Poslovni broj: Us I-1931/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Vesne Maslov, u upravnom sporu tužitelja LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Alenu Ivkoviću odvjetniku u Rijeci, Užarska 28/IV, protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu poreza, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 02. prosinca 2025.godine, u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i odsutnosti tuženika stranaka, 02. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 410-23/24-01/116, URBROJ: 513-04-25-2 od 20. lipnja 2025. godine i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, KLASA:UP/I-416- 02/24-06/8, URBROJ: 513-07-15/24-11 od 30. listopada 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U pravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-410- 23/24-01/116, URBROJ: 513-04-25-2 od 20. lipnja 2025. godine tužitelj je u bitnom naveo: da je tuženik u žalbenom postupku zauzeo stajalište da su žalbeni navodi tužitelja o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani a da suštinski nije uopće ulazilo u žalbene navode; da se porezne obveze odnose na razdoblje od 2002. do 2010. godine, pa da nije razumljivo zbog čega porezno tijelo odbija zahtjev za utvrđenje zastare, kada je od nastanka poreznih obveza, pa čak i od izvršnosti rješenja kojima se predmetne obveze utvrđuju proteklo više od 20 godina; da je tužitelj u žalbenom postupku ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odredbe članka 109. stavak 10. OPZ-a; da pogrešna primjena materijalnog prava se ogleda u tome što porezno tijelo poistovjećuje pravo na namirenje zastarjele obveze s nastupom zastare; da je tužitelj dana 02. svibnja 2018. godine podnio zahtjev za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga; da je porezno tijelo odbilo utvrdili nastup zastare prava na naplatu poreznog duga navodeći kako za obveze za 2003., 2004., 2005. i 2006. godinu su utvrđene 2007. godine, a da je zastara prava na naplatu istih obveza počela teći 01. siječnja 2008. godine; da porezne obveze nisu utvrđene 2007. godine; da u trenutku pokretanja postupka osiguranja upisom založnog prava je bila nastupila relativna/apsolutna zastara; da je pogrešna ocjena poreznog tijela da bi obveze za 2003., 2004., 2005. i 2006. godinu bile utvrđene u 2007. godini budući da to ne proizlazi iz stanja spisa, a niti porezno tijelo navodi kojim bi poreznim rješenjima obveze bile utvrđene u 2007. godini. Upravo iz razloga što porezne obveze za 2003., 2004., 2005. i 2006. godinu nisu utvrđene u 2007. godini da tužitelj ukazuje da su postupci radi osiguranja predmetne porezne obveze pokrenuti dana 21. travnja 2010. godine, odnosno 07. srpnja 2010. godine, dakle, u trenutku kada je protekao trogodišnji rok za nastup relativne zastare odnosno šestogodišnji rok za nastup apsolutne zastare; da obzirom na trenutak nastanka i utvrđivanja obveze (2002. -2007.) godine) da je trebalo primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 86/2001.,127/2000.,150/2002.) i to odredbu članka 90. i 92. Slijedom navedenog da je za porezne obveze za 2003., 2004.,2005. i 2006. godinu zastara prava na naplatu sukladno članku 90. stavak 4. OPZ-a počela teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze, odnosno da je za obveze za 2002. godinu zastara počela teći 01. siječnja 2003. godine, za 2003. godinu počela teći 01. siječnja 2004. godine, za 2004. godinu počela teći 01. siječnja 2005. godine, za 2005. godinu počela teći 01. siječnja 2006. godine i za 2006. počela teći 2007. godine., da da je svakako u trenutku kada su pokrenuti postupci osiguranja upisom založnog prava na tužiteljevoj nekretnini, već nastupila relativna odnosno apsolutna zastara. Poziva se na članak 222. Zakona o obveznim odnosima, te odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Rev-485/2016 od 28. svibnja 2019. godine i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3069/2017 od 9. srpnja 2019. godine. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika od 20. lipnja 2025. godine te prvostupanjsko rješenje od 30. listopada 2024. godine.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

3. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-23/24-01/116, URBROJ: 513-04-25-2 od 20. lipnja 2025. godine odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, KLASA:UP/I- 416-02/24-06/8, URBROJ: 513-07-15/24-11 od 30. listopada 2024. godine. Navedenim prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. i II. izreke djelomično se uvažava zahtjev tužitelja za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga koji na dan 01. siječnja 2024. godine ukupno iznosi 390.548,05 Eura. Točkom III. izreke rješenja odbija se zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga koji na dan 01. siječnja 2024. godine iznosi ukupno 262.414,36 Eura. Točkom IV. izreke određeno je da će se danom izvršnosti rješenja otpisati dug iz točke II. izreke rješenja u poreznim evidencijama, a točkom V. izreke da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

4. Podneskom zaprimljenim 01. prosinca opunomoćenik tužitelja je odredio zamjenika opunomoćenika koji će ga zamjenjivati na zakazanoj raspravi te je dostavio zamjeničku punomoć Podneskom je popisao trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu za svaku radnju u iznosu od po 1.000,00 eura, sve uvećano za PDV-a od 25 % te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 664,00 eura.

5. Na ročištu održanom 02. prosinca 2025.godine nije pristupio tuženik iako je isti uredno pozvan, a nije opravdao izostanak, pa kako nije bilo razloga za odgodu ročište je održano bez tuženika. Zamjenik opunomoćenika tužitelja je iskazao da ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva; da porezno tijelo ničim nije utvrdilo da su baš navedeni porezi osigurani založnim pravom, a kada bi te obveze i bile osigurane založnim pravom da je prije donošenja rješenja o osiguranju nastupila zastara, tako da je rješenje o osiguranju i upisu založnog prava nezakonito i nema pravnog učinka.

6. U dokaznom postupku čitana je tužba, osporeno rješenje 20. lipnja 2025. godine, odgovor na tužbu, podnesak tužitelja od 01. prosinca 2025. godine te je pregledan sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.Stranke nisu imale kakvih drugih dokaznih prijedloga.

7. Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-23/24-01/116, URBROJ: 513-04-25-2 od 20. lipnja 2025. godine.

9. Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj dana 02. i 03. svibnja 2018. godine podnio zahtjev za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga za obveze za 2003., 2004., 2005. i 2006. godinu.

10. Postupajući po tužiteljevom zahtjevu za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu porezno rješenje donijelo rješenje, KLASA:UP/I-416-02/24-06/8, URBROJ: 513- 07-15/24-11 od 30. listopada 2024. godine kojim je tužiteljev zahtjev djelomično usvojen, tako što je za dio poreznih obveza u ukupnom iznosu od 390.548,05 eura, utvrđen nastup zastare (od čega 1.238,41 eura glavnice i 389.309,64 eura kamata),na način kako se navodi u navedenom rješenju, dok je u ostalom dijelu odbijen zahtjev za utvrđenje nastupa zastare prava na naplatu duga koji na dan 01. siječnja 2024. godine iznosi 262.414,36 eura.

11. Među strankama je sporno odredbe kojeg Općeg poreznog zakona primijeniti u konkretnom slučaju tj. u postupku donošenja odluke po tužiteljevom zahtjevu za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu podnijetog 02. i 03. svibnja 2018. godine.

12. Člankom 197. stavak 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16 do 152/24, dalje: OPZ-a) propisano je da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08) osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08 do 44/16) dovršiti prema odredbama toga Zakona.

Stavkom 2. istog članka je propisano da iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08 do 44/16), u kojima je do 01. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 01. siječnja 2017. godine nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine“, broj: 147/08 do 44/16) dovršiti prema odredbama ovoga Zakona, dakle, odredbama „novog OPZ-a“.

