REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2412/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja EJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak u Koprivnici, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, 2. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju EJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 2.082,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 6,45 EUR od 17. siječnja 2010.

- na iznos 14,26 EUR od 23. veljače 2010.

- na iznos 17,88 EUR od 21. ožujka 2010.

- na iznos 18,11 EUR od 11. travnja 2010.

- na iznos 20,33 EUR od 22. svibnja 2010.

- na iznos 24,64 EUR od 19. lipnja 2010.

- na iznos 29,82 EUR od 20. srpnja 2010.

- na iznos 30,30 EUR od 17. kolovoza 2010.

- na iznos 37,71 EUR od 23. rujna 2010.

- na iznos 35,42 EUR od 15. listopada 2010.

- na iznos 33,49 EUR od 9. studenog 2010.

- na iznos 43,77 EUR od 12. prosinca 2010.

- na iznos 54,67 EUR od 12. siječnja 2011.

- na iznos 41,54 EUR od 13. veljače 2011.

- na iznos 46,66 EUR od 15. ožujka 2011.

- na iznos 42,50 EUR od 15. travnja 2011.

- na iznos 62,46 EUR od 1. lipnja 2011.

- na iznos 60,46 EUR od 9. lipnja 2011.

- na iznos 68,07 EUR od 13. srpnja 2011.

- na iznos 83,83 EUR od 18. kolovoza 2011.

- na iznos 64,28 EUR od 10. rujna 2011.

- na iznos 58,42 EUR od 13. listopada 2011.

- na iznos 60,34 EUR od 12. studenog 2011.

- na iznos 59,86 EUR od 15. prosinca 2011.

- na iznos 67,13 EUR od 18. siječnja 2012.

- na iznos 68,81 EUR od 17. veljače 2012.

- na iznos 66,99 EUR od 20. ožujka 2012.

- na iznos 67,45 EUR od 24. travnja 2012.

- na iznos 67,63 EUR od 12. svibnja 2012.

- na iznos 69,10 EUR od 15. lipnja 2012.

- na iznos 67,34 EUR od 21. srpnja 2012.

- na iznos 592,82 EUR od 11. kolovoza 2012.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju EJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.833,18 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 12. travnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 9011146082, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 20.962,98 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Predmetnim ugovorom stranke su ugovorile valutnu klauzulu odnosno isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti i otplatu glavnice i kamata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja. Tužitelj dalje ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 kojom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 1.968,55 eura (14.832,03 kune) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u petitu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. Istaknuo je da je neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenja iz parnice pokrenute povodom kolektivne tužbe, jer se ne radi o parnici za naknadu štete, već za stjecanje bez osnove. Također smatra da ugovorne odredbe nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tuženik je dalje istaknuo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i predviđena odredbama zakona. Dodatno je istaknuo da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Naveo je da je tužitelj dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, što je potvrdio potpisom ugovora. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U podnesku od 13. ožujka 2025. tužitelj je predložio donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 2.082,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u petitu, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama (listovi 83-85 spisa).

3.1. U podnesku od 17. ožujka 2025. tuženik se protivio preinaci tužbe učinjenoj u podnesku od 13. ožujka 2025.

3.2. Dakle, tužitelj je preinačio tužbu jer je povećao iznos čiju isplatu potražuje. Navedenu preinaku sud je dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 - čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), jer je tužitelj svoj zahtjev povećao nakon što je tijekom glavne rasprave izveden dokaz financijskim vještačenjem, a imajući na umu da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021., broj Su IV - 162/2021), zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u plan otplate (listovi 5-6 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 30. ožujka 2023. (listovi 7-8 spisa), knjigovodstvenu karticu (listovi 9-21 spisa), izračun preplate valute s osnove Ugovora o kreditu (listovi 23-24 spisa), Ugovor o kreditu br. 9011146082 od 12. travnja 2006. (listovi 25-30 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (listovi 31-32 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku MJ (listovi 73-77, 89 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 105-106 spisa).

4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka djelatnika tuženika, jer je tuženik na ročištu održanom 8. studenog 2024. odustao od prijedloga za njegovo saslušanje (list 66 spisa).

4.2. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9011146082 od 12. travnja 2006. na iznos 20.962,98 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

7. Sporno je da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe.

8. Iz odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

9. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a ona obvezuje i sud u ovom postupku.

9.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.

