REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj 163 P-1071/2022

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Jadranki Nižić - Peroš, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po punomoćniku Boži Vrkić, odvjetniku iz Zadra protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 29. listopada 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave dana 2. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3484136 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 23. svibnja 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.183,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na

- iznos od 199,22 EUR sa kamatom od 13.06.2006. godine

- iznos od 197,49 EUR sa kamatom od 06.07.2006. godine

- iznos od 196,70 EUR sa kamatom od 07.08.2006. godine

- iznos od 198,71 EUR sa kamatom od 04.09.2006. godine

- iznos od 198,16 EUR sa kamatom od 05.10.2006. godine

- iznos od 196,56 EUR sa kamatom od 08.11.2006. godine

- iznos od 196,96 EUR sa kamatom od 05.12.2006. godine

- iznos od 194,84 EUR sa kamatom od 03.01.2007. godine

- iznos od 194,70 EUR sa kamatom od 06.02.2007. godine

- iznos od 193,64 EUR sa kamatom od 06.03.2007. godine

- iznos od 196,83 EUR sa kamatom od 03.04.2007. godine

- iznos od 190,32 EUR sa kamatom od 03.05.2007. godine

- iznos od 189,40 EUR sa kamatom od 01.06.2007. godine

- iznos od 188,60 EUR sa kamatom od 06.07.2007. godine

- iznos od 190,46 EUR sa kamatom od 07.08.2007. godine

- iznos od 190,06 EUR sa kamatom od 07.09.2007. godine

- iznos od 186,48 EUR sa kamatom od 17.10.2007. godine

- iznos od 196,03 EUR sa kamatom od 26.11.2007. godine

- iznos od 191,39 EUR sa kamatom od 14.12.2007. godine

- iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 17.01.2008. godine

- iznos od 196,83 EUR sa kamatom od 27.02.2008. godine

- iznos od 202,00 EUR sa kamatom od 21.03.2008. godine

- iznos od 197,09 EUR sa kamatom od 22.04.2008. godine

- iznos od 196,43 EUR sa kamatom od 21.05.2008. godine

- iznos od 197,62 EUR sa kamatom od 19.06.2008. godine

- iznos od 196,96 EUR sa kamatom od 23.07.2008. godine

- iznos od 195,24 EUR sa kamatom od 25.08.2008. godine

- iznos od 197,23 EUR sa kamatom od 18.09.2008. godine

- iznos od 212,75 EUR sa kamatom od 24.10.2008. godine

- iznos od 206,52 EUR sa kamatom od 20.11.2008. godine

- iznos od 201,08 EUR sa kamatom od 16.12.2008. godine

- iznos od 218,73 EUR sa kamatom od 20.01.2009. godine

- iznos od 220,32 EUR sa kamatom od 20.02.2009. godine

- iznos od 216,87 EUR sa kamatom od 20.03.2009. godine

- iznos od 218,73 EUR sa kamatom od 22.04.2009. godine

- iznos od 217,67 EUR sa kamatom od 22.05.2009. godine

- iznos od 217,27 EUR sa kamatom od 26.06.2009. godine

- iznos od 216,74 EUR sa kamatom od 22.07.2009. godine

- iznos od 215,67 EUR sa kamatom od 20.08.2009. godine

- iznos od 215,81 EUR sa kamatom od 21.09.2009. godine

- iznos od 214,48 EUR sa kamatom od 22.10.2009. godine

- iznos od 217,00 EUR sa kamatom od 25.11.2009. godine

- iznos od 218,06 EUR sa kamatom od 21.12.2009. godine

- iznos od 221,65 EUR sa kamatom od 19.01.2010. godine

- iznos od 223,24 EUR sa kamatom od 23.02.2010. godine

- iznos od 228,02 EUR sa kamatom od 25.03.2010. godine

- iznos od 227,22 EUR sa kamatom od 23.04.2010. godine

- iznos od 228,68 EUR sa kamatom od 26.05.2010. godine

- iznos od 236,91 EUR sa kamatom od 24.06.2010. godine

- iznos od 238,99 EUR sa kamatom od 26.07.2010. godine

- iznos od 248,72 EUR sa kamatom od 24.08.2010. godine

- iznos od 244,87 EUR sa kamatom od 20.09.2010. godine

- iznos od 246,60 EUR sa kamatom od 21.10.2010. godine

- iznos od 250,18 EUR sa kamatom od 25.11.2010. godine

- iznos od 256,16 EUR sa kamatom od 15.12.2010. godine

- iznos od 264,78 EUR sa kamatom od 12.01.2011. godine

- iznos od 257,35 EUR sa kamatom od 21.02.2011. godine

- iznos od 256,42 EUR sa kamatom od 10.03.2011. godine

- iznos od 257,22 EUR sa kamatom od 19.04.2011. godine

- iznos od 262,66 EUR sa kamatom od 11.05.2011. godine

- iznos od 269,83 EUR sa kamatom od 15.06.2011. godine

- iznos od 290,40 EUR sa kamatom od 15.07.2011. godine

