1

Poslovni broj: 27 Gž-1094/2023-2

 

Poslovni broj: 27 Gž-1094/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. o. d.d., OIB: ..., Z., Filijala Z. zastupane po punomoćnici S. S., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. i p. d.o.o. u Z.. protiv tuženika R. B., OIB: ... iz P., zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva B. i p. j.t.d. u Z., radi plaćanja regresnog duga, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-26/2019-32 od 10. svibnja 2023., na sjednici vijeća dana 26. listopada 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-26/2019-32 od 10. svibnja 2023. u cijelosti.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime regresnog duga iznos od 14.931,30 EUR/112.500,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na iznos od 14.599,50 EUR/110.000,00 kn od 18. lipnja 2010. do isplate, a na iznos od 331,80 EUR/2.500,00 kn od 29. lipnja 2010. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 817,90 EUR/6.162,46 kn.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu regresnog potraživanja u iznosu od 14.931,30 EUR/112.500,00 kn, koji je iznos tužiteljica isplatila oštećenom E.&S. S-L. d.o.o. s osnova naknade imovinske štete – totalne štete na vozilu nastale u prometnoj nesreći dana 19. ožujka 2010., koju je prouzročio tuženik na način da je, upravljajući vozilom registarskih oznaka ... pod utjecajem alkohola, izgubio nadzor nad vozilom i sletio izvan ceste te prednjim dijelom vozila udario u stablo bora promjera 40 cm.

 

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih dokaznim postupkom (saslušanjem tuženika, saslušanjem svjedoka, kombiniranim prometno-tehničkim i toksikološkim vještačenjem, uvidom u dokumentaciju priloženu u spisu) utvrđenih činjenica:

 

- da je dana 19. ožujka 2010. došlo do prometne nesreće u kojoj je sudjelovao tuženik kao vozač osobnog automobila marke Ford Mondeo reg. oznake i broja ..., koji se kretao dionicom ceste D-27, iz smjera D. K. u smjeru B., te je nedaleko do B. izgubio nadzor nad vozilom i sletio vozilom izvan ceste s desne strane kolnika,

- da je za navedeno vozilo zaključen Ugovor o operativnom leasingu broj: ... od 12. svibnja 2008. između E.&S. S-L. d.o.o. kao davatelja leasinga i tuženika kao korisnika leasinga,

- da je tuženik kao ugovaratelj osiguranja sa tužiteljicom sklopio policu osiguranja automobilskog kaska broj 004180013132 za razdoblje od 15. svibnja 2008. do 15. svibnja 2013. u korist E.&S. S.-L. d.o.o. kao osiguranika, u kojem su razdoblju bili na snazi tužiteljičini Uvjeti za osiguranje automobilskog kaska od 1. srpnja 2007. (dalje: Uvjeti), koji su u čl. 7. toč. 7. određivali da tužitelj ne nadoknađuje štete nastale na vozilu ako vozilom upravlja vozač pod utjecajem alkohola, osim za test vozila, vozila rent-a-cara te kada vozilom upravlja djelatnik osiguranika ili ugovaratelja, time da se smatra da je vozač pod utjecajem alkohola ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u krvi utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5 g/kg ili više,

- da je tužiteljica dana 18. lipnja 2010. za ''totalnu štetu'' na vozilu registarskih oznaka ... isplatila osiguraniku E.&S. S.-L. d.o.o. iznos od 110.000,00 kn, a dana 29. lipnja 2010. i daljnji iznos od 2.500,00 kn,

- da je između tužiteljice i E.&S. S.-L. d.o.o. sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji, kojim je u čl. 7. ugovoreno da ugovaratelj osiguranja plaća doplatak od 5% kojim ovdje tužiteljica pokriva S-l. štete nastale zbog alkoholiziranosti vozača, a zadržava pravo regresa isplaćene štete od vozača koji je štetu prouzročio u alkoholiziranom stanju,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prometne struke dipl. ing. S. E. od 5. prosinca 2022. proizlazi da je predmetna prometna nesreća nastala izlijetanjem osobnog vozila tuženika izvan desnog ruba kolnika, te u nastavku nalijetanjem prednjeg desnog dijela vozila na stablo bora promjera 40 cm, da je brzina kretanja vozila tuženika u trenutku početne destabilizacije iznosila oko 82 km/h, te da je osnovni uzrok nastanka predmetne prometne nesreće izlijetanje osobnog vozila tuženika izvan desnog ruba kolnika neposredno nakon početne destabilizacije vozila do koje je došlo uslijed blagog zaokretanja upravljačem udesno od strane tuženika, što isključuje pritom postojanje izvanredne opasnosti na kolniku,

