Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

S p l i t

Pr-745/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice: AŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jure Grbavac, odvjetnik u Splitu, protiv tužene: Republika Hrvatska, Državni zavod za statistiku, OIB: 49337502853, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi zaštite dostojanstva, prestanak uznemiravanja i naknade štete, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene dana 10. studenoga 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i zz tužene, dne 31. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev, a koji glasi:

"I/ Utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje odnosno da je tužiteljica od strane tuženika kao poslodavca uznemiravana, šikanirana i stavljena u nejednak položaj prema drugim radnicima što je sve rezultiralo povredom njezina dostojanstva, časti i ugleda, dakle prava osobnosti.

II/ Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici s osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 3.318,07 Eura, sve to s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 4. rujna 2020. pa do konačne isplate, a koja se do 31.12.2022. računa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.496,12 Eura zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja se do 31.12.2022. računa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na iznos od:

- 362,84 Eura teče od 16. veljače 2020. pa do isplate,

- 552,23 Eura teče od 16. ožujka 2020. pa do isplate,

- 581,05 Eura teče od 16. travnja 2020. pa do isplate.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici nastale sudske troškove u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje kako je određeno prethodnim točkama ove odluke."

II. Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana, naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dne 4. rujna 2020. podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika Državnog zavoda za statistiku radi zaštite dostojanstva, prestanak uznemiravanja i naknade štete. U tužbi se navodi kako tužiteljica prebiva i radi u gradu [adresa] već 41 godinu i to kod tuženika kao poslodavca, kao državni službenik u odjelu za statistiku, stručni referent u ispostavi [adresa], koje radno mjesto je 2019., novom Uredbom Vlade RH ukinuto, zbog čega je tužiteljica, rješenjima poslodavca, Državnog zavoda za statistiku, raspoređena na novo radno mjesto u Splitu - koji je 54 kilometra udaljen od [adresa], a koje postupanje poslodavca u suprotnosti je s kogentnom odredbom članka 127. stavka 2. Zakona o državnim službenicima. Tužiteljica je sve odluke kojima se nezakonito raspoređuje na novo radno mjesto pobijala, te na kraju pokrenula i upravni spor koji je u tijeku. Tužiteljica cijelo vrijeme (od 1. 1. 2020. pa do danas), kada radi, putuje na posao s [adresa] u [adresa] i obrnuto, čime se povrjeđuju njezina brojna radna i ljudska prava, npr. njeno pravo na dnevni odmor u trajanju od 12 sati neprekidno predviđeno člankom 74.1 Zakona o radu; pravo na tjedni odmor; na plaćeni prekovremeni rad, na naknade prema kolektivnom ugovoru itd.,ali i njezin privatni i obiteljski život. Vrijeme koje tužiteljica u jednom radnom danu utroši (tužiteljica se za radnog dana, kako bi stigla na posao, mora ukrcati na trajekt iz [adresa] za Split u 05.30, u Split stiže u 07.50 gdje je primorana koristiti taxi službu kako bi na vrijeme stigla na posao i po povratku mora čekati trajekt u 18.30 iz Splita za [adresa] s obzirom na to da ranije trajektne linije nema; u [adresa] se vraća u 20.50 , nakon čega tek dolazi kući) da bi poštivala obveze svoga radnog odnosa traje 15 sati ne računajući vrijeme polaska iz kuće do trajektne luke i obrnuto, dakle, tužiteljica ima manje od 9 sati dnevnog odmora što je eklatantno kršenje njezinih prava, a što zajedno sa svim ostalim povredama predstavlja uznemiravanje tužiteljice, povredu njezina dostojanstva, te prava osobnosti, ali i stavljanje u nejednak položaj prema drugim radnicima, a nakon što prođe „golgotu“ putovanja na svoje novo radno mjesto, tužiteljicu na istome ne dočekuju adekvatni radni zadaci, kao ni uvjeti rada, čime ju se dodatno stavlja u nejednak položaj, uznemirava, šikanira i vrijeđa njezino dostojanstvo sve to u smislu odredbi članaka 73. do 77. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/17, 12/18 i 2/19, dalje: KU ili Kolektivni ugovor). Navodi se kako se tužiteljici ne isplaćuju niti materijalna davanja kao što je naknada za odvojeni život, ali ni prekovremeni sati koji nastaju kao posljedica putovanja s posla na posao - zbog čega je podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu svojih prava. Sukladno svojoj obvezi iz članka 75. KU tužiteljica se obratila poslodavcu i sa zahtjevom za zaštitu dostojanstva radnika na koji se poslodavac očitovao i to na način da je posredno priznao navode ove tužbe. Ovakav način tužiteljičina života s povećanim naporom, kod osobe „starije“ dobi, često rezultira pojačanim stresom, padom imuniteta i posljedično narušavanjem zdravstvenog stanja, ali poslodavac, kako sam navodi „ne daje radniku zadatke jer je isti često na bolovanju“ – eklatantan je primjer diskriminacije i to po osnovi zdravstvenog stanja i dobi, a osim toga, kako tužiteljica iza sebe ima preko 40 godina radnog iskustva kod istog poslodavca, koji je u sve to vrijeme sigurno znao kakvo informatičko znanje tužiteljica posjeduje (te usprkos tome nikada nije imao prigovora na njezin rad), trebao ju je ili dodatno educirati ili smjestiti na radno mjesto koje ne traži opširno informatičko znanje, a ne se pravdati time da tužiteljica nema potrebno znanje i držati ju na poslu bez adekvatnih radnih obveza. Sama činjenica da nakon 8 mjeseci u novoj ispostavi tužiteljica još nema svoju e-mail adresu, kao i računalo s ključnom aplikacijom/programom ukazuje da je ista na svom novom radnom mjestu diskriminirana i po osnovi obrazovanja i dobi (koliko je tužiteljičin rad suštinski potreban poslodavcu najbolje svjedoči činjenica da ista, za vrijeme rada od kuće zbog pandemije COVID-19, koji je trajao gotovo dva mjeseca – nije dobila niti jedan jedini radni zadatak). Dakle, tužiteljici se krše njena temeljna ljudska prava proklamirana Ustavom RH: „svakom se jamči pravo na štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.“, što između ostalog proizlazi i iz odredbi članka 7. stavka 5. Zakona o radu, članka 11. stavka 2. Zakona o državnim službenicima te što je u konačnici rezultiralo njezinim stavljanjem u nejednaki tretman u odnosu na ostale djelatnike u okviru istih ili sličnih poslova i radnih zadataka.

1.1.Nadalje navodi se kako poslodavac niti nakon pritužbi tužiteljice nije poduzeo nikakvu odgovarajuću mjeru kojim uklanja sadašnje nejednake, šikanozne i nezakonite uvjete rada podnositeljice, ista je bila primorana prekinuti svoj rad i zatražiti od nadležnog suda zaštitu svojih prava, a sve to temeljem članka 77. stavka 2. Kolektivnog ugovora, podredno članka 134. Zakona o radu, ali i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., u nastavku: ZOO). Naglašava kako je primarna osnova ove tužbe Kolektivni ugovor tužiteljice (odredbe članka 73.-77.), koji uznemiravanje i zaštitu dostojanstva uređuje bitno drugačije od Zakona o suzbijanju diskriminacije, i to povoljnije za tužiteljicu. S obzirom na to da poslodavac u ovom slučaju radniku ne samo da ne daje posao i ne isplaćuje plaću u odgovarajućoj visini, već ga je protivno Kolektivnom ugovoru i izričitoj zakonskoj odredbi nezakonito prebacio na drugo mjesto rada, to se ugovor krši krivnjom poslodavca pa tužiteljica nije dužna poštovati ovu (nezakonitu) naredbu poslodavca i dolaziti na posao u Split već je ovlaštena prekinuti rad i to dana 4. 9. 2020. pa je unutar propisanog roka od osam dana od dana prekida podnijela predmetnu tužbu. Temeljem prednjeg, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje, odnosno da je tužiteljica od strane tuženika kao poslodavca uznemiravana, šikanirana i stavljena u nejednak položaj prema drugim radnicima što je sve rezultiralo povredom njezina dostojanstva, časti i ugleda, dakle prava osobnosti uz obvezivanje tuženika da te povrede otkloni i spriječi svako daljnje uznemiravanje i ograničavanje zakonskih prava tužiteljice uz poduzimanje mjera radi zaštite njenog dostojanstva, do kada je tužiteljica ovlaštena prekinuti rad, a tuženik se obvezuje za to vrijeme isplatiti joj puni iznos naknade plaće, sve to uvećano za zakonske zatezne kamate koje na svaki mjesečni iznos naknade plaće teku od petog u mjesecu za prethodni mjesec sve dok poslodavac ne postupi po ovoj presudi i tužiteljica se vrati na rad (točka I. tužbenog zahtjeva); da se obveže tuženika isplatiti tužiteljici s osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 15.000,00 kn, sve to s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 4. 9. 2020. pa do konačne isplate (točka II. tužbenog zahtjeva), uz obvezivanje tuženika naknaditi tužiteljici troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate (točka III. tužbenog zahtjeva).

1.2.U podnesku od 23. listopada 2020. tužiteljica navodi kako je tuženik nakon što ga je obavijestila o ovom i drugim pokrenutim postupcima, donio novo nezakonito rješenje (već treće u godinu dana) kojim ponovno raspoređuje tužiteljicu na radno mjesto stručnog referenta i to ovaj put vračajući ju na [adresa], nakon što je već po treći put mijenjana Uredba o unutarnjem ustrojstvu i Pravilnik o unutarnjem radu tuženika, dakle, umjesto da tuženik postupi po zakonu i tužiteljicu stavi na raspolaganje, tuženik nastavlja sa šikaniranjem iste s obzirom na to da ju sada vraća na dosadašnje mjesto rada (što je pozitivno), ali pritom joj ne samo ne daje radne zadatke, već tužiteljica uopće nema radnog mjesta, a kamoli uvjeta za rad jer tuženik uopće više nema službene prostorije na [adresa], zbog čega se tužbom opisane povrede radnih i ljudskih prava nastavljaju. Ističe kako u slučaju stavljanja na raspolaganje, tu odluku neće pobijati s obzirom na to da bi ista bila zakonita, jer tuženik zaista nema gdje premjestiti tužiteljicu, niti postoji potreba za njezinim daljnjim radom, pa je sukladno odredbi Zakona o državnim službenicima članku 127. stavku 4. trebao donijeti jedino moguće

- rješenje o stavljanju na raspolaganje, međutim tuženik iz samo sebi poznatih razloga to odbija učiniti. Dakle, predmetnim rješenjem je dodatno potvrđeno skandalozno šikaniranje tužiteljice od strane poslodavca koji istu prvo potpuno protuzakonito premješta na rad u 54 km udaljeni Split (pri čemu samo putovanje radnika trajektom na posao i s posla traje 8 sati) pravdajući tu svoju odluku tvrdnjom da više nema potrebe za radom u ispostavi [adresa]; takvo stanje održava gotovo godinu dana, s tim da tužiteljici u Splitu ne osigurava osnovne uvjete rada (adekvatne radne zadatke i dr.), a nakon podnošenja svih mogućih pritužbi, tužbi i žalbi tužiteljice naglo se javila potreba za radom u ispostavi [adresa], u kojoj pak opet nema osnovnih uvjeta rada; a sve to da pritom u samom zakonu postoji rješenje za situaciju u kojoj se našla naša stranka i to da ju sukladno članku 127. stavku 4. Zakona o državnim službenicima stavi na raspolaganje. Nadalje, navodi se kako je tužiteljica uslijed nezakonitog rasporeda u grad Split, dok je na snazi još bilo rješenje kojim ju se raspoređuje na to radno mjesto, prisilno (zbog greške poslodavca) i nezakonito morala putovati na posao s otoka [adresa], gdje ima prebivalište, a koje putovanje traje počevši od izlaska iz kuće na trajekt, dakle, radno vrijeme koje tužiteljica u jednom radnom danu utroši da bi poštivala obveze svoga ugovora o radu iznosi cca 16 sati računajući pritom i vrijeme polaska iz kuće do trajektne luke i obrnuto, što znači da tužiteljica ima manje od 8 sati dnevnog odmora, a pritom joj povreda tog prava, kao i vrijeme utrošeno na putovanja – ničim nije nadoknađeno. Kako je tuženik kao poslodavac svojim postupanjem i zahtjevima doveo do toga da tužiteljica mora putovati preko 100 km dnevno, tuženik je dužan takav rad platiti kao prekovremeni rad, dok je povredu prava na dnevnu stanku dužan nadoknaditi kao povredu prava osobnosti (točka II tužbe). Pravnu osnovu svog navoda tužiteljica nalazi kako u institutu prekovremenog rada s obzirom da u slučaju ovakve povrede prava radnika predmetno putovanje zaista predstavlja prekovremeni rad, o čemu je stav zauzeo i sud Europske unije, jer podnositeljica nije mogla birati boravište već je prisilno i nezakonito premještena izvan mjesta svoga prebivališta, ali i u institutu naknade štete čija se visina samo odmjerava prema vrijednosti prekovremenog rada, jer po tužiteljici u ovom slučaju postoje svi elementi instituta naknade štete – i štetna radnja, i krivnja, i protupravnost i uzročno-posljedična veza. Temeljem prednjeg, tužiteljica dodaje novu točku tužbenog zahtjeva kojom traži da se tuženika obveže isplatiti joj iznos od 8.736,00 kune zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 4. rujna 2020. pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 20. listopada 2020. Državni zavod za statistiku navodi kako Zavod nema pravni subjektivitet koji bi mu omogućavao da kao stranka u ovom postupku poduzima potrebne pravne radnje, osim toga prije podnošenja tužbe, nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava pa predlaže odbacivanje tužbe. Navodi se kako je tužiteljica rješenjem o rasporedu Klasa: UP/l-1 12-O2l1g-011572, Urbroj 555-13-02-02-19-1 od 23. rujna 2019., raspoređena na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2019. na radno mjesto stručni referent u sektoru za prikupljanje i obradu podataka, služba za statistiku za južnu Hrvatsku, odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, redni broj 433. Pravilnika o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku. Na temelju članka 65. stavka 3. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, broj 66/19),Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 1. kolovoza 2019. godine donijela Uredbu o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za statistiku (Narodne novine, broj 74/19), temeljem koje je glavna ravnateljica Državnog zavoda za statistiku donijela Pravilnik o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku. Ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta, odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete pa je tako tužiteljica, a sukladno Pravilniku o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku, raspoređena od 1. listopada 2019. na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i obradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, za koje ispunjava sve uvjete za raspored, na koje rješenje se tužiteljica žalila, .a koju žalbu je Odbor za državnu službu rješenjem Klasa: UP/ll-112—07/20-01/295, Urbroj 566-01/13-20-2 od 10. lipnja 2020. odbio kao neosnovanu, a nakon toga je tužiteljica pokrenula upravni spor. Nadalje, navodi se kako u Državnom zavodu za statistiku oko 20% djelatnika putuje na posao i s posla iz mjesta prebivališta/boravišta koje je različito od mjesta rada te u tom smislu tužiteljica nije ni na koji način stavljena u nejednak položaj prema drugim djelatnicima koji također putuju. Povezano s tvrdnjom tužiteljice da putovanje na posao, nepostojanje adekvatnih radnih zadataka i uvjeta rada predstavljaju uznemiravanje tužiteljice i povredu njezinog dostojanstva, dana 14. srpnja 2020. zaprimljen je u Državni zavod za statistiku zahtjev tužiteljice za zaštitu dostojanstva, putem odvjetnika Jure Grbavca i istog dana kad je zaprimio zahtjev za zaštitu dostojanstva, 14. srpnja 2020., ovlaštena osoba - povjerljivi savjetnik u Državnom zavodu za statistiku pokrenuo je postupak te utvrdio u svom očitovanju od 20. srpnja 2020. da se temeljem utvrđenih činjenica, a uzimajući u obzir da žaliteljica nije priložila niti jedan materijalni dokaz niti je raspolagala svjedocima za svoju tvrdnju da joj nisu bili dodjeljivani radni zadaci (što bi se iz zahtjeva moglo kvalificirati kao povreda dostojanstva i uznemiravanje), ne može utvrditi postojanje povrede dostojanstva žaliteljice, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Tvrdnje tužiteljice da je na radnom mjestu ne dočekaju adekvatni radnja zadaci kao ni odgovarajući uvjeti rada te da je na taj način šikanirana i da se vrijeđa njezino dostojanstvo, ne odgovaraju istini. Tužiteljica bila smještena sama u jednoj prostoriji od 1. listopada do 31. prosinca 2019., u [adresa], a u razdoblju u kojem je njezino mjesto rada bilo u Splitu, bila je smještena u prostoriji s jednom kolegicom. U oba slučaja obavljala je radne zadatke u skladu s opisom poslova radnog mjesta na koje je bila raspoređena, kao i ostale kolege, stručni referenti. Tužiteljica je raspoređena na radno mjesto stručne referentice i njezin opis posla uključuje, između ostalog, anketiranje kućanstava telefonski i na terenu. Glede zahtjeva za uvećanje plaće temeljem odvojenog života od obitelji, člankom 52. stavak 1 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike propisano je da službeniku i namješteniku pripada naknada za odvojeni život od obitelji ako zbog mjesta stalnog rada, različitog od prebivališta njegove obitelji, živi odvojeno od obitelji, a tužiteljica svaki dan od 1. siječnja 2020. putuje na posao iz [adresa] u [adresa] i vraća se, ne živi odvojeno od obitelji stoga nema temelja da joj se isplaćuje predmetna naknada. Zakon o radu definira prekovremeni rad u članku 65. stavku 1. navodeći da je u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena. U razdoblju od 1. listopada 2019. nije bilo potrebe za prekovremenim radom Isto tako, tužiteljica tvrdi, pozivajući se neopravdano na članak 77. stavka 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, da je prekinula s radom danas 4. rujna 2020. , međutim, iz izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad razvidno je da je bila privremeno nesposobna/spriječena za rad u razdoblju od 1. rujna 2020. do 14. rujna 2020., a od 15. rujna 2020. do 30. rujna 2020. radila je od kuće, stoga ne postoji prekid rada na koji se tužiteljica poziva u tužbi. Zahtjev tužiteljice da ju se stavi na raspolaganje Državni zavod za statistiku to nije u mogućnosti učiniti jer za to nisu ispunjeni zakonski uvjeti propisani u članku 127. stavak 4.Zakona o državnim službenicima u kojem se navodi da će državni službenik biti stavljen na raspolaganje ako nema odgovarajućeg radnog mjesta na koje se državni službenik može rasporediti. Tužiteljica je bila raspoređena u mjesto rada koje je bilo najbliže njezinom mjesto stanovanja, a od 1. rujna 2020. raspoređena je u mjesto rada koje je istovjetno mjestu stanovanja. Predlaže tužbu odbaciti, podredno predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev, odbije u cijelosti kao neosnovana.

3. Podneskom od 20. siječnja 2022. tužiteljica kao tuženika označava Republiku Hrvatsku, koju da je i utužila od početka postupka te ističe kako povlači dio tužbenog zahtjeva kojim traži ovlaštenje na prekid rada i naknadu plaće, jer je suvišan s obzirom da je tužiteljica vraćena na rad na otok [adresa], a tužena joj uredno isplaćuje plaću, dok povisuje zahtjev za naknadu štete na temelju povrede prava osobnosti na 25.000,00 kn pa uređenim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je tužena povrijedila tužiteljičino pravo na jednako postupanje, odnosno da je od strane tužene kao poslodavca uznemiravana, šikanirana i stavljena u nejednak položaj prema drugim radnicima što je rezultiralo povredom njezina dostojanstva, časti i ugleda te da se obveže tuženu otkloniti ili spriječiti svako daljnje uznemiravanje i ograničavanje zakonskih prava tužiteljice, kao i poduzeti mjere radi zaštite njezinog dostojanstva (točka I. tužbenog zahtjeva); da se obveže tuženu naknaditi tužiteljici štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 25.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 4. 9. 2020. do isplate; da se obveže tuženu isplatiti tužiteljici iznos od 8.736,00 kn na ime prekovremenog rada uz pripadajuće zatezne kamate od 4. 9. 2020. do isplate, te uz potraživanje troškova postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

4. Tužena u podnesku od 15. ožujka 2022. pridružuje se navodima iz odgovora na tužbu Državnog zavoda za statistiku te ističe kako se tužiteljica prije pokretanja postupka trebala obratiti nadležnom državnom odvjetništvu u skladu s odredbom čl. 186.a Zakona o parničnom postupku zahtjevom za mirno rješenje spora, jer je to uvjet za pokretanje postupka pred sudom pa predlaže odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova postupka tuženici. Opreza radi protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te ističe kako tužiteljica nije dokazala da bi bila uznemiravana niti da joj je povrijeđeno dostojanstvo zbog spola, vjeroispovijesti, boje kože, nacionalnosti niti da se prema njoj poslodavac odnosio na drugi način nego prema ostalim zaposlenicima.

5. Rješenjem ovog suda pod br. Pr-1088/2020-21 od 3. siječnja 2024. odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se obveže tužena s osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti isplatiti joj iznos od 25.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 4. 9. 2020. do isplate, kao i u dijelu tužbenog zahtjeva kojim traži od tužene isplatu iznosa od 8.736,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 4. 9. 2020. do isplate.

6. Dana 26. srpnja 2022. tužiteljica je podnijela tužbu protiv tužene radi zaštite dostojanstva, povrede prava osobnosti i naknade štete koja je podvedena pod posl. br. Pr - 2089/2022, sadržaja kao i u tužbi od 4. rujna 2020., s time da se prije podnošenja tužbe dne 17. ožujka 2022. obratila tuženici sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora, a koji zahtjev je tužena dopisom od 19. srpnja 2022. odbila. Tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se obvezati tužena naknaditi joj štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 25.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 4. 9. 2020. do isplate, kao i da se obveže tužena isplatiti tužiteljici iznos od 8.736,00 kn na ime prekovremenog rada ili naknade štete uz pripadajuće zatezne kamate od 4. 9. 2020. do isplate, te uz potraživanje troškova postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

7. U odgovoru na tu tužbu od 9. rujna 2022. tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlaže isti odbiti i obvezati tužiteljicu na snašanje troškova postupka. Ujedno predlaže tužbu odbaciti ističući prigovor litispendencije s obzirom na to da je između stranaka u tijeku postupak po istoj pravnoj osnovi, a koji se vodi pod br. Pr- 1088/2020.

8. Raspravnim rješenjem od 21. ožujka 2024. spis ovog suda pod br. Pr-2089/2022 pripojen je spisu ovog suda pod br. Pr-1088/2020 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja te donošenja jedinstvene odluke, te je odlučeno kako će se postupak voditi pod zajedničkim poslovnim brojem Pr-1088/2020.

9. Podneskom od 10. ožujka 2025. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev, koji je sadržaja kao u izreci ove presude, a kojem uređenom zahtjevu se tužena usprotivila iz svih do sada iznesenih razloga.

10. Presudom ovog suda pod br. Pr-1088/2020-45 od 30. travnja 2025. odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice a kojim je tražila da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje, odnosno da je tužiteljica od strane tužene uznemiravana, šikanirana i stavljena u nejednak položaj prema drugim radnicima što je rezultiralo povredom njezina dostojanstva, časti i ugleda (točka I. tužbenog zahtjeva); da se naloži tuženici tužiteljici naknaditi šteti zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 3.318,07 eura (točka II. tužbenog zahtjeva), da se naloži tuženici tužiteljici naknaditi štetu u iznosu od 1.496,12 eura što je nezakonitim rješenjem bila prisilno raspoređena u Split pa je morala putovati s [adresa] u [adresa] i obratno, čime su povrijeđena njezina radna i ljudska prava (točka III. tužbenog zahtjeva), te da se obveže tužena naknaditi tužiteljici i parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

11. Odlučujući po žalbi tužiteljice, Županijski sud u Velikoj Gorici svojom odlukom pod br. GžR-66/2025-2 od 10. srpnja 2025. ukinuo je gore navedenu presudu ovog suda br. Pr-1088/2020-45 od 30. travnja 2025. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

12. Tijekom ponovnog postupka sud je proveo dokaze pregledom rješenja Državnog zavoda za statistiku Klasa: UP/I-112-02/19-01/572, Ur broj: 555-13-02-02-19-1 od 23. rujna 2019., rješenja Državnog zavoda za statistiku Klasa: UP/I-112-02/19-01/572, Ur broj: 555-12-03-20-8 od 6. veljače 2020., preslika osobne iskaznice tužiteljice, voznog reda Jadrolinije, zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa od 3. ožujka 2020. uz povratnicu, zahtjeva za zaštitu dostojanstva radnika od 10. srpnja 2020.uz povratnicu od 13. srpnja 2020., očitovanja Odjela za ljudske potencijale na tužiteljičin Zahtjev za zaštitu dostojanstva od 20. srpnja 2020., Zahtjeva za zaštitu dostojanstva radnika od 14. srpnja 2020., e-maila od 13. i 14. srpnja 2020., evidencije radnog vremena službenika (list 34-42, 84-92 spisa), podneska tužiteljice upućenog Državnom zavodu za statistiku od 31. srpnja 2020., Zahtjeva za zaštitu prava – isplata prekovremenih sati od 7. srpnja 2020. uz potvrdu o primitku od 31. srpnja 2020. i uz povratnicu od 3. kolovoza 2020., specijalističkog nalaza KBC Split od 9. srpnja 2020., izvatka iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, preslika osobne iskaznice tužiteljice, izvatka iz google maps relacija [adresa] – [adresa], rješenja Odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112-07/20-01/295, Ur broj: 566-01/13-20-2 od 10. lipnja 2020., izvješća o privremenoj nesposobnosti od 14. rujna 2020., evidencije o cjelodnevnim izostancima za mjesec rujan 2020., žalbe tužiteljice upućene Odboru za državnu službu od 22. listopada 2019. i od 25. veljače 2020., obavijesti tužiteljice upućene Državnom zavodu za statistiku o prekidu rada od 7. rujna 2020., rješenja Državnog zavoda za statistiku Klasa: UP/I-112-02/20-01/570, Ur broj: 555-12-03-20-1 od 20. kolovoza 2020., povratnice od 7. rujna 2020., putnih karata (list 125-138 spisa), e- mailova od 4. ožujka 2022., rješenja Državnog zavoda za statistiku Klasa: UP/I-112- 02/19-01/572, Ur broj: 555-01-02-02-22-29 od 21. travnja 2022., potvrda DZSDŽ-OOM prim. KŠ, dr. med. od 16. rujna 2022., saslušanjem svjedoka MŠ, LŠ, BŠ, te saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke, očitovanja SŠ od 25. studenog 2024., financijsko knjigovodstvenim vještačenjem od 27. veljače 2025. pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

13. Neprijeporno je između parničnih stranaka:

- da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika, te da je kao državni službenik u Odjelu za statistiku radila na radnom mjestu stručni referent u Ispostavi Vis,

- da je dana 23. rujna 2019. rješenjem Državnog zavoda za statistiku raspoređena od 1. listopada 2019. na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i bradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, redni broj 433 Pravilnika o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku,

- da se tužiteljica na rješenje Državnog zavoda za statistiku od 23. rujna 2019. žalila Odboru za državnu službu, koji je poništio to rješenje i predmet vratio na ponovni postupak,

- da je rješenjem Državnog zavoda za statistiku od 6. veljače 2020. tužiteljica raspoređena na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i bradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, redni broj 433 Pravilnika o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku,

- da je tužiteljica protiv rješenja Državnog zavoda za statistiku od 6. veljače 2020. podnijela žalbu, ali je njezina žalba kao neosnovana odbijena rješenjem Odbora za državnu službu od 10. lipnja 2020. pa je stoga pokrenula upravni spor,

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu dostojanstva radnika, kao i zahtjev za prava iz radnog odnosa svom poslodavcu Državnom zavodu za statistiku, koji je zahtjev tužiteljice utvrdilo neosnovanim,

- da je tužiteljica bila prekinula rad s danom 4. rujna 2020. o čemu je obavijestila poslodavca (dopis od 7. rujna 2020. /list 105/106 spisa/),

- da je tužiteljica rješenjem Državnog zavoda za statistiku od 20. kolovoza 2020. ponovno vraćena na rad u Područnoj službi za statistiku Split, samostalni izvršitelj u [adresa].

14. Prijeporna je između parničnih stranaka osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

15. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim.

16. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje, odnosno da je tužiteljica od strane tužene uznemiravana, šikanirana i stavljena u nejednak položaj prema drugim radnicima što je rezultiralo povredom njezina dostojanstva, časti i ugleda; da joj tužena naknadi šteti zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 3.318,07 eura, kao i naknadu štete u iznosu od 1.496,12 eura što je nezakonitim rješenjem bila prisilno raspoređena u Split pa je morala putovati s [adresa] u [adresa] i obratno, čime su povrijeđena njezina radna i ljudska prava.

17. U konkretnom slučaju, tužiteljica tvrdi da je nezakonito raspoređena na novo radno mjesto u Splitu koje je 54 km udaljeno od [adresa], mjesta njezina stanovanja, bez da je za to dala suglasnost čime je tužena povrijedila odredbe čl. 127.st.2. Zakona o državnim službenicima, koju odluku je pobijala, a pokrenula i upravni spor, ali bez obzira na to ističe kako se tim premještajem krše njezina radna i ljudska prava, kada radi, putuje s [adresa] u [adresa] i obrnuto, njezino pravo na dnevni odmor u trajanju od 12 sati neprekidno, pravo na tjedni odmor, na plaćeni prekovremeni rad, naknade po kolektivnom ugovoru, ali i njezin privatni i obiteljski život zbog čega trpi nesnošljivi stres i osjeća posljedice takvog nehumanog ponašanja poslodavca.

17.1. Nadalje, tvrdi da je već duže vrijeme uznemiravana, šikanirana i diskriminirana dovođenjem u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike, s namjerom povrede njezinog dostojanstva, časti i ugleda koje uznemiravanje je kod nje izazvalo stres, te osjeća psihičke i fizičke posljedice zbog takvog nehumanog postupanja poslodavca što je ujedno bio razlog i njezinih učestalih bolovanja, a koje postupanje poslodavca – šikaniranje nastavlja se i dolaskom na radno mjesto jer je na istome ne dočekuju adekvatni radni zadatci, kao ni uvjeti rada čime ju se dodatno stavlja u nejednak položaj, uznemirava, šikanira i vrijeđa njezino dostojanstvo.

18. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva – utvrđenje i prestanak uznemiravanja te potraživanje naknade štete zbog posljedica uznemiravanja od strane poslodavca- tužene prema tužiteljici, radi se o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO) potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravljanje štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tužene.

18.1. Da bi poslodavac bio u obvezi naknaditi utuženu štetu radniku, potrebno je, između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca – tužene, koji imaju obilježja diskriminacije, odnosno uznemiravanja i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

19. Odredbom čl. 7. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje ZR) propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno ovom i posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 7. st. 5., propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

20. Prema odredbi čl. 111. ZR-a ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete odnosi se na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

21. Odredbom čl. 134. st.1. ZR-a određena je zaštita dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, te je propisano da se postupak i mjere te zaštite uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

22. Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj 112/17, 12/18, 2/19 i 119/19; dalje: KU) u čl. 75. st.1. određeno je kako je zabranjeno uznemiravanje i spolno uznemiravanje državnih službenika i namještenika; st.2. istog članka uznemiravanje je svako ponašanje poslodavca, državnih službenika i namještenika koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva službenika i namještenika, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje za drugog službenika i namještenika; st. 3. citiranog članka uznemiravanjem iz st.1. ovog članka smatra se i diskriminirajuće ponašanje kojim se državni službenik i namještenik izravno ili neizravno stavlja u nepovoljniji položaj od drugih službenika i namještenika na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnog stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, te tjelesnih ili duševnih poteškoća; st.5. citiranog članka određeno je da ponašanje kojim se narušava dostojanstvo osobe državnih službenika i namještenika smatra se namjerno ili nehajno ponašanje koje primjerice uključuje, između ostalog, i namjerno uskraćivanje informacija potrebnih za rad, ili pak davanje dezinformacija, te dodjeljivanje besmislenih, nerješivih, omalovažavajućih zadataka ili nedodjeljivanje zadataka.

23. Odredbom članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", br. 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) propisano je da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

24. Prema odredbi čl. 3. st.1. ZSD uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. toga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Prema st. 2. spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, a na isto se prema st.3. na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona koje se odnose na diskriminaciju.

25. Odredba članka 14. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine”, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14; dalje: Ustav RH, određuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; dalje: Konvencija) propisuje zabranu diskriminacije: „Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurava se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.

26. Diskriminacija postoji prije svega kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe/pojedinci, različito tretiranje, prema zabranjenim osnovama, bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili neprimjeren cilju). Izravna diskriminacija prema odredbi članka 2. stavak 1. ZSD podrazumijeva postupanje uvjetovano nekim od osnova diskriminacije kojima se osoba stavlja u nepovoljniji položaj, ili je bila stavljena u nepovoljniji položaj ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

27. Dakle, uznemiravanjem u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije smatra se svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD (po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), koji imaju za cilj ili stvarno predstavljaju povredu dostojanstva osobe, a koji uzrokuju strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje (čl. 3. st. 1).

28. Tužiteljica se u tužbi i tužbenom zahtjevu poziva na uznemiravanje i šikaniranje, a uznemiravanje je prema odredbi članka 3. stavak 1. ZSD svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacijskih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe te uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, a prema čl. 74. st.2. KU-a uznemiravanje je svako ponašanje poslodavca, državnih službenika i namještenika koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva službenika i namještenika, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje za drugog službenika i namještenika.

29. Odredba članka 20. stavak 1. ZSD propisuje da, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci (isto se odnosi na uznemiravanje).

30. Uznemiravanje po ZR uživa (što bi proizlazilo iz odredbe članka 134. stavak 1. ZR) zaštitu samo ako je utemeljeno na nekom od osnova diskriminacije (i to ne samo onih taksativno propisanih u ZSD).

31. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu sve provedene dokaze (iskaze svjedoka, iskaz tužiteljice kao parnične stranke, materijalnih isprava) konkluzija je ovog suda da tužena nije diskriminirala tužiteljicu ni po jednoj osnovi koja je navedena u tužbi, odnosno tužiteljica nije ni na koji način uznemiravana i šikanirana na radnom mjestu, a koje uznemiravanje bi predstavljalo diskriminaciju na osnovu dobi, obrazovanja, zdravstvenog stanja i drugih osobina, kako je tužiteljica tvrdila u ovoj parnici, te da nema mjesta ni naknadi štete s te osnove, jer tužiteljica navedeno nije dokazala.

32. Opće pretpostavke za postojanje izvanugovorne odgovornosti za štetu su postojanje subjekata obveznog odnosa, štetne radnje, štete, uzročne veze između štetne radnje i nastale štete te protupravnost time da te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a ako jedna od njih izostane, ne postoji odgovornost za naknadu štete. Tužiteljica u konkretnom slučaju nije učinila vjerojatnim da bi postupanjem tužene bila uznemiravana i šikanirana, niti navodi ijednu od osnova diskriminacije iz odredbe čl. 1. sr.1. ZSD. Postupanje tužene kao poslodavaca prema tužiteljici u svakom pojedinom slučaju na koji se poziva tužiteljica ne ukazuje da bi tužena učinila bilo koju štetnu radnju.

33. Naime, rješenjem Državnog zavoda za statistiku Klasa: UP/I-112-02/19-01/572, Urbroj: 555-13-02-02-19-1 od 23. rujna 2019. tužiteljica je raspoređena na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2019. na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i obradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, redni broj 433 Pravilnika o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi kako je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 1. kolovoza 2019. donijela Uredbu o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za statistiku (NN 74/19). Glavna ravnateljica Državnog zavoda za statistiku donijela je 20. rujna 2019. Pravilnik o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku pa sukladno čl. 127. Zakona o državnim službenicima kada se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju. Ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta, odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete. Stoga je tužiteljica, a sukladno Pravilniku o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku raspoređena na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i obradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, redni broj 433 Pravilnika.

34. Rješenjem Državnog zavoda za statistiku Klasa: UP/I-112-02/19-01/572, Urbroj:

555-12-03-20-8 od 6. veljače 2020. tužiteljica je od 1. listopada 2019. raspoređena na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i obradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, redni broj 433 Pravilnika o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi kako je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 1. kolovoza 2019. donijela Uredbu o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za statistiku (NN 74/19). Danom stupanja na snagu te uredbe prestala je važiti Uredba o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za statistiku (NN 80/12), kojom uredbom u Odjelu za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije bile su ustrojene ispostave [adresa] i [adresa], dok je Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za statistiku (NN 74/19) Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije ustrojen bez ispostava, sve ispostave su ukinute pa tako i Ispostava Vis. Glavna ravnateljica Državnog zavoda za statistiku donijela je dne 20. rujna 2019. Pravilnik o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku, Klasa: 011-01/19-01/16, Urbroj: 555-13-02-02-19-4 Tužiteljica je do donošenja ovog rješenja bila raspoređena na radno mjesto stručnog referenta u Sektoru za prikupljanje i obradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, Ispostava Vis, a kako je Ispostava Vis ukinuta Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za statistiku, koja je stupila na snagu 3. kolovoza 2019., to tužiteljica sukladno odredbi čl. 127. st. 3. Zakona o državnim službenicima raspoređuje se na drugo radno mjesto za koje ispunjava uvjete u skladu s Pravilnikom o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku, a koje je najbliže mjestu njezina stanovanja.

35. Dakle, tužiteljica je sukladno Pravilniku o unutarnjem redu Državnog zavoda za statistiku raspoređena od 1. listopada 2019. na radno mjesto stručni referent u Sektoru za prikupljanje i obradu podataka, Služba za statistiku za južnu Hrvatsku, Odjel za statistiku, PJ za područje Splitsko-dalmatinske županije, redni broj 433 za koje radno mjesto ispunjava uvjete. Na rješenje o rasporedu se tužiteljica žalila, te je Odbor za državnu službu rješenje poništio i vratio predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, da bi novim rješenjem o rasporedu od 6. veljače 2020. tužiteljica raspoređena na isto radno mjesto, samo to rješenje sukladno čl. 98.st.5 Zakona o općem upravnom postupku sadrži obrazloženje (što je bio propust prvog rješenja o rasporedu). I na to se rješenje tužiteljica žalila, ali je Odbor za državnu službu njezinu žalbu odbio kao neosnovanu rješenjem Klasa: UP/II-112-07/20-01/295, Urbroj: 566- 01/13-20.2. od 10. lipnja 2020. pa je tužiteljica pokrenula upravni spor.

36. Presudom Upravnog suda u Splitu br. Uslrs-103/20-7 od 26. listopada 2020. poništeno je rješenje tuženika Odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112-07/20- 01/295, Urbroj: 566-01/13-20-2 od 10. lipnja 2020, kao i rješenje Državnog zavoda za statistiku Klasa: UP/I-112-02/19-01/572, Urbroj: 555-12-03-20-8 od 6. veljače 2020. i predmet vraćen na ponovni postupak, dok je rješenjem istog odbačen zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 40.000,00 kn na ime naknade štete sa zateznim kamatama o donošenja presude do isplate, kao i naknaditi joj troškove upravnog spora u iznosu od 3.500,00 kn, a u ostalom se dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora. Iz obrazloženja odluke Upravnog suda u Splitu proizlazi kako sud ne smatra kako se novo radno mjesto može smatrati odgovarajućim radnim mjestom za tužiteljicu, koja je, ukoliko se prihvate njezine tvrdnje, dovedena u situaciju da zbog dolaska i odlaska na posao svakog dana izbiva od 05: do 21:00 zbog čega nema ni osobnog ni obiteljskog života. Ustrojstvene promjene ne mogu imati za posljedicu takav raspored kojim se službenika dovodi u situaciju da mu se zbog određenog radnog mjesta faktički uskraćuju sva ostala prava, uključujući pravo na osobni i obiteljski život pa se radno mjesto za koje je tužiteljici redovan odlazak i dolazak na posao praktički uskraćuje pravo na svakodnevni život, ne može smatrati odgovarajućim radnim mjestom, te da nema prepreke da se u konkretnom slučaju uzme kako za tužiteljicu nema odgovarajućeg radnog mjesta te primjene odredbe o stavljanju na raspolaganje radi čega je sud osporena rješenja poništio i predmet vratio na ponovni postupak.

36.1. Rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske odbijena je tužiteljičina žalba i potvrđeno rješenje Upravnog suda u Splitu br. Uslrs-103/20-7 od 29. lipnja 2020, kao i zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.

37. Saslušani svjedoci (MŠ, EŠ, BŠ) nemaju saznanja o nekakvim problemima vezanim za davanje zadataka tužiteljici, svi su bili na istoj razini prema podjeli posla, pripomagali su jedni drugima ako je trebala pomoć (kako je iskazao svjedok BŠ) te radni zadatci i uvjeti rada nisu bili u ničemu drugačiji ili diskriminirajući u odnosu na druge kolege (kako je iskazala svjedokinja MŠ), te da tužiteljica nije bila diskriminirana u odnosu na druge kolege (kako je iskazala svjedokinja EŠ).

38. Svjedokinja MŠ je iskazala kako su ukinute Ispostave Vis, Vrgorac, Sinj i Omiš te je kolegicama iz tih ispostava dano da se izjasne bi li mogle putovati i raditi u Splitu, te su se tri kolegice iz Ispostave Vrgorac, Sinj, Omiš izjasnile da im nije problem doći u Split i njihova računala su prebačena u Split, dvije kolegice iz Sinja i Omiša su umrle, pa nisu došle u Split, dok je kolegica iz Vrgorca od siječnja 2020. počela raditi u Splitu. Tužiteljica je smatrala da ne može dolaziti u Split pa je njezino računalo poslano u Zagreb, a kasnije se ispostavilo da će ipak doći raditi u Split. U tri mjeseca (siječanj, veljača i ožujak) tužiteljica je radila 8-10 dana mjesečno, a ostatak je bila na bolovanju ili godišnjem odmoru, a kada je bila corona i rad od kuće to ni tužiteljica ni kolegica iz Vrgorca nisu putovale u Split, i imale su laptop za rad. Tužiteljica je radila od kuće sve dok joj se nije pronašao prostor u koji bi ju smjestili nakon donošenja nove Uredbe o unutarnjem redu iz 2020. kada je vraćena kao samostalni izvršitelj na [adresa].

39. Svjedokinja EŠ iskazala je kako je tužiteljici kada je došla raditi u Split ponudila prikopčati računalo i spojiti e mail adresu, ali je to tužiteljica odbila rekavši da je njezino računalo u Zagrebu i da ona u Splitu neće dugo biti. Tužiteljica je pomagala nešto malo kolegici A u nekim istraživanjima, jer je često nije ni bilo na poslu, bila su neka bolovanja, a od 3. mjeseca 2020. radilo se od kuće. Po svjedoku BŠ kada je tužiteljica došla raditi u Split nije bilo situacija da bi bio neki problem, s tužiteljicom ima dobar odnos i ako bi joj trebalo pripomoći pomogao bi joj.

40. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi kako joj je bilo neizvedivo putovati svaki dan s [adresa] u [adresa] i natrag, jer bi u 5,30 sati ujutro odlazila na posao, a u 21 h navečer bi se vratila kući s posla, a od toga je provodila po 5 sati na trajektu, tako da nije imala privatnog života što ju je dotuklo psihički i fizički. U Splitu je imala svoj stol i kompjutor, ali nije bilo programa u kompjutoru, te je jedino u par navrata telefonom zvala izvještajne jedinice tražeći dostavu izvještaja bilo mjesečno, bilo tromjesečno. Za vrijeme corone radila je od kuće, imala je laptop, ali je rad bio minimalan i sporadičan, što je je dotuklo psihički i fizički. Kada je poslije corone dobila rješenje za rad na [adresa] kao samostalni izvršitelj opet nije imala ništa posebno raditi. Za rad na kompjutoru poslodavac ju nije obučio, već se sama naučila.

41. Dakle, rješenjem Državnog zavoda za statistiku o rasporedu tužiteljice na rad u Splitu, a koje je tužena donijela sukladno čl. 127. Zakona o državnim službenicima (jer prema Uredbi o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za statistiku ukinute su pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, između kojih i Ispostava Vis gdje je tužiteljica radila) tužiteljica je raspoređena na radno mjesto u Splitu, koje je najbliže njezinom mjestu stanovanja i za koje ispunjava uvjete, kao što su i njezine kolegice iz Ispostave Omiš, Sinj i Vrgorac, također raspoređene za rad u Splitu ukidanjem tih jedinica, i za to, po ocjeni ovog suda nije trebala njezina suglasnost. Tužiteljica tvrdi kako ju je tužena trebala staviti na raspolaganje sukladno odredbi čl. 127. st.4. Zakona o državnim službenicima, a ne ju rasporediti na novo radno mjesto u Splitu, što je utvrđeno i pravomoćnom presudom Upravnog suda u Splitu br. Uslrs-103/20-7 od 26.10.2020. kojom su kao nezakonita rješenja tužene kojima se tužiteljica stavlja na raspolaganje na novo mjesto rada u Splitu poništena. Dakle, po tvrdnjama tužiteljice štetne radnje tužene predstavljaju, osim nezakonitog premještaja odlukom tužene na novo radno mjesto, i pojedini protupravni postupci tužene koji imaju obilježja uznemiravanja i šikanoznog postupanja.

42. Međutim, po mišljenju ovog suda ne mogu se sama po sebi smatrati diskriminirajućim postupanja poslodavca koji je u skladu sa Zakonom o državnim službenicima rasporedio službenike pa tako i tužiteljicu na druga radna mjesta jer prema Uredbi o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela pojedine ustrojstvene jedinice su ukinute (ovdje Ispostava Vis, Omiš, Sinj i Vrgorac) pa su tako službenici koji su radili u tim ustrojstvenim jedinicama raspoređeni u na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete, kao što je ovdje tužiteljicu, ali i druge službenike čije su ustrojstvene jedinice ukinute (Vrgorac, Omiš i Sinj), a činjenica da je rješenje tužene o rasporedu na novo radno mjesto poništeno odlukom Upravnog suda u Splitu samim time ne znači da je tužiteljica time bila diskriminirana, odnosno uznemiravana i šikanirana.

43. Tužiteljica je očito bila izložena promjenama na poslu zbog ukidanja ustrojstvene jedine na [adresa] u kojoj je ista radila, zbog novih poslovnih uvjeta, zbog udaljenosti njezinog mjesta stanovanja do mjesta rada, što su sve objektivne poteškoće, ali u danim okolnostima tužena nije postupala diskriminirajuće prema tužiteljici. Očito su znatne objektivne promjene radnih uvjeta teško pogodile tužiteljicu, što je kod nje izazvalo stanje stresa i poremećaja prilagodbe, ali se te posljedice ne mogu pripisati diskriminatornom postupanju tužene, u smislu odredbe čl. 1. ZDS i čl. 74. KU.

44. U postupku nije utvrđeno da bi postupanje tužene kao poslodavca imalo obilježja uznemiravanja i bilo kakvog šikanoznog postupanja tužene kao poslodavca, odnosno nije utvrđeno da je poslodavac prema tužiteljici poduzimao radnje kojima ju je sustavno psihički i fizički uznemiravao i šikanirao dovodeći je u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike, da joj nije davao radne zadatke, da nije imala osnovne uvjete i alate rada (računalo s aplikacijom potrebnom za rad), kako tvrdi tužiteljica, jer kako proizlazi iz iskaza svjedoka MŠ, EŠ i BŠ, a koje kao logične, vjerodostojne i objektivne ovaj su prihvaća, tužiteljica je dolaskom na rad u Split imala iste uvjete rada kao i drugi radnici, imala je prostoriju u kojoj će raditi zajedno s radnicom SŠ, koja je također raspoređena na rad u Split i dolazila je iz Vrgorca, imala je svoj kompjutor (s time da joj kompjutor iz [adresa] nije prebačen u Split, jer je tužiteljica smatrala da ne može dolaziti raditi u Split, radi čega je njezin kompjutor s [adresa] poslan u Zagreb, kako iskazuje svjedokinja MŠ), za koji joj se svjedokinja EŠ ponudila prikopčati i postaviti mail adresu, što je tužiteljica odbila izjavljujući da u Splitu neće dugo biti, a osim toga svjedokinja joj je, vezano za rad na računalu pomagala kada joj je god bilo nešto nejasno. I iz pisane izjave svjedokinje SŠ proizlazi kako su ona i tužiteljica bile smještene u istom uredu, imale su iste uvjete rada i opremu za rad, radile su poslove sličnog sadržaja, a pomagale su i kolegama kad je bilo potrebno.

44.1. Tužiteljica tvrdi i da je zbog putovanja na posao i s posla stavljena u nejednak položaj prema drugim radnicima čime je povrijeđeno njezino dostojanstvo, te da kao posljedicu promjene radnog mjesta trpi nesnošljivi stres, fizičke i psihičke posljedice, kao i da ju na radnom mjestu ne dočekaju adekvatni radni zadatci kao ni uvjeti rada, a čime ju se uznemirava, šikanira i vrijeđa njezino dostojanstvo. Međutim, ni te tvrdnje tužiteljice nisu utemeljene. Naime, kako proizlazi iz iskaza svjedoka MŠ, EŠ, BŠ tužiteljica je bila smještena u prostoriji s kolegicom SŠ i dobivala je i obavljala radne zadatke u skladu s opisom svog radnog mjesta, te joj je svaki radni kolega pružio pomoć u novoj radnoj sredini, bilo informatičku ili drugu pomoć. Osim toga, tužiteljica nije bila jedina koje je raspoređena na rad u Split nakon ukidanja ustrojstvenih jedinica, već su tako raspoređene i službenice iz Vrgorca, Omiša i Sinja (s time da iz Sinja i Omiša nisu došle na rad u Split jer su u međuvremenu preminule, ali je došla raditi službenica iz Vrgorca, koja također putuje na posao iz Vrgorca u Split).

