REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-101/2023-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica dr.sc. Ana Holjar, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika 1. GRAD PULA - POLA, OIB 79517841355, Forum 1, Pula i 2. NJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene 24. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnice tužitelja IJ, odvjetničkog vježbenika u Rijeci te punomoćnika I. tuženika HJ i II. tuženice, **.**.2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj BJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], stekao vlasništvo na dijelu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sve prema Skici sudskog vještaka geodetskog-mjerničke struke, a koji dio nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] omogućava redovitu uporabu nekretnine stana u njegovom samovlasništvu upisanog u knjizi položenih ugovora Općinskog suda u Puli, Zemljišnoknjižnog odjela u Puli, [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina u naravi predstavlja stan u prizemlju na adresu [adresa], koji se sastoji od sobe, kuhinje, nužnika, predsoblja i hodnika, ukupne površine od 36,46 m2, što su mu tuženici dućni priznati i izdati valjanu ispravu podobnu za prijenos vlasništva sa imena tuženika na ime tužitelja u roku od 15 dana, jer će se u protivnom takvu izjavu zamijeniti ova presuda.

II. Nalaže se tuženicima da tužitelju u roku od 8 dana naknade prouzročeni parnični trošak zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbama članka 29. Zakona o obveznim odnosima koje na dosuđeni parnični trošak teče počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate."

II. Nalaže se tužitelju BJ, OIB [osobni identifikacijski broj] da tuženici NJ, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.575,00 eura u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj upisan kao samovlasnik nekretnine upisane u Knjizi položenih ugovora Općinskog suda u Puli, Zemljišnoknjižni odjel Pula, [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnine u naravi predstavlja stan u prizemlju na adresi [adresa], koji se stan sastoji od sobe, kuhinje, nužnika, predsoblja i hodnika, ukupne površine od 36,46 m2, a koji se stan nalazi u zgradi sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nadalje, PJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], dolazi upisan kao samovlasnik nekretnine upisane u Knjizi položenih ugovora Općinskog suda u Puli, Zemljišnoknjižnog odjela u Puli, [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina u naravi predstavlja stan na I. katu koji se sastoji od 4 sobe, kuhinje, kupaonice i WC-a, predsoblja i hodika, ukupne površine 97,78 m2, a koji se stan nalazi u zgradi sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Također, NJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], dolazi upisana kao samovlasnica nekretnine upisane u Knjizi položenih ugovora Općinskog suda u Puli, Zemljišnoknjižnog odjela u Pulu, u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina u naravi predstavlja stan u prizemlju koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, nužnika i predsoblja, ukupne površine 55,47 m2, a koji se stan nalazi u zgradi sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Međutim, zgrade u kojima se nalaze nekretnine odnosno stanovi tužitelja, PJ i NJ ne čine jedinstvenu građevinsku cjelinu. Da je tome tako proizlazi iz KPU iz kojih je vidljivo da su predmetne zgrade na adresi [adresa] odnosno na adresi [adresa] i [adresa], sve u Puli, no u naravi je zgrada u kojoj se nalaze stanovi drugotuženika i trećetuženika smještena na adresi [adresa]. Ističe da je tužitelj stekao pravo vlasništva stana iz točke I ove tužbe temeljem Ugovora o kupoprodaji od 19. kolovoza 2005. i to od prodavatelja TJ, koji je predmetni stan stekao na temelju Ugovora o prodaji od 22. kolovoza 1994. od prodavatelja Općine Pula. Nadalje se ističe da je drugotuženik PJ kao kupac stekao stan iz točke I. tužbe temeljem Ugovora o prodaji stana od 23. studenog 1993. od prodavatelja Općine Pula, dok je NJ kao daroprimateljica stekla pravo vlasništva stana iz točke I. ove tužbe temeljem Ugovora o darovanju od 12. prosinca 2012. od darovatelja EJ, [adresa], J. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

1.1. Tužitelj je 31. listopada 2005. nadležnom Uredu državne uprave u Istarskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko — pravne poslove, Odsjek za prostorno uređenje podnio Zahtjev za određivanjem zemljišta nužnog za redovnu uporabu postojeće građevine, temeljem članak 43.a. Zakona o prostornom uređenju (NN 30/94, 68/98, 61/00, 32/02, 100/04), a u cilju određivanja nužne okućnice zgrade u kojoj se nalazi stan tužitelja i to na način da se omogući odvajanje okućnice i zemljišta pripadajućeg zgradi [adresa], od onog pripadajućeg zgradi [adresa]. Rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko — pravne poslove, Odsjek za prostorno uređenje, pod klasa: UP/I — 350-05/05-03/386 ur.broj: 2163-04-02-06-2 od 3. kolovoza 2006. utvrđeno je da zemljište nužno za redovnu uporabu postojeće stambene građevine sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čuv. dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], protiv kojeg je tužitelj podnio žalbu, povodom koje je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva pod klasa:

UP-II-350-05/07-06/16 ur. broj: 531-04-1-07- 2 od 25. svibnja 2007. poništeno predmetno prvostupanjsko rješenje te je predmet vraćen na ponovno postupanje prvostupanjskom tijelu. Nadalje, 25. studenog 2009. doneseno je Rješenje od strane Upravnog odjela za prostorno uređenje Grada Pule pod klasa: UP/I 350-05/08-02/207 ur. broj: 2168/01-03- 04-0367-09-3 kojim je utvrđeno da postojeća građevina ima već utvrđenu građevnu česticu, a da ju čini u cijelosti k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na koje rješenje je tužitelj iznova podnio žalbu 7. prosinca 2009. povodom koje je doneseno rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenje i graditeljstva pod klasa:

UP/II-350-05/10-06/43 ur. broj: 531-04-1-10-2 od 15. lipnja 2010. kojim je iznova poništeno predmetno prvostupanjsko rješenje od 25. studenog 2009. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno postupanje. U ponovljenom prvostupanjskom upravnom postupku doneseno je rješenje Istarske županije, Grad Pula, Upravni odjel za prostorno uređenje, komunalni sustav i imovinu pod klasa: UP/I 350-05/08-02/207 ur. broj: 2168/01-03-05-0367-15-20 od 14. 2015. kojim je određeno da građevnu česticu postojeće zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] s adresom [adresa], čini u cijelosti k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te je također utvrđeno da se na istoj građevnoj čestici nalazi i zgrada sa adresom [adresa], a na koje rješenje je tužitelj iznova podnio žalbu povodom koje je Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja donijelo je rješenje pod klasa: UP/II-350-05/15-08/277 ur. broj:

531-05-2-2-1-16-2 od 13. siječnja 2016. poništilo prethodno navedeno rješenje i predmet vratilo prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, a sve budući predmetnim rješenjem nije odlučeno o zahtjevu žalitelja kako propisuje Zakon o općem upravnom postupku te je nadalje utvrđeno kako je prvostupanjskim rješenjem utvrđeno materijalno pravo budući je za obje zgrade utvrđena ista građevna čestica, a sve protivno odredbi članka 43.a Zakona o prostornom uređenju (NN 30/ 94, 68/98, 61/00, 32/02, 100/04) koji navodi da kada za postojeću građevinu nije utvrđena građevna čestica ili zemljište nužno za redovnu uporabu građevine, parcelacija zemljišta iz članka 43. Zakona se provodi u skladu s rješenjem o utvrđivanju građevne čestice, a predmetno rješenje o utvrđivanju građevne čestice se, sukladno stavku 2. istog članka Zakona, može donijeti ako su na istoj katastarskoj čestici izgrađene dvije ili više građevina koje građevinski, funkcionalno ili tehničko tehnološki nisu cjelina, a što je upravo ovdje slučaj. Nadalje, povodom zahtjeva ĐJ za određivanje zemljišta nužnog za redovnu uporabu postojeće građevine izgrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] 2. svibnja 2006. doneseno je rješenje od strane Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove pod klasa: UP/I-350- 05/05-03/291 ur. broj: 2163-04-02-06- 2 kojim je utvrđeno da zemljište nužno za uporabu postojeće građevine izgrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Predmetno rješenje je tužitelj zaprimio tek 24. studenog 2009. te je 27. studenog 2009. podnio prijedlog za obnovu postupka izdavanja predmetnog rješenja.

1.2. Nadalje navodi da tužitelj, ĐJ i NJ nisu proveli postupak povezivanja zemljišne knjige s knjigom položenih ugovora sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te Pravilnikom o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine (NN br. 121/2013), budući je člankom 3. predmetnog Pravilnika propisano da je uz prijedlog za povezivanje nužno priložiti i dokaz da je utvrđena građevna čestica, a sve budući se radi o više zgrada na istoj čestici koje nisu u građevinskom smislu međusobno povezane te nadalje zbog nemogućnosti dogovora između suvlasnika. Sukladno svemu naprijed navedenom nesporno proizlazi kako je upis vlasništva prvotuženika na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] samo formalne naravi te da takav formalni upis ne odgovara stvarnim vlasničkim odnosima, a sve budući u Republici Hrvatskoj vrijedi načelo pravnog jedinstva nekretnine sukladno članku 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) pa nije moguće da bi prvotuženik bio stvarnim vlasnikom nekretnine odnosno zemljišta na kojoj su smještene zgrade na adresi [adresa] i [adresa]. Dapače, budući su slijedom primjene načela jedinstva nekretnine ĐJ i NJ stvarni suvlasnici zemljišta na kojem su smještene zgrade u kojoj se nalazi stan tužitelja, a isti odbijaju tužitelju priznati pravo vlasništva na dijelu zemljišta odnosno okućnice koja pripada zgradi u kojoj se nalazi isključivo stan tužitelja, to je tužitelj primoran ustati ovom tužbom ujedno u odnosu na sve uvodno označene tuženike. Stoga tužitelj ustaje ovom tužbom radi utvrđenja prava vlasništva i to s namjerom da se u ovome parničnom postupku uskladi stvarno zemljišnoknjižno stanje s onim formalno upisanim u zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Puli, a sve u svrhu utvrđivanja dijela nekretnine na kojoj je smještena zgrada u kojoj se nalazi isključivo njegov stan kojeg je tužitelj nesporno samovlasnik te pripadajuća okućnica, sve kako je to prethodno obrazloženo. Naime, utvrđenjem prava vlasništva dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja pripada tužitelju utvrdila bi se zasebna čestica za zgradu koja se nalazi na adresi [adresa], a koja omogućava redovitu uporabu građevine na istoj. Također, trebalo bi biti nesporno kako tuženici utvrđenjem dijela prava vlasništva nisu na bilo koji način oštećeni ili ugroženi u svojem pravu vlasništva na preostalom dijelu nekretnine — isti će dapače postati samovlasnici odnosno suvlasnici na preostalom dijelu novonastale nekretnine koja će predstavljati zemljište kao zasebnu građevinsku česticu na kojem je smještena njihova zgrada na adresi [adresa]. Dapače, nitko od ostalih susjeda i sumještana Grada Pule nije nikada ovdje tužitelju ili njegovim pravnim prednicima na bilo koji način osporavao njegovo pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini, dapače svim je susjedima itekako dobro poznato kako tužitelj predmetnu nekretninu koristi i uređuje kao dio okućnice svoga stana odnosno zgrade u kojoj se nalazi isključivo stan tužitelja, ali da tuženici neprestano bez pravnog osnova zadiru u tužiteljevo pravo suvlasništva na dijelu nekretnine na kojoj je nesporno smještena zgrada u kojoj se nalazi isključivo stan tužitelja. Tužitelj pridržava pravo precizirati tužbeni zahtjev u odnosu na dio nekretnine na kojoj traži utvrđenje prava vlasništva sukladno skici koja se u ovome postupku ima izraditi od strane stalnog sudskog vještaka geodetske mjerničke struke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik GRAD PULA navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te prvenstveno ističe prigovor sudske nenadležnosti u postupku radi utvrđivanja građevne čestice postojeće građevine temeljem članka 159. Zakona o prostornom uređenju, ali i prigovor nepotpune tužbe odnosno neodređenog tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe i prigovor neuredne tužbe, kao i prigovor nedopuštene tužbe zbog izostanka pravnog interesa tužitelja budući da upis prava vlasništva tužitelj može ostvariti u zemljišnoknjižnom postupku temeljem Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažnog vlasništva) u vezi čl. 20. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo pa se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje odredba čl. 19. Zakona o parničnom postupku. Uz navedeno, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja u svakom slučaju neosnovan, budući da ne postoje prostorne mogućnosti da bi se zgradi u kojoj se nalazi stan u vlasništvu tužitelja uopće odredila posebna građevna čestica pa je u tom smislu tužba nedopuštena. Naime, tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva na dijelu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ali ne navodi u odnosu na koji dio sporne nekretnine traži utvrđenje prava vlasništva pa je u tom smislu njegov tužbeni zahtjev u cijelosti neodređen.

2.1. Nadalje, tužitelj tužbeni zahtjev temelji na navodima da taj neodređeni dio nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] omogućava redovitu upotrebu nekretnine stana u njegovom vlasništvu upisanog u knjizi položenih ugovora Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišno knjižni odjel Pula [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], međutim uz tužbu ne dostavlja pravomoćan upravni akt kojim bi bila utvrđena građevna čestica, odnosno zemljište nužno za redovnu upotrebu zgrade u kojoj se nalazi stan u njegovom vlasništvu. Sukladno odredbama Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine" br. 153/2013, 65/2017) građevnu česticu odnosno zemljište nužno za redovnu uporabu zgrade utvrđuje u upravnom postupku nadležno upravno tijelo na temelju dokumenata prostornog uređenja i drugih propisa, a ako to nije moguće onda u skladu s pravilima struke, vodeći računa da građevna čestica koju odredi, oblikom i veličinom, omogućava redovnu uporabu građevine. Utvrđivanje građevne čestice, odnosno zemljišta nužnog za redovnu uporabu postojeće građevine, nije i ne može biti predmetom sudskog postupka pa u tom dijelu tuženik ističe i prigovor sudske nenadležnosti u ovoj pravnoj stvari. Vještak geodetsko-mjernične struke nije ovlašten utvrđivati građevnu česticu budući da se ista utvrđuje u upravnom postupku pa takav dokazni prijedlog nije niti prikladan za dokazivanje odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari oblika i veličine građevne čestice zgrade na adresi [adresa]. Uostalom, u tijeku je postupak radi utvrđivanja građevne čestice zgrade izgrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koji se po zahtjevu tužitelja vodi pred nadležnim upravnim tijelom Upravnim odjelom Grada Pule-Pola za prostorno uređenje, komunalni sustav i imovinu, Odsjek za gradnju pod Klasom: UP/ I 350-05/08-02/207, no isti još nije pravomoćno okončan. S time u vezi tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka budući da je zaštita njegovog pravnog interesa - utvrđivanja oblika i veličine građevne čestice zgrade u kojoj se nalazi stan u njegovu vlasništvu - već osigurana te se ostvaruje u upravnom postupku. Nastavno, tuženik ističe da tek nakon što tužitelj ishodi izvršno upravno rješenje o utvrđenju građevne čestice, isti može pokrenuti postupak povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora sukladno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama i Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažnog vlasništva) („Narodne novine" br. 121/2013) radi upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Naime, zemljište ispod zgrade i zemljište nužno za redovnu uporabu zgrade nije bilo predmetom prodaje stanova na kojima postoji stanarsko prava te sukladno čl. 20. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine" broj 27/1991, 54/1991, 6/1992, 8/1992, 8/1992, 33/1992, 46/1992, 49/1992, 69/1992, 87/1992, 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 29/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 103/1995, 11/1996, 76/1996, 111/1996, 11/1997, 103/1997, 68/1998, 163/1998, 22/1999, 96/1999, 120/2000, 94/2001, 78/2002) pravo vlasništva kupac stječe tek upisom u zemljišne knjige nakon što se provede postupak u kojem će se prema posebnom propisu utvrditi oblik i veličina građevne čestice nužne za redovnu uporabu zgrade. Slijedom toga, tužitelj nema pravni interes za vođenje ovoga postupka budući da upis svojeg prava vlasništva odnosno suvlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] može ishoditi u zemljišnoknjižnom postupku, po okončanju upravnog postupka radi utvrđenja građevne čestice.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da su navodi tužitelja u historijatu tužbe netočni i nisu na dokazima temeljeni. Posebice se ističe da su netočni navodi tužitelja da je u prethodno navedenom upravnom postupku utvrđeno da predmetne zgrade nisu građevinski, funkcionalnu ili tehnički-tehnološki cjelina u smislu odredbi Zakona o prostornom uređenju. Upravo suprotno, u upravnom postupku je utvrđeno da ne postoje prostorne mogućnosti da bi se svakoj od zgrada ([adresa] i [adresa]) odredila posebne građevna čestica, a što je razvidno iz obrazloženja Rješenja Grada [adresa]- Pola, Upravnog odjela za prostorno uređenje, komunalni sustav i imovinu, Odsjek za gradnju Klasa: UP/ I 350-05/08-02/207 od 14. rujna 2015. Naime, u gore navedenom upravnom postupku utvrđeno je da se na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nalaze tri građevine i unutrašnje dvorište - stambena zgrada na adresi [adresa]/Zadarska 41, zgrada na adresi [adresa] te zajedničko unutarnje dvorište u kojem se nalazi i pomoćna građevina (praona). U stambenoj zgradi na adresi [adresa] i Zadarska 41 (uglovna zgrada) se nalaze dva poslovna prostora u vlasništvu Grada Pule-Pola te dva stana — stan u prizemlju u vlasništvu NJ te stan na prvom katu zgrade u vlasništvu PJ, a što proizlazi iz potvrde upravitelja zgrade Castrum Pula 97 d.o.o. U poslovni prostor Grada Pule-Pola površine 29,00 m2 se ulazi sa Zadarske 41, dok poslovni prostor površine 11 m2 ima ulaz na Stankovićevoj 9. Pristup svim stanovima — i u zgradi [adresa]/Zadarska 41 i [adresa] vrši iz zajedničkog ulaza — vrata na [adresa], širine oko 1,5 metara. Iza ulaznih vrata se nalazi stubište kojim se dolazi na kat zgrade [adresa], a pored stubišta se nalazi ulaz u dvorište. Kroz dvorište se dolazi do stana u prizemlju zagrade [adresa], a koji je u vlasništvu III. tužene NJ. Kroz isto to dvorište se ulazi u stan u zgradi [adresa], a koji je u vlasništvu tužitelja. Prolaz kroz unutarnje dvorište zgrade je jedini pristup stanu u prizemlju zgrade [adresa] i stanu u prizemlju zgrade [adresa], a stubištem se jedino može pristupiti stanu na prvom katu zgrade [adresa]. Navedeno potvrđuju i fotografije koje su izrađene prilikom očevida u upravnom postupku UP/ I-350-05/08-02/207 dana 18. kolovoza 2015.

2.3. Nadalje, da se radi o zgradama koje su građevinski, funkcionalno i tehnološko- tehnički jedna cjelina proizlazi i iz činjenice da je zgrada na adresi [adresa] izgrađena kao pomoćna zgrada stambenoj zgradi na adresi [adresa] temeljem građevinske dozvole iz 1912. Osim toga, predmetne zgrade su imale jednu adresu i kućni broj [adresa] te je Grad Pula-Pola, odnosno njegovi pravni prednici, upravljao i raspolagao stanovima i poslovnim prostorima zgrade kao cjelinom. Navedeno je razvidno iz kartona za stambenu zgradu na adresi [adresa]. Osim toga u zajedničkom unutarnjem dvorištu zgrade na sjeverozapadnoj međi k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], nalazi se pomoćna građevina (tzv. praona) koju koriste svi suvlasnici ovih dviju zgrada te ista predstavlja zajednički prostor, a što potvrđuju i podaci u kartonu za stambenu zgradu. Nastavno, netočni su navodi tužitelja da se u zgradi na adresi [adresa] nalazi samo stan u njegovom vlasništvu. Naime, u toj zgradi se nalaze i dvije pomoćne prostorije (šupe). U jednu pomoćnu prostoriju se ulazi sa [adresa], dok druga ima ulaz iz zajedničkog dvorišta, neposredno prije ulaza u stan tužitelja. Navedene pomoćne prostorije (šupe) nisu bile predmetom prodaje tužitelju, odnosno njegovom pravom predniku, a što je razvidno iz Ugovora o prodaji stana sklopljenog 22. kolovoza 1994. između Općine Pula i Blagajčević TJ, pravnog prednika tužitelja, kao i zapisnika o bodovanju s tlocrtom stana tužitelja od 13.10.1987. Pomoćne prostorije (šupe) predstavljaju pripadak posebnih dijelova (poslovnih prostora i stanova) u zgradi [adresa] i Zadarska 41, odnosno zajedničke prostorije svih stanara, a kao takve su i naznačene u kartonu stambene zgrade [adresa]. Napominje se da je u zgradi [adresa] postojala i treća pomoćna prostorija (šupa). Stoga tuženik predlaže odbacivanje tužbe podredno prekid postupka odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz nalog tužitelju da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

3. U odgovoru na tužbu raniji tuženik ĐJ (list 80-81 spisa) i tuženica NJ (list 82 spisa) osporavaju u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja. Ističu da je razvidno da nije proveden postupak povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora. Smatra da je prethodno pitanje utvrđivanje građevinske čestice za predmetne građevine u upravnom postupku koji se vodi pred upravnim tijelima prvotuženika i da sada u ovom sudskom postupku nema osnova za utvrđenje prava vlasništva na način kako je to zatraženo pa opreza radi podnosi prigovor sudske nenadležnosti. Ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije s obzirom da je iz priloženih izvadaka razvidno da je na kč. br. [katastarska čestica]/1ZGR upisano DRUŠTVENO VLASNIŠTVO-KORISNIK OPĆINA PULA, a tužbeni zahtjev odnosi se upravo na navedenu česticu. Iz priloženih rješenja nesporno proizlazi da su na kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] situirane dvije stambene zgrade između kojih je zajedničko dvorište koje nije moguće fizički- geometrijski podijeliti na dva dijela, što će se utvrditi očevidom i vještačenjem. Postavljeni tužbeni zahtjev nije precizan, nije mu priložena niti neslužbena skica iz koje bi se moglo utvrditi što je predmetnom tužbenog zahtjeva pa predlažu odbaciti tužbu odnosno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dodaju da, iako nije od važnosti za postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj i njegova supruga prisvajaju zajedničko dvorište i zajedničke prostorije — spremišta, iz dvorišta uklanjaju i pomiču stvari tužene pa su tako skinuli i dijelove vanjske jedinice klima uređaja tužene, radi čega je u više navrata intervenirala policija. Tijekom postupka, a nakon što je tužitelj specificirao svoj zahtjev, tuženici su osporili da bi tužitelj bio zakonit, istinit i pošten posjednik dijela predmetne nekretnine.

4. U ovom je predmetu rješenjem od 27. prosinca 2017 (list 118 spisa) odbačena tužba tužitelja uz obrazloženje da tužitelj nema pravni interes za podnošenje iste, međutim predmetno je rješenje ukinuto rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku posl.br.Gž- 168/2021-2 od 25. siječnja 2023. uz napomenu da je općinski sud nadležan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja o utvrđenju prava vlasništva te da eventualno postojanje drugog pravnog puta ne utječe na dopuštenost tužbe i postojanje pravnog interesa tužitelja.

5. Napominje se da je nakon toga sud rješenjem od 8. svibnja 2024. utvrdio da je smrću tuženika ĐJ nastupio prekid postupka te je isti nastavljen prema njegovoj nasljednici (već postojećoj tuženici) NJ, tako da nakon toga na pasivnoj strani dolaze dva tuženika [adresa] i NJ.

6. Sud je u ponovljenom postupku proveo dokazni postupak u kojem su pročitani izvaci iz Knjige položenih ugovora, izvadak iz zemljišne knjige, uvjerenje katastra, Kupoprodajni ugovor od 19. kolovoza 2005., Ugovor o prodaji iz 1994., Ugovor o prodaji iz 1993., zahtjev za određivanje zemljišta, rješenje od katastra iz 1996., žalba od 21. veljače 2007., rješenje Ministarstva od svibnja 2007., rješenje Grada Pule od studenog 2009., žalba, rješenje Ministarstva iz 2010. te sva druga dokumentacija dostavljena uz tužbu, fotografije dostavljene uz odgovor na tužbu I. tuženika, karton za zgradu, potvrda policije, arhivska građa vezano za nekretninu zajedno sa skicama dostavljena uz podneska I. tuženika od 11. listopada 2017., zahtjev za rješenje o utvrđivanju građevne čestice te dokumentacija dostavljena uz podnesak tužitelja od 24. ožujka 2024., rješenje Ministarstva od prosinca 2018., iskazi svjedoka AJ, ZJ, DJ i KJ te tužitelja i tuženice NJ te sva druga dokumentacija koja prileži spisu.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] označenoj na skici (list 218 spisa), koji suštinski predstavlja dio nekretnine na kojem se nalazi zgrada u kojoj je stan tužitelja te dio dvorišta.

9. Među strankama nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] upisana kao društveno vlasništvo kojeg je korisnik Općina Pula te da se nalazi se na raskrižju [adresa] i [adresa] u [adresa],

- da je u naravi riječ o zemljištu na kojem se nalaze dvije zgrade koje su sada stambene naravi, pomoćna zarada i dvorište,

- da se u prvoj zgradi u prizemlju nalaze dva poslovna prostora u vlasništvu tuženika Grada Pule te stan u vlasništvu tuženice NJ, a na katu stan u vlasništvu NJ, dok se u drugoj zgradi nalazi stan u vlasništvu tužitelja BJ te dva spremišta, a te dvije zgrade dijeli dvorište koje se nalazi između njih,

- da su parnične stranke upisane kao vlasnici stanova odnosno poslovnih prostora u Knjizi položenih ugovora ovoga suda te da nije izvršeno povezivanje knjige položenih ugovora sa zemljišnom knjigom niti je taj postupak itko od stranaka pokrenuo,

- da se u poslovne prostore tuženika Grada Pule ulazi s ceste i to tako da je ulaz u jedan poslovni prostor u Zadarskoj ulici, a u drugi poslovni prostor u [adresa], međutim u stanove obiju zgrada ulazi se na način da se pristupa prvo dvorištu, a potom iz dvorišta stanu u prizemlju i stanu na katu jedne zgrade, odnosno stanu tužitelja koji je u drugoj zgradi,

- da je tužitelj od 2006. vodio upravni postupak zahtijevajući izdavanje uvjerenja o određivanju građevne čestice, ali samo za dio nekretnine na kojoj se nalazi zgrada u kojoj je njegov stan, a koji je postupak pravomoćno okončan odbijanjem zahtjeva tužitelja.

9.1. Osim što navedeno između stranaka nije sporno, proizlazi i iz dostavljene dokumentacije i to osobito izvadaka iz Knjige položenih ugovora, zemljišnoknjižnog izvatka te svih odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela donesenih u upravnom postupku.

10. Međutim, sporno je je li tužitelj stekao pravo vlasništva na dijelu predmetne nekretnine i to konkretno na cijeloj zgradi u kojoj se nalazi stan tužitelja, ali i dvije pomoćne prostorije te dijelu predmetne nekretnine koja u naravi predstavlja dvorište. Pri tom valja odgovoriti na niz prigovora tuženika i to osobito prigovor sudske nenadležnosti, neurednosti odnosno nepotpunosti tužbe te neodređenosti tužbenog zahtjeva, ali i na prigovor tuženice NJ o promašenoj pasivnoj legitimaciji.

11. Nije osnovan prigovor tuženika o sudskoj nenadležnosti u ovom predmetu, s obzirom da je riječ o postupku utvrđenja prava vlasništva na nekretnini za koji postupak, sukladno odredbi članka 34. stavka 2. ZPP-a, nije propisana nadležnost trgovačkih ili drugih sudova. Argumentacija tuženika o tome da bi se problem riješio provedbom zemljišnoknjižnog postupka povezivanja knjige položenih ugovora sa zemljišnom knjigom, ne ukazuje na nenadležnost ovoga suda za odlučivanje o pitanju prava vlasništva na način na koji je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev.

12. Suprotno navodima tuženika, stav je ovoga suda da tužba tužitelja nije nepotpuna niti neuredna. Iako u tužbi nije bilo izrijekom navedeno na kojem pravnom osnovu tužitelj temelji svoj zahtjev za utvrđenje prava vlasništva jer problematizira pitanje nužne okućnice i utvrđivanje građevne čestice, navedeno ne znači da je tužba tužitelja neuredna ili nepotpuna. Naime, odredbom članka 186. ZPP-a propisano je što tužba treba sadržavati, a tužba tužitelja to i sadrži, dok je stavkom 3. toga članka određeno da će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.

12.1. Tužitelj je tužbeni zahtjev odredio koliko je to mogao s obzirom da nije provedeno vještačenje. Naime, tužbenim zahtjevom tužitelj traži da sud utvrdi da je stekao pravo vlasništva dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a taj je dio naknadno (nakon ukidnog rješenja) specificirao označivši ga na skici (list 218 spisa), čime je tužitelj opisno odredio na koji dio nekretnine tužbenim zahtjevom pretendira. Stoga prigovor tuženika o neodređenosti tužbenog zahtjeva također nije osnovan.

13. Nije osnovan prigovor tuženice NJ o promašenoj pasivnoj legitimaciji u odnosu na nju. Sasvim je jasno da tuženica NJ nije upisana kao vlasnica predmetne nekretnine već je u vlastovnici upisano da je riječ o društvenom vlasništvu te da je korisnik istog nekadašnja Općina Pula. Riječ je o starijem upisu kada na snazi nije bilo načelo jedinstva nekretnine pa se posebno vodila zemljišna knjiga (vlasništvo zemljišta), a posebno Knjiga položenih ugovora (za vlasnike zgrada i posebnih dijelova). Između stranaka nije sporno da u konkretnom slučaju nije provedeno povezivanje knjige položenih ugovora i zemljišne knjige, a sud nema saznanja da bi taj postupak ikada niti bio pokrenut. Pravilno je stoga tužitelj tužbom obuhvatio i tuženicu NJ unatoč tome što formalno nije upisana kao vlasnica predmetne nekretnine, s obzirom da je odredbama članka 367. stavka 1. i članka 370. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZVDSP) propisano da se vlasništvo posebnog dijela zgrade neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom nekretnine. Dakle, razvidno je da NJ kao vlasnica dvaju posebnih dijelova u jednoj od dviju zgrada sagrađenih na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], polaže prava na predmetnoj nekretnini te bi provedbom povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora bila upisana kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini razmjerno udjelu posebnih dijelova čiji je vlasnik. Takvo pravo tuženici NJ niti tuženik Grad Pula ne osporava. Stoga je predmetni prigovor ocijenjen neosnovanim.

14. Uzimajući u obzir da je za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka pravomoćno okončan upravni postupak koji je tužitelj vodio dugi niz godina s ciljem utvrđenja građevne čestice, to nema mjesta određivanju prekidu ovog postupka iz tog razloga, a što je tužitelj u ranijoj fazi predlagao. Naime, uvidom u rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 6. prosinca 2018. (list 184 do 186 spisa) odbijena je žalba tužitelja te je time pravomoćno i konačno odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje građevne čestice na način na koji je to tužitelj predložio.

15. Kako je već naprijed navedeno, tužitelj tijekom ovog postupka ne ističe pravnu osnovu svoga zahtjeva pozivajući se na određenu zakonsku odredbu za koju smatra da predstavlja pravni temelj njegova zahtjeva. Tužitelj isključivo iznosi činjenične tvrdnje koje se suštinski svode na to da tvrdi da ima pravo vlasništva predmetne nekretnine na kojoj se nalazi njegov stan zbog načela jedinstva nekretnine te okolnog dvorišta jer ima pravo na nužnu okućnicu. Pri tom tužitelj navodi da predmetni dio nekretnine koristi te da mu to pravo nitko nije osporavao, da bi potom naveo da tuženici bez pravnog osnova zadiru u njegovo pravo.

15.1. Analizirajući predmetne činjenične tvrdnje tužitelja i dovodeći ih u korelaciju sa zakonskim odredbama ZVDSP-a o propisanim načinima stjecanja vlasništva na nekretnini, ovaj sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi stekao pravo vlasništva dijela predmetne nekretnine niti po jednom propisanom osnovu.

16. Iako se tužitelj izrijekom ne poziva na institut dosjelosti, spominje posjed i korištenje okućnice. Odredbom članka 159. stavka 3. ZVDSP-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari, ako taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Osim što dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu, mora biti i pošten. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno (čl. 18. st. 2. i 3. ZV). Uzimajući u obzir da se poštenje posjeda presumira (pretpostavlja), na tuženicima je teret dokaza činjenice da tužiteljev posjed nije pošten. Upravo na to u ovom postupku tuženici ukazuju ističući da tužitelj nije niti zakonit niti istinit niti pošteni posjednik predmetne nekretnine.

16.1. Sud je u tom smislu saslušao svjedoke i stranke te je utvrdio da predmetna nekretnina u naravi predstavlja zemljište na kojem je nekada postojala samo jedna glavna (stambena) zgrada i to ona u kojoj stanove i prostore imaju tuženici te pomoćni objekt koji je isprva bio konjušnica, a potom spremište, a danas je zgrada u kojoj stan ima tužitelj i u kojoj se nalaze još dvije pomoćne prostorije (šupe). Utvrđeno je da je predmetni pomoćni objekt naknadno stekao status samostalne uporabne cjeline stambene naravi te da je upravo tuženica NJ pomogla predniku tužitelja MJ da to ozakoni. Navedeno je utvrđeno iz iskaza tuženice NJ i svjedokinje CJ koje su o navedenom vjerno iskazivale, a njihovi su iskazi sukladni dokumentaciji. Nadalje je uvidom u Kupoprodajni ugovor koji su MJ kao prodavatelj i tužitelj kao kupac sklopili 19. kolovoza 2005. utvrđeno da je tužitelj kupio samo predmetni stan. U tom je ugovoru stan opisan i navedena je točna kvadratura s kojom je stan upisan poduložak Knjige položenih ugovora. Osim što isto proizlazi iz predmetne dokumentacije, navedeno potvrđuje u svom iskazu tužitelj, ali i njegova supruga ZJ koja izričito izjavljuje da su znali da je MJ upisan samo kao vlasnik stana, ne i drugih prostorija. O navedenom i tužitelj i svjedokinja ZJ vjerno iskazuju. Međutim, njihovi su iskazi kao i iskaz njihove prijateljice svjedokinje AJ nevjerodostojni u dijelu u kojem navode da im je MJ rekao da oni mogu sve koristiti kao njihovo, i šupe i dio dvorišta. Posebno je subjektivan i neuvjerljiv bio iskaz svjedokinje AJ, a riječ je o svjedokinji po čuvenju s obzirom da svoja saznanja crpi iz priča ZJ i tužitelja. Njen je iskaz bio osobito neuvjerljiv jer je svjedokinja kazivala na način da tužitelju daje za pravo i više no što sam tužitelj traži, tako je primjerice svjedokinja AJ navela da je tužitelj kupio stan i sve šupe te da im susjedi žele uzeti ono što je njihovo. Tako izričite navode, naime, ne iznose niti tužitelj niti svjedokinja ZJ, stoga je prilikom iskazivanja predmetna svjedokinja ostavila intenzivan dojam subjektivnosti. Navodi tužitelja i njegove supruge o tome da im pripadaju šupe i dio dvorišta su konstruirani, oni su o navedenom iskazivali subjektivno i neuvjerljivo, a njihovi su iskazi protivni drugim dokazima u ovom predmetu.

16.2. S obzirom da su saslušani svjedoci i stranke u svojima iskazima govorili o tri šupe, u nastavku će biti više elaborirano u odnosu na svaku od njih. Tako je iz iskaza stranaka i svjedoka utvrđeno da se u prvu tzv. šupu ulazi direktno sa [adresa], a ulaz je prikazan na fotografiji iz upravnog postupka (list 67 spisa). Iz iskaza tuženice NJ te svjedokinje CJ, ali i tužitelja i njegove supruge utvrđeno je da je riječ o malom prostoru kojeg je više desetljeća koristila frizerka GJ kao wc za potrebe svog frizerskog salona kojeg ima u jednom poslovnom prostoru koji pripada tuženiku Gradu Puli. O tome svi suglasno iskazuju. Međutim, tužitelj i svjedokinja ZJ navode da je njima MJ prilikom kupnje rekao da je to njihovo i da je on to ustupio fizerki. Njihovi su iskazi u tom dijelu nevjerodostojni, subjektivni i neuvjerljivi. Okolnost da sada tu "prvu" šupu koristi samo tužitelj, nije od značaja jer je sud utvrdio da nisu točne tvrdnje tužitelja da bi istu koristio kao pošteni posjednik. Nije životno logično da tužitelj pomisli da mu pripada šupa u kojoj frizerka koja je u zakupu prostora Grada Pule ima wc, već je utvrđeno da tužitelj smatra, a što je u svom iskazu supruga tužitelja i potvrdila, da bi trebao imati prava na tu šupu jer se nalazi u zgradi u kojoj tužitelj ima stan.

16.3. U odnosu na "drugu" šupu (spremište) koja se nalazi do ulaza u stan tužitelja, i sama supruga tužitelja ZJ navodi da su taj prostor prilikom njihovog dolaska koristili roditelji NJ na način da su tamo držali stvari. Tako da tužitelj nije mogao misliti da na nju ima pravo jer je znao da je do njihova dolaska šupu koristila majka RJ. Dake, utvrđeno je da su tu šupu otprije koristili i drugi vlasnici kao spremište te da se i dan danas u njoj nalaze stvari pok. majke NJ. Stoga su navodi ZJ o tome da im je MJ prilikom kupnje rekao da koristi sve kontradiktorni. Za treću šupu odnosno lišjeru utvrđeno je da je bila podijeljena u unutrašnjosti na dva dijela, da je jedan dio koristio ČJ, a drudi dio koristili su roditelji NJ, dok je danas koriste i B i NJ te tužitelji zapravo niti ne tvrde da im ta treća šupa pripada u cijelosti. U odnosu na dvorište utvrđeno je da se u isto pristupa sa [adresa] i da je riječ o zajedničkom dvorištu u koje moraju pristupiti i NJ i tužitelj jer se jedino iz dvorišta pristupa predmetnim stanovima pa se tako upravo u dovrištu nalaze stepenice koje vode u stan NJ na prvom katu. U svom iskazu sam tužitelj navodi da je znao da je dvorište zajedničko, ali da smatra da mu pripada pravo na nućnu okućnicu. Stoga je dio iskaza svjedokinje ZJ o tome da im je ČJ pokazao koji točno dio dvorišta mogu koristiti nevjerodostojan, ali i kontradiktoran vlastitim navodima o tome da im ČJ nije rekao da postoji dogovoren način korištenja. Dakle, iz njihovih je iskaza utvrđeno da su oni znali da je dvorište zajedničko, međutim inzistiraju na tvrdnji da je dovoljno veliko da se podijeli i da se na taj način njima formira nužna okućnica, što ne govori u prilog tome da bi tužitelj stekao pravo vlasništva.

16.4. Iz svega navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj znao da su tri šupe i dvorište zajednički dijelovi te da koristeći navedeno nije mislio da koristi nešto na što polaže vlasnička prava. Tužitelj, dakle, pravnom terminologijom rečeno nije pošteni posjednik šupa niti dijela dvorišta. Uzimajući navedeno u obzir, sud je utvrdio da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za stjecanje prava vlasništva na predmetnim dijelovima nekretnine u korist tužitelja.

17. Nije osnovan zahtjev tužitelja niti promatrano u svjetlu načela jedinstva nekretnine odnosno odredaba članaka 367. do 373. ZVDSP-a o povezivanju zemljišne knjige s knjigom položenih ugovora.

17.1. Prije svega valja reći da od dana stupanja na snagu ZVDSP-a vrijedi načelo pravne jedinstvenosti pa da pravni poslovi suprotni tom načelu ne bi proizvodili pravne učinke (članak 366. ZVDSP-a). Međutim, za one situacije, poput predmetne, u kojima je do stupanja na snagu ZVDSP-a na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada u nečijem vlasništvu te je upisana kao zemljišnoknjižno tijelo zasebno od zemljišta na kojem je izgrađena, ZVDSP predviđa nizom odredaba od članka 367. do članka 373. uspostavu jedinstva nekretnine odnosno pravno sjedinjenje zemljišta i zgrade u zemljišnoknjižnom postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora.

17.2. S obzirom da je odredbama članka 367. stavka 1. i članka 370. stavka 2. ZVDSP- a propisano da se vlasništvo posebnog dijela zgrade neodvojivo povezuje s određenim suvlasničkim dijelom nekretnine, zaključak je ovoga suda da tužitelj niti po toj osnovi (uspostave načela jedinstva nekretnine) ne bi imao pravo na samovlasništvo dijela nekadašnje nekretnine, već isključivo na upis prava suvlasništva na postojećoj nekretnini. Stoga niti u tom smislu zahtjev tužitelja nije osnovan.

17.3. Tužitelj međutim, pozivajući se na načelo jedinstva nekretnine, pretendira ne samo na dio nekretnine na kojem je njegov stan već i na dio dvorišta, a sud je utvrdio da na tom dijelu nekretnine (koju koristi kao okućnicu) nisu ispunjeni zakonski uvjeti niti po jednom osnovu za stjecanja prava vlasništvu u korist tužitelja.

18. Valja reći i to da tužitelj tijekom cijelog postupka inzistira na navodu da ne može pokrenuti postupak povezivanja odnosno da bi njegov prijedlog bio odbačen ako ne dostavi uvjerenje o građevnoj čestici, za koju navodi da ju ne može ishoditi. Međutim, tužitelj pri tom potpuno zanemaruje okolnost da je isključivo i samo predlagao izdavanje uvjerenja o određivanju građevne čestice na način da se formira posebno čestica za dio postojeće nekretnine na kojoj se nalazi njegov stan, ali nije zahtijevao izdavanje uvjerenja o određivanju cijele predmetne k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] građevnom česticom. U tom smislu u pravu je tuženik Grad Pula kada navodi da je moguće ishoditi takvo uvjerenje za cijelu k. č. br. [katastarska čestica] i potom izvršiti povezivanje knjige položenih ugovora sa zemljišnom knjigom. Navedeno međutim tužitelj zanemaruje i propušta iskoristiti dopušten i učinkovit pravni put koji ima na raspolaganju u cilju sjedinjenja zemljišta i zgrade pa postaje jasno da tužitelj zapravo želi steći vlastitu posebnu česticu i pravo vlasništva određenih pomoćnih prostora (šupa i dvorišta) koji su zajednički, međutim u ovom postupku s takvim zahtjevom nije uspio.

19. Slijedom svega navedenog, uzimajući u obzir da tužitelj nije dokazao da je stekao pravo vlasništva na jedan od zakonom predviđenih načina stjecanja vlasništva nekretnine, tužbeni zahtjev tužitelja je kao neosnovan u cijelosti odbijen.

20. Kraj ovakavih utvrđenja, sud je odbio daljnje dokazne prijedloge tužitelja kao suvišne i nepotrebne. Nije bilo potrebno provoditi uviđaj uz sudjelovanje mjerničnog vještaka jer je sud iz već provedenih dokaza utvrdio da zahtjev tužitelja nije osnovan. Nije posebno cijenjen iskaz svjedoka VJ jer isti nema saznanja o relevantnim činjenicama u ovom predmetu. Od drugih personalnih dokaza stranke su odustale.

21. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu. Tuženica NJ bila je zastupana po odvjetnici Mirjani Žrvnar dok joj nije opozvala punomoć stoga joj pripada pravo na naknadu troškova nastalih zastupanjem nje i njenog oca, ranijeg tuženika.

21.1. Tuženici pripada pravo na nagradu na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) i to za sastav odgovora na tužbu, podneska od 27. listopada 2017. i podneska od 14. travnja 2024. (Tbr.8.t.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 12. listopada 2017., 27. ožujka 2024. i 18. rujna 2024. (Tbr.9.t.1. Tarife), za svaku radnju po 100 bodova. Za radnje učinjene do smrti tada tuženika ĐJ tuženici, sukladno Tbr.40.t.1. Tarife, pripada pravo na povećanje nagrade za 10% za zastupanje dva tuženika i to konkretno za sastav odgovora na tužbu, podneska od 27. listopada 2017. i zastupanja na ročištu 12. listopada 2017. Time je tuženici priznato ukupno 630 bodova što uzimajući u obzir vrijednost boda u trenutku donošenja odluke (Tbr.54. i Tbr.52.t.3. Tarife) i PDV (Tbr.46. Tarife) iznosi 1.575,00 eura te je naloženo tužitelju da predmetni iznos naknadi tuženici NJ, dok je posljedično predmetnoj odluci zahtjev tužitelja za naknadu troška odbijen kao neosnovan u cijelosti (u sklopu točke I izreke presude).

U Puli 31. prosinca 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve ostale stranke u postupku, u roku od petnaest (15) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun. uz R/pristojba na presudu

2. I. tuženiku

3. II. tuženici