13. Iz stanja spisa nespornim proizlazi da tužitelj zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu nije podnio u vrijeme Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08 do 44/16), pa postupak nije ni započeo po odredbama tog OPZ-a, pa se ostali uvjeti i ne trebaju cijeniti.

14. Kako je zahtjev za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga podnijet 02. svibnja 2018. godine tj. u vrijeme kada je važio OPZ-a (NN, br. 115/16.), u konkretnom slučaju je primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16 do 152/24).

Stoga je neosnovan tužbeni zahtjev da je kod donošenja odluke po tužiteljevom zahtjevu za utvrđenje nastupa zastare prava na naplatu trebalo primijeniti odredbe članka 90. i 92. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 86/2001, 127/2000, 150/2002), koji se već odavno ne primjenjuje.

15. Člankom 108. stavak 1. OPZ-a je propisano da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

Člankom 109. stavak 10. OPZ-a određeno je da kad protekne vrijeme zastare, porezno tijelo čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u neposrednom posjedu ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Zastarjela tražbina po osnovi kamata ne može se namiriti ni iz opterećene stvari.

16. Iz spisa proizlazi da su porezne obveze utvrđene u razdoblju od 2002. do 2006. godine Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-02/05-01/357, URBROJ: 513-07-17-07-08 od 19. veljače 2007. godine, utvrđene su predmetne obveze, a isto rješenje je postalo izvršno dana 20. ožujka 2008. godine, što je vidljivo iz klauzule izvršnosti koja je stavljena na navedeno rješenje, koje je priloženo u dostavljenome spisu, a obveze su utvrđene i ostalim ovršnim ispravama, za porezne obveze kasnije utvrđene, koje ovršne isprave su priložene spisu.

17. Navedenim poreznim rješenjem KLASA: UP/I-471-02/05-01/357, URBROJ: 513-07-17-07-08 od 19. veljače 2007. godine (ovršna isprava), tužitelju je utvrđena obveza: - po osnovu poreza na dodanu vrijednost za 2002. godinu; - po osnovi poreza na dodanu vrijednost za 2003. godinu; - poreza na dodanu vrijednost za 2004. godinu;

- poreza na dodanu vrijednost za 2005. godinu; - poreza na dodanu vrijednost za 2006. godinu; - poreza na dobit za 2002. godinu; - poreza na dobit za 2003. godinu; - Poreza na dobit za 2004. godinu; - poreza na dobit za 2005. godinu, sve u iznosima kako je navedeno u rješenju.

Prisilnu naplatu poreznog duga porezno tijelo može tražiti nakon što ovršna isprava stekne ovršnost.

18. Za porezne obveze utvrđene 2007.,2008. i 2009. godine zastara prava na naplatu je počela teći od 01. siječnja 2008., 01. siječnja 2009. i 01. siječnja 2010. godine, sukladno članku 108. stavak 4. OPZ-a.

19. Prema stanju spisa proizlazi da prvostupanjsko porezno tijelo sukladno članku 134. stavak 1. točka 3. OPZ-a dana 07. srpnja 2010. godine radi osiguranja naplate poreznog duga u ukupnom iznosu od 2.235.183,11 kn. (296.659,77 eura), putem Općinskog državnog odvjetništva Splitu, podnijelo zahtjev za upis zaloga na nekretninama, u vlasništvu tužitelja u k. o. [katastarska općina] (kako se navodi u zahtjevu priloženom spisu). Postupajući po zahtjevu Općinski sud u Splitu je rješenjem broj: Ovr-3603/10 od 09. srpnja 2010. godine dopustilo upis zaloga na nekretninama tužitelja. Navedeno rješenje Općinskog suda u Splitu je dana 21. srpnja 2010. godine dostavljeno Zemljišnoknjižnom odjelu koji je temeljem rješenja o osiguranju svojim rješenjem Z- 1897/10 upisao založno pravo na tužiteljevim nekretninama.

