Poslovni broj: P-730/2023-34

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnica Kristina Stepinac Terzić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanja Gligić Rubes & Kristina Stepinac Terzić iz Zagreba, Trg kralja Petra Krešimira IV 2 protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur , odvjetnik iz Zagreba , Ribnjak 40 radi isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 24. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice Kristine Stepinac Terzić , odvjetnice iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika MC, odvjetničkog vježbenika iz Zagreba , dana 31. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Tuženiku: Hrvatska poštanska banka iz [adresa] d.d. , [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 15.358,47 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom :

-na iznos od 10,37 EUR od 04.12.2007. do isplate

- na iznos od 2,81 EUR od 04.01.2008. do isplate

- na iznos od 15,02 EUR od 04.02.2008. do isplate

- na iznos od 12,89 EUR od 05.03.2008. do isplate

- na iznos od 22,05 EUR od 04.04.2008. do isplate

- na iznos od 41,30 EUR od 05.05.2008. do isplate

- na iznos od 36,25 EUR od 04.06.2008. do isplate

- na iznos od 42,09 EUR od 04.07.2008. do isplate

- na iznos od 34,66 EUR od 04.08.2008. do isplate

- na iznos od 36,78 EUR od 05.09.2008. do isplate

- na iznos od 40,37 EUR od 03.10.2008. do isplate

- na iznos od 84,70 EUR od 05.11.2008. do isplate

- na iznos od 50,59 EUR od 04.12.2008. do isplate

- na iznos od 106,86 EUR od 07.01.2009. do isplate

- na iznos od 104,95 EUR od 05.02.2009. do isplate

- na iznos od 116,24 EUR od 05.03.2009. do isplate

- na iznos od 107,07 EUR od 03.04.2009. do isplate

- na iznos od 111,47 EUR od 05.05.2009. do isplate

- na iznos od 98,45 EUR od 04.06.2009. do isplate

- na iznos od 95,14 EUR od 03.07.2009. do isplate

- na iznos od 96,48 EUR od 04.08.2009. do isplate

- na iznos od 100,45 EUR od 03.09.2009. do isplate

- na iznos od 99,13 EUR od 05.10.2009. do isplate

- na iznos od 95,12 EUR od 05.11.2009. do isplate

- na iznos od 102,44 EUR od 04.12.2009. do isplate

- na iznos od 108,41 EUR od 07.01.2010. do isplate

- na iznos od 112,34 EUR od 04.02.2010. do isplate

- na iznos od 113,70 EUR od 04.03.2010. do isplate

- na iznos od 124,31 EUR od 02.04.2010. do isplate

- na iznos od 122,36 EUR od 04.05.2010. do isplate

- na iznos od 130,33 EUR od 02.06.2010. do isplate

- na iznos od 160,19 EUR od 02.07.2010. do isplate

- na iznos od 142,26 EUR od 03.08.2010. do isplate

- na iznos od 173,45 EUR od 02.09.2010. do isplate

- na iznos od 165,47 EUR od 04.10.2010. do isplate

- na iznos od 153,43 EUR od 03.11.2010. do isplate

- na iznos od 174,77 EUR od 2.12.2010. do isplate

- na iznos od 205,02 EUR od 04.01.2011. do isplate

- na iznos od 188,05 EUR od 02.02.2011. do isplate

- na iznos od 190,68 EUR od 02.03.2011. do isplate

- na iznos od 184,72 EUR od 04.04.2011. do isplate

- na iznos od 185,94 EUR od 03.05.2011. do isplate

- na iznos od 223,88 EUR od 02.06.2011. do isplate

- na iznos od 233,15 EUR od 04.07.2011. do isplate

- na iznos od 256,29 EUR od 02.08.2011. do isplate

- na iznos od 248,42 EUR od 02.09.2011. do isplate

- na iznos od 228,52 EUR od 04.10.2011. do isplate

- na iznos od 211,83 EUR od 03.11.2011. do isplate

- na iznos od 230,91 EUR od 02.12.2011. do isplate

- na iznos od 230,50 EUR od 03.01.2012. do isplate

- na iznos od 248,16 EUR od 02.02.2012. do isplate

- na iznos od 252,40 EUR od 02.03.2012. do isplate

- na iznos od 222,81 EUR od 03.04.2012. do isplate

- na iznos od 229,98 EUR od 03.05.2012. do isplate

- na iznos od 232,63 EUR od 04.06.2012. do isplate

- na iznos od 228,39 EUR od 03.07.2012. do isplate

- na iznos od 228,52 EUR od 02.08.2012. do isplate

- na iznos od 225,99 EUR od 04.09.2012. do isplate

- na iznos od 217,25 EUR od 02.10.2012. do isplate

- na iznos od 226,52 EUR od 05.11.2012. do isplate

- na iznos od 230,01 EUR od 04.12.2012. do isplate

- na iznos od 226,66 EUR od 03.01.2013. do isplate

- na iznos od 214,32 EUR od 04.02.2013. do isplate

- na iznos od 225,87 EUR od 04.03.2013. do isplate

- na iznos od 225,88 EUR od 03.04.2013. do isplate

- na iznos od 222,14 EUR od 03.05.2013. do isplate

- na iznos od 211,79 EUR od 04.06.2013. do isplate

- na iznos od 213,66 EUR od 02.07.2013. do isplate

- na iznos od 211,79 EUR od 02.08.2013. do isplate

- na iznos od 216,30 EUR od 03.09.2013. do isplate

- na iznos od 222,14 EUR od 02.10.2013. do isplate

- na iznos od 220,28 EUR od 05.11.2013. do isplate

- na iznos od 223,10 EUR od 03.12.2013. do isplate

- na iznos od 122,07 EUR od 03.01.2014. do isplate

- na iznos od 150,85 EUR od 04.02.2014. do isplate

- na iznos od 153,17 EUR od 04.03.2014. do isplate

- na iznos od 153,17 EUR od 03.04.2014. do isplate

- na iznos od 150,94 EUR od 05.05.2014. do isplate

- na iznos od 147,20 EUR od 03.06.2014. do isplate

- na iznos od 148,86 EUR od 02.07.2014. do isplate

- na iznos od 152,71 EUR od 04.08.2014. do isplate

- na iznos od 156,09 EUR od 02.09.2014. do isplate

- na iznos od 155,89 EUR od 02.10.2014. do isplate

- na iznos od 159,60 EUR od 04.11.2014. do isplate

- na iznos od 160,93 EUR od 02.12.2014. do isplate

- na iznos od 160,57 EUR od 05.01.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 03.02.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 03.03.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 03.04.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 04.05.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 03.06.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 03.07.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 03.08.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 03.09.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 05.10.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 04.11.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 04.12.2015. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 05.01.2016. do isplate

- na iznos od 146,23 EUR od 04.02.2016. do isplate i

- na iznos od 146,23 EUR od 04.03.2016. do isplate i to do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 2. Zakona o kamatama (,,Narodne novine '' br. 94/04) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (,,Narodne novine '' br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana .

II. Tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.180,08 EUR, s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8., Zakona o obveznim odnosima od 4. ožujka 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.776,82 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8., Zakona o obveznim odnosima od 31. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 EUR.