44.2. Za istaknuti je kako je tužiteljica dolaskom na rad u Split više bila na bolovanju, nego što je radila, kako proizlazi i iz iskaza svjedokinje MŠ, u tri mjeseca koliko je radila u Splitu 8-10 dana je radila, a ostalo bila na bolovanju, tako i iz iskaza svjedokinje EŠ, kao i izjave svjedokinje SŠ, a to isto proizlazi i iz evidencije radnog vremena. Naime, tužiteljica je od 1. listopada 2019. raspoređena na rad u Split, ali od 1. listopada 2019. do 31. prosinca 2019. ostala je raditi u Gradu Visu u prostorijama Ureda državne uprave u SDŽ koje je koristio Državni zavod za statistiku u Split i kroz to razdoblje je radila samo 11 dana, dok je ostale dane bila na bolovanju i godišnjem odmoru. Od 1. siječnja 2020. do 31. kolovoza 2020. radila je u Splitu 74 dana (i to u razdoblju od 1. 1. 2020. do 31. 3. 2020. ukupno 26 dana je radila, dok je ostale dane bila na bolovanju i godišnjem odmoru, a ostale dane radila je od kuće zbog pandemije COVID -19).

44.3. Također, tuženik je po prijavi tužiteljice proveo postupak zaštite dostojanstva radnice sukladno Sporazumu o zaštiti dostojanstva državnih službenika i namještenika i Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike i iz očitovanja Odjela za ljudske potencijale od 20. srpnja 2020. proizlazi kako tužiteljica nije priložila niti jedan materijalni dokaz niti raspolaže svjedocima za svoju tvrdnju da joj nisu dodjeljivani radni zadatci to se iz zahtjeva ne može utvrditi postojanje povrede dostojanstva koje uzrokuje strah Ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, što među strankama nije prijeporno.

44.4. Ovaj sud smatra da radnje tužene za koje tužiteljica tvrdi da je stavljena u nejednak položaj u odnosu na druge radnike, a koje narušavaju njezino dostojanstvo, čast i ugled (da je nezakonito premještena na rad u Split, da je bila izolirana, da nije dobivala radne zadatke, da nije imala osnovne uvjete rada /računalo i ostalu opremu/) nisu posljedica diskriminacije, odnosno uznemiravanja od strane tužene. Za istaknuti je da sama činjenica da je premještaj tužiteljice odlukom tužene na novo radno mjesto u Split bio nezakonit (odluka Upravnog suda u Splitu) ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za dosuđenje naknade štete.

44.5. U konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje štetne radnje tužene (uznemiravanje) kod premještaja tužiteljice na novo radno mjesto u drugi grad, kao ni uzročne veze između navedenog postupanja tužene s nastalom štetom, a ni u kasnijim postupcima tužene (tužiteljica je obavljala poslove stručnog referenta koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i isplaćivana joj je plaća za poslove tog radnog mjesta, imala je isti tretman kao i svi drugi zaposlenici Državnog zavoda za statistiku, imala je osnovne uvjete rada-radni stol, pristup internetu, grijanje, radnu prostoriju) nema obilježja štetnih radnji koje bi imale za posljedicu odštetnu odgovornost.

44.6. Sud smatra da tužiteljica nije sukladno odredbi čl. 20. ZSD učinila vjerojatnim da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje te je teret dokaza na tužiteljici, a tužiteljica nije dokazala da bi u postupanju tužene bilo diskriminacije, odnosno uznemiravanja uvjetovane njezinom dobi, obrazovanju, zdravstvenom stanju. Iz provedenih dokaza ne može se izvesti zaključak o postojanju sustavnog i učestalog uznemiravanja od strane tužene kao poslodavca poduzimanjem radnji koje tužiteljica navodi u tužbi, a i tijekom postupka.

44.7. Naime, da bi postojala tuženičina odgovornost za štetu zbog uznemiravanja potrebno je da na strani tužene postoje (protupravni) postupci koji imaju obilježja sustavnog i učestalog uznemiravanja, odnosno šikanoznog postupanja, a čega u ovom slučaju nema. Za odštetnu odgovornost tužene potrebno je kumulativno postojanje općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja kao jedna od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti, šteta, adekvatna uzročno posljedična veza), što znači da bi poslodavac bio u obvezi nadoknaditi utuženu štetu radniku potrebno je između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi sa nastalom štetom. Tužiteljica je u postupku bila dužna dokazati da su postupanja tužene kao poslodavca imala obilježja uznemiravanja i šikaniranja, a što tužiteljica, prema ocjeni ovog suda, to nije uspjela dokazati, radi čega se tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim.

44.8. Kako nije dokazana štetna radnja tužene koja bi imala za posljedicu odštetnu odgovornost tužene stoga je sud odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je tužena povrijedila njezino pravo na jednako postupanje, odnosno da je uznemiravana, šikanirana i stavljena u nejednak položaj prema drugim radnicima što je rezultiralo povredom njezinog dostojanstva, časti i ugleda, te da se naloži tuženici naknaditi joj neimovinsku štetu u iznosu od 3.318,07 eura s pripadajućom kamatom zbog povrede prava osobnosti.

45. Nadalje, tužiteljica potražuje naknadu za prekovremeni rad za vrijeme putovanja prilikom dolaska na rad u Split i povratka s posla za razdoblje od siječnja 2020. do rujna 2020., a koje je potraživanje po mišljenju ovog suda neosnovano.

46. Prema odredbi čl. 65. ZR u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim slučajevima prijeke potrebe, radnik na pisani zahtjev poslodavca dužan je raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena.

47. U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za prekovremenim radom, a putovanje tužiteljice na posao i s posla nije prekovremeni rad, bez obzira na dužinu trajanja tog putovanja pa je zahtjev tužiteljice za naknadom štete u iznosu od 1.496,12 eura odbijen kao neosnovan.

48. Imajući u vidu prednje, valjalo je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti u cijelosti i odlučiti kao u točki I. izreke presude.

49. Tužena je u pripojenom predmetu pod br. Pr-2089/2022 istakla prigovor litispendencije, a koji prigovor po ocjeni ovog suda nije osnovan.

50. Naime, prema odredbi čl. 194. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 58/93,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti (stavak 3.).

51. Dakle, da bi se zbog litispendencije mogla odbaciti tužba, neophodno je da se u drugoj parnici među istim strankama i u pogledu istog zahtjeva vode dvije parnice. Ako unatoč pravilu o zabrani dvostruke litispendencije bude pokrenuta nova parnica među istim strankama u pogledu istog zahtjeva, sud je dužan odbaciti tužbu u odnosu na koju je parnica počela kasnije teći. Ako je u parnici koja je kasnije počela teći ranije donesena pravomoćna odluka, sud će odbaciti tužbu u parnici koja je ranije počela teći.

51.1. Međutim sud je prije pripajanja spisa ovog suda pod br. Pr-2089/2022 spisu pod br. Pr-1088/2020 odbacio tužbu tužiteljice u dijelu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu s osnova naknade štete zbog povede prava osobnosti i isplatu s osnova prekovremenog rada rješenjem ovog suda br. Pr-1088/2020 od 3. siječnja 2024. s obzirom na to da se tužiteljica prije pokretanja spora protiv tužene nije obratila istoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora.

52. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 58/93,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 14212, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa) pa je tuženici koja je u cijelosti uspjela u sporu priznat sljedeći trošak: za sastav podneska od 15. 3. 2022. i 12. 3. 2025. po 100 bodova, za sastav odgovora na tužbu iz pripojenog spisa Pr-2089/2022 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 18. 5. 2023., 21. 3. 2024., 25. 4. 2024., 6. 6. 2024., 24.10.2024., 12.12.2024., 17. 3. 2024. i 10. studenoga 2025. po 100 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 2.200,00 eura, a kao u točki II izreke presude.

U Splitu 31. prosinca 2025.

S u t k i n j a

Katica Bojčić Vidović

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) primjerka.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tužene