- iznos od 293,72 EUR sa kamatom od 18.08.2011. godine

- iznos od 278,72 EUR sa kamatom od 15.09.2011. godine

- iznos od 270,36 EUR sa kamatom od 11.10.2011. godine

- iznos od 271,15 EUR sa kamatom od 08.11.2011. godine

- iznos od 271,15 EUR sa kamatom od 12.12.2011. godine

- iznos od 277,92 EUR sa kamatom od 13.01.2012. godine

- iznos od 280,31 EUR sa kamatom od 18.02.2012. godine

- iznos od 279,51 EUR sa kamatom od 14.03.2012. godine

- iznos od 277,99 EUR sa kamatom od 12.04.2012. godine

- iznos od 280,19 EUR sa kamatom od 22.05.2012. godine po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovor o kreditu broj: 138- 50-3484136 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 23. svibnja 2006. godine, slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 23. svibnja 2006. godine pa na dalje.

III. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 1.600,48 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 8,29 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine − iznos od 11,22 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine − iznos od 13,32 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine − iznos od 14,28 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine − iznos od 11,84 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine − iznos od 12,35 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine − iznos od 8,27 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine − iznos od 5,27 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine − iznos od 6,07 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine − iznos od 7,65 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine − iznos od 7,51 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine − iznos od 5,91 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine − iznos od 8,92 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine − iznos od 11,32 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine − iznos od 14,75 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine − iznos od 13,96 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine − iznos od 18,61 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine − iznos od 17,73 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine − iznos od 19,44 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine − iznos od 34,31 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine − iznos od 31,25 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine − iznos od 40,60 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine − iznos od 37,37 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine − iznos od 32,18 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine − iznos od 43,14 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine − iznos od 57,09 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine − iznos od 47,21 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine − iznos od 50,68 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine − iznos od 46,27 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine − iznos od 47,06 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine − iznos od 65,76 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine − iznos od 67,59 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine − iznos od 83,10 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine − iznos od 75,09 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine − iznos od 66,31 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine − iznos od 65,19 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine − iznos od 64,52 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine − iznos od 68,69 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine − iznos od 72,33 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine − iznos od 72,82 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine − iznos od 70,30 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine − iznos od 72,00 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine − iznos od 72,91 EUR sa kamatom od 22.05.2012. godine po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta.

V. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.071,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 3. lipnja 2022. navodi da su tužiteljica i tuženik dana 23. svibnja 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu broj:138-50-3484136 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 19.861,38 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,20 % (čl.2 ugovora). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužiteljica nije ni imala mogućnosti za prigovor. Tužiteljica je kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice ostali su bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom tužiteljica se, dakle, nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužiteljica, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. -sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st.1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102. toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st.1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110. st.1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st.1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P- 1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3. st.1. i čl. 5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 28. srpnja 2022. naveo da su tužitelj i tuženik dana 23. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50-3484136 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.861,38 s redovnom kamatom u iznosu od 5,20 %, godišnjom, promjenjivom i kamatom po dospijeću u iznosu od 15,00% godišnje, također promjenjivom. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF, USD, kunski kredit) vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tužitelj je otplatio kredit u cijelosti 22. svibnja 2012. nakon čega ga je tuženik obavijestio da je kredit otplaćen. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, tužba je podnesena 3. lipnja 2022., a kredit je otplaćen 2012. Promjenjiva kamatna stopa Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Tuženik se protivi navodima tužitelja o prigovorima protiv promjene kamatne stope jer tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz o uloženom prigovoru protiv promjene kamatne stope. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. postala pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve koji se odnose na kamatnu stopu počeo teći dana 13. lipnja 2014. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 3. lipnja 2022., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu 138-50-3484136 od 23. svibnja 2006.(l.s.7-10, 24-30), izveo dokaz financijskim vještačenjem po Petru Bajlo, stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije (l.s. 90-97, 124-130), na ročištu održanom pred ovim sudom izveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog 26. svibnja 2006. između stranaka te za isplatom iznosa koje je tužiteljica platila temeljem ništetnosti odredaba Ugovora, kao i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli te za isplatom iznosa koje je tužiteljica platila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli.

5. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su tužiteljica i tuženik dana 23. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 138- 50-3484136,

- da je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.861,38 s redovnom kamatom u iznosu od 5,20 %, godišnjom, promjenjivom i kamatom po dospijeću u iznosu od 15,00% godišnje, također promjenjivom,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke utvrđeno da ukoliko se uzme u obzir samo pozitivna razlika anuiteta, tužiteljica je od početka otplate kredita do kraja otplate kredita po osnovi promjene tečaja za CHF tuženiku preplatila ukupno 12.058,96 HRK, odnosno 1.600,48 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Ukoliko se uzmu u obzir i pozitivna i negativna razlika anuiteta, tužiteljica je od početka otplate kredita do kraja otplate kredita po osnovi promjene tečaja za CHF tuženiku preplatila ukupno 10.698,07 HRK, odnosno 1.419,87 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK). Ukupne uplate tužiteljice temeljem predmetnog ugovora o kreditu u valuti EUR iznose 16.183,62 EUR. U slučaju da se na sve uplate tužiteljice obračunaju zakonske zatezne kamate, na dan 26.05.2010. god. tužiteljica bi tuženiku vratila kunski iznos kredita kojeg joj je tuženik isplatio 30.05.2006. god. (92.493,35 HRK). Ukoliko se od tog dana nadalje na sve slijedeće uplate tužiteljice obračuna zakonska zatezna kamata, potraživanje tužiteljice prema tuženiku: - na dan podnošenja tužbe 03.06.2022. iznosi 97.659,64 HRK, odnosno 12.961,66 EUR - na dan izrade vještačenja 30.11.2024. iznosi 105.644,44 HRK, odnosno 14.021,43 EUR - na dan izrade dopune vještačenja 14.09.2025. iznosi 107.993,43 HRK, odnosno 14.333,19 EUR

6. Na temelju iskaza tužiteljice saslušane kao stranke na ročištu pred ovim sudom ovaj sud utvrdio je da je htjela dignuti kredit u eurima ili u kunama, ali nije bilo mogućnosti da to učine već isključivo u švicarskim francima. Kredit je podignut za kupnju automobila srednje klase, za vlastite potrebe i tu je rata porasla i imali su problema s plaćanjem. U banci su im rekli da druge opcije nema osim kredita u CHF. Prilikom uzimanja kredita u banci im nisu spominjali nikakve rizike. Kada je rata otišla gore su išli u banku raspitati se dali se može nešto učiniti po tom pitanju i tamo im je rečeno da se ne može učiniti ništa. Navodi i da nisu imali mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu. Nažalost bila je samo opcija uzmi ili ostavi, već sastavljeni ugovor o kreditu. Pročitali su taj ugovor prije solemizacije, a javni bilježnik ih prilikom potvrde ugovora nije upozoravao na ništa. Bili su svjesni da postoji rizik ali ne u tolikoj mjeri u kolikoj je to otišlo gore.

7. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

8. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

9. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je ista u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imala status potrošača.

10. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

10.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.4. Naime, prema odredbi čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

10.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

11. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. U konkretnom slučaju, tužiteljica je u svakom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, nastupala u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopila pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ni njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Iz gore navedenih razloga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajlo, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

14. Iz iskaza tužiteljice, u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogla pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozorena na postojanje rizika u vezi tečaja. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužiteljice, da je podigla kredit, pri čemu joj je za kredit u valuti CHF rečeno da je najstabilniji i očito kao takav jedino i ponuđen.

15. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog Ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

16. Dakle, tužiteljica je u konkretnom slučaju dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli te za isplatom zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopila predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

17. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka uslijed promjene tečaja, tužiteljici više obračunala iznose anuiteta od 1.600,48 EUR.

18. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

20. Međutim, ništetnost samih tih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

21. Iz gore navedenih razloga valjalo je odbiti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se cijeli Ugovor utvrdi ništetnim.

22. U odnosu na navode tuženika da je tužiteljica, pa onda i sud, bio dužan uračunati tzv. negativne razlike, ističe se da je niža kamatna stopa i tečaj CHF rezultat jednostrane odluke tuženika, u odnosu na kojega tužiteljica nije bila stjecatelj bez osnove jer tužiteljica tuženiku nije platila manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od nje zahtijevao, a niži tečaj je također rezultat jednostrane odluke tuženika, te kao potrošač u poziciju potpunog obeštećenja ne bi bio doveden na drugi način, osim potpunom isplatom stvarno uplaćenih i preplaćenih iznosa, sa zateznom kamatom od stvarno izvršenog plaćanja. Tužiteljica je i platila tuženiku sve što je ovaj od nje tražio tijekom razdoblja otplate kredita te iznos koji „bi bio niži od početno ugovorenog iznosa, a zbog promjene u valuti“ ne predstavlja iznos za koji je umanjena imovina tuženika, a uvećana imovina tužiteljice, odnosno iznos koji bi tužiteljica stekla bez pravne osnove, kao što je to slučaj sa iznosom koji je tužiteljica nesporno uplatila tuženoj temeljem ništetne odredbe o valuti. Stoga tuženik nema nikakvu osnovu za potraživanje tog iznosa od ovdje tužiteljice te je valjalo utvrditi da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, na način kako je to određeno u točki IV. izreke ove presude.

23. U odnosu na prigovor zastare, istaći je da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je tužba od 3. lipnja 2022. podnesena u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

24. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen je na temelju odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznose koji predstavljaju razliku u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 4. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), po kojima je tužiteljici, a sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 29. kolovoza 2022., 19. prosinca 2024., 29. rujna 2025. po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), sastav podneska od 15. travnja 2025. 25 bodova (Tbr. 8. točka 3.), te pristup ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 20. studenog 2023., 9. siječnja 2024. i 29. listopada 2025 po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 1.775 bodova, odnosno 3.550,00 eura. Kada se na tako obračunati trošak obračuna PDV po stopi od 25%, dođe se do ukupnog iznosa od 4.437,50 EUR, koliko je tuženica dužna naknaditi tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika, obračunato po Tarifi. Ovom trošku valjalo je pribrojiti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 598,17 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu iznosu od 35,84 EUR, koliko je i plaćeno, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 5.071,51 EUR, koliko je tuženica dužna naknaditi tužiteljici. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška odbijen je kao neosnovan iz razloga što je zatražen protivno Tarifi odnosno obračunat u suprotnosti s istom, kao i s odredbama ZPP o naknadi troška. Ovo se odnosi na zatraženi trošak sastava podnesaka od 15. travnja 2025., te zatraženog iznosa sudskih pristojbi u iznosu od po 700,00 EUR.

U Zadru, 2. siječnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku