REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-815/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari 1. tužitelja ĆE, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tužiteljice RE, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Ireni Krstić, odvjetnici iz Zagreba, Josipa Hanuša 2, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 28. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 2. siječnja 2026., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I.
Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da 1-vo tužitelju ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.985,13 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom a koja kamata teče na iznose:
-5.460,28 € od 01.10.2015. godine do isplate
-2.524,85 € od 01.10.2015. godine do isplate
sve kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja se do dana 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024 pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja te godine a sukladno čl.29 st.2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.303,47€ kao neosnovanim.
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.000,00 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. siječnja 2026., po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja te godine a sukladno čl.29 st.2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.
i
r i j e š i o j e
IV. Odbacuje se tužba i tužbeni zahtjev u odnosu na II-go tužiteljicu RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao nedopuštena.
V. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 27. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi tvrde da su s tuženikom zaključili 20.09.2005. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj: 353/05, broj partije: 7102861154 na iznos od 77.500,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za CHF važećom na dan korištenja kredita, te uz promjenjivu kamatnu stopu te uz valutnu klauzulu u CHF, a u svrhu dovršenja kuće, time da je na dan sklapanja ugovora bila ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje. Otplata kredita utvrđena je u 180 jednaka mjesečna anuiteta, pri čemu je na dan zaključenja Ugovora o kreditu anuitet iznosio 589,68 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB za CHF, koji je na dan isplate kredita iznosio 4,787306. Prvi anuitet dospio je na naplatu 01.11. 2005.. Tužitelj i tuženik zaključili su 26.02.2016. godine Dodatak Ugovora o kreditu broj partije: 7102861154, kojim su čl.2. Dodatka Ugovora o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju regulirali konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit dominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Konačna otplata kredita izvršena je dana 15.10.2020. Tuženi je predmetnim ugovorom te kasnijim Dodatkom, postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbi Zakona o obveznim odnosima, sklapajući ugovore i dodatke ugovorima uz ugovorenu valutnu klauzulu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak, te ugovarajući u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorena redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci banke o promjeni kamatne stope ili nekog drugog akta Banke, odnosno tuženika. Naime, kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 268 st.2 i čl.277, te je suprotno predmetnim ništetnim odredbama tuženi bez pravne osnove stekao iznose koje je tužitelj tuženom platio iznad ugovorene kamatne stope od 4,50% godišnje. U tom dijelu ugovora vezanom za ugovaranje promjenjive kamatne stope tuženik je povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača, koristeći u ugovorima o kreditu (čl. 6.) ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora tužitelj kao korisnik kredita nije s tuženikom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezama imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa, odlukom Vrhovnog suda RH, Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, korisnik ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedenih ugovornih odredbi. U razdoblju otplate kredita tuženi je u šest navrata mijenjao kamatnu stopu. Nadalje, tijekom trajanja otplate kredita, tečaj CHF u odnosu na HRK se značajno mijenjao, što je imalo za posljedicu povećanje nominalnog iznosa pojedinog anuiteta i ukupne obveze izraženo u HRK. Osim promjene valutne klauzule tuženik je u otplatnom razdoblju svojevoljno i jednostrano mijenjao i početnu ugovorenu kamatnu stopu u šest navrata. Tužitelj kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ugovora nije mogao znati niti predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristalo na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je u pojedinim razdobljima uvećana i za cca 40%. Tuženik je svojim postupanjem u znatnoj mjeri kršio niz temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima (NN 29/78, 39/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 132/98, 112/99, 88/01 u nastavku ZOO-a) čime je tužitelju prouzročio štetu dovodeći ga u nepovoljan položaj. Tako je prilikom ugovaranja kredita savjetovao i prezentirao da je ugovor sa valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji. Odrednica valutne klauzule od strane tuženika u konkretnom slučaju primijenjena je protivno čl.323. čl. 395, čl. 11, čl. 12, čl.13, čl. 15, čl. 16, čl. 139, čl. 141, čl. 210 ZOO-a kao i drugim odredbama koje uređuju institut stjecanje bez osnove odnosno bezrazložno bogaćenje i čl. 14 st.2 Ustava. Temeljem gornjih ništetnih odredbi ugovora o namjenskom kreditu tužitelj je tuženoj platio u razdoblju od 01.011.2005. godine do 30.09.2015. godine po kreditu broj: 353/05, broj partije: 7102861154, ukupan iznos od 53.866,46€/405.856,87 kuna. a da tih ništetnih odredbi u pogledu tečaja i kamatne stope nije bilo trebao je platiti iznos od 44.586,18€/335.934,62 kuna, te je na taj način tužitelj pretrpio štetu u iznosu od 7.242,47€/54.568,44 kuna. Tužitelju je nadalje, na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat: iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula Naime, tužitelj smatra kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od 60.731,37 kn, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Obzirom navedenom konverzijom tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa, a sve iz razloga što preostatak glavnice na dan konverzije po izračunu tuženika iznosi 33.242.32€/232.446,96kn po tečaju koji je primijenio tuženik od 6,992501, dok je tečaj EUR na dan konverzije 7,6375, te preostali iznos glavnice iznosi 22.483,22€/171.715,59 kn te se pojavljuje razlika na štetu tužitelja u iznosu od 154.600,52 kn, tuženik je konverzijom tužitelju umanjio iznos za 60.731,37 