REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-138/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 2. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 2.175,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 7,19 eura od 2. ožujka 2009.

- na iznos 17,09 eura od 2. travnja 2009.

- na iznos 16,76 eura od 2. svibnja 2009.

- na iznos 14,98 eura od 2. lipnja 2009.

- na iznos 12,70 eura od 2. srpnja 2009.

- na iznos 13,49 eura od 2. kolovoza 2009.

- na iznos 14,65 eura od 2. rujna 2009.

- na iznos 13,33 eura od 2. listopada 2009.

- na iznos 13,06 eura od 2. studenog 2009.

- na iznos 15,11 eura od 2. prosinca 2009.

- na iznos 16,95 eura od 2. siječnja 2010.

- na iznos 18,35 eura od 2. veljače 2010.

- na iznos 18,01 eura od 2. ožujka 2010.

- na iznos 21,44 eura od 2. travnja 2010.

- na iznos 20,39 eura od 2. svibnja 2010.

- na iznos 22,18 eura od 2. lipnja 2010.

- na iznos 30,76 eura od 2. srpnja 2010.

- na iznos 28,67 eura od 2. kolovoza 2010.

- na iznos 35,99 eura od 2. rujna 2010.

- na iznos 32,27 eura od 2. listopada 2010.

- na iznos 28,94 eura od 2. studenog 2010.

- na iznos 38,50 eura od 2. prosinca 2010.

- na iznos 43,67 eura od 2. siječnja 2011.

- na iznos 38,94 eura od 2. veljače 2011.

- na iznos 39,52 eura od 2. ožujka 2011.

- na iznos 1.603,05 eura od 10. ožujka 2011.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 16. lipnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 783148, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 16.000,00 CHF, isplaćen u kunama prema kupovnom tečaju tuženika na dan isplate. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu sukladno odlukama tuženika i valutnu klauzulu odnosno otplatu glavnice i kamata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja. Tužitelj dalje ukazuje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 kojima je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 2.175,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kao u izreci, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja. Nadalje smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a da sve kada bi i bila primjenjiva, niti tada da nema mjesta izravnoj primjeni i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a. Sve kada bi presuda bila primjenjiva, smatra da ugovorne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač te da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je naveo da ima pravo promijeniti kamatnu stopu, odnosno da je materijalno pravo koje je bilo na snazi izrijekom predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a da su za promjenu kamatne stope uzimani parametri određeni Odlukom o kamatama banke. Također je naveo da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, da je odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva te da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu. Naveo je da je kamatna stopa mijenjana ovisno o tržišnim uvjetima, a ne jednostrano bez valjanog razloga. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik je istaknuo da je ona jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da ocjena poštenosti ove odredbe nije dopuštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Također je naveo da nije znao niti da je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF te je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule. Tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva te je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Kako je tijekom postupka društvo Nova hrvatska banka d.d. (ranije Sberbank d.d. tvrtka društva promijenjena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., ranije Volksbank d.d. – tvrtka društva promijenjena rješenjem Trgovačkog suda u zagrebu broj Tt-13/1253-2 od 18. siječnja 2013.) prestalo postojati, jer je pripojeno društvu Hrvatska poštanska banka d.d., to je rješenjem poslovni broj P-4176/2023-2 od 28. rujna 2023. sud utvrdio prekid postupka, pozvao pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d. – Hrvatsku poštansku banku d.d. da preuzme postupak te je postupak nastavljen (listovi 298-299 spisa).

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 783148 od 16. lipnja 2006. (listovi 5-8 spisa), otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit (listovi 9-12 spisa), otplatu tablicu po kreditu (listovi 13-14 spisa), prometnu karticu (listovi 15-21 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 416-417 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za isplatu više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa.

6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 783148 od 16. lipnja 2006. na iznos 16.000,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

6.1. Sporno je da li je ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena, odnosno jesu li tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. Također sporno je i da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi.

7. Iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena redovna kamatna stopa 6,85% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

7.1. Iz odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

8. Presudom VSRH poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je prednik tuženika Sberbank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući Ugovore o kreditu, koristeći u njima, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača, pa je Sberbank d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1 Istim presudama također je utvrđeno da je Sberbank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je Sberbank d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.2. Navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a one obvezuju i sud u ovom postupku.

8.3. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.

8.4. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

8.5. Tuženik u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti tvrdio da je tužitelja upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena početno ugovorene stope redovne kamate, dok u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik nije niti tvrdio da bi tužitelju objasnio pojam rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF.

8.6. Tuženik je tijekom postupka u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tvrdio da ima pravo promijeniti kamatnu stopu, odnosno da je materijalno pravo koje je bilo na snazi izrijekom predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a da su za promjenu kamatne stope uzimani parametri određeni Odlukom o kamatama banke. Također je naveo da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, da je odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva te da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu. Naveo je da je kamatna stopa mijenjana ovisno o tržišnim uvjetima, a ne jednostrano bez valjanog razloga.

8.7. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik je tvrdio da je ona jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da ocjena poštenosti ove odredbe nije dopuštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Tvrdio je da on nije znao niti da je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF te je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

8.8. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je došao u banku gdje ga je dočekao gotov Ugovor koji je mogao prihvatiti ili ne. Trebao mu je novac, jer je uređivao kuću u kojoj živi sa obitelji. Kuću nikada nije iznajmljivao niti davao u zakup. Ugovor je pročitao te su mu rekli da je najpovoljniji kredit u valuti CHF. Nitko ga nije upozorio na posebne rizike vezane za sklapanje Ugovora u toj valuti. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama (listovi 416-417 spisa).

8.9. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo, a istinitost njegovog iskaza nije dovedena u pitanje ni drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, pri čemu se ističe da tuženik tijekom postupka nije niti predlagao saslušanje svjedoka, službenika banke.

8.10. Dakle, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku. Također, sud utvrđuje da tužitelj nije bio upoznat niti s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope.

9. Upravo je, propuštanje davanja bitne informacije o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope te o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

9.1. Pri tome, tužitelj kao bolničar, niti po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.

9.2. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija kako u pogledu okolnosti o kojima ovisi promjena kamatne stope, tako i u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

10. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, naveo da je novcem od kredita uređivao kuću u kojoj živi s obitelji. Pri tome je sud osobito imao na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

11. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

11.1. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostrano u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

12. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi te pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute na dan plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju na dan isplate kredita.

12.1. Već u odgovoru na tužbu tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega sud nije izveo dokaz financijskim vještačenjem.

12.2. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio tužbenim zahtjevom.

13. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Kako tuženik tijekom postupka nije osporio niti tijek zatraženih zateznih kamata, to su one dosuđene tužitelju prema traženju.

13.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

14. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

14.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19 i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022.

14.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta uslijed promjenjive kamatne stope, kao i za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u odnosu na tuženika te glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

14.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 25. svibnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

16.1. Tako je tužitelju, priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 30. siječnja 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 7. studenog 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

16.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 800,00 eura odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.000,00 eura.

16.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 17. studenog 2023. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

16.4. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.000,00 eura.

16.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 2. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Tuženiku