Na isti način porezno tijelo je postupilo u odnosu na porezni dug u iznosu od 1.862.606,45 kn (247.210,35 eura), tako što je preko Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu dana 21. travnja 2'10. godine podnijelo zahtjev za upis založnog prava na nekretninama u vlasništvu tužitelja u k. o. [katastarska općina] (kako se navodi u zahtjevu), nakon čega je Općinski sud u Zagrebu dana 24. svibnja 2010. godine donio rješenje broj: Ovr-1366/10-2 kojim je dopušten upis zaloga za tužiteljevim nekretninama, koje rješenje je provedeno u Zemljišnoknjižnom odjelu pod brijem Z-28483/10 tako što je upisano založno pravo.

20. Kod naprijed navedenog stanja spisa bitno je istaći da je tužitelj podnio zahtjev za utvrđenje zastare prava na naplatu predmetnog poreznog duga i da se obustavi postupak naplate tog duga, što ustvari znači da je tužitelj zatražio mu se utvrđeni porezni dug otpiše zbog nastupa zastare.

Međutim, naplata predmetnog poreznog duga osigurana je upisom založnog prava na nekretninama tužitelja, sve kako je naprijed navedeno.

21. Sukladno članku 109. stavak 10. OPZ-a naplata predmetnog poreznog duga osigurana upisom založnog prava na nekretninama tužitelja naplata poreznog duga se može vršiti i nakon proteka roka za zastaru, tako što se naplata duga vrši prodajom založene nekretnine, slijedom čega nije bilo osnove da se udovolji tužiteljevom zahtjevu tj. da se utvrdi nastup zastare prava na naplatu, da se obustavi postupak naplate i dug otpiše u poreznim evidencijama.

Naplata glavnice duga koji je zastario (protekao zastarni rok od 6 godina) ne može se zahtijevati na drugi način (prisilnim putem i sl., odnosno drugom predmetu- sredstvu), jer je pravo poreznog tijela da traži naplatu zastarjelog duga, ali se glavnica duga iako zastarjela može i nakon zastare naplatiti isključivo iz cijene postignute prodajom nekretnine.

Nema razloga da se za porezni dug čija je naplate osigurana upisom založnog prava na nekretninama poreznog obveznika, a nakon proteka zastarnih rokova, utvrđuje nastup zastare, jer jednu situaciju čini sam protek zastarnih rokova a sasvim druga situacija je kada bi se po proteku zastarnog roka rješenjem utvrdio nastup zastare, za što nema osnova, jer se dug koji je osiguran založnim pravom može naplatiti i nakon proteka zastarnog roka.

22. Tužbeni navod da je porezni dug zastario prije zasnivanja založnog prava na tužiteljevim nekretninama nije osnovan, a nije ni od utjecaja na donošenje drugačije odluke. Naime, navedeni prigovor tužitelj je kao stranka u postupku zasnivanja založnog prava, odnosno kod donošenja rješenja o osiguranju naplate upisom založnog prava te u postupku provedbe tog rješenja odnosno kod upisa založnog prava u zemljišnoj knjizi mogao isticati te kao stranka tih postupaka pravnim sredstvima osporavati navedena rješenja, kako se ne bi dopustilo da se zasnuje založno pravo radi osiguranja naplate predmetnog duga, odnosno da se izvrši upis založnog prava na njegovim nekretninama, Tužitelju kao stranci tih postupaka i vlasniku nekretnina, navedena rešenja trebala biti dostavljena. Stoga, u konkretnom slučaju nakon proteka toliko vremena nema osnove da sada osporava upis založnog prava i ističe navedeno.

23. Sud ocjenjuje da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa je osporeno rješenje zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u izreci presude.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen, pa je slijedom navedenog riješeno kao u izreci pod točkom II. izreke.

U Split, 02. siječnja 2026.

S U D A C

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Alenu Ivkoviću, Rijeka, Užarska 28/IV,

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5,

- u spis.