Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Šavorić & Partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja i činidbe, nakon glavne rasprave zaključene dana 25. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika zamjenika punomoćnika tuženika, dana 2. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 6. st. Ugovora o kreditu 316-09/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. siječnja 2006. godine između tužitelja AG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. (u to vrijeme: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), Slavonska avenija 6 Zagreb, OIB 14036333877, kao banke, koji je ugovor solemniziran dana 23. siječnja 2008. godine kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod Broj: OV-46/06, koji dio glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.10.2006. (prvoglistopadadvijetisućešeste) godine, ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u kojoj pripada Korisnik Kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća promjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune."

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.193,02 eur, sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, tekućima od 30. rujna 2015. god. pa do isplate."

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

IV Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.875,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 25. kolovoza 2021. tužitelj tvrdi da je između tužitelja, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO), sklopljen dana 19. siječnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj: 316-09/2006 sa sporazumom o

osiguranju novčane tražbine, koji da je ugovor solemniziran dana 23. siječnja 2008. godine kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod Broj: OV-46/06. Kredit da je tuženik isplatio tužitelju dana 30. siječnja 2021. godine, kada da je srednji tečaj tuženika iznosio 4.72 kn/CHF. U pogledu gore navedenoga ugovora da je izvršena konverzija prema odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju/15, sklapanjem Aneksa od 13. siječnja 2016. god., ovjerenoga dana 13. siječnja 2008. godine kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod Broj: OV-152/16. Prigodom sklapanja gore citiranog aneksa od 13. siječnja 2016. god., a ni nakon njega, da nije prestao tuženik s primjenom odredaba o jednostrano promjenjivoj kamati sadržanih u čl. 6. izvornog ugovora o kreditu – samo da je primijenio svoje odluke o jednostrano promjenjivoj kamati koje da je primjenjivao u pogledu kredita s EUR valutnom klauzulom. Na taj način da je nastavio tuženik s primjenom kamata koje da su već bile u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača „Franak“ Posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god. proglašene ništetnima – i to u pogledu svih potrošačkih ugovora o kreditu, a ne samo u pogledu onih s CHF valutnom klauzulom. Naime, u toč. I. izreke te presude VTSRH – u pogledu svih potrošačkih ugovora o kreditu – utvrđeno da je: „… da su prvotuženik Z.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., drugotuženik P.B.Z. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., trećetuženik E.S.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R.A. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., petotuženik H.A.A.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., šestotuženik O. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik S.G.S.B. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.“ Na opisani način, tijekom čitavog trajanja kredita naplaćivao da je tuženik više od 1.598,00 kn, koliko da bi iznosili svi anuiteti kod kredita s kamatom od 3,99 posto godišnje (čl. 3. Ugovora o kreditu iz 2006.), uz mjesečne otplate na 30 godina (čl. 4. Ugovora o kreditu) i bez valutne klauzule. Slijedom gore navedenoga, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja "I. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 6. st. Ugovora o kreditu 316-09/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. siječnja 2006. godine između tužitelja AG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. (u to vrijeme: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), Slavonska avenija 6 Zagreb, OIB 14036333877, kao banke, koji je ugovor solemniziran dana 23. siječnja 2008. godine kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod Broj: OV-46/06, koji dio glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.10.2006. (prvoglistopadadvijetisućešeste) godine, ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u kojoj pripada Korisnik Kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća promjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“ II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.193,02 eur, sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, tekućima od 30. rujna 2015. god. pa do isplate."

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje da se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji da navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj da nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer da je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužitelj da se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH da je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda da je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak da se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno da je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara da počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ da ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske da ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Nadalje, tužitelj da je podnio tužbu dana 23. kolovoza 2021. godine, te tuženik smatra da je nastupila zastara potraživanja za iznos koji se odnosi na isplatu s osnove navodno ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope čak i u slučaju da sud prihvati stajalište da je zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“. Naime, u presudi i rješenju broj Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je obrazložio stav da (citat sa str. 7): „pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe" (ovdje 13. lipnja 2014. godine…). Budući da je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, (u sporu „Potrošač“) P-1401/2012, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna danom donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13, dana 13. lipnja 2014., to da proizlazi da je dana 13. lipnja 2019. godine protekao petogodišnji zastarni rok za podnošenje ove tužbe u dijelu u kojem tužitelj traži povrat navodno preplaćenih kamata. Konačno, u odnosu na pitanje zastare potraživanja tužbenog zahtjeva za isplatu s osnove (navodno) više plaćenih kamata, tuženik smatra da ne bi bilo primjenjivo niti pravno shvaćanje VSRH izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje VSRH ne može primijeniti u konkretnom predmetu, budući da je predmetna tražbina, zastarjela u svakom slučaju prije donošenja pravnog shvaćanja VSRH od dana 30. siječnja 2020. godine. Naime, općepoznato da je da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao

poštivati u donošenju sudskih odluka. Također, članak 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske (NN 76/2010) da propisuje kako zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje. Tuženik smatra kako bi ovakvo ekstenzivno tumačenje stava Građanskog odjela VSRH, prema kojemu su stranke ovlaštene tražiti utvrđenje ništetnosti i povrat stečenog bez osnove u ugovorima sklopljenima prije više desetljeća, dovelo do iznimno visokog stupnja pravne nesigurnosti, te bi moglo izazivati poremećaje u radu sudova koji bi znatno utjecali na djelovanje sudbene vlasti. Stoga je tuženik mišljenja kako se shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine ne može primjenjivati retroaktivno na ugovore u kojima je zastara već nastupila prema ranijoj sudskoj praksi, već isključivo pro futuro. U tom smislu tuženik smatra kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev x 181/2011 od dana 16. listopada 2013. godine, koja da u bitnome sadrži: „Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla...“ Podredno, u nastavku da će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj na kojem da je teret dokazivanja u ovom postupku nije naveo nijednu relevantnu tvrdnju niti predložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje tvrdnje o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu već da osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 (dalje u tekstu: „Presuda VTS 1“) i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 (dalje u tekstu: „Presuda VTS 2“), a koje da su donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“. Tužitelj da citirajući Presudu VTS 1 i Presudu VTS 2 navodi kako je istima utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope te ističe kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda pozivanjem na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Također, tužitelj da pozivanjem na utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS 2 aludira i na primjenu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, dalje u tekstu: „ZZP“). Međutim, suprotno naprijed navedenom, tuženik ističe kako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS 2. Naime, u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, godine, na snazi da je bio Zakon o zaštiti potrošača koji da uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Štoviše, taj da je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu

s određenim nepoštenim postupanjem. Također, naslovni sud da nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS 2 budući da tužitelj potražuje povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štetu. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a i odredba čl. 138.a ZZP da jasno propisuju kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj da se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito da propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, da nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj da traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj da nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba da onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Tuženik da napominje da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega da se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što da je Ugovor o kreditu sklopljen 19. siječnja 2006. godine, prije nego što da je na snagu stupio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“). Čl. 138.a ovog kasnijeg ZZP/07 da je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome da nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz siječnja 2006. godine, tuženik smatra da niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Općepoznato da je da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka. Slijedom navedenog, očigledno da je kako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS 2 odnosno da tužitelj nije naveo nijednu odlučnu činjenicu niti priložio ijedan relevantan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je tužbeni zahtjev osnovan. Uzevši u obzir naprijed navedeno, tuženik u svakom slučaju predlaže odbiti tužbeni zahtjev za isplatu. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te da je sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog da proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 da propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik da je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: (i) izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te (ii) prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Odredba članka 19.c. ZID ZPK/15 da propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva: a. preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, b. primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja, c. zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“,d. pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) da je nerazumljiv najmanje zbog razloga što da je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on da više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što da su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno da je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ZG i MG, u objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih da je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tako spomenuti autori da na stranici 16. navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, da nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako da navedeno više nije ni moguće, jer da se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena da je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik da će još jednom citirati članak profesora ZG i MG koji da podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te da je sklopio Aneks uz Ugovor kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog da proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju da nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15. Naime, ZID ZPK NN 102/15 da propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala da je i osnova potraživanja navodne

preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, kako da je to prepoznala i sudska praksa:„…iz naprijed navedenih odredaba ZPK i sadržaja predmetnog dodatka ugovora o kreditu proizlazi da su stranke sklapanjem navedenog dodatka ugovoru u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR kako to ističe tužitelj na ročištu 20. svibnja 2016. godine, već i do promjene kamatne stope, do utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, kako to osnovano ističe tuženik.“. Spomenuto da proizlazi iz presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-809/15 od 4. srpnja 2016. i Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji poslovni broj P-945/15 od 8. kolovoza 2016., obje presude da su dostavljene u spis predmeta. Drugim riječima, tužitelj da više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit da je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj da je isključivo korisnik EUR kredita. Kako da je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno da je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve

tražbine vezane za istu. Navedeno da je prepoznato u sudskoj praksi prema kojoj da sudovi donose odbijajuće presude u odnosu na zahtjeve vezane uz CHF kredit: „zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30.09.2015. (čl. 1.i 5. Dodatka ugovoru) te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je tužitelj isplatio tuženici u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR… Kako su – a suprotno tvrdnjama tužitelja tijekom ovog postupka - iznosi koje je tužitelj isplatio tuženici kao korisnik kredita iz Ugovora o kreditu od 25.07.2007. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR prema Dodatku ugovoru o kreditu od 04.02.2016., nema osnove po kojoj bi tuženica bila dužna tužitelju isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose.“. Citat iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3183/15 od 10. listopada 2016. Drugim riječima, samim potpisom Aneksa od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti da je izmijenjen, jer da su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti da su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu. Obzirom na sve navedeno, sklapanjem Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15, tužitelju da „su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa…“, iz kojeg razloga da je također otpao navodni razlog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu na što da se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu. Spomenuto da proizlazi iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1792/15 od 29. rujna 2016. Navedeno da je potvrđeno i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1657/2016 od 2. veljače 2017. godine te poslovni broj Gž-730/2018 od 21. lipnja 2018. godine, Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-477/2017 od 29. lipnja 2017. godine, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-683/2017 od 14. rujna 2017. godine i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-517/2018 od 3. rujna 2018. godine i

Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-816/2018 od 8. veljače 2019. S obzirom da je odnos po pitanju preplate očito uređen sporazumom stranaka, tužitelj da nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer da traži ono što da je već s tuženikom ugovorio, a u konačnici i dobio Aneksom o konverziji. Tuženik pri tome napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja da je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR. U prilog činjenici da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev umjesto prihvatiti, a sve zbog činjenice da tužitelj nema pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, ujedno da govori i jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju Zakona o potrošačkom kreditiranju. Namjera zakonodavca pri donošenju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koje da se odnose na konverziju, jasna da je već iz samog Prijedloga zakona od 10.09.2015. (dalje kao: „Prijedlog 899“) u kojem da na str. 5. stoji: „Ovim Zakonom postići će se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova. Naime, značajan broj potrošača podnio je (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe pred općinskim sudovima u kojima od vjerovnika tražiti povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koje su im vjerovnici jednostrano odredili tijekom otplate. Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima“. Dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila da je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova. U Prijedlogu 899 da niti jednom riječju ne stoji da bi potrošači imali pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, a to dapače da ne proizlazi ni iz samog zakona. Zbog svega toga očigledno da je da je tužitelj pogrešno protumačio i primijenio materijalno pravo i to na način da nije uopće primijenio odredbe ZID ZPK NN 102/15. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija da ne postoje niti pretpostavke za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti da dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Te pretpostavke da su: a. obogaćenje na strani stjecatelja, b. na teret imovine druge osobe, c. koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu, a u tom kontekstu treba da dodati da činjenica sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu ima odlučan utjecaj na isključenje od primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove. Naime, čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti da tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu), pravna osnova naknadno da je stvorena intervencijom zakonodavca. U prilog navedenom, tuženik citira zaključke profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ZG i MG, u objavljenom članku u časopisu „Pravo i porezi“ iz ožujka 2019. godine, pod naslovom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ iz kojih da je vidljivo da stajališta tuženika podupiru i pravni teoretičari. Tako spomenuti autori na stranici 16. da navode sljedeće: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata).“ U predmetnom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, da nije ispunjena treća pretpostavka za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako da navedeno više nije ni moguće, jer da se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena da je pravna osnova po kojoj da je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje da mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. U prilog svojim navodima, tuženik da će još jednom citirati članak profesora ZG i MG koji da podupire ovakav stav: „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.“ Nadalje, tuženik skreće pažnju sudu kako i bivši sudac Vrhovnog suda mr.sc. ĆG, dipl. iur. u svom radu „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ Pravo i porezi, br. 5/19. potvrđuje pravno shvaćanje tuženika: „Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju takvog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke (a ni banka od korisnika kredita), uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.“ Uostalom, članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju da propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom aneks ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima. Iz citirane odredbe da ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan. Naprotiv spomenuti Zakon da propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani na presudu Županijskog suda u Osijeku od 9. siječnja 2020. godine, posl. br. GŽ-3486/2019-2. U tom parničnom postupku Županijski sud da je, prihvativši žalbu tužene banke, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz bitno obrazloženje i vrlo jasan pravni stav o učincima provedene konverzije. Drugostupanjski da je sud, na str. 3., pasus 5., nadalje, obrazložio: „Tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio isplatu više plaćene kamate za vrijeme otplate kredita u iznosu od 37.158,73 kn, koliko je utvrđeno vještačenjem u postupku pred sudom prvog stupnja. Međutim, sklopljenim Aneksom ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, stranke su riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata tog iznosa, tako da je tim Aneksom ustvari sklopljena izvansudska nagodba o iznosu preplate. Odredba o promjenjivoj kamati je Aneksom ugovora dopunjena i izmijenjena, tako da tužitelj više nema osnovu za zahtjev za isplatu na ima više plaćenih kamata. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu položaj tužitelja kao korisnika kredita je izjednačen s položajem korisnika kredita koji je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eurima. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, sud prvog stupanja je pravilnom primjenom materijalnog prava trebao odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 167. Zakona o obveznim odnosima (…) jer je tužitelj u sporazumu s tuženicom kao kreditorom pristao da se novčani iznos upotrijebi za plaćanje budućih anuiteta, umjesto isplate.“ Prethodno obrazložena pravna shvaćanja tuženika o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 da se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje da odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ipak, VSRH da je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i da ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kada da je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji da su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja. U tom smislu i cilju VSRH na str. 7. u pasusu 4 rješenja da navodi: „Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta“ (misli da se na pravni institut oglednog postupka) „u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemantornih zahtjeva“. U odnosu na ključno pitanje, je li osnovan kondemnatorni zahtjev korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH da na stranici 4. do 7. daje sljedeća obrazloženja i pravna shvaćanja: “ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (…); (…) ako potrošač ne prihvati konverziju odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih u CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji (…) treba reći da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjeva bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti (…). U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Citirani dijelovi obrazloženja rješenja iz oglednog spora da ne ostavljaju nikakvu dvojbu o tome da korisnik kredita – potrošač nakon provedene konverzije prema odredbama ZID ZPK NN 102/15, nema pravni interes i ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatorni zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu, osim ako za to postoji razlog iz općih odredbi obveznog prava koje nisu posebno uređene ZID ZPK NN 102/15. Navedeno da proizlazi iz dijela odluke kojom da se utvrđuje da se „…ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.” U gornjem primjeru koji je dao VSRH to da je slučaj da korisnik kredita nije bio poslovno sposoban ili da konverzija nije bila provedena onako kako to nalažu stroge odredbe ZID ZPK NN 102/ 15. U suprotnom (argumentum a contrario) ako nije bilo nedostataka pri sklapanju ugovora, ako je konverzija bila provedena na način koji je propisan ZID ZPK NN 102/ 15, tada da prema shvaćanju i tumačenju VSRH ne postoje razlozi za isticanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i tada da korisnik kredita nema pravni interes, niti aktivnu legitimaciju za pokretanje parničnog postupka s kondemnatornim zahtjevom, što da se u svemu odnosi i na ovaj parnični postupak. Navedeno shvaćanje da je u skladu s odlukom VSRH u predmetu posl br. Rev 2221/2018, na koje da se pravno shvaćanje poziva u dijelu u kojem da navedena odluka utvrđuje da samo CHF korisnici kredita koji nisu konvertirali svoj UOK imaju pravni interes za podnošenje tužbe („…što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.”). Nadalje, iz spomenutog rješenja broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine također da jasno proizlazi pravno shvaćanje VSRH da u slučaju provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/ 15, nema mjesta niti primjeni utvrđenja Europskog suda iz odluke u predmetu broj C-118/17 A protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. g. VSRH da naglašava da konverzija prema odredbama ZID ZPK NN 102/15 nije bila obvezujuća za korisnike kredita kao što da je to bio slučaj u navedenom predmetu. VSRH da obrazlaže da je u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Međutim, zauzeto da je i pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena, a također i da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Tuženik ističe i kako je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljeva tražbina temeljem navodno preplaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope prestala institutom zamjene ispunjenja, odnosno nagodbom. U tome smislu, tuženik da dostavlja presudu Županijskog suda u Zagreb, posl.br. Gž-3944/2017 od dana 22. rujna u kojoj da u bitnome stoji: da iz razloga pobijane presude sasvim jasno proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da se, nakon sklapanja predmetnoga Aneksa dana 28. siječnja 2016. godine, ne može raditi o stjecanju bez osnove na strani tuženika, u odnosu na preplaćenu kamatu od strane tužitelja, do toga dana; da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je, nakon sklapanja Aneksa, tuženikova obveza povrata preplaćene kamate do dana sklapanja Aneksa ugovora, prestala pravnim institutom zamjene ispunjenja, u smislu čl. 167. ZOO-a, podredno, nagodbom ostvarenom među strankama navedenim Aneksom, sukladno čl. 150. ZOO-a. Najvažnije od svega navedenog, prema shvaćanju VSRH temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK da je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok da su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Navedena utvrđenja VSRH prihvaćena da su od strane županijskih sudova u velikom broju postupaka. U tome smislu Županijski sud u Splitu, u presudi, posl. br. Gž -1354/2018, od dana 14. svibnja 2020. godine da navodi: “Zaključenjem dodatka ugovora o namjenskom kreditu tužiteljica je pristala na prestanak ranijeg ugovora zaključenog između ovih stranaka jer je time iskazala svoju volju prilikom zaključenja ugovora kada je dobrovoljno pristala na zaključenje dodatka ugovora o kreditu čime su stranke postojeću obvezu zamijenile novom. Zaključenjem aneksa stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao "divljanjem" tečaja CHF, odnosno mogućnošću podizanja kamatne stope bez prethodnog upoznavanja s promjenama korisnika kredita, zbog čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu.“ Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, u presudi pos. br. Gž-73/2019 od dana 28. travnja 2020. godine da ističe: „Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje

predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom

kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 - dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“ Županijski sud u Splitu, u presudi, posl. br. Gž -1844/2017, od dana 5. rujna 2019. godine da navodi: „Prema ocjeni ovog suda, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim su stranke izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe. To zapravo znači da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži i koju je sud presudom utvrdio.“ Županijski sud u Sisku, u presudi, posl. br. Gž -604/2017, od dana 8. svibnja 2020. godine da navodi: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. stavka 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem te da u ostalom dijelu tužbeni zahtjev, kako glavni, tako i eventualni, uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjenu materijalnog prava ZID ZPK i ZOO, treba odbiti kao neosnovan.“ Presudom Županijskog suda u Varaždinu Gž-1658/2018 da je u korist tuženika djelomično preinačena prvostupanjska presuda. U bitnome, sud da je u ovoj presudi utvrdio kako dodatak ugovoru odnosno aneks kojim je provedena konverzija "predstavlja pravnu osnovu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima Dodatka u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega Dodatak sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anutitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Dodatkom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan." Također, tuženik ukazuje na stajalište izneseno u presudi Suda EU posl. br. C-81/19, a iz koje da proizlazi kako se odredbe Direktive 93/13/EEZ ne primjenjuju u slučaju kada pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka predstavlja prisilne zakonske ili regulatorne odredbe. U tome smislu, okolnost da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 bio obvezan ponuditi svim potrošačima konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, da ukazuje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Direktive 93/13/EEZ. „22 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ulazi u područje primjene te direktive. (…) 37 S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.“ Tuženik ukazuje i na stav prof. DG iznesen u članku „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ prema kojem odredbe ZID ZKP/15 direktno isključuju primjenu Direktive 93/13/ EEZ. Prof. DG da ističe kako ratio odredbe članka 19. stavka 3. ZID ZKP/15, koja odredba da je isključena od primjene za korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, leži u tome što da je "zakonodavac očigledno smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno da između tih (bivših) potrošača i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača." Predmetno da je bitno s aspekta procjene postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima, što da je jedna od pretpostavki koja da mora biti zadovoljena pri procjeni ništenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. "S obzirom na navedeno, nacionalni sud bi primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi (o konverziji) na određenu vrstu ugovora (o CHF kreditu) te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole." Također, u navedenom članku citirano da je mišljenje nezavisnog odvjetnika u Presudi Suda EU u predmetu Z. Kako da je navedeno u članku, nezavisni odvjetnik da je svojim mišljenjem precizno razlučio između slučaja u kojem je ugovorena nepoštena ugovorna odredba, od slučaja u kojem je, unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba, za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora. "Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi 93/13/EEZ te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Ukratko, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora." Štoviše, prof. DG da ukazuje na problem izvjesnog utvrđenja nesavjesnosti banaka i nepoštenja sudova i dokaza koji bi se u tom smislu mogli prihvatiti, sve s obzirom na to da je od zaključenja većine ugovora o CHF kreditu do problema koji su nastali u isplati mjesečnih anuiteta u nekim slučajevima prošlo više od pet godina, što da čini vrlo teškim za procijeniti jesu li banke u trenutku zaključenja tih ugovora mogle pouzdano znati što će se s tim kreditima uistinu zbivati nakon njihove višegodišnje otplate. Navedeno da proizlazi i iz stava VSRH izraženog u Zahtjevu za prethodnu odluku Sudu Europske unije, broj Rev-1042/2017, od 27. svibnja 2020. godine, u kojemu da se u bitnome ističe: Za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate iz prvotnog ugovora smatra se kao da je nikad nije niti bilo te je zamijenjena sklapanjem dodatka ugovoru, na način kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj

kamatnoj stopi za kredite u EUR čija poštenost (valjanost) među strankama iz glavnog

postupka nije sporna. Pritom je napravljeno poravnanje računa s potrošačem na ime dotad izvršenih svih uplata i utvrđene preplaćene razlike na način i pod uvjetima kako je određeno ZID ZPK 2015 - Zakonom o konverziji. Odredba dodatka ugovoru kojom se određuje da se promjenjivom stopom ugovorne kamate za kredite s valutnom klauzulom u EUR retroaktivno mijenja odredba o promjenjivoj stopi ugovorne kamate iz glavnog ugovora (koja je prema sudskoj praksi u to vrijeme bila pravomoćno utvrđena nepoštenom), također nije odredba o kojoj se pojedinačno pregovaralo. Međutim, imajući na umu da je nije unaprijed sastavio kreditor nego je određena nacionalnim zakonom koji je ad hoc donesen upravo s namjerom da se utvrde određeni uvjeti u pogledu obveza iz ugovora o kreditu te vrste, prema shvaćanju ovog suda riječ je o odredbi koja je izuzeta iz područja primjene Direktive 93/13. 34. Naime, prema odredbi članka 1. stavka 2. Direktive iz njene su primjene izuzete ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba. To zato što se sukladno trinaestoj uvodnoj izjavi pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Drugim riječima, odredbe ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji kojima se određuje način konverzije kredita uz retroaktivnu zamjenu odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate su odredbe na koje se Direktiva 93/13 i ZZP ne primjenjuju, jer je riječ o odredbama koje su odraz prisilnih zakonskih odredbi. Konačno, tuženik smatra da konverzija provedena prema odredbama ZID ZPK / 15 ne

proturječi spomenutoj Odluci Europskog suda i Direktivi. Upravo suprotno, ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se stavi u pravni položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule, spomenuto načelo „ravnoteže stranaka“ da bi bilo značajno i nezakonito narušeno u koristi tužitelja - potrošača. Iz Ugovora o kreditu nedvosmisleno da proizlazi volja i namjera tužitelja da mu se odobri kunski kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ne kunski kredit bez valutne klauzule. Jednako tako tuženik naglašava kako u ovome slučaju nema primjene presude Suda EU posl.

