REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1802/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužiteljice RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju kao opunomoćenik zastupa Emil Košeto, odvjetnik u Umagu, 8. ožujka 6, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 1868313487, radi obveze doprinosa, 31. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-411-10/21-01/803, URBROJ: 513- 04-24-2 od 14. veljače 2024. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Rovinj, KLASA: UP/I-411-01/2021-08/00113, URBROJ: 513-07-18-04-2021-01 od 11. listopada 2021. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo obvezno je postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak ovog upravnog spora u iznosu 2.500,00 € (dvije tisuće petsto eura) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

Ako tuženik troškove ne podmiri u ostavljenom roku, nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati i zakonske zatezne kamate koje na dosuđeni iznos troškova spora teku od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora iznad dosuđenog iznosa od 2.500,00 €.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Rovinj, KLASA: UP/I-411-01/2021-08/00113, URBROJ: 513-07-18- 04-2021-01 od 11. listopada 2021., kojim je tužiteljici, kao osiguraniku po osnovi člana uprave trgovačkog društva utvrđena obveza plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za 2020.

2. Tužiteljica osporava zakonitost prethodno citiranih upravnih (poreznih) akata zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom, ističe da je u predmetnom razdoblju bila obveznik doprinosa u Republici Njemačkoj te da je uplatu dužnih doprinosa vršila u Saveznoj Republici Njemačkoj, dok je uplatu doprinosa za navedeni period također vršila sukladno zakonskim propisanima u Republici Hrvatskoj, a sve sukladno Uredbi 883/2004 EU-a. Navodi da je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Ispostava Rovinj dostavila A1 potvrdu iz koje proizlazi naprijed navedeno. Tužiteljica dalje u tužbi obrazlaže kako navedeni A1 obrazac služi kao dokument je koji vrijedi na čitavom području Europske Unije kao dokaz o zakonodavstvu koje se na osobu primjenjuje te da se doprinosi plaćaju u državi članici koja ga je izdala i da ne postoji obveza plaćanja doprinosa u drugim državama članicama u kojima se obavlja djelatnost. Stoga smatra da za vrijeme trajanja osiguranja u Njemačkoj tj. do 12. studenog 2020., nije mogla biti obvezana na plaćanja doprinosa po osnovi člana uprave trgovačkog društva U RH. Zaključno, smatra da su porezna tijela trebala izvršiti provjeru da li plaća doprinos u drugoj državi članici EU, a obzirom na činjenicu da je u žalbi ukazivala da ima A1 obrazac.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

6. Sud je odbio prijedlog tužiteljice da se u sporu izvede dokaz njezinim saslušanjem ocijenivši izvođenje tog dokaza suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama ovog upravnog spora nije sporno da je tužiteljica tijekom 2020. obavljala funkcija člana uprava trgovačkog društva Amando d.o.o. kao i da je u istom razdoblju bila prijavljen na obvezna osiguranja po osnovi radnog odnosa.

9. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spis utvrđeno je da je tužiteljica u tijeku spora (uz tužbu) dostavila Potvrdu A1 izdanu od nadležnog tijela u Saveznoj Republici Njemačkoj kojom se potvrđuje da je u razdoblju 13. studenog 2015. – 12. studenog 202o. bio obvezno osiguran u toj državi kao osoba koja samostalno privređuje u dvije ili više država i da nije u obvezi plaćati doprinose u drugoj državi.

10. Odredbom čl. 12. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. NN br. 157/13, 145/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102//19; dalje: ZMO) propisano da su obvezno osigurani članovi uprave ako nisu osigurani po drugoj osnovi i ako posebnim propisom nije drukčije uređeno.

11. Odredbom čl. 7. st. 1. tč. 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN br. 80/13, 137/13, 98/19; dalje: ZZO) propisano je da se na obvezno zdravstveno osiguranje obvezno osiguravaju i stječu status osiguranika članovi uprave trgovačkih društava, izvršni direktori trgovačkih društava, likvidatori i upravitelji zadruga, ako nisu obvezno zdravstveno osigurani po osnovi rada i ako posebnim propisom nije drukčije određeno.

12. Odredbom čl. 90. st. 1. Zakona o doprinosima (NN br. 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16, 106/18, dalje: ZD) propisano je da osiguranik po osnovi člana uprave trgovačkog društva i izvršni direktor trgovačkog društva i likvidator i upravitelj zadruge (čl. 9. st. 1. toč. 15.) obveznik doprinosa i obveznik plaćanja doprinosa za osobno osiguranje. U st. 2. da obvezu doprinosa, vrste doprinosa te razdoblje na koje se obveza odnosi utvrđuje Porezna uprava rješenjem.