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje prof.dr.sc. D. S. od 19. prosinca 2022. proizlazi da u konkretnom slučaju temeljem dokumentacije koja prileži spisu nije moguće toksikološkim vještačenjem utvrditi je li ili nije tuženik u vrijeme prometne nesreće 19. ožujka 2010. godine u 20,35 sati bio pod utjecaja alkohola, te ako je bio, kolika je bila koncentracija apsolutnog alkohola u njegovoj krvi i uzročno-posljedičnoj vezi između koncentracije alkohola u organizmu i nastanka štetnog događaja,

- da je tuženik u svom iskazu naveo da je 19. ožujka 2010., u vremenu od maksimalno sat vremena prije nastanka nesreće, konzumirao alkohol i to 4 do 5 čaša bevande, mješavine 70% domaćeg crnog vina i 30% vode, u čaši od 1,5 dl,

- da iz Zapisnika o očevidu proizlazi da je obavljeno alkotestiranje tuženika uređajem "Dräger 7411 plus" ARJC-0458 dana 19. ožujka 2010. u 23,00 u Općoj bolnici Z., kojim je utvrđena koncentracija od 0,77 g/kg,

- da je uvidom u Nalaz laboratorijskih pretraga Opće bolnice Z., Odjela za laboratorijsku dijagnostiku utvrđeno da je pretragom krvne slike nakon analize obavljene 19. ožujka 2010. u 22,48 sati kod tuženika utvrđena koncentracija alkohola u krvi od 1,30 g/kg,

 

utvrđuje da je do izlijetanja vozila tuženika izvan desnog ruba kolnika došlo zbog početne destabilizacije vozila uslijed blagog zaokretanja upravljačem u desno od strane tuženika, što isključuje pritom postojanje izvanredne opasnosti na kolniku, te zaključuje da je tuženik u vrijeme predmetne prometne nesreće upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad granice propisane Uvjetima od 0,5 g/kg (čl. 7. st. 17. Uvjeta), koja alkoholiziranost je utjecala na njegove vozačke sposobnosti i u uzročnoj je vezi s nastankom štetnog događaja, zbog čega je izgubio prava iz osiguranja (čl. 24. st. 1. toč. 4. i st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ''Narodne novine'' broj 151/2005, dalje: ZOOP). Kako je tuženik odgovoran za nastalu štetu na vozilu registarskih oznaka ZD-515FJ u vlasništvu E.&S. S.-L., koju je štetu u utuženom iznosu tužiteljica temeljem police osiguranja punog automobilskog kaska uz prošireno pokriće zbog alkoholiziranosti vozača, osnovano isplatila vlasniku-osiguraniku, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 963. ZOO-a u vezi čl. 14. ZOOP-a prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.931,30 EUR/112.500,00 kn.

 

7. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe ZOOP-a i ZOO o izvanugovornoj odgovornosti za štetu pričinjenu drugim osobama) jer se u ovom konkretnom slučaju radi o zakonskoj subrogaciji iz čl. 963. ZOO-a. Tvrdi da tužiteljica nije dokazala elemente za subrogaciju isplaćene osigurnine svom osiguraniku ni po kojoj osnovi, te osporava zaključak prvostupanjskog suda da je do prometne nesreće došlo zbog vožnje pod utjecajem alkohola i da postoji uzročna veza između alkoholiziranosti tuženika i nesreće. Tuženik ne poriče da je bio pod utjecajem alkohola u mjeri koja je utvrđena u izdahu kad je to alkotestiranje vršeno, ali poriče da je to bilo u mjeri i načinu kako to predviđaju pravila kasko osiguranja tužiteljice i da bi radi toga došlo do prometne nesreće. Smatra da sud nema znanja za utvrđivanje alkoholiziranosti tuženika, pa u takvom slučaju nije mogao odlučivati primjenom odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 i 80/2022 – dalje u tekstu: ZPP). Obzirom da u pobijanoj presudi prvostupanjski sud nije naveo radi čega ne prihvaća dva istovjetna toksikološka vještačenja (vještaci toksikolozi su zaključili da temeljem dokumentacije priložene u spisu nije moguće utvrditi da li je tuženik u vrijeme nesreće bio pod utjecajem alkohola i u kojoj koncentraciji, pa tako niti uzročnu vezu između alkoholiziranosti i prometne nesreće, odnosno mogućnosti tuženika za sigurno upravljanje motornim vozilom, jer podaci Opće bolnice Z. nisu podobni za utvrđivanje alkoholiziranosti zbog manjkavosti podloge za vještačenje), već je sudio po slobodnoj ocjeni, povrijedio je odredbu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu, u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženika, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženik u svojoj žalbi. Naime, vještačenje je dokazno sredstvo čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, pri čemu sud nije vezan niti nalazom niti mišljenjem vještaka te sud može i ne prihvatiti nalaz vještaka kad nađe da pravila logičkog zaključivanja i iskustva dovode u sumnju iznesene stavove vještaka. Navedena ocjena prvostupanjskog suda nije ocjena nekompetentne osobe po stručnim pitanjima, a kako to navodi tuženik u svojoj žalbi, jer je sud uvijek ovlašten ocjenjivati nalaze vještaka, bez obzira na područje vještačenja, i dovoditi ih u vezu s ostalim provedenim dokazima, a što istovremeno ne znači miješanje u stručno znanje vještaka. Stoga, postupanje prvostupanjskog suda u okviru njegove zakonske obveze propisane odredbom čl. 8. ZPP-a, kraj činjenice da je opravdao svoju prosudbu o osnovanosti zahtjeva, da je u razlozima pobijane presude jasno i argumentirano obrazložio odlučne činjenice na kojima je utemeljio svoju odluku, a da ti razlozi imaju uporište u provedenim dokazima i nisu proturječni istima, ne predstavlja i nije povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kako to pogrešno tumači tuženik u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje, prema kojemu je tuženik upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad dopuštene granice propisane čl. 7. st. 17. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, pravilnom primjenom citirane odredbe zaključio da je tuženik izgubio prava iz osiguranja te ga je pravilnom primjenom odredbe čl. 963. ZOO-a obvezao  isplatiti tužiteljici iznos od 14.931,30 EUR-a.

 

10. Člankom 7. st. 17. točkom a) Uvjeta propisano je da C. ne naknađuje štete nastale na vozilu ako vozilom upravlja vozač pod utjecajem alkohola, droge ili narkotika, osim za test vozila, vozila rent-a-cara te kada vozilom upravlja djelatnik osiguranika ili ugovaratelja, time da se smatra da je vozač pod utjecajem alkohola, droge ili narkotika ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5 g/kg i više.

 

11. Iz zapisnika o očevidu i zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu, a koji su javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a i dokazuju istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, time da je dopušteno dokazivati protivno odnosno da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (čl. 230. st. 3. ZPP-a), jasno proizlazi da je ispitivanje prisutnosti alkohola na tuženiku obavljeno dana 19. ožujka 2010. u 23,00 sata uređajem za ispitivanje ''Drager'' te je utvrđena koncentracija alkohola od 0,77 g/kg u izdahu.

 

11.1. Tuženik niti tijekom prvostupanjskog postupka, a niti sada u žalbi ne osporava da je tog dana u vremenu od maksimalno sat vremena prije nastanka prometne nesreće konzumirao alkohol (''…završili sa poslovnim razgovorom oko 19,30 sati i da su tada odlučili konzumirati vino domaćina, a radilo se o vinu blaže kategorije koje je pio u maloj čaši od 1,5 dl s dodatkom vode, nekih 30% vode, tzv. bevanda…da je navedene četiri bevande pio dinamikom na način da je prvu popio oko 19,35 sati, drugu u 19,40 sati, a treću oko 20,00 sati, dok je ona četvrta ''putna'' popijena oko 20,05 sati…''), a ne osporava niti koncentraciju alkohola od 0,77 g/kg utvrđenu u vrijeme provedenog alkotestiranja (u 23,00 sata u Općoj bolnici Z.). Također, tuženik nije osporavao niti da je u prekršajnom postupku vođenom kod Prekršajnog suda u Zadru pod poslovnim brojem Pp VIII P-6837/2010 presudom od 27. svibnja 2010., pravomoćnom dana 27. svibnja 2010., proglašen krivim za prekršaj iz čl. 199. st. 2. u svezi čl. 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer je dana 19. ožujka 2010. u 20,35 sati u B. na D 27 upravljao osobnim automobilom registarskih oznaka ZD-515FJ pod utjecajem alkohola od 0,77 g/kg alkohola u organizmu  i da mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kn.

 

12. Protivno žalbenim navodima tuženika, prema ocjeni ovog suda, a imajući u vidu da su toksikološki vještaci u svojim nalazima naveli da je tuženik, obzirom na rezultat mjerenja alkometrom marke Drager i protek vremena od trenutka nastanka prometne nesreće do mjerenja (0,87 g/kg umanjeno za granicu dopuštene pogreške mjerenja od 0,1 g/kg, što iznosi 0,77 g/kg alkohola u 23,00 sata, a prometna nesreća se dogodila u 20,35 sati), mogao biti u pripitom stanju s točno neutvrđenom koncentracijom alkohola u krvi, a da prema provedenom znanstvenom istraživanju osobe koje su u vrijeme mjerenja koncentracije alkohola u izdahu imale 0,87 g/kg alkohola, u krvi su s 95%-om statističkom vjerojatnosti imale koncentracije u području između 0,67 g/kg i 1,29 g/kg apsolutnog alkohola, dok je 5,3 % ispitanika imao rezultate koji su bili ili niži od 0,67 g/kg (a što ne isključuje mogućnost da su bili viši od 0,5 g/kg – napomena ovog suda) ili viši od 1,29 g/kg, kao i činjenice da sam tuženik priznaje konzumaciju alkohola prije nastanka prometne nesreće, da je tuženik u prekršajnom postupku priznao koncentraciju alkohola od 0,77 g/kg, da je tuženik pravomoćnom prekršajnom presudom proglašen krivim za vožnju u alkoholiziranom stanju sa utvrđenom koncentracijom alkohola od 0,77 g/kg, da tuženik niti sada u žalbi ne osporava istinitost podataka navedenih u javnim ispravama - zapisniku o očevidu i zapisniku o ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 7. st. 17. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, cijeneći utvrđenu koncentraciju alkohola, zaključio da je tuženik izgubio prava iz ugovora o kasko osiguranju vozila, samom činjenicom da je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola.

 

13. Obzirom da je prvostupanjski sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje prometno-tehničkog vještaka, utvrdio da je do izlijetanja vozila tuženika izvan desnog ruba kolnika došlo zbog početne destabilizacije vozila uslijed blagog zaokretanja upravljačem u desno od strane tuženika, što isključuje pritom postojanje izvanredne opasnosti na kolniku, te zaključuje da je tuženik u vrijeme predmetne prometne nesreće upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad granice propisane Uvjetima od 0,5 g/kg (čl. 7. st. 17. Uvjeta), koja alkoholiziranost je utjecala na njegove vozačke sposobnosti i u uzročnoj je vezi s nastankom štetnog događaja, i prema ocjeni ovog suda, tuženik tijekom postupka ni na koji način nije dokazao da štetni događaj nije u uzročnoj vezi s činjenicom da je on u trenutku prometne nesreće bio pod utjecajem alkohola, a teret dokaza u tom slučaju je upravo na tuženiku, pa stoga žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani.

 

14. Prvostupanjski sud je, stoga, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 963. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, te ovakvu primjenu materijalnog prava prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud kao pravilnu.

 

15. Pravilnom i zakonitom ovaj sud ocjenjuje i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke presude, a koju odluku tuženik osporava samo vezano za osporavanje pravilnosti odluke o glavnoj stvari, obzirom ih je prvostupanjski sud donio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosudivši tužiteljici trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i trošak sudskih pristojbi.

 

16. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

 

U Varaždinu, 26. listopada 2023.