br. C-451/18, prema kojoj odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, da se može smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Naime, činjenični supstrat u ovom predmetu u značajnoj mjeri da se razlikuje od onoga u predmetu C-451/18, budući da u ovome slučaju do konverzije nije došlo sporazumom stranaka, već da je riječ o prisilnim zakonskom propisu. Ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivi i opreza radi da dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju vještak da bi trebao utvrditi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, kao što da je već obrazloženo, konverzijom da je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu, a što da je vidljivo iz izračuna konverzije. Naime, iznos nedospjele glavnice kredita u CHF na dan 30.9.2015. da je 407.563,81 kuna, dok iznos preračunate nedospjele glavnice kredita konvertiranog u EUR na dan 30.9.2015. da iznosi 298.255,22 kune. Iz navedenog da je vidljivo da ne samo da nema preplate nego i činjenica da je tuženik prilikom konverzije otpisao dio glavnice. Sve navedeno o učincima konverzije, također da jasno proizlazi iz Aneksa uz Ugovor o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika kojim da je ugovorena i izvršena konverzija sukladno ZID ZPK NN 102 / 15, pa da je utvrđena visina preplate i način na koji ju je tužitelj iskoristio. Nadalje, iako da tužitelj nema pravni interes voditi navedeni postupak, tuženik da će opreza radi u nastavku iznijeti argumente iz kojih da nedvojbeno proizlazi kako odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu nisu ništetne te kako tužitelj nema pravo na isplatu potraživanih iznosa. Nadalje, tužitelj da tvrdi da je ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora o kreditu pozivajući se na Presudu TS-a, Presudu VTS-a 1, Presudu VSRH i Presudu VTS-a 2.

Tužitelj da u odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope u bitnome navodi kako je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi, odnosno da odredba o promjenjivosti kamatne stope ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope već visina iste da ovisi isključivo o odluci tuženika. Tuženik prije svega ističe kako je svako pozivanje tužitelja na Presudu TS-a, Presudu VTS-a 1, Presudu VSRH, Presudu VTS-a 2 promašeno iz razloga kako da je već obrazloženo. U svakom slučaju, tuženik ističe kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Materijalni propis, koji da određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, da jest ZZP, osobito čl. 96., 99. i 102. kako da je već naprijed navedeno. Sukladno čl. 102. ZZP nepoštena ugovorna odredba da je ništava. Sukladno čl. 96. ZZP ugovorna

odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra da se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 99. ZZP da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporno da je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna potrebno da je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Tužitelj da paušalnim navodima nastoji utvrditi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer da osim pozivanjem na sudsku praksu i odredbe ZZP i ZOO, ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. U tom smislu, tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te da je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno da je da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika da služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te da obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravna osnova za promjenu kamatnih stopa pa i za obračunavanje troškova da predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi da se prethodno pojedinačno pregovaralo, što da proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope da je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer da je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona da je uočljiva jer da je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Na kraju, predmetna odredba da je i razumljiva, iz razloga što da je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja da pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te da je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. U ovom kontekstu, tuženik da upozorava i na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje da je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer da je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“ Slijedom do sada navedenog, odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stope da ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem čl. 99. ZZP uopće da nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Međutim, iako da uvjeti navedeni u ovome odgovoru na tužbu moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost odredbe, tuženik da će se u nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, čak i kada bi se za navedenu odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista da bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi da nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo da je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik da kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što da su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom da je regulatora te, sukladno tome, da ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje da ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje da ne bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik da ovdje nalazi potrebnim istaknuti kako je već od 1. siječnja 2011. godine (i prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 4. listopada 2012.) uskladio svoje poslovanje s relevantnim odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o zaštiti potrošača. Također, Uprava tuženika utvrdila da je Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, koja da je u primjeni od 1. siječnja 2011. godine, sve u skladu s navedenim zakonima. Navedena Metodologija mijenjala da se u skladu s promjenama koje su donošene u zakonima, te da je uvijek bila usklađena sa Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. S obzirom na to da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik da opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima ZOO-a iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Takav stav potvrđen da je i od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu radi da se upravo o ponašanju koje da je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – izmjena kamatne stope da je bila zakonom dopuštena, kamate da su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti da je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opet tvrdi da odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Tužitelj da ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što da naprosto nije točno. Ugovorne strane da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj da je na to pristao. Tužitelj da je imao izbora prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao da je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali da to nije učinio jer da je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom da su notorno skuplji tj. da imaju višu kamatnu stopu, ali da su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik da mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Tužitelj da sada, nakon godina uživanja povlastica zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u vidu nižih i povlaštenih kamata koje da je imao, pokušava ostvariti i dodatne koristi time što da traži povrat navodno preplaćenih kamata. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona da bi u početku bila veća, ali da bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj da to nije učinio i samostalno da je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje da je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo da je do povećanja kamatnih stopa što da je negativno utjecalo na dužnike. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dozvoljeno i u skladu sa zakonom, potvrdio da je i HNB kao nadležno regulatorno tijelo. Naime, u članku objavljenom na službenim stranicama HNB-a, HNB da navodi da „(…) u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) banke koje posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. (…) Visina je kamatne stope odraz poslovne strategije svake banke pojedinačno. Tako uvjete kreditiranja fizičkih i pravnih osoba poslovne banke utvrđuju

samostalno. (…) Zaključno, držimo bitnim pojasniti i da promjenjivost administrativno promjenjivih kamatnih stopa na kredite kod banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno ovisi o trošku izvora sredstava, trošku regulacije, premiji na rizik zemlje i kamatnoj marži, ali i o kretanjima kamatnih stopa na slične proizvode kod konkurencije. Također, naglašavamo i da su banke na poticaj HNB izradile dokumente u kojima se detaljno objašnjava promjenjivost administrativno promjenjive kamatne stope (o čemu i kako ovisi, u kojim vremenskim intervalima banka razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope i sl.). Ti dokumenti dostupni su na internetskim stranicama banaka te u njihovim poslovnicama.“ Imajući u vidu navedeno, tuženik također ističe kako je Uprava tuženika sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i ostalim relevantnim propisima utvrdila Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 9. siječnja 2013. godine, a koja da se primjenjuje i relevantna da je za predmetni ugovorni

odnos s tužiteljem te kojom da je također određeno na koji se način formulira promjenjiva kamatna stopa. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako bi tužbeni zahtjev od siječnja 2013. godine pa nadalje svakako valjalo odbiti kako neosnovan. Naime, po konkretnom ugovoru o kreditu od siječnja 2013. godine redovna kamata da se utvrđivala uz primjenu objektivnih parametara, sukladno članku 5. i 14. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, tuženik ističe kako tužitelj nijednom (i) nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, niti je (ii) zatražio raskid Ugovora o kreditu. Tuženik navodi da nije u neravnopravnom položaju onaj sudionik u obveznom odnosu koji može zbog povećanja kamatne stope bez posebnih drugih razloga raskinuti ugovor. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Podredno tuženik predlaže da vještak provjeri ispravnost izračuna konverzije tj. da utvrdi je li za preplatu utvrđenu u konverziji tužitelju umanjena preostala obveza po kreditu. Naime, ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud da bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena da je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju da su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim da se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Ukoliko pak sud odluči provesti vještačenje po početnoj kamatnoj stopi, tuženik predlaže da vještak iskaže i oduzme iznose koje je tužiteljica manje plaćala u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početnih. Tuženik da u prilogu dostavlja presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl.br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. godine u kojoj da je navedeni sud zauzeo stav da prilikom izračuna tečajne razlike treba uzeti u obzir i razdoblje negativnih tečajnih razlika te izračunati ukupan zbroj i pozitivnih i negativnih tečajnih razlika. „Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor radi prebijanja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što čl. 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.“ Nadalje, Županijski sud u Bjelovaru da je u presudi posl.br. Gž-476/2020 od 29. travnja 2021.

zauzeo isti stav: „U pravu je žalitelj kada osporava pravilnost utvrđene visine preplaćenih anuiteta kredita. Naime, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je u određenom razdoblju trajanja kreditnog odnosa tužitelj zbog manjeg tečaja kune u odnosu na švicarski franak spram tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu platio manje anuitete kredita, pa je u situaciji kada on tužbom zahtjeva ono što je uslijed tečajnih razlika preplatio pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta.“ Iz historijata tužbe da proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Iz okolnosti da je tužitelj ignorirao tuženikovo obrazloženje učinaka provedene konverzije, da proizlazi da tužitelj očigledno ne misli da bi konverzijom bila otklonjena navodna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud da bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje da je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ da propisuje: „1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ Sud Europske unije da je u presudi od **.**.2013. ČG v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Nadalje, Sud Europske unije da je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“ Također, Sud Europske unije da je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv AGJĐ, C-226/12, t. 30. u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: „30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog

ugovora.“ Nacionalno zakonodavstvo potrebno da je tumačiti u duhu prava Europske unije, što da nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena da je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Sud da ne bi smo učiniti grešku pri tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji da je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže. Ispravno tumačenje odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava nužno da podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja da moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji da se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji da logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji da se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje da mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji da se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba da se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Europski sud da je u predmetu ČG ne samo potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego da je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 prvostupanjski da bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako da je Europski sud izložio u predmetu ČG. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud da bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora). Tužitelj da je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga da je vidljivo da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU. Budući da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika. Tužitelj da kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove. Međutim, tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno čl. 1111., st. 1. ZOO-a, isti da dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno čl. 1112., st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, da nema

pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu koju tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP-a nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da određene iznose po Ugovoru o kreditu nije dužan platiti, postavlja da se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom čl. 1112. ZOO-a, tužitelj da nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, nesporno da je da ni ostali uvjeti iz čl. 1112. ZOO-a nisu

ispunjeni, tj. tužitelj da nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata da nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tužitelj da pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev da pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik da nije nepošten, niti da tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a da glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno da je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik da nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nedopušteno, dapače ono da je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Dodatno, tuženik da je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatra nespornim, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje da ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje da bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator da nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti da je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Iako da se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj da ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO da propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik da nije nepošten, a tužitelj da je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe dana 23. kolovoza 2021. godine. Navedeno pravno shvaćanje da je potvrđeno i presudom Općinskog suda u Splitu, posl.br. P2563/2018 od 23. listopada 2020. godine, na str. 9 „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ te presudom Općinskog suda u Splitu, posl. broj: P-1798/2019 od 23. travnja 2021. godine, na str. 8 „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 20. travnja 2019. godine do isplate. Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ Također, tuženik da dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Tuženik predlaže da se, u skladu s načelom ekonomičnosti, dokazi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva ni ne izvode, nego da sud već na pripremnom ročištu odbije sve daljnje dokazne prijedloge te da održi glavnu raspravu i zaključi raspravljanje u ovoj pravnoj stvari na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući da je Ugovor o kreditu konvertiran te da su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim da je izvršena konverzija kredita. S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. siječnja 2006. (6-9) i aneks uz ugovor o kreditu broj 316-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2016. (12-14). Provedeno je financijsko vještačenje. Odbijen je tužiteljev prijedlog za dopunom vještačenja, iz razloga o kojima će biti govora u nastavku. Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.

6. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. siječnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je taj ugovor sklopljen između pravnog prednika tuženika, kao banke, tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika i treće osobe, kao sudužnika. Kredit je odobren za adaptaciju kuće. Ugovor o kreditu sadrži u čl. 6. odredbe koje glase: "Ugovorne strane su suglasne da je banka od 01.10.2006. (prvoglistopadadvijetisućešeste) godine, ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupni klijenta u kojoj pripada korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune." Ugovor o kreditu je solemniziran dana 23. siječnja 2008. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču pod brojem: OV-46/06. Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope po odluci banke.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Kredit je odobren za adaptaciju kuće. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već tek paušalno navodi da je "sporan i status potrošača tužitelja". Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, one opisane u t. I dispozitiva presude, su ništetne.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 5.850, 27 eur. Preplata po mjesecima je iznosila: 21. studenog 2006. 21,97 eur / 165,56 kn, 03. siječnja 2007. 21,86 eur / 164,74 kn, 31. siječnja 2007. 21,66 eur / 163,19 kn, 28. veljače 2007. 21,52 eur / 162,13 kn, 03. travnja 2007. 21,50 eur / 161,99 kn, 30. travnja 2007. 21,51 eur / 162,03 kn, 31. svibnja 2007. 21,23 eur / 159,93 kn, 02. srpnja 2007. 21,00 eur / 158,22 kn, 06. kolovoza 2007. 20,84 eur / 157,04 kn, 06. kolovoza 2007. 20,85 eur / 157,09 kn, 06. rujna 2007. 20,90 eur / 157,48 kn, 01. listopada 2007. 34,17 eur / 257,45 kn, 02. studenog 2007. 34,05 eur / 256,58 kn, 03. prosinca 2007. 34,45 eur / 259,53 kn, 02. siječnja 2008. 34,38 eur / 259,07 kn, 01. veljače 2008. 35,03 eur / 263,92 kn, 29. veljače 2008. 35,26 eur / 265,63 kn, 31. ožujka 2008. 70,51 eur / 531,24 kn, 30. travnja 2008. 68,75 eur / 518,02 kn, 02. lipnja 2008. 68,05 eur / 512,71 kn, 30. lipnja 2008. 68,88 eur / 518,99 kn, 31. srpnja 2008. 67,62 eur / 509,51 kn, 01. rujna 2008. 67,67 eur / 509,84 kn, 01. listopada 2008. 68,58 eur / 516,70 kn, 31. listopada 2008. 73,53 eur / 557,05 kn, 02. prosinca 2008. 71,11 eur / 535,77 kn, 31. prosinca 2008. 82,65 eur / 622,71 kn, 02. veljače 2009. 83,43 eur / 628,61 kn, 02. ožujka 2009. 83,77 eur / 631,15 kn, 31. ožujka 2009. 82,75 eur / 623,47 kn, 30. travnja 2009. 82,91 eur / 624,71 kn, 01. lipnja 2009. 81,37 eur / 613,05 kn, 30. lipnja 2009. 80,22 eur / 604,38 kn, 31. srpnja 2009. 80,49 eur / 606,44 kn, 31. kolovoza 2009. 81,06 eur / 610,71 kn, 30. rujna 2009. 80,98 eur / 610,13 kn, 02. studenog 2009. 80,35 eur / 605,43 kn, 30. studenog 2009. 81,45 eur / 613,69 kn, 31. prosinca 2009. 82,32 eur / 620,23 kn, 01. veljače 2010. 83,57 eur / 629,68 kn, 01. ožujka 2010. 83,25 eur / 627,27 kn, 31. ožujka 2010. 84,96 eur / 640,10 kn, 30. travnja 2010. 84,59 eur / 637,36 kn, 01. lipnja 2010. 85,46 eur / 643,93 kn, 30. lipnja 2010. 90,71 eur / 683,48 kn, 02. kolovoza 2010. 89,54 eur / 674,61 kn, 31. kolovoza 2010. 92,99 eur / 700,66 kn, 30. rujna 2010. 91,75 eur / 691,26 kn, 02. studenog 2010. 89,77 eur / 676,39 kn, 21. prosinca 2010. 93,81 eur / 706,83 kn, 31. prosinca 2010. 88,16 eur / 664,22 kn, 31. siječnja 2011. 84,85 eur / 639,27 kn, 28. veljače 2011. 86,06 eur / 648,41 kn, 31. ožujka 2011. 84,56 eur / 637,11 kn, 30. travnja 2011. 84,77 eur / 638,72 kn, 31. svibnja 2011. 90,91 eur / 684,94 kn, 30. lipnja 2011. 91,46 eur / 689,10 kn, 01. kolovoza 2011. 96,55 eur / 727,48 kn, 31. kolovoza 2011. 93,87 eur / 707,23 kn, 30. rujna 2011. 90,91 eur / 684,98 kn, 04. studenog 2011. 69,07 eur / 520,38 kn, 30. studenog 2011. 68,35 eur / 514,96 kn, 31. prosinca 2011. 69,34 eur / 522,45 kn, 31. siječnja 2012. 70,21 eur / 528,98 kn, 29. veljače 2012. 70,27 eur / 529,46 kn, 31. ožujka 2012. 69,60 eur / 524,42 kn, 30. travnja 2012. 69,97 eur / 527,17 kn, 31. svibnja 2012. 70,21 eur / 528,98 kn, 30. lipnja 2012. 69,66 eur / 524,87 kn, 31. srpnja 2012. 69,74 eur / 525,45 kn, 31. kolovoza 2012. 69,32 eur / 522,27 kn, 01. listopada 2012. 68,49 eur / 516,05 kn, 31. listopada 2012. 69,28 eur / 521,99 kn, 30. studenog 2012. 69,62 eur / 524,52 kn, 08. siječnja 2013. 69,31 eur / 522,23 kn, 31. siječnja 2013. 67,63 eur / 509,56 kn, 28. veljače 2013. 68,91 eur / 519,21 kn, 02. travnja 2013. 68,97 eur / 519,66 kn, 30. travnja 2013. 68,40 eur / 515,34 kn, 01. lipnja 2013. 66,71 eur / 502,59 kn, 01. srpnja 2013. 66,60 eur / 501,78 kn, 01. kolovoza 2013. 67,01 eur / 504,91 kn, 06. rujna 2013. 67,37 eur / 507,62 kn, 01. listopada 2013. 68,42 eur / 515,53 kn, 31. listopada 2013. 67,82 eur / 510,99 kn, 30. studenog 2013. 68,08 eur / 512,93 kn, 31. prosinca 2013. 68,38 eur / 515,18 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1015. ZOO-a/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-09/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2016. utvrđeno je da su tuženik, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik i jamac platac, navedenog dana sklopili aneks uz ugovor o kreditu (dalje: aneks) koji se odnosi na ugovor o kreditu. Aneksom su izmijenjene odredbe iz ugovora o kreditu, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Tužitelj je aneksom potvrdio da mu je kao preduvjet za sklapanje istog dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno, izvod otvorenih stavaka po kreditu, te da mu je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama i dnevnik tečajeva koji su se primjenjivali za kredite uz valutnu klauzulu u CHF i kredite uz valutnu klauzulu u eur. Tužitelj je aneksom potvrdio da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je tuženik dostavio i suglasan da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koji je sastavni dio aneksa. Ugovoreno je da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 0,00 kn. Stranke su aneksom izvršile tzv. konverziju.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem aneksa izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje aneksa između stranaka nije od značaja za postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti dodatkom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Aneksom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog aneksa izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 5.850,27 eur, 2. tužitelj sa svojim realiziranim uplatama nije dosegao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom euro kreditu, te tako utvrđeni manjak iznosi 342,75 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. u obračun, kao i nakon obračunavanja svih efekata konverzije (uključujući t. 2.), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.193,02 eur, i to: 5.850,27 eur – preplate po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja, pa do isplate, te 342,75 eur manjka na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te je na taj način tužitelj matematički izjednačen s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njegova preplata po kamati u odnosu na ništetnosti promjene kamate, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužitelju još iznose utvrđene rekapitulacijom.

Tužitelj je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka pregledno i točno. No, kako da tužitelj u tužbi zahtijeva isplatu novčanog iznosa (t. II tužbenog zahtjeva), a stoga što da je tužitelj naplaćivao tijekom otplate kredita iz ugovora o kreditu iznose veće od 1.598,00 kn (odnosno, po fiksnom tečaju konverzije, 212,00 eur), "koliko bi iznosili svi anuiteti kod kredita s kamatom od 3,99 % godišnje (čl. 3. ugovora o kreditu iz 2006.), uz mjesečne otplate na 30 godina (čl. 4. ugovora o kreditu) i bez valutne klauzule" (citat, prema kraju str. 2 tužbe), tužitelj predlaže da sud odredi dopunu vještačenja na način da se naloži vještaku da dopuni nalaz na način da iskaže: iznose preplaćene po tužitelju s osnova CHF valutne klauzule (izražene u kunama i eurima) slijedom otplate ugovora o kreditu broj: 316-09/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog 23. siječnja 2008., u razdoblju od sklapanja tog ugovora do dana provedbe konverzije sukladno aneksu od 13. siječnja 2016., iznose s kojima je tuženiku izvršena cjelovita ili djelomična restitucija povodom provedbe konverzije prema aneksu uz ugovor o kreditu broj 316-09/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2016., pri čemu valja izraditi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan provedbe konverzije, na način da e obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i kumulativni efekt preplate s osnove CHF valutne klauzule, eventualne priznate preplate ili utvrđeno g manjka, sukladno čl. 171. (Red uračunavanja) i čl. 172. (Uračunavanje kamata i troškova) ZOO-a, imajući u vidu da je na potraživanja tužitelja do dana provedbe konverzije obračunata i zakonska zatezna kamata.

Tuženik, u bitnom, ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, ali smatra da je zadatak dan vještaku pogrešan, te da shodno tome osporava metodu koju je vještak korstio.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužitelj ne samo da tužbenim zahtjevom ne zahtijeva utvrđenje da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetne (to zahtijeva samo za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), već ni u činjeničnom dijelu tužbe ne tvrdi da su te odredbe ništetne, pa onda iz tužbe ni ne proizlazi da mu pripada pravo na isplatu novčanih iznosa koje je tuženik primio zbog povećanja tečaja CHF, niti da zahtijeva tu isplatu (da je tome tako proizlazi iz drugostupanjske odluke koja je prethodno donesena u predmetu). Shodno tome, predloženom dopunom vještačenja bi se utvrđivale činjenice koje nisu sadržane u činjeničnoj osnovi na koju se tužitelj poziva. Zbog toga je odbijen prijedlog tužitelja za dopunom vještačenja.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika i naložio vještaku da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, jer tuženik tokom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor u tom pravcu. Nadalje, metoda izračuna koju je vještak primijenio je upravo metoda koja je bila potrebna za utvrđenje da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, kolika je visina iste, kao i je li utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično, te je u skladu sa naloženim mu vještačenjem, kao i čl. 171. i 172. ZOO-a.

Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Tužitelj (osim što je predložio dopunu vještačenja) ne prigovara nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, već tek metodu koju je koristio, a koju sud, iz navedenih razloga prihvaća. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Kraj iznijetog, tuženik duguje tužitelju utuženi iznos od 6.193,02 eur, i to 5.850,27 eur – preplate po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, te 342,75 eur manjka na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate.

No, tuženik je, kao što je izloženo, istaknuo prigovor zastare.

Tuženikov prigovor zastare je osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema koje su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o, uz ostalo, promjenjivoj kamatnoj stopi, pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., to je do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao opći zastarni rok od pet godina. Shodno tome, nastupila je zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.

9. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema st. 5. istog članka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Tuženik, osim u kvalitativno razmjerno neznatnom dijelu, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva.

Tužitelj je, osim u kvalitativno razmjerno neznatnom dijelu, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 30. travnja 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 25. studenog 2025. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 375,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 1.875,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska datiranog sa 26. listopada 2021., a podnesenog 29. travnja 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je činjenice i dokaze iznijete u ovom podnesku mogao iznijeti već u odgovoru za tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi odgovora na žalbu, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska podnesenog 29. srpnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti usmeno na ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi pristojbe za odgovor na žalbu, jer te troškove nema, budući da takvu pristojbu nije platio.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 02. siječnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.