kn. Slijedom prednjeg, tužitelj ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa 232.446,96 kn koliko iznosi glavnica koju je utvrdio tuženik i 171.715,59 kn koliko je trebala biti utvrđena glavnica s obzirom na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli), te umanjenjem iznosa koji je umanjen konverzijom 60.731,37 kn, konačni iznos preplate iznosi 2.271,56€17.115,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30.09.2015.g. do isplate. Tužitelj je više obračunati iznos preostale glavnice preplatio, jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru, na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR, a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos od 2.271,56€/17.115,07 kn. Obzirom na navedeno, tužitelj predlaže sudu da provede predložene dokaze i donese presudu Konačno, tužitelj predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 28. listopada 2025., uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je s tužiteljem 20.09.2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 353/05 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 77.500,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.724,45 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Tužitelj s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30.09.2015. godine postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.271,56€/17.115,07 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015., pa do isplate. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12.06.2018. godine nastupila zastara. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 26.2.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu.Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita, zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH- a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 1. lipanj 2012. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tužitelj predmetnom tužbom predlaže i da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos u visini od 2.271,56€/17.115,07 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015.g. do isplate, s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. Tuženik ističe da iznos od 2.271,56€/17.115,07 kn koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. Dakle, tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje. Radi navedenoga, tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 2.271,56€/17.115,07 kn te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan. Iako je tuženik već detaljno argumentirao prigovor zastare ranije u ovom odgovoru na tužbu, opreza radi navodi kako ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 11- 16 spisa), Dodatak ugovora o kreditu (list 17-23 spisa), otplatni plan (list 24-27 spisa), obavijest o otplati kredita (list 34 spisa), obavijest o izračunu efektivne konverzije (list 35, 37 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102861154 (list 36 spisa), efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa (list 38-60 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 373-374 spisa), proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću, dipl oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o. (list 383-409 spisa), izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list 415-423 spisa), pregled prometa po kreditu ( list 427-443 spisa).
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.
5.
Između stranaka nije bilo sporno:
- da su 1-vo tužitelj i tuženik 20.09.2005. zaključili predmetni ugovor o kreditu,
- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 77.500,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje,
- da se 1.-vo tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF, banke na dan plaćanja
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,
- da su stranke 26.02.2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu,
- izračunom konverzije utvrđena je pretplata na strani 1-vo tužitelja u iznosu od 3.405,25 €
6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, status potrošača tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.
7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
8. Saslušan 1-vo tužitelj iskazao je da je kod tuženika podigao kredit za dovršenje kuće na zemljištu koje je kupio od grada [adresa] te da je već ranije na njemu započeo gradnju, međutim nedostajalo mu je novaca za dovršetak. Obzirom da u gradu [adresa] ne postoji Zagrebačka banka nego ista ima sjedište odnosno svoju podružnicu u Opatiji, zajedno sa suprugom došao je tamo u banku s time da je nekakva njihova vizija bila da dignu kredit od 50.000,00 eura, što bi im po njihovoj procjeni tada bilo dovoljno da kuću stave pod krov i da se napravi u roh-bau sistemu. Međutim, kada su došli u banku tada ih je osobna bankarka odgovorila od ugovora u eurima s time da joj nikada neću zaboraviti niti to kako se zove niti razloge radi kojih je bolje dići kredit u CHF jer je rekla da i ona sama gradi kuću, te da je i ona podigla kredit u CHF jer da ja kamata 1% povoljnija od one u eurima, i kada su to sve stavili na papir kroz nekakav rok otplate od 15 godina, tada su supruga i on shvatili da bi to u odnosu naša primanja bila podnošljivo i u redu pa su tako na njezin nagovor i sugestiju zaključili taj ugovor u CHF. Taj ugovor su dobili u gotovoj pisanoj formi prema uvjetima koji su za tu vrstu ugovora od strane banke postojali i na koji su pristali. Rata kredita prvobitno je iznosila 1.800,00 kuna, a bi kasnije, kada je došlo do naglog rasta CHF, iznosila oko 4.450,00 kuna, tako da je 90% njegove plaće bilo opterećeno tim kreditom. Pratio je štampu i znao je da je u pripremi izmjena zakona te se se interesirao u banci kada je moguće izmijeniti prvobitni ugovor, zvao je banku sa prijedlogom da se napravi konverzija toga kredita, te kada je došao u banku oni su mu izračunali glavnicu koju je do tada otplatio, i preostali iznos, sa rasporedom daljnjih mjesečnih rata i njihovim iznosima, time da su naveli da se prvih 18 mjeseci rate ne mijenjaju a nakon toga je rata nešto porasla ali nije se više mijenjala sve do konačne otplate kredita. Naveli su i da je prilikom konverzije uzeto u obzir ono što je ranije preplatio, međutim to nije točno, jer smatra da je već do trenutka konverzije (po svojoj računici) isplatio kredit, ali na konverziju je pristao jer po onom otplatnom planu glavnica je samo rasla, a nije se smanjivala, te je na isto bio tako-reći prisiljen. Nadalje navodi da prilikom zaključenja osnovnog ugovora od stranke banke nije bio upoznat o nikakvim rizicima koje nosi valuta CHF, te da je bilo ključno što se opredijelio za taj ugovor to što mu je osobna bankarka rekla da je i ona podigla takav kredit.
9. Iskaz 1-vo tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
10. U konkretnom predmetu uvidom u Ugovor o kreditu (list 11-15 spisa) 1-vo tužitelj je navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da 1-vo tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
11. Iz iskaza 1-vo tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije se pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njezine novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imala mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.
12. Uvidom u Ugovor o kreditu ( list 11-15 spisa) utvrđeno je da 2-go tužiteljica nije bila korisnik kredita već je istog potpisala u svojstvu sudužnika, stoga ista nije aktivno legitimirana tražiti isplatu navodno preplaćenih iznosa, već je to 1-vo tužitelj kao korisnik kredita. Radi navedenog valjalo je tužbu u odnosu na 2-go tužiteljicu odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao pod IV. Izreke.
13. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
14. Prema odredbi članka 502.a. stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Kako je 1-vo tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
16. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza 1-vo tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
17. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom.
18. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
19. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
20. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
21. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
22. Cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.
23. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
24. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
25. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit isto kad i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
26. Prigovor zastare je djelomično osnovan.
27. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćenih anuiteta kredita u pogledu više plaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., a u pogledu više plaćenih iznosa uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovoj parnici podnesena 12. lipnja 2023., to je nastupila zastara za potraživanje po osnovi preplaćene kamate, dok za potraživanje po osnovi tečajnih razlika, nije protekao opći rok zastare u trajanju 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a., a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.
28. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću, dipl oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o.
29. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije, iznose 2.019,88 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule iznose 6.845,65 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 3.405,25 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 2.524,85 EUR.
30. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik ističe da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.
31. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, sud je isti u cijelosti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke.
32. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije u potpunosti obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa s osnove valute temeljem ništetnih odredbi u iznosu od 5.460,28 €.
33. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 22.483,22 EUR odnosno 171.593,69 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 152.570,20 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 19.023,49 HRK odnosno 2.524,85 €. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali ne i uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubilo pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.19.
34. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
35. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio nakon provođenja financijskog vještačenja, na način da je zatražio isplatu iznosa od 13.288,60 EUR-a, s kamatama. Tuženik se protivio ovako preciziranom tužbenom zahtjevu. Protivljenje tuženika preinaci tužbe nije osnovano, jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbeni zahtjeve prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke
36. Tužitelju je dosuđen iznos od 7.985,13 €, koji se odnosi na više plaćene iznose s osnove valute u iznosu od 5.460,28 € i iznos od 2.524,85€ na ime razlike glavnice, dok je odbijen s iznosom od 5.303,47€ koji se odnosi na preplatu s osnove promjene kamatne stope, a koji iznos je u zastari kako je to objašnjeno pod točkama 22. i 23. presude.
37. Budući da se za iznos naveden u izreci bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos uz zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u izreci. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
38. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23, 155/23).
39. U odnosu na zahtjev tuženika da se tužbeni zahtjev tužitelja umanji za tzv. negativne razlike, valja reći da tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužebni zahtjev, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama.(Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)
40. Međutim, neovisno o navedenom ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tuženik nema pravo na umanjenje niti na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike.
41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.303,47€ a, s obzirom da je u cijelosti uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
42. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka prema dosuđenom VPS-u od 7.659,88 €, pa je tužitelju priznat zatraženi trošak sastava tužbe, za podneske od 13.11.2024., 19.02.2025., 27.10.2025., za zastupanje na ročištima od 28.02.2025. i 28.10.2025., za svaku radnju naknada u iznosu od 200,00 € ili 100 bodova, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 300,00 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 €, ili sveukupno 2.000,00 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.
43. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.
44. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do V.
U Krapini 2. siječnja 2026.
SUTKINJA
Jasmina Božić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.
Dostaviti:
1. Odvjetnica Irena Krstić
2. Odvjetnik Kruno Knežević