13. Čl. 187.c st. 1. ZD-a propisano je da je član uprave, izvršni direktor trgovačkog društva, likvidator i upravitelj zadruge koji nije po toj osnovi osiguran obveznik doprinosa u visini razlike između doprinosa prema osnovici osiguranja propisanoj čl. 21. st. 2. toga Zakona odnosno čl. 37. st. 2. toga Zakona i doprinosa prema osnovi temeljem koje je prijavljen kao osigurana osoba.

14. Sukladno čl. 187.e ZD-a godišnja osnovica za obračun doprinosa utvrđuje se kao razlika između osnovice na koju su doprinosi utvrđeni prema osnovi osiguranja temeljem koje je prijavljen kao obvezni osiguranik i najniže osnovice za člana uprave, izvršnog direktora, likvidatora i upravitelja zadruge iz članka 21. stavka 2. ovoga Zakona odnosno članka 37. stavka 2. ovoga Zakona.

15. Odredbom čl. 216. ZD-a propisano je da za državljanina Republike Hrvatske koji ima uređen status u osiguranju u državi s kojom je Republika Hrvatska sklopila međudržavni ugovor o socijalnom osiguranju obveza doprinosa ovisi o njegovu statusu u obveznom osiguranju te države, ali i u skladu s odredbama toga ugovora.

16. Dakle, a kako to slijedi iz prethodno citirane odredbe ZD-a, kako međunarodni ugovori, pa tako i o socijalnom osiguranju, imaju prednost pred domaćim zakonima tada u slučajevima kada Republika Hrvatska ima sklopljen ugovor o socijalnom osiguranju s državom u kojoj državljanin RH ima uređen status osiguranju, tada treba uzeti u obzir činjenice iz tog ugovora.

Republika Hrvatska kao članica Europske unije ima potpisane ugovore o socijalnom osiguranju sa svim državama članicama Europske unije i Europskoga gospodarskog prostora te su u tom smislu primjenjuju propisi Unije kojima se usklađuje primjena nacionalnih zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti dviju ili više država članica Europske unije na radnika, samostalnog djelatnika ili na radno neaktivnu osobu koja se kreće ili boravi na teritoriju više od jedne države članice Europske unije, uključujući i članove obitelji te osobe, a radi ostvarivanja prava na davanja iz sustava socijalne sigurnosti. Konkretno riječ je o Uredbi (EZ) broj 883/2004 Europskoga parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (Osnovna Uredba) i Uredba (EZ) broj 987/2009 Europskoga parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) broj 883/2004 (Provedbena Uredba).

Sukladno tim propisima član uprave u trgovačkom društvu u RH koji je obvezno osigurana osoba u sustavu socijalnog osiguranja države članice EU po bilo kojoj osnovi ne plaća doprinose u RH ako iste plaća u svojoj državi. Status osiguranika u drugoj državi članici EU dokazuje se potvrdom A1.

17. Slijedom prethodno navedenog, s jedne strane, te uzimajući u obzir dokumentaciju koju je tužiteljica dostavila u tijeku ovog spora a iz koje proizlazi da je u predmetnom razdoblju bila osiguran u drugoj državi članici EU, s druge strane, Sud zaključuje da tužiteljici nije mogla biti utvrđena obveza plaćanja doprinosa po osnovi člana uprave trgovačkog društva u RH u razdoblju u kojem je istovremeno bilo osigurana u Saveznoj Republici Njemačkoj, odnosno od 1. siječnja – 12. studenog 2020.

Stoga je, primjenom odredbe čl. 17. st. 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u tč. I. i II. izreke, odnosno, poništiti pobijana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela te predmet vratiti na ponovni postupak. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo vezano je pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda iznijetim u ovoj odluci.

18. Odluka Suda o troškovima spora (tč. II. i III. izreke) temelji se na odredbama čl. 144.,147. i 148. ZUS-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po odvjetniku kojeg čini radnja sastavljanja tužbe te zastupanje na ročištu održanom 4. prosinca 2025. Svaka radnja u pojedinačnom iznosu 1.000,00 € – temeljem Tbr. 27. tč. 1. i tč. 2. Tarife u vezi Tbr. 40. Tarife, uvećano za pripadajući PDV (25%), odnosno sveukupno 2.500,00 €.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 17. siječnja 2025. iz razloga što se po ocjeni ovog Suda ne radi o opravdanom trošku, odnosno trošku koji bi bio nužan za vođenje ovog upravnog spora. Posljedično tome, postavljeni zahtjev za naknadu troškova spora u preostalom dijelu valjalo je odbiti kao neosnovan (tč. III. izreke).

U Rijeci 31. prosinca 2025.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv odluke u tč. I. izreke ove presude nije dopuštena žalba (čl. 127. st. 1. ZUS-a).

Protiv odluka u tč. II. i tč. III. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 5. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice Emilu Košetu, odvjetniku u Umagu, 8. ožujka 6

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak Zagreb, Katančićeva 5