno među strankama, da je tužitelj prvostupanjskom tijelu 9. kolovoza 2013. podnio zahtjev za utvrđenje prava vlasništva nad suvlasničkim dijelovima nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisanim u korist LM ž. I rođ. IM (1/3 dijela) i ŽM. IM (1/3 dijela), navodeći da je riječ o optantskoj imovini.

9. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće pravo relevantne činjenice, koje nisu sporne među strankama:

- da su BM i ŽM obje optirale za talijansko državljanstvo (temeljem rješenja o opciji broj: 1912-IV-49 od 15. listopada 1949., odnosno broj 21992-IV-49 od 15. listopada 1949.); pri čemu se iste ne nalaze na listi "A" iz Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. te nisu zadržale pravo vlasništva na spornoj nekretnini, pa stoga suvlasnički dijelovi sporne nekretnine predstavljaju tzv. "optantsku imovinu" te su na temelju Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. prešli u društveno vlasništvo

- da je prema povijesnom vlasničkom listu za predmetnu nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ista dana 5. siječnja 1961. (broj Z-85/61) uknjižena kao društveno vlasništvo, bez upisanog prava korištenja i upravljanja,

- da je prema važećem vlasničkom listu za predmetnu nekretninu (dostavljenom uz zahtjev tužitelja) ista trenutno upisana kao vlasništvo LM, ŽM i IM, svakog u 1/3 dijelova

- da se predmetna nekretnina na dan 16. listopada 1991. i na dan 23. srpnja 1991. nalazila unutar granica građevinskog područja Grada Pula, prema Prostornom planu Općine Pula ("Službene novine ZOR Rijeka" broj 26/83 i 55/84, Službene novine Općine Pula broj 11/87).

10. Među strankama ovoga spora sporna je primjena materijalnog prava, odnosno je li u postupku koji je prethodio ovom sporu pravilno primijenjena odredba čl. 362. ZV- a te utvrđeno da su suvlasnički dijelovi nekretnine iz predmeta ovoga spora sada vlasništvo Republike Hrvatske, a ne vlasništvo tužitelja. Također je sporno je li rješenje takvog sadržaja zakonito donijeto na temelju zahtjeva tužitelja.

11. Odredbom čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 54/80, 42/86, 41/88, 16/90, 53/90), bilo je propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno politička zajednica ili druga društveno pravna osoba.

12. Sukladno čl. 362. ZV-a, smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (st. 1.). Smatra se da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (st. 2.). Smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (st. 3.).

13. Nesporno je da sporni suvlasnički udjeli nekretnine iz predmeta ovoga spora predstavljaju imovinu koja se na dan 15. rujna 1947., kao dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Republikom Italijom („Službeni list FNRJ“, broj 74/47), nalazila u vlasništvu optanata, te predstavlja slobodnu optantsku imovinu, koju je temeljem čl. 79. Ugovora o miru FNRJ stekla pravo zaplijeniti i likvidirati, nakon čega je naknadnim međunarodnim sporazumima (Sporazum između FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. i Sporazum između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965.) određeno da s danom sklapanja Sporazuma iz 1954. (18. prosinca 1954.) u društveno vlasništvo prelazi sva imovina optanata (uz taksativno određene iznimke o kojima se ovdje ne radi).

14. Stoga su suvlasnički udjeli predmetne nekretnine s danom 18. prosinca 1954. prestali su biti suvlasništvo imenovanih talijanskih državljanki, te su prešli u društveno vlasništvo. Do navedenog prelaska došlo je po sili zakona s danom 18. prosinca 1954., pa donošenje naknadnog rješenja kojim se to utvrđuje i određuje upis (sadašnjeg) vlasnika predmetne imovine ima značenje samo deklaracije već nastupjelih pravnih odnosa. Stoga se u tom smislu svakodobno može na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes, donijeti deklaratorno rješenje o utvrđenju takve imovine vlasništvom Republike Hrvatske (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-152/92 od 31. ožujka 1993.), a nadležni za donošenje takvih rješenja jesu upravo Upravni odjeli u županijama koji obavljaju poslove imovinsko-pravne materije, koji su na temelju čl. 67. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 66/19) s danom 1. siječnja 2020. preuzeli poslove ranijih Ureda državne uprave u županijama, u čijoj je to nadležnosti bilo na temelju čl. 7. alineje 1. i 2. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ureda državne uprave u županijama („Narodne novine“ broj 84/18, 66/19), odnosno iste odredbe ranije važeće Uredbe istog naziva ("Narodne novine" broj 40/12, 51/12, 90/13).

15. Nisu osnovani navodi tužitelja da je predmetna imovina trebala biti utvrđena njegovim vlasništvom, a iz razloga što se radi o građevinskom zemljištu na kojem je temeljem čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu prednik tužitelja (ranija Općina Pula) imao pravo upravljanja.

16. Naime, predmnijeva iz čl. 362. st. 1. ZV-a primjenjuje se samo u slučaju kada je u korist određene fizičke ili pravne osobe u zemljišnim knjigama bilo upisano pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a o čemu u konkretnom slučaju nije riječ, budući da iz povijesnog vlasničkog lista proizlazi da je na spornoj nekretnini bilo upisano društveno vlasništvo, no bez naznake korisnika.

17. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske dosljedno je izražen pravni stav da pravo upravljanja koje su imale općine slijedom odredbe čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja) već se radi o pravu na gospodarenje tim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva, iz razloga što i Zakon o građevinskom zemljištu kada govori o društvenom vlasništvu i pravima koja izviru iz tog prava koristi formulaciju „pravo korištenja“ (npr. čl. 4. a) pa je razvidno da se pod pravom upravljanja općine ne smatra da bi time općina bila titular prava koja izviru iz društvenog vlasništva na neizgrađenom građevinskom zemljištu (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl.br. Rev-671/09-3 od 12. svibnja 2010., Rev-1079/11-2 od 24. srpnja 2012., Rev-1084/11-2 od 22. svibnja 2012, Rev- 1085/11-2 od 24. srpnja 2012.; Visoki upravni sud Republike Hrvatske posl.br. Usž- 4528/2020-2 od 12. ožujka 2021.).

18. Slijedom navedenog, proizlazi da su upravna tijela na temelju čl. 362. st. 3. ZV- a pravilno odlučila da predmetne nekretnine kao imovina optanata predstavljaju vlasništvo Republike Hrvatske, pri čemu se tužitelj neosnovano poziva na odredbu čl. 365. ZV-a, do čije primjene može doći samo pred zemljišno-knjižnim sudom.

19. Zaključno, neosnovani su i navodi tužitelja glede povrede pravila upravnog postupka. Naime, postupak pokrenut prijedlogom tužitelja predstavlja postupak utvrđenja statusa imovine koja je predstavljala društveno vlasništvo. U takvom postupku utvrđuju se pravno relevantne činjenice i okolnosti temeljem kojih se donosi odluka u čije je vlasništvo prešla imovina prenijeta u društveno vlasništvo, te takav postupak ne mora rezultirati rješenjem kojim se utvrđuje vlasništvo upravo u odnosu na podnositelja. Stoga su neosnovani navodi tužitelja glede postupanja protivno odnosno mimo zahtjeva, osobito imajući u vidu da je Republika Hrvatska putem Općinskog državnog odvjetništva sudjelovala u postupku, te u dostavljenom očitovanju od 27. kolovoza 2021. predložila da se utvrdi status predmetne imovine, te ovisno o ispunjenim pretpostavkama utvrdi titulara prava vlasništva, pri čemu je uputila na primjenu zakonskih odredbi iz kojih slijedi utvrđenje vlasništva Republike Hrvatske. Osim toga, Republika Hrvatska nije podnijela žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, a u očitovanju dostavljenom u ovome sporu priklonila se navodima tuženika i ukazala na zakonitost pobijanog rješenja, pa iz svega slijedi da se ne može zaključiti da je riječ o rješenju bez ili protivno njenog zahtjeva.

20. Zaključno valja ukazati i na odredbu čl. 46. st. 2. u svezi st. 4. ZUP-a, iz koje proizlazi da će se postupak i u slučaju odustanka stranke od zahtjeva nastaviti. ako je nastavak postupka u javnom interesu ili to zahtijeva protivna stranka. Stoga sve i da je tužitelj odustao od zahtjeva (što je mogao učiniti na ročištu održanom 9. rujna 2021., kada je upozoren na utvrđenje vlasništva u korist Republike Hrvatske), navedeno na temelju citirane odredbe ne bi rezultiralo obustavom postupka. Pritom tužitelj i ne obrazlaže razloge zbog kojih je deklaratornim utvrđenjem prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Republike Hrvatske, u odnosu na ranije stanje, povrijeđen njegov pravni interes.

21. Slijedom navedenog, Sud nalazi da tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju zakonitost pobijanog rješenja tuženika, pa je temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

22. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a, prema kojoj osoba koja izgubi u upravnom sporu nema pravo na naknadu troška.

U Rijeci 2. siječnja 2026.

Sutkinja

Daria Pugel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- tužitelju Gradu Puli-Pola, Forum 1, Pula

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb

- zainteresiranoj osobi RH putem Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Rovinjska 2a, Pula