Obrazloženje

,

1.Tužitelj ŠC u tužbi tvrdi da je dana 12.svibnja 2006. s tuženikom Nova hrvatska banka d.d. ( ranije Volksbank d.d. ) , sada Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba sklopio Ugovor o kreditu broj 311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim je tuženik tužitelju odobrio i isplatio stambeni kredit za kupnju stana u [adresa] u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 127.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, a u čl. 4 predmetnog Ugovora o kreditu navodi se da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 3,99 %. i da je kamatna stopa promjenjiva, vezana za tromjesečni libor za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora i predmetni kredit otplaćivan je u mjesečnim ratama, a rok otplate je 30 godina, te tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu i tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu, a navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope te tužitelj navodi da je u čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) pa su i navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu i nadalje tužitelj navodi da u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i u navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a citiranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija i dodatna okolnost, koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke , kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara i isto tako, djelatnici tuženika , koji su s tužiteljem kontaktirali u svezi sklapanja spomenutog ugovora nisu tužitelju davali nikakve detaljne upute, pojašnjenja ili upozorenja o čemu će ovisiti promjena početno ugovorene kamatne stope, kao ni valute niti su mu detaljno pojašnjavali sam način njihovih promjena, dakle, o tim spornim ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik ih je dao tužitelju na potpis u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu te tužitelj tvrdi da u istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik, koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće i stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te tužitelj nadalje navodi da sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' broj: 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), spomenute presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredaba ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku te stoga tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,99%, a nakon 1. siječnja 2014. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23%., jer je od 1. siječnja 2014. zakonodavac za tužiteljev Ugovor o kreditu člankom 11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3,23% i s obzirom da se radi o zakonskoj intervenciji koja se stoga mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene Ugovora o kreditu oslobođenog ništetnih odredbi, jasno je da se navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju kada se gleda da bi se do njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a isto tako, imajući u vidu sve navedeno tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule pa to nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita i nadalje tužitelj tvrdi da je dana 16. veljače 2016. sklopio Aneks br.1.Ugovora o kreditu br .1 kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' broj: 102/2015) i tužitelj navodi da je bitno istaknuti da se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti njegovo sklapanje predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka i o tome je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. u kojoj je utvrđeno je postojanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba u slučajevima kada su stranke izvršile konverziju kredita kako bi se na temelju toga ostvarila prava za koja stranke smatraju da im pripadaju te je tako tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu sve do dana 1. siječnja .2014. kada je zakonski uvedena fiksirana kamatna stopa od 3,23% sve do dana konverzije ugovora , a preplata uslijed povećanja kamatnih stopa nastavila se i nakon 1. siječnja 2014. do dana konverzije , jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena, kao i iz razloga, jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko Ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi, a tužitelj također tvrdi da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka i stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa i valutne klauzule u švicarskom franku: tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije i iznosi su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta, a i zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita i tako je tužitelj na ime tako plaćenih iznosa anuiteta tuženiku preplatio ukupan iznos od 117.166,47 kn odnosno 15.550,62 EUR pa je tako tužitelju na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat: iznos preostale glavnice u CHF u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa , iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, međutim, tužitelj uzima u obzir kako je tuženik prilikom provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' broj: 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije , a s obzirom da unatoč navedenom otpisu tuženik tužitelju nije uspostavio povrat više obračunatog iznosa, tužitelj ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate iznosi 58.636,81 kn odnosno 7.782,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 4. ožujka 2016. do isplate i tužitelj je više obračunati iznos preostale glavnice preplatio, jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke te je stoga na ime povećanja kamatne stope i ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos od 7.782,44 EUR pa tužitelj tvrdi da iz gore navedenog proizlazi kako ukupna preplata tužitelja (1. + 2.) iznosi 175.803,28 kn odnosno 23.333,11 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i također tužitelj tvrdi da je temeljem dobivenih podataka za potrebe sastavljanja ove tužbe sačinio izvansudski izračun preplaćenih anuiteta te je utvrdio da je sukladno takvom obračunu, kroz cijelo vrijeme otplate kredita, isplatio spomenutih 23.333,11 EUR više nego bi isplatio da su tečaj CHF i kamatna stopa koja se primjenjivala zadržani na razini prvotno ugovorenih odredbi, a tuženik je na zahtjev tužitelja dostavio pregled prometa po partiji kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu,,kao i obavijesti o promjenama kamatnih stopa i iz tih je podataka vidljivo da se kamatna stopa mijenjala više puta od početno ugovorena od 3,99 % promjene su bile sljedeće:

3,49%, 4,39 %, 5,10 % , 5,60 %, 5,30 % i 3,23 %, a isto tako, iz dokumentacije je vidljivo da je vremenom rastao tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu pa je od početnog tečaja po stopi od 4.408 kn za 1 CHF, tečaj rastao sve do stope od 6.981 kn za 1 CHF (na dan 30. rujna 2015. i s obzirom na te promjene, mjesečni anuitet tužitelja rastao je u više navrata, s početno ugovorenih 607,97 CHF sve do (najviše) 723,98 CHF, protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju tuženika pa tužitelj slijedom svega navedenog traži da se utvrdi ništetnim dio odredbe 1. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj 311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 12.svibnja 2006. , sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „..po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita…“, zatim da se utvrdi ništetnim dio odredbe 7. Otplata obveza po kreditu Ugovora o kreditu broj 311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 12. svibnja 2006. ,sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:“…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća…“ te tužitelj traži od tuženika isplatu iznosa od 9.812,90 EUR, s zakonskom zateznom kamatom tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa te tužitelj traži da se utvrdi ništetnim dio odredbe 4. Kamatna stopa Ugovora o kreditu broj 311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 12. svibnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:… sukladno s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…'' i tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 5.737,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa i nadalje tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 7.782,44 EUR , zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. ožujka 2016. i također tužitelj traži od tuženika naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužitelj je podneskom od dana 9. rujna 2025. nakon provedbe financijskog vještačenja precizirao tužbene zahtjeve tako da na ime preplaćenih anuiteta potražuje iznos od 15.358,47 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa i na ime razlike u glavnici umanjenu za preplatu iz konverzije u iznosu od 4.180,08 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 2016. te također tužitelj traži od tuženika naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. u odgovoru na tužbu tvrdi da je došlo do statusnih promjena na strani tuženika tako da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-23/25802 od 3. srpnja 2023. u sudski registar upisano pripajanje društva Nova hrvatska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika Nove hrvatske banke d.d., a što se tiče tužbe i tužbenog zahtjeva tuženik navodi da je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti i to iz razloga: potraživanje tužitelja je u zastari, provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj nema pravo na bilo kakva daljnja potraživanja prema sporazumu o konverziji, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene , sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač te tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP) pa tako prije svega tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje poslovni broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji i kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa se rješenjem tog suda daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku moraju slijediti, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije , kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, a potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne dok je bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja i svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora i sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan, a i Vrhovni sud Republike Hrvatske ističe da opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti što znači da u slučajevima konverzija, koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes te su potrošači izgubili pravni interes , jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom te nadalje tuženik ističe da je potraživanje tužitelja u zastari , jer je tužitelj parnični postupak pokrenuo tek 12. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“),jer ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a dosljednom primjenom ovog shvaćanja, uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne Novine'' br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005 ) , koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala i s obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao , a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pri čemu tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima, koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa bi slijedom navedenog bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku dok glede konverzije tuženik tvrdi da je općepoznata činjenica da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine'' br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) , kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR, a svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako da se primjenjuje pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR tako da je već u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF i intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u parnici Potrošač i takve parnice usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle i time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta i suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja, a intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača i to jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe tako da je tuženik tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu broj 311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 16. veljače 2016. , a tim zakonskim izmjenama željelo se trajno urediti ugovorne odnose između korisnika CHF kredita i banaka, a što proizlazi iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10. rujna 2015. te sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu i time su tužitelj i tuženik sklopili svojevrsnu nagodbu i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc i s obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići, a sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu, a podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu. , a nadalje tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na bilo kakva daljnja potraživanja prema Ugovoru o kreditu i na temelju odredaba članka 19.e ZPK-a, tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona ponuditi tužitelju konverziju Ugovora o kreditu dostavom izračun konverzije kredita vodeći računa o elementima predviđenim odredbama članka 19.c ZPK-a, uz prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu i tužitelj je ponudu prihvatio te je sklapanjem Dodatka 1 Ugovora između tuženika i tužitelja nastao novi pravni odnos, neovisan o ranijim pravnim poslovima koje je tuženik sklapao s tužiteljem i strogo reguliran odredbama Glave IV. ZPK-a, dakle prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, tužitelj je imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije i obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća, što nije učinio, a tuženik je transparentno postupajući prema navedenim prisilnim normama ponudio tužitelju konverziju Ugovora o kreditu s točno određenim elementima koji podliježu konverziji i uvjetima sporazuma o konverziji, dakle tuženik je u svakom trenutku provedbe konverzije postupao sukladno svojoj zakonskoj obvezi tako da je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa razlike glavnice pravno neosnovan , a nadalje tuženik ističe da se utvrđenja iz parnice ,,Potrošač'' ne mogu primijeniti na konkretan predmet budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, a kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača i stoga u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici te presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i presude Visokog trgovačkog suda tako da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive i takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci pa načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda , a posebno vodeći se uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj : Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i nadalje tuženik tvrdi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili dana 12. svibnja 2006. predmetni Ugovor o kreditu, a također nije sporno da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je čl. 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća i sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude tog suda već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa pa je tako od ključne važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe, koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju parnice Potrošač se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja i osim toga tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio, a niti jednim dokazom i prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti te tuženik navodi da tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u parnici Potrošač, jer je u kolektivnom sporu u pitanju pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima, a osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna, a osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope te je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja presude Visokog trgovačkog suda i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u parnici Potrošač, a u kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, što znači da kada bi i utvrđenja iz presude u parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke pri čemu tužitelj upućuje na čl. 26. ZOO-a, koji predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata , koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, a iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate i isto tako materijalno pravo, koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo, koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju i to se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/03, 79/07, 125/07), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15) dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske tako da nema mjesta pozivanju na presudu u parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu, a tužitelj je tužbom jednostavno obuhvatio cijeli niz odredbi Ugovora o kreditu u kojima se makar i jednom riječju spominje sintagma „odlukom Kreditora“ i „u kunskoj protuvrijednosti“ ocijenio ih ništavima bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi i tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama i tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ,ovdje tužitelja, ali niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i nema mjesta primjeni odredbe čl. 210. st. 3. ZOO-a i netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat, a tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan svima tako da je očito da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu i nadalje odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva te je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena tako da njezinu nedopuštenost , odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora te opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja , jer način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima, a pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika i tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika i tako tuženik ističe da u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje, međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima i uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, a istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima, ali premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora pa tako i banaka i većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti pa stoga proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga pa tuženik ističe da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana i njihov je sadržaj i određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru, a u odnosu na odredbu predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli , ista ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP) i već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, a tako je u čl. 1. Ugovora jasno propisano da je iznos odobrenog kredita 127.500,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti i također odredbama čl. 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća i navedene odredbe Ugovora jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, a što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli Ugovora i također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana , a činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz čl. 9.15. i 9.16. Ugovora, koje glase: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru.", „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.dok je odredbama čl. 9.17. i 9.18. Ugovora o kreditu regulirana mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, drugim riječima Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam, kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu, a tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana pri čemu tuženik napominje da je Visoki trgovački sud presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja, međutim , izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji i informacije, koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje i slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena i također tuženik ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, jer od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. , dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u parnice Potrošač i daljnja kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik, a bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim, a i tuženik napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tako da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, jer da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna i stoga je bitan odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF, a činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije, s time da je nepobitna činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF i okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus) te također u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva , tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka i tuženik osporava anticipiranu metodu , kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu, jer tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, pače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora, a prema logici tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja i upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta, a tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja te slijedom navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i tuženik od tužitelja traži naknadu troškova parničnog postupka.

