1

Poslovni broj: Gž-1087/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-1087/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja L. B., OIB: …, iz P., zastupanog po punomoćniku I. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. B., OIB: …, iz P., osobno i kao nasljednik pok. majke i zk. vlasnice O. B. pok. N. rođ. P. iz P., te tuženice Z. Š., OIB: …, iz U., kao nasljednice pok. majke i zk. vlasnice O. B. pok. N. rođ. P., oboje zastupani po punomoćniku K. Z., odvjetniku iz Z., radi prestanka uznemiravanja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2016/2022 od 25. kolovoza 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e  

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2016/2022 od 25. kolovoza 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženima B. Z. O.: …, P., i Z. Š., OIB: …, U., otkloniti oluk(gurlu) označene točkama A-B duljine d=7.76 m na čest. 6311 k.o. P., koja prolazi kroz gornji kat zgrade tužitelja na nekretnini oznake 6311 k.o. P., prikazan točkom E-položaj gdje sporna gurla „probija“ objekt tužitelja na nekretnini oznake 6311 k.o. P., sve prikazano na skici sudskog očevida od dana 16. siječnja 2023. godine, izrađena od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju F. V., dipl.ing.geod, kao i očitovanja istog vještaka od 8. ožujka 2023. godine, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužni su tuženici naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.893,32 Eur-a/ 21.799,72 kuna, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijeli su tuženici iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlažu da su drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Tuženici u žalbi tvrde da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što nije odlučio o tome dopušta li objektivnu preinaku tužbe jer su se tuženici preinaci protivili. Naime, tuženici tvrde da je tužitelj promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva iz konstitutivnog u kondemnatorni jer je u konačnom tužbenom zahtjevu naveo umjesto riječi „dužan je“ riječi „nalaže se“. Po ocjeni ovog suda, žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane iz razloga što se ne radi o preinaci tužbe. Podneskom od 8. veljače 2016. tužitelj je tužbeni zahtjev postavio na način da je u njemu naveo da su tuženici dužni „otkloniti oluk dužine 7,18 m…“, nakon čega je precizno opisao smjer pružanja oluka, dok je u konačnom tužbenom zahtjevu od 20. ožujka 2023. tužitelj tražio da se tuženicima naloži da otklone oluk (gurlu), nakon čega je točno označio dužinu i smjer pružanja oluka. Po ocjeni ovoga suda, tužitelj je i u podnesku od 8. veljače 2016. i u podnesku od 20. ožujka 2023. podnio kondemnatorni tužbeni zahtjev, pri čemu je samo koristio različite riječi sličnog značenja, zbog čega se ne radi o preinaci tužbe pa zbog toga tuženici neosnovano tvrde da je o preinaci sud trebao odlučiti rješenjem te da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, a radilo bi se o relativno bitnoj povredi iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 190. stavak 3. ZPP-a.

 

5.1. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj tužbu za zaštitu od uznemiravanja iz članka 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15.-pročišćeni tekst; dalje: ZV) podnio kao pretpostavljeni vlasnik nekretnine, koja je prema novoj izmjeri za k.o. P. označena kao kčbr. 6311 k.o. P., dok su tuženici vlasnici i posjednici susjedne nekretnine označene kao kčbr. 6310 k.o. P.. Sud nadalje utvrđuje da se u naravi radi o kućama obnovljenim po završetku Domovinskog rata koje se naslanjaju jedna na drugu, a tužitelj je u postupku tvrdio da su ga tuženici uznemiravali u vlasništvu tako što su prilikom postavljanja oluka (gurle) na novoizgrađenom i obnovljenom dijelu kuće tužitelja u njegovoj odsutnosti i nakon njegove zabrane razbili dio zida i provukli oluk kroz unutrašnjost kuće tužitelja zbog čega prilikom kiša dolazi do ulaska vode u unutrašnjost kuće tužitelja, a time i stvaranja vlage.

 

6.1. Prema utvrđenju suda na području k.o. P. u tijeku je postupak obnove zemljišnih knjiga te sud utvrđuje da je sporna nekretnina prema važećom upisu u zemljišne knjige upisana kao vlasništvo 23 suvlasnika, međutim, da su kao posjednici nekretnine, između ostalih, upisani otac tužitelja B. A., G., tuženik B. Z. i ranija tuženica B. O., koja je umrla tijekom ovog postupka, zbog čega je u odnosu na nju postupak nastavljen s tuženikom Z. B. i Z. Š., kao s njezinim zakonskim nasljednicima.

 

6.2. Nekretnine stranaka koje su u naravi kuće bile su uništene tijekom Domovinskog rata te je majka tužitelja M. B. ostvarila pravo na obnovu obiteljske kuće prema Rješenju o pravu na obnovu od 8. rujna 1997., iz kojeg rješenja proizlazi da se kuća sastojala od prizemlja te da krovna konstrukcija nije bila izvedena. Na obnovu kuće imala je pravo i O. B. prema Rješenju o obnovi od 24. studenog 1997.

 

6.3. Prilikom obnove kuća stranaka 1998. postavljen je oluk na kući tuženika koja je viša u odnosu na kuću tužitelja tako da je razbijen dio zida u potkrovlju kuće tužitelja i položena je cijev oluka kroz kuću tužitelja. S obzirom da su se tuženici pozivali na činjenicu da je na isti način oluk bio postavljen prije Domovinskog rata, sud je tu činjenicu utvrđivao te je na temelju iskaza svjedoka L. B., M. Š., N. B., M. B., Z. B., N. Š., kao i tužitelja, utvrdio da oluk nije postavljen na isti način jer je ranije on bio postavljen neposredno ispod krova kuće tuženika i radilo se o otvorenom oluku, dok je nakon obnove kuće oluk postavljen na način da prolazi kroz kuću tužitelja.

 

6.4. Sud je također utvrdio da se je prilikom obnove sada pok. O. B. dopisom obratila tužitelju tražeći odobrenje za postavljanje oluka na način kako je danas postavljen, a iz dopisa proizlazi da je tužitelj odbio dati suglasnost na takvo postavljanje oluka te je tražila od tužitelja da joj dopusti postavljanje oluka na današnji način tvrdeći da je tako oluk bio postavljen prije Domovinskog rata.

 

6.5. Tuženici su u postupku tvrdili da dio nekretnine na kojem je postavljen oluk u širini od 20-ak cm pripada njihovoj nekretnini te zbog toga smatraju da su imali pravo postaviti oluk tako da su razbili dio kuće tužitelja, međutim, sud je provedenim geodetskim vještačenjem po geodetskom vještaku F. V. utvrdio da se sporni oluk nalazi na kčbr. 6311 k.o. P., na kojoj nekretnini bi prema nacrtu nove zemljišne knjige vlasništvo trebalo biti upisano na tužitelja. Kako je tužitelj upisan i kao posjednik nekretnine te kako tijekom postupka nije bilo sporno da je nekretnina na kojoj se nalazi kuća tužitelja u dugogodišnjem posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika te da ju je tužitelj stekao nasljeđivanjem od svog oca, sud zaključuje da je tužitelj dokazao pretpostavku iz članka 167. ZV-a, a to je da je pretpostavljeni vlasnik nekretnine na kojoj je postavljen oluk. Kako iz provedenog postupka proizlazi da je nalog za postavljanje oluka, na koji način tužitelj smatra da su ga tuženici uznemiravali u vlasništvu, dala upravo majka tuženika O. B., sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži da tuženici maknu oluk koji prolazi kroz njegovu kuću, osnovan.

 

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

 

8. Tuženici u žalbi osporavaju i aktivnu legitimaciju tužitelja i svoju pasivnu legitimaciju tvrdeći da tužitelj nije dokazao da je presumirani vlasnik nekretnine, a tvrde da nisu pasivno legitimirani jer nisu počinili uznemiravanje koje je faktični čin, jer je i za tuženike nesporno da je njihova prednica dala nalog da se sporni oluk postavi tako da prolazi kroz kuću tužitelja.

 

8.1. Žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer je, po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj predmnjevani vlasnik s obzirom da tijekom postupka nije bilo sporno da je sporna nekretnina koja je u naravi kuća tužitelja u dugogodišnjem posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika te da je tužitelj upisan kao posjednik sporne nekretnine, a i u nacrtu nove zemljišne knjige određeno je da će nekretnina biti upisana kao vlasništvo tužitelja, zbog čega je on aktivno legitimiran podnositi tužbu za zaštitu od uznemiravanja u smislu odredbe članka 167. ZV-a. S obzirom da su tuženici kao univerzalni sukcesori preuzeli postupak u odnosu na tuženu O. B. te kako nije bila sporna činjenica da je upravo ona naložila da se oluk postavi tako da prolazi kroz kuću tužitelja, po ocjeni ovoga suda oni su pasivno legitimirani u smislu odredbe članka 167. ZV-a, kao pravni slijednici osobe koja je uznemiravanje počinila.

 

8.2. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da je tužitelj prekoračio među građenjem, prije svega iz razloga što tu činjenicu tuženici ne mogu s uspjehom isticati u ovoj vrsti postupka, obzirom da nisu tvrdili tijekom postupka, a niti to tvrde u žalbi, da su zatražili zaštitu u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZV-a, pogotovo ako se uzme u obzir da je krov kuće tužitelja izgrađen još 1998. prilikom obnove nakon Domovinskog rata. S obzirom da nisu zatražili uspostavu prijašnjeg stanja prema odredbi članka 155. stavak 2. ZV-a, čak i u slučaju da se radi o prekoračenju međe građenjem, tužitelj bi kao vlasnik zgrade imao stvarnu služnost imati dio svoje zgrade na susjednom zemljištu do opoziva, zbog čega tuženici niti u tom slučaju nisu smjeli postavljati oluk razbijanjem potkrovlja kuće tužitelja jer su prema odredbi članka 186. stavak 1. ZV-a morali propuštati određene radnje u odnosu na svoju nekretninu, koje bi inače imali pravo činiti, dakle, nisu kao vlasnici poslužne nekretnine mogli razbijati zid zgrade za koju tvrde da je dijelom izgrađena tako da je prekoračena međa.

 

8.3. Također, neosnovane su i žalbene tvrdnje tuženika da su oni dosjelošću stekli pravo služnosti imanja oluka na nekretnini tužitelja, kao poslužnom dobru, jer je tijekom postupka utvrđeno da ranije postojeći oluk nije bio postavljen po zidu kuće tuženika, kako je postavljen prilikom obnove 1998., već je bio postavljen neposredno uz krovište tuženika kao otvoreni oluk.

 

9. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa), te je kao potrebne tužitelju dosudio parnične troškove u ukupnom iznosu od 2.893,32 EUR/21.799,72 kn.

 

9.1. Tuženici, prije svega, u žalbi tvrde da je sud pogrešno obračunavao trošak radnji poduzetih prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife iz studenog 2022. prema odredbama te Tarife i osim toga tvrde da, osim tužbe, niti jedan podnesak tužitelja nije bio nužan za vođenje postupka. Također tvrde da iz odluke nije jasno kako je sud dosudio i po kojoj Tarifi naknadu za pojedine radnje u iznosu od 149,31 EUR.

 

9.2. Žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer prema Tbr. 48. stavak 3. Tarife kad sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je presuda u ovom sporu donesena 25. kolovoza 2023., pravilno je sud primjenjivao Tarifu koja je bila na snazi u to vrijeme, dakle, nakon promjene vrijednosti boda Izmjenama Tarife objavljene u "Narodnim novinama" broj 126/22., prema kojoj vrijednost boda iznosi 15,00 kn umjesto ranijih 10,00 kn. Suprotno žalbenim tvrdnjama, podnesci od 14. veljače 2023., 2. ožujka 2023. i 16. ožujka 2023. bili su potrebni radi vođenja parnice, jer se radi o obrazloženim podnescima, kojima se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje geodetskog vještaka, zbog čega mu pripada pravo na naknadu tih troškova prema Tbr. 8.1. Tarife. Kako je tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 10.000,00 kn, pravilno je sud za podneske i zastupanje na ročištima priznavao tužitelju trošak u visini 149,31 EUR, jer tužitelj prema Tbr. 8.1. i Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife ima pravo na naknadu troška u visini 75 bodova za svaku radnju, odnosno, prema vrijednosti boda od 15,00 kn u iznosu od 1.125,00 kn. Obzirom da je prema Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine“ broj 85/22.) euro postao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj na dan 1. siječnja 2023., a fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 pravilno je sud za svaku radnju priznao tužitelju trošak u visini 149,31 EUR, jer se radi o protuvrijednosti iznosa od 1.125,00 kn izračunatoj prema fiksnom tečaju.

 

10. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Koprivnica, 26. listopada 2023.