Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-239/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 23. listopada 2024., u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom Sanjom Hajnal, odvjetnikom u Osijeku, te zamjenikom punomoćnika tuženika Zvonimirom Kalember Skoko, odvjetnikom u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o. u Zagrebu, a koja presuda je donesena i objavljena 31. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu pod brojem 3205206890, kreditna partija 7102823206, od dana 29. srpnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca, pod brojem:

OU-1367/2005, dana 01. kolovoza 2005. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti od 53.500,00 CHF (slovima: pedesettritisućepetstotina i 00/100) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke".

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu pod brojem 3205206890, kreditna partija 7102823206, od dana 29. srpnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca, pod brojem:

OU-1367/2005, dana 01. kolovoza 2005. godine, koji glasi:" od 53.500,00 CHF (slovima: pedesettritisućepetstotina i 00/100) ", te "sve u kunskoj protuvrijednosti, na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu pod brojem 3205206890, kreditna partija 7102823206, od dana 29. srpnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca, pod brojem:

OU-1367/2005, dana 1. kolovoza 2005. godine, koji glasi:" u kunskoj protuvrijednosti 268,22 CHF (slovima: dvjestošezdesetosam i 22/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, tužitelju CŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne ugovorne odredbe, kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak isplatiti iznos od 9.285,67 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31.prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2025., a koje teku:

-2,69 eura od 15. listopada 2005. do isplate,

-3,63 eura od 15. studenog 2005. do isplate,

- 4,20 eura od 15. prosinca 2005. do isplate,

-3,33 eura od 15. siječnja 2006. do isplate,

-0,81 eura od 15. veljače 2006. do isplate,

-0,44 eura od 15. svibnja 2006. do isplate,

-1,67 eura od 15. studenog 2008. do ispate,

-12,01 eura od 15. siječnja 2009. do isplate,

-12,18 eura od 15. veljače 2009. do isplate,

-6,43 eura od 18. ožujka 2009. do isplate,

-7,93 eura od 15. travnja 2009. do isplate,

-8,18 eura od 15. svibnja 2009. do isplate,

-4,99 eura od 16. lipnja 2009. do isplate,

-6,09 eura od 20. srpnja 2009. do isplate,

-5,00 eura od 19. kolovoza 2009. do isplate,

-7,23 eura od 15. rujna 2009. do isplate,

-4,97 eura od 16. listopada 2009. do isplate,

-9,39 eura od 17. studenog 2009. do isplate,

-6,00 eura od 15. prosinca 2009. do isplate,

-10,69 eura od 15. siječnja 2010. do isplate,

-13,71 eura od 15. veljače 2010. do isplate,

-13,06 eura od 15. ožujka 2010. do isplate,

-15,17 eura od 19. travnja 2010. do isplate,

-21,55 eura od 17. svibnja 2010. do isplate,

-22,73 eura od 15. lipnja 2010. do isplate,

-29,19 eura od 15. srpnja 2010. do isplate,

-33,18 eura od 20. kolovoza 2010. do isplate,

-41,21 eura od 15. rujna 2010. do isplate,

-34,56 eura od 15. listopada 2010. do isplate,

-36,37 eura od 15. studenog 2010. do isplate,

-44,84 eura od 15. prosinca 2010. do isplate,

-45,59 eura od 17. siječnja 2011. do isplate,

-42,58 eura od 15. veljače 2011. do isplate,

-47,67 eura od 17. ožujka 2011. do isplate,

-44,50 eura od 15. travnja 2011. do isplate,

-50,07 eura od 15. svibnja 2011. do isplate,

-61,90 eura od 15. lipnja 2011. do isplate,

-75,36 eura od 15. srpnja 2011. do isplate,

-88,02 eura od 15. kolovoza 2011. do isplate,

-65,34 eura od 15. rujna 2011. do isplate,

-57,71 eura od 15. listopada 2011. do isplate,

-58,22 eura od 15. studenog 2011. do isplate,

-59,27 eura od 15. prosinca 2011. do isplate,

-65,85 eura od 15. siječnja 2012. do isplate,

-67,83 eura od 15. veljače 2012. do isplate,

-65,68 eura od 15. ožujka 2012. do isplate,

-65,35 eura od 16. travnja 2012. do isplate,

-66,45 eura od 15. svibnja 2012. do isplate,

-68,34 eura od 15. lipnja 2012. do isplate,

-65,97 eura od 15. srpnja 2012. do isplate,

-65,32 eura od 15. kolovoza 2012. do isplate,

-59,91 eura od 15. rujna 2012. do isplate,

-64,52 eura od 15. listopada 2012. do isplate,

-66,85 eura od 15. studenog 2012. do isplate,

-65,30 eura od 15. prosinca 2012. do isplate,

-63,44 eura od 15. siječnja 2013. do isplate,

-63,02 eura od 18. veljače 2013. do isplate,

-65,20 eura od 1. ožujka 2013. do isplate,

-65,94 eura od 1. travnja 2013. do isplate,

-64,49 eura od 1. svibnja 2013. do isplate,

-60,18 eura od 1. lipnja 2013. do isplate,

-57,50 eura od 1. srpnja 2013. do isplate,

-59,88 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate,

-61,51 eura od 1. rujna 2013. do isplate,

-65,68 eura od 1. listopada 2013. do isplate,

-63,38 eura od 1. studenog 2013. do isplate,

-64,41 eura od 1. prosinca 2013. do isplate,

-65,25 eura od 1. siječnja 2014. do isplate,

-51,78 eura od 1. veljače 2014. do isplate,

-53,08 eura od 1. ožujka 2014. do isplate,

-52,41 eura od 1. travnja 2014. do isplate,

-51,11 eura od 1. svibnja 2014. do isplate,

-50,53 eura od 1. lipnja 2014. do isplate,

-50,79 eura od 1. srpnja 2014. do isplate,

-52,42 eura od 1. kolovoza 2014. do isplate,

-54,09 eura od 1. rujna 2014. do isplate,

-53,94 eura od 1. listopada 2014. do isplate,

-54,78 eura od 1. studenog 2014. do isplate,

-55,99 eura od 1. prosinca 2014. do isplate,

-55,50 eura od 1. siječnja 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. veljače 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. ožujka 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. travnja 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. svibnja 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. lipnja 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. srpnja 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. kolovoza 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. rujna 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. listopada 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. studenog 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. prosinca 2015. do isplate,

-56,18 eura od 1. siječnja 2016. do isplate,

-72,77 eura od 1. veljače 2016. do isplate,

-75,82 eura od 1. ožujka 2016. do isplate,

-72,02 eura od 1. travnja 2016. do isplate,

-70,37 eura od 1. svibnja 2016. do isplate,

-68,87 eura od 1. lipnja 2016. do isplate,

-73,52 eura od 1. srpnja 2016. do isplate,

-72,82 eura od 1. kolovoza 2016. do isplate,

-70,45 eura od 1. rujna 2016. do isplate,

-73,28 eura od 1. listopada 2016. do isplate,

-73,87 eura od 1. studenog 2016. do isplate,

-75,44 eura od 1. prosinca 2016. do isplate,

-77,38 eura od 1. siječnja 2017. do isplate,

-76,68 eura od 1. veljače 2017. do isplate,

-75,48 eura od 1. ožujka 2017. do isplate,

-75,18 eura od 1. travnja 2017. do isplate,

-72,73 eura od 1. svibnja 2017. do isplate,

-69,96 eura od 1. lipnja 2017. do isplate,

-68,88 eura od 1. srpnja 2017. do isplate,

-60,13 eura od 1. kolovoza 2017. do isplate,

-58,49 eura od 1. rujna 2017. do isplate,

-61,28 eura od 1. listopada 2017. do isplate,

-58,77 eura od 1. studenog 2017. do isplate,

-58,83 eura od 1. prosinca 2017. do isplate,

-57,55 eura od 1. siječnja 2018. do isplate,

-56,22 eura od 1. veljače 2018. do isplate,

-58,61 eura od 1. ožujka 2018. do isplate,

-54,03 eura od 1. travnja 2018. do isplate,

-49,74 eura od 1. svibnja 2018. do isplate,

-57,41 eura od 1. lipnja 2018. do isplate,

-55,90 eura od 1. srpnja 2018. do isplate,

-55,77 eura od 1. kolovoza 2018. do isplate,

-62,64 eura od 1. rujna 2018. do isplate,

-62,03 eura od 1. listopada 2018. do isplate,

-60,32 eura od 1. studenog 2018. do isplate,

-61,08 eura od 1. prosinca 2018. do isplate,

-62,35 eura od 1. siječnja 2019. do isplate,

-60,18 eura od 1. veljače 2019. do isplate,

-61,27 eura od 1. ožujka 2019. do isplate,

-64,41 eura od 1. travnja 2019. do isplate,

-59,47 eura od 1. svibnja 2019. do isplate,

-63,89 eura od 1. lipnja 2019. do isplate,

-65,06 eura od 1. srpnja 2019. do isplate,

-65,60 eura od 1. kolovoza 2019. do isplate,

-68,85 eura od 1. rujna 2019. do isplate,

-70,19 eura od 1. listopada 2019. do isplate,

-68,80 eura od 1. studenog 2019. do isplate,

-68,41 eura od 1. prosinca 2019. do isplate,

-71,77 eura od 1. siječnja 2020. do isplate,

-74,78 eura od 1. veljače 2020. do isplate,

-76,62 eura od 1. ožujka 2020. do isplate,

-82,68 eura od 1. travnja 2020. do isplate,

-81,38 eura od 1. svibnja 2020. do isplate,

-79,07 eura od 1. lipnja 2020. do isplate,

-79,16 eura od 1. srpnja 2020. do isplate,

-74,72 eura od 1. kolovoza 2020. do isplate,

-75,48 eura od 1. rujna 2020. do isplate,

-75,65 eura od 1. listopada 2020. do isplate,

-78,85 eura od 1. studenog 2020. do isplate,

-75,46 eura od 1. prosinca 2020. do isplate,

-75,27 eura od 1. siječnja 2021. do isplate,

-76,56 eura od 1. veljače 2021. do isplate,

-73,27 eura od 1. ožujka 2021. do isplate,

-70,98 eura od 1. travnja 2021. do isplate,

-72,03 eura od 1. svibnja 2021. do isplate,

-71,31 eura od 1. lipnja 2021. do isplate,

-70,60 eura od 1. srpnja 2021. do isplate,

-75,19 eura od 1. kolovoza 2021. do isplate,

-73,92 eura od 1. rujna 2020. d1 isplate,

-73,24 eura od 1. listopada 2021. do isplate,

-78,64 eura od 1. studenog 2021. do isplate,

-83,26 eura od 1. prosinca 2021. do isplate,

-85,39 eura od 1. siječnja 2022. do isplate,

-83,64 eura od 1. veljače 2022. do isplate,

-86,10 eura od 1. ožujka 2022. do isplate,

-88,55 eura od 1. travnja 2022. do isplate,

-88,72 eura od 1. svibnja 2022. do isplate,

-86,66 eura od 1. lipnja 2022. do isplate,

-93,66 eura od 1. srpnja 2022. do isplate,

-100,07 eura od 1. kolovoza 2022. do isplate,

-98,66 eura od 1. rujna 2022. do isplate,

-104,33 eura od 1. listopada 2022. do isplate,

-95,16 eura od 1. studenog 2022. do isplate,

-98,31 eura od 1. prosinca 2022. do isplate,

-97,61 eura od 1. siječnja 2023. do isplate,

-92,98 eura od 1. veljače 2023. do isplate,

-95,08 eura od 1. ožujka 2023. do isplate,

-94,55 eura od 1. travnja 2023. do isplate,

-97,81 eura od 1. svibnja 2023. do isplate, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, tužitelju CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.265,45 eura (slovima: dvijetisućedvijestošezdesetpeteurai četrdesetpetcenti) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 31. prosinca 2025. kao dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku 15 dana, dok se tužitelj odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 2.390,45 eur.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva kako je to učinio tužitelj svojim podneskom od 16. listopada 2024. (list 171 do 178 spisa),

II. Utvrđuje se da je podneskom od 12. studenog 2025. (list 234 do 240 spisa) tužitelj povukao kondemnatorni tužbeni zahtjev tako da umjesto iznosa od 10.527.06 EUR sada potražuje iznos od 6.630,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom 29. srpnja 2005., sklopio Ugovor o kreditu broj: 3205206890, kreditna partija: 7102823206, kojim se tuženik obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 53.500,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se korisnik kredita navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Da se tužitelj također navedenim Ugovorom obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je korisniku kredita uručen po isplati kredita. Iako je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći, što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je pretpostavio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezanog uz valutu CHF, porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu.Također je nesporna činjenica, da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i prvotužena Zagrebačka banka d.d., "u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Da je zaključak Trgovačkog suda u Zagrebu, što je pravomoćno i potvrđeno da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, odnosno tuženik ovdje tužitelju nije ukazao na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovao uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora tužitelju je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirao tuženik. Dakle, tužitelj od tuženika nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), zbog čega se u ovom slučaju radi se o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tuženika. Upravo iz navedenih razloga, jasno je da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tj. odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine broj: 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Uzevši u obzir sve navode iznesene u tužbi, te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku u onim anuitetima, koju je zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na tečaj koji je važio na dan puštanja kredita. Uslijed navedenih promjena tuženik je, primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužiteljice neosnovano stekao ukupni iznos od 9.262,72 €/69.789,67 kn. Slijedom navedenog tužitelj predlaže naslovnom sudu nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 1., dio odredbe čl. 2. i dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju na ime preplate vezane za ništetne odredbe naprijed navedenih članaka (o valutnoj klauzuli) isplati ukupan iznos od 9.262,72 eura/69.789,67 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa preplate do isplate, te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanim i to se protivio kako pravnoj osnovi, tako i visini, te činjenicama i razlozima kojima tužitelj obrazlaže svoju tužbu u ovom sporu. U pogledu zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule tuženik smatra da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom i da je to jasno navedeno u čl. 1. ugovora, odnosno da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, te da ne može postati ništetnom samo zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Naknadno je još tijekom postupka tuženik isticao i prigovor da je sukladno donesenoj presudi Suda Europske unije broj C-81/19, od 9. srpnja 2020., otpao kako deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule, a sve to iz razloga jer je u istoj presudi izraženo shvaćanje da kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, da je ona obuhvaćena isključenjem predviđenim u čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. S obzirom da je po tuženiku nesporno da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, to je onda po njemu isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu. Isto tako po tuženiku nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu odnosno redovna kamata koja je ugovorena na početnih 4,50% godišnje i kao takva ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Pri tome se tuženik još poziva i obrazlaže da banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, odnosno da nije imala razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, te da je prilikom sklapanja ugovora banka korisniku kredita pružila sve potrebne informacije. Upravo iz tog razloga tuženik smatra da je u svakom konkretnom slučaju nužno utvrditi da li je tuženik informirao tužitelja o svim njemu dostupnim i poznatim informacijama i to kako u pogledu kretanja budućeg tečaja CHF u odnosu na kunu, tako i u odnosu na kretanje kamatnih stopa, iz kojeg razloga je predlagao da se na iste okolnosti sasluša osobni bankar. Tuženik je osporavao svojstvo potrošačkog ugovora kreditu koji je predmet spora smatrajući da je teret dokaza u pogledu istog na tužitelju, odnosno da je prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Nadalje, tuženik je isticao i prigovor zastare smatrajući kako tužba u sporu radi kolektivne zaštite potrošača nije prekinula tijek zastarnog roka i to iz razloga jer tužitelj nije sudjelovao u tom postupcima, pa čak niti kao umješač, i da tužba treće osobe niti na koji način nije mogla prekinuti tijek zastare navodnih tražbina tužitelja, pa makar da se radilo i o kolektivnoj tužbi. Pored svih naprijed navedenih prigovora tuženik je još osporavao i aktivnu legitimaciju tužiteljica i to iz razloga jer se uplate iz prometa po računu ne mogu dovesti u vezu sa tužiteljem. Tuženik je osporavao i osnovu i tijek zateznih kamata smatrajući da se on nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2005., pa čak i ukoliko bi tuženik trebao vratiti tužiteljici navodno stečeno bez osnove, tada bi eventualno zatezne kamate mogle početi teći tek od podnošenja tužbe u ovom predmetu.

3. Budući da tužbeni zahtjevi glase na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe i isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a tužitelj je vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 9.262,72 EUR, tuženik se protivio ovako navedenoj vrijednosti predmeta spora, navodeći da je tužitelj kao vrijednost predmeta spora označio samo vrijednost kondemnatornog zahtjeva, a ne i deklaratornog, a sud je propustio utvrditi vrijednost predmeta spora, pa se sukladno članku 40. stavku 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: ZPP) smatra da vrijednost predmeta spora iznosi 6.630,00 EUR.

5. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 16. listopada 2024. (list 171 do 178 spisa) uskladio tužbeni zahtjev sa navedenim vještačenjem i specificirao i postavio isti na način da istim na ime kondemnatornog tužbenog zahtjeva umjesto prvobitnog iznosa od 9.262,72 EUR potražuje iznos od 10.527,06 EUR, a tuženik se i dalje protivio pravnoj osnovi kojom tužitelj disponira u ovome predmetu.

6. Budući da je tužitelj u tužbi postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 9.262,72 EUR, a podneskom od 16. listopada 2024. tražio je isplatu ukupnog iznosa od 10.527,06 EUR, taj podnesak se smatra povećanjem tužbe, a kojem se tuženik nije izričito protivio.

7. Prema izmijenjenoj odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, a koja se primjenjuje u ovom postupku temeljem odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, iznimno od odredbe iz čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nesporno je u ovom postupku da je tužitelj najprije podnesenom tužbom kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu ukupnog novčanog iznosa 9.262,72 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a koju visinu tužbenog zahtjeva je postavio temeljem samoinicijativno izrađenog izračuna preplaćenih iznosa po zaključenom ugovoru o kreditu, a koji izračun tuženik nije prihvatio zbog čega se u ovom postupku i provodilo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku temeljem čijeg izračuna je tužitelj i povisio tj. preinačio tužbeni zahtjev. Ovakvu preinaku tužbenog zahtjev sud je prihvatio upravo pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno iz razloga, jer je nesporno da tužitelj nije raspolagao sa dovoljno stručnog znanja da bi mogao točno specificirati tužbeni zahtjev radi čega je i provođeno odgovarajuće vještačenje u ovom postupku, te je stoga i odlučeno kao u točki I. izreke rješenja, a identičan stav u pogledu takve preinake tužbenog zahtjeva izražen je i u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

8. Podneskom od 12. studenog 2025. (list 234 do 240 spisa), a nakon provedenog dopunskog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev vezan za preplaćeni iznos temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tako da umjesto ukupnog iznosa preplate od 10.527,06 EUR, sada potražuje ukupni iznos od 9.285,67 EUR. Ovaj podnesak čini smanjenje tužbenog zahtjeva, budući da je tužitelj tužbom na ime ukupne preplate po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potraživao ukupni iznos od 10.527,06 EUR, dok podneskom od 12. studenog 2025. potražuje ukupni iznos od 9.285,67 EUR. Podnesak od 12. studenog 2025 se smatra djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva, kojem se tuženik nije izričito protivio, pa je sukladno čl. 193. st.2. ZPP odlučeno kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.

7. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: spis Općinskog suda u Vinkovcima P-20/2019, ugovor o namjenskom kreditu od 29. srpnja 2005. s lista 10 do 15 spisa, otplatni plan s lista 16 do 20 spisa, pregled promjena kamatnih stopa s lista 21 spisa, promet po kreditu s lista 22 do 40 spisa, otplatni plan s lista 41 do 52 spisa, dokaz sa lista 66 do 99 spisa, novinske članke s listova 100 do 103 spisa, dokaz – odabir valute s lista 104 spisa, novinski članak s lista 105 te saslušanjem tužitelja kao stranke, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Mati Ivanović, te dopunskim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po navedenom vještaku, a sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka UŠ, osobnog bankar tuženika budući je tuženik odustao od izvođenja ovog dokaznog prijedloga, dok drugih dokaza nije bilo.

9. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je konačno postavljeni tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

10. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: 3205206890 od 29. srpnja 2005. nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 53.500,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za valutu ugovora na dan isplate kredita, te da je kredit zaključen na rok otplate od 30 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora iznosila 4,50% godišnje, s tim da da se ista kamatna stopa može mijenjala, kao i visina anuiteta.

11. Nesporno je nadalje, i to uvidom u prvotni otplatni plan po zaključenom ugovoru o kreditu (list 16 do 20 spisa) da je kod primjene početno ugovorene kamatne stope od 4,50% godišnje i iznosa tečaja CHF u odnosu na kunu, a koji je na dan isplate kredita iznosio 4,679202 kn, otplatni anuitet po tako zaključenom ugovoru o kreditu trebao svakomjesečno iznositi 268,22 CHF, odnosno 1.255,06 kuna.

12. Nadalje, nesporno je utvrđeno da se tijekom razdoblja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala, tako da je sa početnih 4,50% godišnje u jednom razdoblju ista iznosila čak 6,30% godišnje.

13. Uvidom u otplatni plan nakon svake izmjene kamatne stope i nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka nesporno je utvrđeno da je u jednom razdoblju u periodu od 1. kolovoza 2009. otplatni anuitet umjesto početnoga anuiteta od 268,22 CHF zbog povišenja kamatnih stopa iznosio i 326,88 CHF.

14. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

15. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019.

17. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 1.,2. i 7., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

18. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, te da li je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

19. Sporno je da li su ništetne odredbe članka 1.,2. i 7. Ugovora o kreditu, te da li tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli.

20. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije sa tuženikom zaključio potrošački ugovor i da se stoga isti ne može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

21. Tužitelj je dokazao i status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljem zaključio potrošački ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

22. Ovo iz razloga, jer prema odredbi čl. 5. st. 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 97/03) i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

23. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu, a i iz iskaza samog tužitelja, nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba, koji je tada bio zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova, te nije bio vlasnik obrta, OPG-a, niti vlasnik trgovačkog društva, niti se bavio bilo kakvim samostalnim ili slobodnim zanimanjem, da je kredit podignut kao stambeni kredit za izgradnju obiteljske kuće, a što proizlazi iz čl. 6. Ugovora o kreditu. Dakle, iz samih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

24. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 25. travnja 2005.

25. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

26. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

27. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

28. Analizirajući spornu odredbu članka 1. 2. i 7. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

29. Ovo stoga, jer je odredba o valutnoj klauzuli kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi Ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

30. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

31. Ovakvo formuliranom odredbom tužitelj je kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

32. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 7. i 1. i 2. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

33. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

34. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, odnosno nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

35. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 141/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

36. Neosnovano se tuženik poziva da je donošenjem presude Suda Europske unije u predmetu broj C-81/19 otpao razlog za utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule iz predmetnog ugovora o kreditu, a sve to iz razloga jer je o ništetnosti valutne klauzule konačan stav izražen prije svega u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18, od 3. rujna 2019., a koja je bila predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske od niza poslovnih banaka koje su kao tuženici sudjelovali povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, te je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj U- III/4150/19, od 3. veljače 2021., odbio podnesene ustavne tužbe protiv naprijed navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke Ustavnog suda je u obvezi poštovati i ovaj sud.

37. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 1., 2. i 7. gdje se tužitelj obvezuje otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima, i u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

38. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

39. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019.

40. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe protiv presude poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

41. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: Zakona o obveznim odnosima) proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljem odredbi Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim.

42. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću.

43. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da su korisnik kredita i tuženik temeljem ugovora o kreditu ugovorili iznos kredita od 53.500,00 CHF na rok otplate od 30 godina uz kamatnu stopu od 4,50% godišnje i na način da je ista kamatna stopa promjenjiva, te da se kod isplate kredita kao i kod otplate kredita primjenjivao srednji tečaj HNB-a za valutu CHF, a da je tijekom razdoblja otplate kredita tuženik u sedam navrata mijenjao i visinu kamatne stope svojom odlukom, te da je kod svake promjene visina kamatne stope izračunavao i novu visinu anuiteta, te je vještak sukladno nalogu za vještačenje utvrdio da razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnove valutne klauzule u odnosu na prvotni tečaj CHF iznosi 10.527,06 EUR, s tim da je vještak utvrdio i postojanje tzv. "negativnih razlika" (kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog) u iznosu od -179,93 EUR, te je napravio izračun na način da je tzv. "pozitivne razlike" (kada je tečaj CHF bio viši od ugovorenog) umanjio za tzv. "negativne razlike", te je utvrdio da tako umanjeni izračun iznosi 10.347,13 EUR.

44. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je podneskom od 16. listopada 2024. (list 171 do 178 spisa) i specificirao tužbeni zahtjev na način da je od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 10.527,00 eura na ime preplate zbog ugovorene valutne klauzule i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

45. Tuženik se nije posebno očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, nije imao prigovora na matematički izračun, ali na raspravnom ročištu od 23. listopada 2024. (list 179 do 184 spisa) naveo je da smatra da je vještak trebao uzeti u obzir i nalaz i mišljenje iz parničnog predmeta koji se vodio kod Općinskog suda u Vinkovcima pod poslovnim brojem P-20/2019 u kojem je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja ništetnim odredbe o kamatnoj stopi, te isplate temeljem tako ništetnih odredbi, budući da smatra da ako sud ne uzme u obzir navedeni parnični spis postoji mogućnost da bi se tečajna razlika obračunavala u korist tužitelja dva puta, te predložio pribavu navedenog spisa i dopunu vještačenja u tom smislu.

46. Očitujući se na ovu primjedbu financijsko-knjigovodstveni vještak Mato Ivanović na raspravnom ročištu od 23. listopada 2024 (list 181 spisa) naveo je da bi ova primjedba tuženika mogla utjecati u smislu da bi vještak ukoliko uzme u obzir izračun iz spisa poslovni broj P-20/2019 došao do drugačijeg izračuna, te da je vještak imao navedeni spis on bi isto uzeo u obzir i ovisno o potrebi, odnosno dokumentaciji iz navedenog spisa bi možda dobio drugačiji rezultat nego što je to dobio vještačenjem.

47. Kako bi se i matematički provjerio prigovor tuženika sud je odredio dopunsko financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je naložio vještaku da u već uračunatu utvrđenu razliku preplate temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a koja razlika je utvrđena nalazim i mišljenjem vještaka od 22. ožujka 2024. uzme u obzir i izračune iz spisa Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-20/2019, ukoliko vještak smatra da je to potrebno uzeti u obzir.

48. Nakon što je vještak izvršio uvid u spis poslovni broj P-20/2019 sukladno nalogu suda za vještačenje utvrdio je razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnove valutne klauzule u odnosu na prvotni tečaj CHF iznosi 9.285,67 EUR, s tim da je vještak utvrdio i postojanje tzv. "negativnih razlika" (kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog) u iznosu od -370,16 EUR, te je napravio izračun na način da je tzv. "pozitivne razlike" (kada je tečaj CHF bio viši od ugovorenog) umanjio za tzv. "negativne razlike", te je utvrdio da tako umanjeni izračun iznosi 8.915,51 EUR.

49. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka parnične stranke nisu imale primjedbi, a tužitelj je u skladu s istim specificirao i konačno postavio tužbeni zahtjev na način da istim potražuje preplatu u ukupnom iznosu od 9.285,67 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose, a sve na način kako je to pobliže navedeno u točki IV. izreke ove presude.

50. Kako parnične stranke nisu imale primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje vještaka, a vještak je dopunom nalaza i mišljenja otklonio primjedbu tuženika na njegov osnovni nalaz i mišljenje od 22. ožujka 2024., sud je osnovni nalaz i mišljenje, kao i dopunski nalaz i mišljenje prihvatio kao stručan i objektivan i sačinjen prema pravilima struke.

51. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 12. studenog 2025. (list 233 do 240 spisa) uskladio tužbeni zahtjev sa navedenim vještačenjem i specificirao i postavio isti na način kako je to pobliže navedeno u točki IV. izreke ove presude, a tuženik se i dalje protivio pravnoj osnovi kojom tužitelj disponira u ovome predmetu.

52. Obzirom na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu i bez obzira što tuženik nije istaknuo prigovor zastare na povećani dio tužbenog zahtjeva, za napomenuti je da nema zastare povećanog dijela tužbenog zahtjeva u slučaju kada je tužitelj pravovremeno podnio tužbu, pa je tijekom postupka povisio tužbeni zahtjev. U pogledu zastare, takav povećani dio tužbenog zahtjeva dijeli isti ishod kao i prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, a kako prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari, u zastari nije, ni povećani dio tužbenog zahtjeva.

53. Kako je u ovom postupku nesporno da je utvrđena ništetnom odredba o ugovaranja valutne klauzule, te da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog takvog načina ugovaranja valutne klauzule tužitelj izvršio preplatu u iznosu od 9.285,67 EUR, to je stoga tuženik u obvezi temeljem pravila o stjecanju bez osnove da tužitelju vrati tako utvrđeni određeni novčani iznos temeljem ništetne odredbe.

54. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

55. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

56. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, te se taj dio odredbe ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

57. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci poslovni broj Rev-2245/2017, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 388. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018.

58. Kako je tužbeni zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli podnesen 24. svibnja 2023., dakle prije isteka roka od 14. lipnja 2023., to proizlazi da nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

59. Neosnovan je i prigovor tuženika u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, odnosno da bi iste kamate mogle teći tek od podnošenja zahtjeva za isplatu a ne od dana izvršenog plaćanja i to iz razloga jer je u kolektivnom sporu gdje su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatnih stopa i valutna klauzula, utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tuženika, a što ga onda čini i nepoštenim stjecateljem, te stoga tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana stjecanja od strane tuženika.

60. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio, a kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja u vrijeme korištenja kredita.

61. Činjenica je da je tuženik istakao prigovor radi prijeboja i potraživao isplatu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik ističe prigovor radi prijeboja kao zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni. Ovdje je potrebno dodati da ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Unatoč istaknutom prigovoru radi prijeboja, potrebno je napomenuti da tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

62. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate vezano za odredbe o valutnoj klauzuli iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio, kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni, te da se iz njegovog mišljena mogu utvrditi i "pozitivne razlike" i "negativne razlike".

63. Činjenica je da tužitelj nije potraživao samo tzv. "pozitivne razlike", nego da je iste iznose umanjio za tzv. "negativne razlike".

64. U ovom predmetu tuženik, ne postavlja zahtjev za isplatu, protutužbeni zahtjev ili prigovor prijeboja vezano za tzv. negativne razlike, niti prigovora visini tražbine, niti ističe prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog što je egzistiralo u vrijeme zaključena ugovora stoga i kada je kamata bila niža od početno ugovorene.

65. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022- 2 od 8. ožujka 2023. pravni stav je da bi valjalo bi umanjiti tzv. pozitivne razlike za tzv. negativne razlike i stoga odbiti tužitelja koji je potraživao samo pozitivne razlike, jer nije pravilno pravno shvaćanje da tuženik svoje pravo može ostvariti samo, ako istakne zahtjev za isplatu, protutužbeni zahtjev ili prigovor prijeboja, nego da je dovoljno da tuženik u toj situaciji prigovori visini tražbine, ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja od onoga koji je egzistirao u vrijeme zaključenja ugovora, a analogno tome i kada je kamata bila niža od početno ugovorene, a prema kojima je utvrđena u postupku obveza tuženika, jer tuženik ne potražuje te iznose, već smatra da te iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog, nije niti primio, pa nije, niti u obvezi vratiti ti ih kao posljedicu ništetnosti, te da zato valja umanjiti tzv. pozitivne razlike na ime tečaja CHF ( analogno i na ime promjene kamatne stope) za tzv. negativne razlike.

66. Iako iz odluke Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, no unatoč tome poštujući stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci poslovni broj U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022. da okolnost obavještavanja tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, saslušan je tužitelj kao stranka, a na okolnost informiranosti tužitelja od strane tuženika u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu.

67. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj naveo da mu od tuženika nije nitko ništa konkretno tumačio vezano za znanje za značenje valutne klauzule i samu valutnu klauzulu, kao i da tužitelj nije imao vlastito poimanje značenja valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen unaprijed od strane tuženika, te da na isti nije mogao stavljati primjedbe, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

68. Iz prometa po kreditu sa lista 22 nije vidljivo tko je vršio uplate po spornom kreditu, no tužitelj je kao korisnik kredita i potrošač ovlašten zahtijevati isplatu preplate temeljem ništenih odredbi o valutnoj klauzuli, pa je stoga prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan.

69. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; u daljnjem tekstu: Odvjetničke tarife).

70. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati su kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Odvjetničke tarife, trošak zastupanja na 4 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife (od 22 veljače 2024., 23. listopada 2024., 3. travnja 2025. i 19. studeni 2025.), te trošak sastava 2 obrazložena podneska (od 16. listopada 2024., i 12. studeni 2025.), te sastava prigovora protiv rješenja o nalogu za plaćanje sudske pristojbe, svaka radnja po 100 bodova, što ukupno iznosi 800 bodova, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 200 bodova, što ukupno iznosi 1000 bodova, a što preračunato u eure iznosi 2.000,00 eura.

71. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog vještačenja u zatraženom iznosu od 265,45 eura, tako da je tužitelju na ime ukupnog troška priznat iznos od 2.265,45 eura.

72. Temeljem čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

73. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

74. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e- oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa čl. 155. st. 2. Zakona o parničnom postupku i odredbom Tbr. 9. toč. 3. Odvjetničke tarife na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju Odvjetničke tarife naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

U Županji 31. prosinca 2025.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Sanji Hajnal, odvjetniku u Osijeku,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija d.o.o. u Zagrebu.