4.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 12. svibnja 2006., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Ive Hanžeković Živković poslovni broj OV-6647/04 od 22. travnja 2004., uvid u izvadak iz knjige položenih ugovora ( list 32 spisa ), uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Mladena Matoša poslovni broj: OU-751/2006. od 25. svibnja 2006., uvid u Aneks br. 1. Ugovora o kreditu 311210 o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 16. veljače 2016., uvid u prilog navedenog Aneksa ,,Parametri kamatne stope'', uvid u Otplatni plan po kreditu br. 311210 ( list 41 do 48 spisa ), uvid u Opće uvjete tuženika za poslovanje s građanima, uvid u potvrdu Javnog bilježnika u [adresa] Marka Jurlina poslovni broj: OV-1662/16 od 25. veljače 2016., uvid u Otplatnu tablicu ( list 55 do 63 spisa ), uvid u Karticu prometa po kreditu ( list 64 do 78 spisa ),uvid u Izvod otvorenih stavaka po kreditu broj: 311210 na dan 30. rujna 2015., uvid u Obavijest o izračunu konverzije kredita od 7. siječnja 2016., uvid u Izračun konverzije kredita broj: 311210 na dan 30. rujna 2015., uvid u Otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR ( list 82 do 87 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni anuiteta po Ugovoru o kreditu broj: 311210 ( list 88 i 89 spisa ), uvid u Obavijest o smanjenju kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj: 311210 ( list 90 spisa ) , uvid u Obavijest o novostima u utvrđivanju promjene kamatne stope ( list 91 spisa ), uvid u Obavijest o stanju kredita na dana 31. 12. 2014. ( list 92 spisa ),uvid u Obavijest o stanju kredita na dan 31. 12. 2015. ( list 93 spisa ),uvid u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 3. srpnja 2023. ( list 117. spisa ), uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Štefice Hren iz Donje Stubice , uvid u Očitovanje navedenog vještaka na primjedbe tužitelja ( list 246 do 249 spisa ), uvid u Dopunu nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 19. kolovoza 2025. i saslušan je tužitelj ŠC u svrhu dokazivanja.

5.

Nesporno je da je dana 12. svibnja 2006. tužitelj ŠC zaključio s Volksbank d.d., potom Nova hrvatska banka d.d., (ranije Sberbank d.d.) iz Zagreba, a sada Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba , ovdje tuženikom Ugovor o kreditu, broj:311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , koje su upisane u zemljišnim knjigama , kojim je u čl. 1. Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 127.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize na dan korištenja kredita u svrhu refinanciranja kredita , a rok otplate kredita prema čl. 3. 1. Ugovora , ugovoren je na 30 godina, a u čl. 4. ugovorena je redovna kamata sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora , a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 3,99 % , koja je promjenjiva i vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvečan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora , a usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog Libora za CHF , kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora te se kamatna marža obračunava u CHF mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi , a korisnik kredita ju uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća , a u slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR , kreditor u skladu s tanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope , te naplaćuje i provodi konverziju u skladu s aktima i odlukama kreditora te da efektivna kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35% i da potpisom ovog Ugovora korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je kreditor uručio otplatnu tablicu uz napomenu da je iskazana efektivna stopa važeća na datum izrade otplatne tablice , zatim je ugovorena interkaralna kamata za period od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu , na iskorišteni iznos kredita i da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru interkaralnu kamatu po kamatnoj stopi iz toč. 4.1. Ugovora te je ugovorena kamata po dospijeću da na dospjela , a nepodmirena potraživanja kreditor obračunava i naplaćuje , a korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi , koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora , a u čl. 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 360 mjesečnih anuiteta , koji dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti tako da 1. anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti , a iznosi 607,97 CHF , a plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, te je nadalje ugovoreno da je iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat primjenom kamatne stope , koja važi na dan zaključenja ovog ugovora , a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4 st. 1. ovog Ugovora te da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete , a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita i da su ugovorne strane suglasne da se danom obavijesti o promijeni anuiteta , smatra dan kada je kreditor putem pošte uputio korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu , koju je korisnik kredita pisanim putem preporučenom poštom dostavio kreditoru te je nadalje ugovoreno da za vrijeme korištenja kredita , kreditor obračunava i naplaćuje kamatu u visini redovne kamate sukladno toč. 4. 1. ovog Ugovora na iskorištena sredstva , a kamata se obračunava u CHF , a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća i da korisnik kredita plaća kamatu mjesečno , a kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita o iznosu obračunate kamate i roku dospijeća.

6.

Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks br. 1. Ugovora o kreditu 311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 16. veljače 2016., kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR pa je ugovoreno da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po Ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona manji od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 27.037,02 kn po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. te da će se na navedeni iznos prema sporazumu o namirenju vjerovnika i potrošača iz čl. 19. c st. 1. toč. 6 . Zakona uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita s valutnom klauzulom u EUR i preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 69.514,58 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. te da se korisnik kredita obvezuje preostali iznos glavnice kredita vratiti u roku i na način kako je utvrđeno ugovorom i aneksom , a kamatna stopa je promjenjiva te da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,79% , koja se sastoji od parametara , koji su određeni u prilogu ovog aneksa , zatim je ugovoreno da se mjesečni anuiteti sastoje od dijela glavnice i kamata i iznose 479,91 EUR te prilikom dospijeća prvog anuiteta po novoj otplatnoj tablici utvrditi će se razlika između uplata korisnika kredita od 30. rujna 2015. i obveza po ovom aneksu , a stranke su suglasne da će se tako utvrđena razlika smatrati preplatom iz čl. 19. c. st. 1. toč. 5. Zakona ili manje uplaćenim iznosom iz čl. 19. c. st. 1. toč. 6. Zakona te će se sukladno utvrđenoj razlici uvećati ili umanjiti prvi anuitet po novoj otplatnoj tablici.

7.

Nesporno je da su predmetni Ugovor o kreditu i Aneks br. 1. Ugovora solemnizirani kod Javnih bilježnika.

8. Nesporno je da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu povećavao kamatne stope od početno ugovorene 3,99 % , promjene su bile sljedeće: 3,49%, 4,39 %, 5,10% , 5,60 %, 5,30 % i 3,23 % i da je time došlo do povečanja mjesečnih anuiteta tužitelju.

9. Nesporno je da je s vremenom rastao tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu pa je od početnog tečaja po stopi od 4.408 kn za 1 CHF, tečaj rastao sve do stope od 6.981 kn za 1 CHF (na dan 30. rujna 2015.) i s obzirom na te promjene, mjesečni anuitet tužitelja rastao je u više navrata, s početno ugovorenih 607,97 CHF sve do (najviše) 723,98 CHF, protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju tuženika

10. Sporno je u ovom predmetu da li je ništetna odredba u dijelu iz čl. 1. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj 311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 12.svibnja 2006. , sklopljenog između tužitelja i tuženika, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „..po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita…“, zatim da li je ništetan dio odredbe čl. 7. Otplata obveza po kreditu predmetnog Ugovora u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:“…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća…“ te dio odredbe predmetnog Ugovora u čl. 4. Kamatna stopa, a koja glasi:… sukladno s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…'',da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe , da li je nastupila zastara tražbina tužitelja i da li se u konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja iz parnice ,, Potrošač '' te je sporna i visina tražbina tužitelja.

11. Tužitelj ŠC izjavio je saslušan u svrhu dokazivanja da je kod tuženika 2006. uzeo kredit u iznosu od 127.500,00 CHF što je protuvrijednost od oko 80.000,00 EUR, a namjena kredita bila je stambeno zbrinjavanje i kredit je uzeo na rok otplate od 360 mjeseci, odnosno 30 godina , ali kredit još nije otplatio u cijelosti.Tužitelj tvrdi da je došao kod tuženika u banku te tvrdi da mu nije niti nuđen neki kredit u drugoj valuti već mu je nuđen kao najpovoljniji, s najstabilnijim tečajem, kredit u CHF te mu je u banci predočen tečaj valute CHF u zadnjih 10 godina , a ta oscilacija tečaja kroz 10 godina je bila minimalna koliko je iz te tablice mogao vidjeti.Tužitelj navodi da nije mogao dobiti uopće kredit u HRK, jer tada to u banci nije bila opcija, a za valutu EUR su mu rekli da je to ,,suludo", jer bi to značilo veću kamatnu stopu i značajno veću ratu pa je zapravo i jedina opcija bila u banci dobivanje kredita u valuti CHF.Tužitelj tvrdi da je bio skeptičan po pitanju stabilnosti valute CHF, ali s obzirom na gore navedeno i na tablicu koja mu je od strane banke predočena, proizlazilo je da je to najstabilnija valuta, međutim žao mu je što mu nisu dali tu tablicu, koju je mogao dobiti samo na uvid što je i učinio. Tužitelj navodi da nije dobio neka druga objašnjenja u vezi valute, a rekli su mu da nema razloga za zabrinutost te mu nisu ništa rekli o tome da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema EUR. Što se tiče kamatne stope, tužitelj navodi da su mu u banci rekli da je ona promjenjiva, ali njemu kao laiku to nije značilo baš ništa. U svezi promjenjive kamatne stope, tužitelj tvrdi da je tražio da mu objasne pojam promjenjivosti , ali su ga u banci ponovno uputili na spomenutu tablicu te rekli da što se tiče promjene kamatne stope tu nema nekih velikih varijacija i te promjene mogu nastupiti u vezi sa promjenom na tržištu, ali da su minimalne.Tužitelj tvrdi da je pročitao predmetni ugovor o kreditu , međutim pojmovi , koji su se navodili u sadržaju tog ugovora bili su za njega, kao ekonomskog laika apstraktni, a i prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik nije mu ništa o tome govorio već je istaknuo njegovu obvezu da vraća kredit i posljedice koje mogu nastati zbog nevraćanja kredita. Tužitelj navodi da je banka sastavila predmetni ugovor , ali on nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj tog ugovora.Osim toga tužitelj navodi da što se tiče mjesečnih rata, oscilacije su bile male, ali već u kolovozu 2008. pa nadalje postepeno je dolazilo do povećanja mjesečnih rata da bi u konačnici negdje 2011. došlo do toga da mu je mjesečna rata iznosila dvostruko u odnosu na početnu ratu. Tužitelj tvrdi da je tražio objašnjenje zbog povećanja mjesečnih rata i otišao je u banku do osobnog bankara , koji mu je objasnio da je taj rast mjesečnih rata samo privremen, ali da ne može ništa u vezi s tim jamčiti i da je situacija sada takva te da je banka tu nemoćna. Tužitelj navodi da nakon što je donijet zakon došlo je do mogućnosti konverzije kredita iz valute CHF u EUR , a prije toga mu banka nije to ponudila već je po donošenju zakona dobio dopis o izvršenoj konverziji, a banka mu je poslala samo dopis, odnosno zahtjev da potpiše mogućnost konverzije, , a to je potpisao , jer je to bilo jedino tada moguće i prihvatljivo pa je ta konverzija zaključena, ali ne zna točno koje godine te je to bilo unutar par mjeseci od donošenja zakona, a s obzirom na konverziju utvrđen je neki manji iznos preplate od 27.000,00 HRK, ali nije dobio povrat tog iznosa već mu je to obračunato kroz mjesečne rate tako da mu nije dana mogućnost ni da se skrati rok otplate, odnosno da se ubrza otplata zadnjih rata kredita.Tužitelj tvrdi da su mjesečne rate nakon toga bile stabilnije, jer je došlo i do fiksiranja tečaja od strane vlade, ali i sada mu je rata još uvijek poprilično viša u odnosu na početnu ratu kredita, i sada mora i to otplaćivati. Tužitelj tvrdi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i otplate kredita nije imao u vlasništvu niti tvrtku niti obrt jer radi u tvrtki ,,Porsche inter auto ".Tužitelj tvrdi da je predmetnim kreditom kupio stan i živim u njemu te ga nikad nije iznajmljivao niti ga iznajmljuje, a nije mu to niti namjera ubuduće.Tužitelj navodi da je on osobno otplaćivao i otplaćuje kredit i to prvih deset godina putem administrativne zabrane na plaći, a sada postoji trajni nalog kojim otplaćuje mjesečne rate kredita.Osim toga tužitelj navodi da je u vrijeme povećanja mjesečnih rata kredita živio teško te mu je u svakodnevnim troškovima pomagala sestra, a mjesečna rata dosezala je gotovo 80% mjesečnih primanja.

12. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., među ostalim i tuženika, Sberbank d.d., Nova hrvatska banka d.d., odnosno danas Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb , nepoštene pa prema tome i ništetne.

13. Tužitelj se osnovano pozvao na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) u postupku individualne pravne zaštite, jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika tako da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu.

14. Naime , i odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude, kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 –dalje ZOO) propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

16. U konkretnim slučajevima činidba u pogledu promjenjive kamatne stope koju je tužitelj platio niti je određena niti odrediva.

17. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužitelja bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužitelju , što sve proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja .

18. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na njegovu štetu, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije kako to i proizlazi iz iskaza tužitelja.

19. Dakle, dio odredbe čl. 4. Kamatna stopa Ugovora o kreditu broj 311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 12. svibnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:… sukladno s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…'', protivno je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste te upravo u konkretnom slučaju , kako to proizlazi iz iskaza tužitelja , njemu je pravni prednik tuženika dao na potpis unaprijed formulirani standardni Ugovor , o čijim odredbama tužitelj nije pregovarao.

20. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje, odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana samo na način da je povećavana i tužitelj nije mogao izračunati kako se do nje dolazi.

21. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne.

22. Naime , razlozi tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, ravnotežu u imovini banaka, mogućnost korisnika kredita da raskine ugovor o kreditu itd.) uz nepreciznu odredbu ugovora o promjenjivim tržišnim uvjetima i ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.

23.

Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužitelja naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a , to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja.

24. Slijedom navedenog ništetan je dio odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržan u čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu : Kamatna stopa u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:… sukladno s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…''

25. U ovom predmetu sporno je i da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu , koji se odnosi na valutnu klauzulu i to iz čl. 1. Iznos kredita ), a koja glasi: „..po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita…“, zatim da li je ništetan dio odredbe čl. 7. Otplata obveza po kreditu predmetnog Ugovora u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:“…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća…“.

26. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio veći iznos.

27.

Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da mu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog ,

franka , kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je pače tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

28. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

29. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda (kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima kako to i tužitelj tvrdi u svom iskazu tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

30. Pri tome valja reći da je tužitelj bio prosječan potrošač ( voditelj prodaje u auto kući ) te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

31. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

32. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF u dijelu iz čl. 1. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj 311210 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 12.svibnja 2006. , sklopljenog između tužitelja i tuženika, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „..po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita…“, zatim da je ništetan dio odredbe čl. 7. Otplata obveza po kreditu predmetnog Ugovora u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:“…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća…“

33. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet PC protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

34. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje Aneksa nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Aneksom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Aneks Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Aneks Ugovoru o kreditu ureduje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Aneksa , odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

35. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Aneksa koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Aneksa ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

36. Isto tako, sklapanjem Aneksa nije došlo niti do obnove pravnog odnosa, jer obnova nema učinka u situacijama kada je prijašnja obveza ništetna kako to proizlazi iz čl. 148. ZOO-a .

37. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

38. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos.

39. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu, odnosno za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

40. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

41. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Štefici Hren iz Donje Stubice na okolnosti: kolike je iznose anuiteta izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana konverzije 16. veljače 2016. u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,99%, a od 1. siječnja 2014.do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa od 3,23% . zatim da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita koliki je kunski iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konverzije 16. veljače 2016. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,99%, a od 1. siječnja 2014,. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa od 3,23% da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita i kolika je preostala razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama, koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) te da se pri tome uzmu u obzir i negativne tečajna razlike.

42. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka proizlazi da je korisnik kredita ostvario preplate anuiteta po predmetnom kreditu stvarnom otplatom kredita zbog pozitivne tečajne razlike u iznosu od ukupno 100.194,59 HRK na dan 30. rujna 2015. (16. veljače 2016. je datum izračuna od strane banke novog otplatnog plana u EUR), odnosno u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivao tečaj CHF-HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i kamata od 3,99% do 1. siječnja 2014. odnosno 3,23% od 1. siječnja 2014. do dana 30.rujna 2015.(Tablica br.2.), zatim uz korištenje srednjeg tečaja HNB-a za EUR na dan 30. rujna 2015., kreditor je korisniku kredita više obračunao nedospjelu glavnicu kredita nakon konverzije u iznosu od 49.778,56 HRK u odnosu na glavnicu obračunatu prema fiksnom otplatnom planu. (Tablica 3.) te nadalje prema izračunu vještaka više obračunata glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 49.778,56 HRK dok iznos preplate po kreditu u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. iznosi 27.037,02 HRK tako da na dan 30. rujna 2015.prilikom izračuna konverzije kreditor je obračunao preplatu po kreditu u iznosu od 27.037,02 HRK („Izračun konverzije kredita br.311210 na dan 30. rujna 2015.“), kada se od više obračunate glavnice primjenom srednjeg tečaja HNB i glavnice obračunate prema fiksnom otplatnom planu oduzme izračunata preplata od strane kreditora, preostali iznos iznosi je 22.741,54 HRK.

43. Tužitelj je na nalaz i mišljenje financijskog vještaka stavio primjedbe da je vještak kao početni tečaj koristila točan tečaj banke, ali prodajni dok je isplata bila po kupovnom tečaju banke pa je vještak trebala koristiti tečaj, koji je korišten pri isplati te tužitelj traži da se naloži vještaku da dopuni nalaz na način da prilikom obračuna razlike anuiteta i razlike u glavnici svaki pojedini anuitet plaćan po stvarnom tečaju na dan plaćanja kao i usporedbu preostale glavnice, usporedi sa kupovnim tečajem za devize kreditora na dan korištenja kredita, a ne prodajnim tečajem (a sve kako je ugovoreno osnovnim ugovorom) , zatim vještak je izračun napravila do 30. rujna 2015. iako joj je zadatak bio da izračun napravi do dana konverzije 16. veljače 2016. pa je stoga potrebno da vještak pretplatu radi rasta kamatnih stopa i tečaja napravi do dana provedbe konverzije u poslovnim knjigama Banke te da je potrebno da se vještak očituje da li je korisnik kredita anuitete koji dospijevaju u listopadu, studenom i prosincu 2015. te u siječnju i veljači 2016. platio u valuti CHF te je li tuženik isto u svojim knjigama evidentirala kao obvezu u valuti CHF, odnosno da se vještak očituje kada je stvarno Banka izvršila konverziju u poslovnim knjigama te ukoliko isto nije napravljeno s datumom 30. rujna 2015. da li postoji dodatna šteta i u tom međurazdoblju i kolika, a osim toga vještak je razliku glavnice također utvrdila s danom 30. rujna 2015. pa također nije pratila zadatak i ukoliko vještak utvrdi da je korisnik kredita plaćao CHF anuitete i nakon 30. rujna 2015. te ukoliko je konverzija provedena kasnije potrebno je da vještak dopuni nalaz i da izračuna koliki je kunski iznos preostale glavnice izražene u kunama na dan provedbe konverzije u poslovnim knjigama tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,99 %, a od 1. siječnja 2014. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa od 3,23 % te da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao tečaj po kojemu je kredit isplaćen (kupovni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita).

44. Financijski vještak pisanim se putem očitovala dana 23. svibnja 2025. na primjedbe tuženika navodeći da je pretplata obračunata na dan 30. rujna 2015., jer je na temelju dokumentacije iz spisa (,,Izračun konverzije kredita br.311210 na dan 30.09.2015.", ,,Izvod otvorenih stavaka po kreditu broj 311210 na dan 30.09.2015. '') to bilo moguće najtočnije izračunati i datum 4. ožujka 2016. naveden je kao datum provedbe konverzije u ,,Kartici prometa po kreditu 311210 na ime ŠC" , a datum 16.veljače 2016. je datum izračuna novog otplatnog plana u eurima te je tako i obračun razlike glavnice učinjen s danom 30. rujna 2015. iz tog razloga , kao gore, a što se tiče dopune nalaza i mišljenja da vještak dopuni isti na način da razlike iskaže i u valuti euro radi lakšeg postavljanja tužbenog zahtjeva,vještak tvrdi da je to dodatni zadatak koji nije bio naveden rješenjem suda od 6.veljače 2025.

45. Tužitelj je podneskom od 7. srpnja 2025. zatražio da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da se očituje do kada je korisnik kredita plaćao CHF anuitete te ukoliko su isti plaćani i nakon 30. rujna 2015. te napravi dopunu nalaza i mišljenja na način da se izračun preplate anuiteta i razlika u glavnici naprave na isti datum, a osim toga da vještak uzme u obzir i izračuna da se preplata po svakoj uplati korisnika kredita uspoređuje sa tečajem po kojemu je kreditor isplatio sredstva korisniku kredita te da se ista metodologija koristi i pri izračunu više obračunate glavnice i da vještak izračun izrazi u EUR.

46. Financijski vještak Štefica Hren je dana 19. kolovoza 2025. dopunila svoj nalaz i mišljenje navodeći da je korisnik kredita ostvario preplate anuiteta po predmetnom kreditu stvarnom otplatom kredita u iznosu od 113.014,16 HRK , odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije (7,53450HRK za 1 EUR) 14.999,56 EUR na dan 4. ožujka 2016. do kada se kredit obračunavao u CHF da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014.primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,99%, a od 1. siječnja 2014.do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23% te ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita (Tablica br.2) i uz korištenje srednjeg tečaja HNB-a za EUR na dan 4. ožujka 2016., kreditor je korisniku kredita više obračunao nedospjelu glavnicu kredita nakon konverzije u iznosu od 58.531,84 HRK , odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije (7,53450 HRK za 1 EUR) 7.768,51 EUR u odnosu na glavnicu obračunatu prema fiksnom otplatnom planu. (Tablica 3.) , s time da je na dan 4. ožujka 2016. prilikom izračuna konverzije kreditor obračunao preplatu po kreditu u iznosu od 27.037,02 HRK („Izračun konverzije kredita br.311210 na dan 30.09.2015.“) kada se od više obračunate glavnice primjenom srednjeg tečaja HNB i glavnice obračunate prema fiksnom otplatnom planu oduzme izračunata preplata od strane kreditora, preostali iznos iznosi 31.494,82 HRK odnosno 4.180,08 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije (7,53450HRK za 1 EUR).

47. Tužitelj nije imao primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja vještaka dok tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun niti na osnovni nalaz i mišljenje vještaka niti na dopunu nalaza i mišljenja.,

48. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Štefice Hren, kao i dopunu nalaza i mišljenja , jer je iste dala na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzela u obzir tečajne razlike, zatim je uzela u obzir da je kredit konvertiran, također je uzela u obzir preplatu po konverziji , kao i sve uplate tužitelja , a i objasnila je način izračuna te sve prikazala u tablicama tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

49. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja na ime preplaćenih anuiteta u iznosu od 15.358,47 EUR pa je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

50. Osim navedenog iznosa od 15.358,47 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

51. Također prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja da je na dan 4. ožujka 2016. prilikom izračuna konverzije kreditor obračunao preplatu po kreditu u iznosu od 27.037,02 HRK („Izračun konverzije kredita br.311210 na dan 30.09.2015.“) kada se od više obračunate glavnice primjenom srednjeg tečaja HNB i glavnice obračunate prema fiksnom otplatnom planu oduzme izračunata preplata od strane kreditora, preostali iznos iznosi 31.494,82 HRK, odnosno 4.180,08 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

52. Osim navedenog iznosa od 4.180,08 EUR , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 4. ožujka 2016 kako je to navedeno u toč. II. izreke presude.

53. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

54.

Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a.

55.

Najstarija tražbina tužitelja zbog preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promijene kamatne stope dospjela je prema predmetnom Ugovoru 18. prosinca 2007. dok je kolektivna tužba podnijeta dana 4. travnja 2012. ,dakle u roku od 5 godina , a i ostale tražbine dospjele su u okviru zastarnog roka od 5 godina za stjecanje bez osnove tako da nije nastupila zastara tražbina s osnova promjene kamatne stope .

56. Glede preplaćenih anuiteta presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. , a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

57. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

58. Naime , predmetni kredit je bio za refinanciranje kredita , kako je navedeno u predmetnom ugovoru, a tužitelj je novac kredita koristio za kupnju stana u kojem živi , a i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

59. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač i radi se o potrošačkom Ugovoru i tužitelj , kao takav ima pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka, a osim toga tužitelj nije niti vlasnik obrta niti tvrtke , a niti iznajmljuje predmetni stan kako to tvrdi u svom uvjerljivom i logičnom iskazu.

60. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova ,za sastav podneska od dana 4. 3. 2024. po tbr 8/1 250 bodova,za zastupanje na raspravi dana 18. 10. 2024. po tbr 9/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 9. 4. 2025. po tbr 8/1 250 bodova,za sastav podneska od dana 9. 5. 2025. po tbr 8/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 7. 7. 2025. po tbr.8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 9. 9. 2025. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 24. 11. 2025. po tbr 9/1 250 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 4.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 1.000,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR te troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 213,41 EUR i troškovi sudske pristojbe na presudu u iznosu od 213,41 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 5.776,82 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 31. prosinca 2025.

61. Budući da tuženik nije uspio u parnici, to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 EUR.

U Zaboku 31. prosinca  2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Zajednički odvjetnički ured Sanja Gligić Rubes & Kristina Stepinac Terzić iz Zagreba, Trg kralja Petra Krešimira IV 2,

2. Ivo Šućur , odvjetnik iz Zagreba , Ribnjak 40