9.3. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

10. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

10.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i predviđena odredbama zakona. Također je istaknuo da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Naveo je i da je tužitelj dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, što je potvrdio potpisom ugovora.

10.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil koji mu je trebao za osobne potrebe. Kada se u auto kući odlučio koji automobil želi kupiti uputili su ga kod tuženika. Tamo su mu ponudili sklapanje Ugovora samo u valuti CHF. Nitko ga nije upozorio na posebne rizike vezane za sklapanje Ugovora u toj valuti. Bio mu je predočen gotov Ugovor te nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Sve je funkcioniralo po principu "uzmi ili ostavi". Ugovor je tek kasnije čitao te nije znao da je ugovorena valutna klauzula. Nitko mu nije objasnio da visina anuiteta može ovisiti o promjeni tečaja. On je otplaćivao kredit.

10.3. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo, dok je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka za kojeg je tvrdio da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu i čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja.

10.4. Dakle, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da on kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

10.4.1. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

10.5. Pri tome, tuženik niti ne tvrdi da bi tužitelj po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.

10.6. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

10.7. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, naveo da je novcem od kredita kupio automobil za osobne potrebe. Ovo osobito imajući na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

10.8. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

10.9. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

10.10. Dodaje se da to što je predmetni ugovor o kreditu otplaćen, prema shvaćanju ovog suda, nije zapreka za postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu. Ovo osobito imajući na umu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i VSRH kao odluka donesenih u kolektivnom sporu te činjenicu da potraživanje tužitelja nije podmireno.

11. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.

11.1. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku MJ.

11.2. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao razliku u visini obveze tužitelja prema predmetnom Ugovoru o kreditu, ukoliko se primjeni tečaj važeći na dan korištenja kredita. Navedeno, s obzirom na okolnost da je tužitelju bio poznat tečaj tuženika za valutu CHF na dan isplate kredita pa se ovako utvrđeni tečaj ima smatrati transparentnim, jasnim, od stranaka utvrđenim (tako i VSRH Revt 249/14).

11.3. U svom nalazu i mišljenju vještak MJ naveo je da je mišljenja da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15. svibnja 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.082,54 EUR.

Razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15. svibnja 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.218,29 EUR.

Razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj manje platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15. svibnja 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -135,75 EUR (list 77 spisa).

11.4. Na nalaz i mišljenje vještaka MJ tužitelj nije imao primjedbi, već je predložio da se vještak izvrši provjeru prijeboja pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, dok je tuženik, prema sadržaju podneska od 11. ožujka 2025., u stvari prigovorio zadatku koji je sud dao vještaku.

11.5. Vještak MJ u dopunskom očitovanju naveo je da je prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika na temelju izračuna iz Tabele 1 iz osnovnog nalaza i mišljenja u specifikaciji tužitelja iz podneska izvršen ispravno te zbroj pojedinačnih iznosa iznosi ukupno 2.082,54 EUR, odnosno da preplata tužitelja započinje s 45. anuitetom (datum plaćanja 16. siječnja 2010.) u iznosu 6,45 EUR (list 89 spisa).

11.6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka MJ, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a tuženik se izričito očitovao da nema primjedbi na matematički izračun vještaka te da ne predlaže vještaka zvati na ročište radi usmenog očitovanja (list 93 spisa).

11.7. Zadatak je vještaku dan s obzirom na okolnost da je tužitelju bio poznat srednji tečaj tuženika za valutu CHF na dan korištenja kredita te da se tako utvrđen srednji tečaj kreditora ima smatrati transparentnim i jasnim, od stranaka, utvrđenim (tako i VSRH Revt-249/14).

12. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, time da je tužitelj izvršio prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika.

13. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je zatraženo, od prvog dana nakon tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, tj. od prvog dana nakon izvršenih uplata.

13.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

14. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

14.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- 776/19 i C-782/19 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.

14.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

14.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 5. travnja 2023., to zastara utuženog, a niti naknadno povećanog zahtjeva nije nastupila.

14.4. Ovo zato što se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024.).

14.5. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

15.1. Tako je tužitelju, priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 11. rujna 2023. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 8. studenog 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 13. ožujka 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 2. lipnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

15.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 1.200,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.500,00 eura.

15.3. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 eura i trošak izvedenog financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura.

15.4. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu, jer ju isti nije u obvezi platiti (čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama).

15.5. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.833,18 eura.

15.6. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 2. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika