Poslovni broj: Pr-178/2022-56

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Majdi Felker, u pravnoj stvari tužitelja JŽ iz [adresa], Brig 73/4, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Odvjetničkom uredu Boris Gregović i dr. iz Rijeke, protiv tuženika: 1. Klinički bolnički centar Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715 i 2. CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, zastupana po ZOU Adrijana Jovanović i dr. iz Rijeke, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. listopada 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, punomoćnika 1. i 2.- tuženika, 31. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženima da tužiteljici na ime naknade štete isplate iznos od 2.898,60 EUR, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od 1.900,00 eura počev od 1. veljače 2022., a na iznos od 998,60 eura tekućom od 31. prosinca 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II.Nalaže se tuženima da tužiteljici naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.415,20 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od 31. prosinca 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III.Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od 3.500,00 eura te zahtjevom za zakonsku zateznu kamatu na iznos do 998,60 eura za razdoblje od 1. veljače 2022. pa do 30. prosinca 2025. te s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška postupka do iznosa od 12.820,66 eura.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da se dana 27. srpnja 2021.ozlijedila obavljajući poslove svog radnog mjesta medicinske sestre kod prvotuženika, konkretno u Onkološkoj ambulanti Poliklinike Rijeka, a u trenutku dok je pratila pacijenta u laboratorij. Obzirom je prvotuženik, KBC Rijeka, osigurao odgovornost u odnosu na svoje radnike kod drugotuženika, nesporna je njegova pasivna legitimacija u ovom postupku. Isti odgovara temeljem odredbi Zakona o radu te čl. 25. Zakona o zaštiti na radu prema principu objektivne (kauzalne) odgovornosti, iz razloga propusta osiguranja zaštite na radu i sigurnih uvjeta rada. Prvotuženik, također odgovara i kao vlasnik površine na kojoj se tužiteljica pokliznula i izvrnula nogu temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, a budući je isti kao vlasnik dužan održavati površinu u stanju neopasnom za prolaz svojih djelatnika i pacijenata. Drugotuženik odgovara obzirom je prvotuženik svoju odgovornost iz djelatnosti u odnosu na svoje radnike , osigurao upravo kod drugotuženika. Drugotuženik je vezano uz odštetni zahtjev kojega mu je tužiteljica uputila u mirnom postupku odbio tužiteljici izvršiti isplatu obeštećenja ističući kao se kod tužiteljice radi o „ stres prijelomu „ tj. prijelomu zbog prenaprezanja, a ne o akutnom prijelomu nakon same traume . Međutim, drugotuženikova procijena je pogrešna. Ozljeda-konkretno „ fraktura II metatarzalne kosti na granici proksimalne i srednje trećine dijafize uz minimalnu angulaciju „ nastala je dana 27.07. 2021. kada se tužiteljica pokliznula na vlažnom linoleumu. (ozljeda IV metatarzalne kosti nije nastala u konkretnom štetnom događaju ) Predmeta ozljeda tužiteljici je priznata kao „ Ozljeda na radu „ Rješenjem HZZO-a od dana 12. prosinca 2021. godine. Međutim , obzirom drugotuženik navedeno ne želi akceptirati ,tužiteljica je prisiljena svoja prava ostvarivati u sudskom postupku. Tužiteljica je u predmetnom štetnom događaju zadobila tjelesnu ozljedu i to - frakturu II metatarzalne kosti na granici proksimalne i srednje trećine dijafize uz minimalnu angulaciju neposredno nakon štetnog događaja, tužiteljica je obrađena na HMT KBC Rijeka od strane liječnika specijalista. Sukladno čl. 19. ZOO-a tužiteljici je povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime ista ostvarivanje pravo na popravljanje nastale izvanugovorne štete regulirane čl. 1046. uz primjenu čl. 1100. ZOO-a. Pravni temelj zahtjeva tužiteljice je povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje kao neimovinske štete (čl.19. u vezi s čl. 1046. ZOO-a.), a navedene fizičke boli, pretrpljeni strah, duševne boli zbog smanjenje općeg životnog aktiviteta nisu prema ZOO-u samostalni oblik povrede prava osobnosti, one su kriteriji (mjerila) ili kvalifikatorne okolnosti koje zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz čl. 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno i utječu na visinu naknade u svakom konkretnom slučaju. Kroz dugi vremenski period tužiteljica je trpjela bolove, a koji bolovi i danas perzistiraju. Neposredno nakon ozljeđivanja tužiteljica je trpjela jake bolove, bolovi su potom bili srednjeg intenziteta, da bi potom prešli u bolove lakog intenziteta koji se i danas javljaju, a što je i razvidno iz priložene medicinske dokumentacije. Kao posljedica traume zaostao je i strah sa trajnim posljedicama. Obzirom na dinamiku štetnog događaja, neizvjesnost vezanu uz tijek i ishod liječenja štetni je događaj bio vrlo traumatičan za imenovanu tužiteljicu. Zbog zadobivenih ozljeda kod tužiteljice je zaostalo smanjenje općeg životnog aktiviteta, pa će ista imati potrebu ulaganja pojačanih napora pri obavljanju osnovnih životnih i radnih aktivnosti. Naime, kod tužiteljice su, i nakon završenog liječenja te provedene fizikalne terapije, zaostale brojne tegobe koje se manifestiraju u vidu ograničenih kretnji vratne kralješnice. Navedene se posljedice valoriziraju u iznosu od min. 5% SOŽA. Obzirom da je Naslovni sud dužan prilikom određivanja visine pravične novčane naknade sukladno čl. 1100. ZOO-a valorizirati činjenice koje sud vezuju na temelju čl. 186. st. 1. ZPP-a i koje predstavljaju pravni temelj zahtjeva oštećenika za naknadu povreda prava osobnosti kao neimovinske štete, važno je tužiteljicu detaljno saslušati radi individualizacije pretrpljenih povreda prava osobnosti. Zbog ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju tužiteljici je nastala imovinska šteta (čl. 1095. ZOO-a) stoga ista od tuženika potražuje naknadu imovinske štete s osnova troškova puta i liječenja. Na ime troškova puta i liječenja tužiteljica potražuje iznos u visini od 2.000,00 kn, (odlasci na terapije, kontrole i preglede, participacije, troškovi lijekova i krema: Deep relief gela, Voltaren,.analgetika), a koji troškovi su bili neophodni budući je tužiteljica neophodno morala provoditi terapiju i druge specijalističke preglede i zbog toga je bila izložena dodatnim troškovima. Tužiteljici je nakon nezgode bila neophodna tuđa pomoć i njega, a budući ista nije nakon pretrpljene povrede mogla sama obaviti osnovne poslove poput higijene, spravljanja hrane, odlaska u dućan i slično. S osnova zatražene imovinske štete tuđe pomoći i njege odnosno visine sata tuđe pomoći i njege ista se potražuje sukladno sudskoj praksi u visini od 35,00 kn za jedan sat nestručne pomoći. Obzirom je tužiteljici tuđa pomoć i njega bila potreban mjesec dana po 3 sata dnevno, a potom još mjesec po dva sata dnevno ( ukupno 150 sati) ista po navedenom osonovu potražuje iznos od ukupno 5.250,00 kn (180 sati x 35 ,00 kn). U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na imovinsku štetu tužitelj ima pravo na potraživanje zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29, čl. 1085., i čl. 1086. ZOO. Naime, kako je tuženiku bila u cijelosti dostupna dokumentacija za rješavanje ovog predmeta te kako bez obzira na navedeno isti predmetni odštetni zahtjev nije pozitivno riješio, tužiteljica potražuje isplatu zatraženoga iznosa štete zajedno sa kamatom koja teče od dana prijave štete tuženiku tj. od 1. listopada 2021. Stoga tužiteljica primjenom odredbe ZOO-a 1045. precizira zahtjev za naknadu gore opisane imovinske štete te potražuje:

- radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje 30.000,00 kn

- na ime imovinske štete koja se potražuje na ime

troškova puta i liječenja 2.000,00 kn

- na ime imovinske štete koja se potražuje na ime

tuđe pomoći i njege 5.250,00 kn

UKUPNO: 37.250,00 kn

Obzirom da tužiteljica temeljem odredbe čl. 1045. ZOO-a ima pravo na naknadu predmetne štete u cijelosti, ista predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Prvotuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika solidarnu isplatu 37.250,00 kn na ime naknade štete koja joj je prema navodima iz tužbe nastala dana 27. srpnja 2021.g. kada se je ozlijedila dok je pratila pacijenta u laboratorij. Prvotuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tužiteljica navodi da se navedenog dana poskliznula na vlažni linoleum te zadobila „frakturu II metatarzalne kosti na granici proksimalne i srednje trećine dijafize uz minimalnu angulaciju.“ Navedeno je netočno i ne odgovara činjeničnom stanju. Prvotuženik ukazuje da je iz medicinske dokumentacije Hitnog pregleda od 31.07.2021.g. razvidno da je tužiteljica „u utorak prilikom hodanja osjetila jaku, naglu bol u lijevom stopalu. Negira traumu.“ Isto tako sukladno Izjavi koju je tužiteljica dala o nezgodi Odjelu za zaštitu na radu tuženika dana 27.7.2021.g. ista je prateći pacijenta u laboratorij osjetila jaku, naglu bol u lijevom stopalu. Stoga je netočan navod tužiteljice da se je poskliznula i nejasno je na koji način tuženik, kako to tužiteljica navodi u tužbi, „nije održavao površinu u stanju neopasnom za prolaz djelatnika i pacijenata“ kada je tužiteljica jednostavno prilikom hodanja osjetila jaku, naglu bol u stopalu te je negirala traumu. Obzirom je površina kretanja tužiteljice s pacijentom bila čista, prohodna i bez oštećenja, na što ukazuje i činjenica da je pacijent kojemu je tužiteljica bila u pratnji prohodao po istome putu, evidentno nema odgovornosti tuženika već je isključivo nepažnjom tužiteljice došlo je do nezgode jer ista nije upotrebljavala pažnju koju je trebala. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik istu u cijelosti osporava te ukazuje kako je potraživanje tužiteljice u visini od 35,00 kn po satu na ime nestručne tuđe pomoći i njege suprotno postojećoj sudskoj praksi kojom je utvrđena cijena nestručne tuđe pomoći i njege u visini od 20,00 kuna po satu. U odnosu na potraživanje troškova puta i liječenja prvotuženik ističe da sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju osiguranici u okviru prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja imaju pravo na naknadu za troškove prijevoza u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja. Pravo na naknadu za troškove prijevoza, neovisno o udaljenosti, ostvaruje osigurana osoba u vezi korištenja zdravstvene zaštite zbog priznate ozljede na radu. Pod naknadom za troškove prijevoza podrazumijeva se naknada za troškove prijevoza javnim prijevoznim sredstvima po najnižoj cijeni i prema najkraćoj relaciji prema službenom daljinomjeru javnog prijevoznika. Zahtjev za realizaciju navednog prava dužan je podnijeti sam osiguranik dakle tužiteljica. Slijedom svega navedenoga prvotuženik predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u cijelosti.

3. Drugotuženik u odgovoru na tužbu navodi da je Klinički bolnički centar Rijeka (u daljnjem tekstu: KBC RI), Krešimirova 42, 51 000 Rijeka, OIB 40237608715 osigurao je svoju odgovornost iz obavljanja djelatnosti (javna odgovornost prema trećima i prema djelatnicima) kod osiguratelja CROATIA osiguranja d.d. Zagreb, o čemu je izdana polica osiguranja br. [broj police osiguranja] važeća za razdoblje od 01.07.2021.god. do 01.07.2022.godine, sa svotom osiguranja za djelatnike od 1.000.000,00 kn po štetnom događaju (zajedno sa troškovima spora i drugim opravdanim troškovima), te uz agregatni limit ugovora 3.000.000,00 kn (gornja granica obveze osiguratelja za sve osigurane slučajeve ostvarene unutar jedne osigurateljne godine). Prema činjeničnim navodima iz tužbe proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o šteti koju je tužiteljica dana 27.07.2021.godine doživjela kao radnica prvotuženika, medicinska sestra u onkološkoj ambulanti Poliklinike Rijeka, u trenutku dok je pratila pacijenta u laboratorij, kada je osjetila naglu bol u lijevom stopalu, nakon čega je zatražila liječničku pomoć u OHBP-u Rijeka. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da postoji odgovornost oba tuženika da solidarno nadoknade štetu koju trpi povodom navedenog događaja. Drugotuženik navodi da u cijelosti osporava osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, točno je da se tužiteljica obratila drugotuženiku sa vansudskim zahtjevom od 30.09.2021.godine za naknadu predmetne štete. Šteta se vodila pod brojem 70 IMOD 8299/21 te je na temelju cjelokupne raspoložive dokumentacije odštetni zahtjev oštećene odbijen kao neosnovan, u odluci od otklonu odštetnog zahtjeva od 29.10.2021.godine. Naime, iz priložene medicinske dokumentacije tužiteljice i Rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje:HZZO) Direkcija od 17.12.2021.godine, te naročito nalaza i mišljenja Liječničkog povjerenstva HZZO-a, proizlazi da se tužiteljici: -priznaje kao ozljeda na radu od 27.07.2021.godine dijagnoza šifre prema MKB-10:S92.3 (Prijelom kostiju donožja-metatarzalnih kostiju, odnosno da joj se u vezi navedene dijagnoze priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja -ne priznaje kao ozljeda na radu od 27.07.2021.godine dijagnoza šifre prema MKB-10:S92.2 (Prijelom drugih tarzalnih kostiju), odnosno da joj se u vezi navedene dijagnoze ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, jer se radi o staroj ozljedi iz 2019.godine (fraktura na granici srednje i proksimalne trećine IV.metatarzalne kosti) Temeljem cjelokupne raspoložive dokumentaciju, liječnici cenzori drugotuženika utvrdili su: -da se kod tužiteljice ne radi o prijelomu metatarzalne (MT) kosti kao posljedice traume, nego o „stres prijelomu“ MT, koji se ne smatra traumom nego bolešću. Naime, radi se o sindromu prenaprezanja, odnosno preopterećenju kosti bilo uslijed statičke deformacije bilo uslijed iznenadnog intenzivnijeg opterećenja stopala (npr.sportaši atletičari i dr.) Prvi takav „stres prijelom“ tužiteljica je imala 2019.godine, koji je dijagnosticiran na pregledu, na koji se tužiteljica javila zbog bolova u stopalu. Tom prilikom radiološki nije bilo vidljivo svježih traumatskih promjena na ostalom skeletu stopala, obzirom da se nakon pojave prvih simptoma, odnosno bolova u stopalu kod „stres prijeloma“ , prve promjene na kostima mogu radiološki primijetiti tek nakon 2-3 tjedna. Prema RTG snimci stopala tužiteljice od 27.07.2021.godine vidljivo je stanje nakon „stres prijeloma“. MT kosti, dok je na istoj RTG snimci radiološki nalaz II.MT kosti uredan, bez znakova prijeloma. Nakon učinjene MR stopala 13.09.2021.godine kod tužiteljice su bile vidljive izrazite promjene na II.MT kosti opisane kao hipertrofični kalus, a što je tipično za „stres prijelom“, što se u zaključku nalaza i navodi kao mogući „stres prijelom“. Naime, „pravi“ prijelom ili fraktura kosti vidi se odmah nakon ozljeđivanja, a ne tek nakon određenog vremena, što je specifično za već opisani „stres prijelom“ ili prijelom zamora nakon dugotrajnog ili pretjeranog opterećenja stopala. Promjene koje su se vidjele kasnije na MR-u posljedica su „stres prijeloma“, koje se javljaju tek nakon 2-3 tjedna od prvih simptoma (pojava boli i otekline stopala na mjestu bola). Dakle, u konkretnom slučaju kod tužiteljice se radi o „stres prijelomu“, a ne o akutnom prijelomu nakon same traume, odnosno radi se o bolesti-sindromu prenaprezanja.“ Zbog svega navedenog, drugotuženik navodi da je suglasan da se na sporne okolnosti sasluša tužiteljica u svojstvu parnične stranke i provede dokaz medicinskim (ortopedskim) vještačenjem. Dakle, prema mišljenju drugotuženika neovisno da li se kod tužiteljice radilo o osnovnoj bolesti, bolesti u vezi s radom ili profesionalnoj bolesti, navedeno nije relevantno u predmetnom sudskom postupku, iz jednostavnog razloga što drugotuženik kao osiguravatelj prvotuženika KBC RI prema odredbama Uvjeta osiguranja može odgovarati tužiteljici samo zbog štetnog događaja

– konkretne ozljede na radu od 27.07.2021.godine, a ne zbog bolesti. Naime, prema čl.6.st.1.toč.19 citiranih Uvjeta osiguranja pod „Rizicima isključenim iz osiguranja“, navodi se: -štete koju su posljedica profesionalnih bolesti osiguranikovih radnika. Zbog navedenog, a kako je citiranim Uvjetima osiguranja iz osigurateljnog pokrića izričito isključen rizik profesionalnih bolesti, tuženik opreza radi ukoliko se utvrdi da se kod tužiteljice radi o bolesti i/ili profesionalnoj bolesti osporava svoju pasivnu legitimaciju, odgovornost i visinu štete. Naime, profesionalne bolesti su određene bolesti izazvane dužim, neposrednim utjecajem procesa rada i uvjeta rada na određenim poslovima, dok su bolesti u vezi s radom one bolesti koje uzrokuje više čimbenika, od kojih je rad samo jedan od njih. Prema odredbi čl.25.st.1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br.71/14) poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom, po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Osnovna pravna pretpostavka za odgovornost poslodavca za štetu odnosno za njegovu odgovornost za tužiteljičino oboljenje, je adekvatna uzročno-posljedična veza između tužiteljičinog obavljanja radnih zadataka na radnom mjestu kod OB Pula i nastanka tužiteljičine bolesti. Međutim, okolnost da su poslovi i zadaci na radnom mjestu mogli biti dodatni čimbenik u doživljavanju tegoba bolesti ne može biti osnov za odgovornost za štetu ovdje drugotuženika kao osiguravatelja KBC RI. Drugotuženik je suglasan da se prije izvođenja dokaza medicinskim vještačenjem, obavezno pribavi zdravstveni karton tužiteljice. Medicinskim vještačenjem bit će potrebno utvrditi eventualne bolesti i/ili povrede koje je tužiteljica imao od ranije i koje se ne mogu uzročno-posljedično povezati s događajem od 27.07.2021.godine, da li je tužiteljici zbog zadobivenih povreda bila potrebna tuđa pomoć i njega, te ukoliko je u kojem trajanju i opsegu, a isto tako trebat će utvrditi da li je i ako je kada okončano liječenje tužiteljice i stabilizirano njezino zdravstveno stanje, sve radi utvrđivanja datuma od kada počinju teći zakonske zatezne kamate na potraživanje naknade štete. U svakom slučaju, sukladno čl. 1103. ZOO/05 prema kojem „Obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga“, pa drugotuženik osporava da bi kamate imale teći od dana 01.10.2021.godine do isplate. Vezano uz potraživanje naknade štete zbog tuđe pomoći i njege tuženik predlaže da se od vještaka zatraži očitovanje o dužini i intenzitetu potrebne tuđe pomoći i njege, a ne protivi se da se na okolnosti ovog vida štete provedu dokazi predloženi u tužbi. Visina sata tuđe pomoći i njege čini se nespornom u iznosu od maksimalno 20,00 kn/satu, koliko se ista priznaje sukladno aktualnoj sudskoj praksi naslovnog suda. Vezano uz potraživanje naknade štete zbog troškova putovanja i liječenja, drugotuženik predlaže saslušanje tužiteljice u svojstvu parnične stranke i pribavljanje cjelokupnog spisa HZZO-a povodom predmetnog događaja od 27.07.2021.godine radi utvrđivanja iznosa svih naknada koje su tužiteljici priznate iz naslova priznate ozljede na radu. Tuženik pridržava pravo sukladno čl.299.st.2. ZPP-a da, nakon pribave svih predloženih dokaza te nakon saslušanja predloženih svjedoka, predloži nove dokaze, za koje isti nije znao prije izvođenja navedenih dokaza. Slijedom svega navedenog, drugotuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti uz obvezu naknade prouzročenih parničnih troškova tuženiku.

4.Tužiteljica je podneskom od 14. svibnja 2024. precizirala tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupni iznos od 3.500,00 eura i to s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje 2.800,00 eura, na ime tuđe pomoći i njege 450,00 eura i troškova puta i liječenja 250,00 eura, zajedno sa kamatom od podnošenja odštetnog zahtjeva da bi podneskom od 17. ožujka 2025. potraživao kamatu od 1. veljače 2022. kao dana završetka liječenja pa sve do isplate.

7.Sud je proveo dokaz i to uvidom u pravu o ozljedi na radu (list 8-13 87-90),

Rješenje HZZO-a, Regionalni ured Rijeka od 17.12.2021. (list 14-19 62-66), uputnica liječničkom povjerenstvu (list 20-23 67-69), medicinska dokumentacija (list 24-42 93- 100), polica osiguranja s prilozima (list 51-54), uvjeti osiguranja ( list 55-59), odštetni zahtjev od 30.9.2021. (list 60-61), nalaz i mišljenje liječnika cenzora tuženika ( list 70- 77), obavijest o neosnovanosti štetnog zahtjeva (list 78-79), Rješenje HZZO-a, Regionalni ured Rijeka od 8.9.2021. (list 83-86), izjava ozlijeđenog (list 91-92), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 116-118), uvid u pravilnik o zaštiti na radu (list 122-159), procjena rizika Zavoda za zaštitu na radu za mjesto rada Klinika za radioterapiju i onkologiju (list 160-286), proveden je očevid uz vještačenje po vještaku zaštite na radu Eolu Buiću (list 318-322 326-330), provedeno je vještačenje po vještaku Wiliamu Klariću spec. za kirurgiju i traumatologiju (list 338-340).

8.Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

9.Člankom 7. st. 1 Zakona o parničnom postupku, propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

10.Odredbom članka 219. Zakona o parničnom postupku, propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

11.Člankom 221. Zakona o parničnom postupku, propisano je da će sud, ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

12.Kada tuženik kao poslodavac odgovarao za štetu nužno je utvrditi da je šteta nastala na radu i u svezi s radom u kojem slučaju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti).

13.Sukladno odredbi čl. 111. st.1. Zakona o radu ("NN" 149/09 i 61/2011 – dalje: ZR), štetu koju radnik pretrpi na radu ili u svezi s radom, poslodavac mu je dužan naknaditi radniku po općim propisima obveznog prava, s time da sukladno odredbi čl. 25. Zakona o zaštiti na radu (dalje: ZZR-a) ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potiče od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice moga o izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (članak 25. stavak 2. ZZR-a).

14.Prema odredbi čl. 1067. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., u daljnjem dijelu teksta: ZOO-a) tuženik se može osloboditi odgovornosti pod pretpostavkom da je šteta nastala isključivo radnjom tužiteljice koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći niti otkloniti, odnosno može se osloboditi odgovornosti djelomično ako je tužiteljica djelomično pridonijela nastanku štete.

12.Odredbom čl. 965. ZOO-a propisano je da je u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. Odgovornost 2.tuženika temelji se na predmetnoj odredbi te se na tužiteljicu ne odnose uvjeti osiguranja na koje se poziva 2.tuženik budući da isti obvezuju ugovorne strane, tj. poslodavca tužiteljice 1. i 2.tuženika i na iste se mogu pozivati temeljem police u nekom regresnom postupku.

15.Da bi sud prihvatio prigovor 1.tuženika isključive ili djelomične odgovornosti tužiteljice, isti je dužan dokazati da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri čemu nije propisan poseban oblik krivnje kao oslobađajuća osnova, čime je relevantan svaki oblik odgovornosti radnika, dakle ne samo krivnja kao namjera već i kao nepažnja, bilo gruba (kao izostanak pažnje koju bi upotrijebio prosječno pažljiv čovjek), bilo obična (izostanak pažnje koju bi upotrijebio naročito pažljiv i savjestan čovjek). Pri tome je relevantno jesu li počinjeni neki propusti u provođenju pravila zaštite na radu koji su od utjecaja na nastanak nezgode, i to kako na strani tuženika (odnosno poslodavca), tako i na strani tužitelja.

16.Utvrđujući odgovornost tužiteljice za nastanak štetnog događaja, valja istaknuti da je obveza poslodavca sukladno odredbi čl. 41. st. 1. ZZR-a osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, u skladu s pravilima zaštite na radu, dok je obveza radnika da obavlja poslove dužnom pažnjom (čl. 68. ZZR-a). Također poslodavac je dužan razraditi procese rada tj. planirati pripremati, i provoditi radne postupke te razraditi i primjenjivati tehnologiju rada tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika sukladno čl. 44. te skladno čl. 45. procijeniti rizike i osigurati zaštitu zdravlja i sigurnosti radnika izloženih fizikalnim, kemijskim i biološko štetnim djelovanjima na radu.

17. HZZO je rješavajući o tome da li tužiteljici pripadaju prava na temelju Zakona o zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, br. 80/13 - dalje u tekstu: ZZO-a) i Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti donio rješenje kojim predmetna ozljeda tužiteljici priznata kao ozljeda na radu. Naime, temeljem čl. 14. a Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da se uvjeti i način provođenja prava iz st. 1 toga čl. a vezano za ozljedu na radu i profesionalnu bolest kao i postupak priznavanja ozljede na radu i profesionalne bolesti utvrđuje općim aktima Zavoda donesenim na temelju ovog Zakona. Navedeni akti su između ostalog i Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (dalje: Pravilnik) a kojim su propisani uvjeti za priznavanje ozljeda na radu odnosno profesionalne bolesti a radi ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu i to prava na zdravstvenu zaštitu, novčanu naknadu, naknadu plaće, troškova prijevoza i pogrebnih troškova, a što ne utječe na pravo tužiteljice na naknadu štete u ovom postupku.

22.Stav je ovog suda da navodi tuženika da tužiteljica nije pretrpjela povredu na radu te nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 66. Zakona za priznavanje navedene ozljede kao ozljede na radu i da je do ozljede došlo isključivom krivnjom tužiteljice te da tuženi nisu odgovorani za štetu nisu osnovani.

23. Iz iskaza tužiteljice kao i svjedoka ŠŽ te očevidom na licu mjesta i provedenim vještačenjem po vještaku zaštite na radu proizlazi da je tužiteljica predmetnog dana obavljala svoj redovni posao kao medicinska sestra u KBC Rijeka u onkološkoj ambulanti te je oko 11,00 sati prateći pacijenta u laboratorij zapela na uleknuće u linoleumu navedenog prostora pri čemu joj je došlo do iskretanja stopala i predmetne ozljede koje za posljedicu ima ovaj tužbeni zahtjev za naknadu štete. Očevidom je utvrđeno da se radi o laganom udubljenju a vještak je isto fotografirao, priložio fotografije u spis te naveo da je prilikom očevida uočeno oštećenje podne površine što u naravi predstavlja blaže lokalno ulegnuće dubine cca 3-5 mm lokalno, no kako je predmetno ulegnuće u neposrednoj blizini spoja linoleumskih traka rubovi traka su se razdvojili u dužini od cca 20 cm razlika u visini predmetnih rubova iznosi po sredini zone razdvajanja cca 1-2 mm. Vještak je mišljenja da podna površina u tom dijelu nije u potpunosti bila u ispravnom i sigurnom stanju, odnosno ravna. Poslodavac je obavezna bio zadužiti radnika osobnom radnom obućom propisanom u prilogu opasnosti kako je navedeno pod točkom 4. točka 1. točka 1., a radnici su obavezni istu koristiti tijekom radnog vremena. Obje navedene okolnosti povećavaju rizik od nastanka ozljede radnika ukoliko se ista dogodila na način kao je tužiteljica iskazala. Sud je poklonio vjeru tužiteljicu kao stranci o tome da nije dobila propisanu obući od poslodavca, već je na nogama imala klompe koje si je sama kupila te da je zapela na udubljenje i poskliznula te okrenula nogu. Navedeni iskaz tužiteljice je s obzirom na dinamiku i način nastanka štetnog događaja usuglasio sa materijalom dokumentacijom i nalazom vještaka zaštite na radu pa je stav suda da se tuženik ne može osloboditi odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja jer do štetnog događaj nije došlo zbog uzroka koji se nalazi izvan stvari ili čije se djelovanje nije moglo izbjeći niti predvidjeti (oštećenje na linoleumu podu 1. - tuženika koja predstavlja površinu kojom se kreću radnici i pacijenti nije izvanredna niti nepredvidiva okolnost. Stav je suda da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi tužiteljica neposredno prije nastanka štetnog događaj postupao nepažljivo, pa niti u krajnjoj nepažnji a s obzirom da je neuobičajen način obavljao svoju uobičajene poslove tj. kretao se po prostoru poslodavca kojim se kreće svaki dan prateći pacijenta što je dio njegovog uobičajenog posla. Stoga sud nalazi da tužiteljica ničim nije doprinijela nastanku štetnog događaja. Naime, kada radnik hoda radnim prostorom bez da mu se na teret može staviti bilo kakva nepažnja nepravičnost ili propust u svezi s korištenjem osobne zasitne opreme sve da je taj prostor i bio sukladan pravilima o zaštiti o radu a što u konkretnom slučaju nije nit tada se ne može isključiti odnosno nije moguće da iz razloga koji bi se u krajem slučaju mogli prepisati slučaju ipak dođe do radnikovog povrjeđivanja i ozljede na radu. Sudska praska smatra da i u takvoj situaciji poslodavac odgovara prema objektivnom kriteriju. Slijedom svega navedenog zaključak je ovog suda u ovom postupku tuženi nisu dokazali postoje okolnosti koje bi u smislu čl. 111. i ZZR-a i čl. 24. Zakon o zaštiti na radu (dalje: ZZR-a) otklonili odgovornost za naknadu štete tužiteljici.

24.Tužiteljica je po stavu suda postupala sa dužnom pažnjom prilikom te radne operacije pa je stav suda da tuženik nije uspio dokazati da bi do štetnog događaja došlo pod pretpostavkom iz članka 1067. ZOO-a, dakle uz isključivo ili djelomično krivnju tužiteljice pa je stoga stav suda da je za navedeni štetni događaj isključivo odgovoran poslodavac tužiteljice tj. tuženik. Na strani tužiteljice sud nije našao nikakvo nepoštivanje propisa iz zaštite na radu niti bilo kakvog nemarnog postupanja. Ponavlja se da je poslodavac dužan osigurati sigurne uvjete za rad u smislu odredbe članka 17. st. 1-4. i članka 23. st. 6. Zakona o zaštiti na radu te je isti dužan posao organizirati ako treba i na način da nadređeni zaposlenike nadzire i sprječava u eventualnom postupanju protivno odredbama Zaštite na radu te da im čak zabrani rad ukoliko isti ne koriste propisana zaštitna sredstva i ne obavljaju posao sukladno pravilima struke.

25.S obzirom na navedeno sud smatra da je poslodavac u cijelosti odgovoran za štetu koju je tužiteljica pretrpjela u predmetnoj nezgodi posebno što poslodavac ničim nije dokazao svoje navode iz odgovora na tužbu koji se odnose na prigovor isključive odgovornosti tužiteljice za nastanak štete. Kako je na poslodavcu teret dokazivanja tužiteljičinog doprinosa nastanku štete te dokazivanju uzročne veze između tužiteljičinog ponašanja i štete, a iz provedenih dokaza ne proizlazi osnovanost istih, sud smatra u potpunosti neosnovan prigovor isključive odgovornosti tužiteljice za štete kao i bilo kakav doprinos istoj.

26.Slijedom svega navedenog zaključak je ovog suda je da u ovom postupku tuženi nisu dokazali postojanje okolnosti koje bi u smislu čl. 111. ZR-a i čl. 24. ZZR-a otklonile njihovu odgovornost za naknadu štete tužiteljici.

27.Ostale dokaze i navode parničnih stranaka ovaj sud nije posebno obrazlagao, jer su ocijenjeni nebitnima za presuđenje.

28.Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (čl. 19.st.1. Zakona o obveznim odnosima NN 35/05). Pod pravima osobnosti razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (čl.19. st.2. ZOO-a).

29.Dakle, zatražene pravne osnove naknade štete po tužiteljici u preciziranom tužbenom zahtjevu su samo činjenice, odnosno kriteriji ili kvalifikatorne okolnosti koje zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz čl. 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno u toj mjeri da zbog toga oštećenik ima pravo na isplatu pravične novčane naknade.

30.U pogledu utvrđivanja visine, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Wiliama Klarića, kao stručan, detaljan i u skladu s pravilima struke, pri kojem nalazu je vještak ustrajao i kod usmenog pojašnjenja nalaza i mišljenja, a posebno u pogledu mehanizma nastanka ozljede gdje je izričito potvrdio da je ozljeda tj fraktura nastala predmetnog dana i da je povezana sa radom tužiteljice kod tuženika.

31.S obzirom na utvrđenje vještaka da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 1 dan, srednjeg intenziteta u trajanju od 6-8 dana i slabijeg intenziteta u trajanju od 30-40 dana, sud je našao da je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno zdravlje te stoga pravična novčana naknada za ovaj vid štete iznosi 1.000,00 eura, pri čemu je sud imao na umu trajanje i intenzitet fizičkih bolova.

32.Vodeći računa po vještaku izraženom smanjenju životnog aktiviteta od 3% kao i dobi tužiteljice, te poslu kojim se ista bavi sud je tužiteljici kao pravičnu novčanu naknadu za povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno zdravlje dosudio daljnji iznos od 450,00 eura uzevši u obzir pojačane napore koje će ista morati ulagati u daljnjem tijeku života, te aktivnostima primjerenim njezinoj dobi, a posebno tijekom obavljanja svoga posla, a cijeneći činjenicu da je pred tužiteljicom još duži životni i radni vijek.

33.S osnova straha sud je našao da bi s obzirom na trajanje i intenzitet istoga pravična novčana naknada tužiteljici iznosila 450,00 eura, budući je primarni strah jačeg intenziteta trajao je do 10 minuta, te sekundarni strah slabijeg intenziteta trajao je 60 dana u vidu brige za ozdravljenje i krajnje trajne posljedice. Navedenim je tužiteljici svakako povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlja. A što se zasigurno očitovalo u neizvjesnosti, brizi i strepnji za ozdravljenje.

34.Po slobodnoj ocjeni suda, u smislu odredbe čl. 223. ZPP-a, s osnove potrebe za tuđom pomoći te s obzirom na vrstu smetnji koje je imala tužiteljica, sud je našao da bi pravična naknada iznosila 900,00 eura s time što joj je tuđa pomoć trebala za 90 sati, a što bi po cijeni od 10,00 eura koliko je uobičajena cijena tuđe pomoć i njege iznosila 900,00 eura.

35.Po osnovi troškova puta i liječenja, a primjenom odredbe članka 1093. ZOO- a sud je po slobodnoj ocjeni primjenom članka 223. ZPP-a dosudio tužiteljici iznos od 23,00 eura i to za trošak 2 gela u visini od 15,33 eura i jedan hladni oblog u visini 7,66 eura, 6 odlazaka liječniku i 21 odlazaka na terapije na relacije mjesto stanovanja - KBC Šušak po cijeni autobusne karte za prvu zonu 2,80 eura za dva smjera, u visini od ukupno 75,60 eura što ukupno iznosi 98,60 eura.

39.Dakle prema mišljenju ovoga suda pravična novčana naknada za utuženu materijalnu i nematerijalnu štetu tužiteljici iznosi 2.898,60 eura.

40.Sud je tužiteljici dosudio pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu štetu u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a, a prilikom odlučivanja o visini naknade neimovinske štete vodio je računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ova naknada kao i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom. Glede naknade imovinske štete sud je imao u vidu odredbu čl. 1090. ZOO-a koja propisuje da će sud dosuditi naknadu u iznosu koji potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, te je stoga, sa preostalim dijelom po mišljenju ovog suda previsoko postavljenog tužbenog zahtjeva valjalo tužiteljici odbiti s obzirom da bi se u protivnom pogodovalo težnjama koje nisu spojive sa prirodom i društvenom svrhom naknade štete.

41.Odredba čl. 29. st.1. ZOO-a propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, a čl. 1103. ZOO-a određeno je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Kako je nesporno da je liječenje tužiteljice završilo 1. veljače 2022., sud je tužiteljici dosudio zatezne kamate na iznos dosuđene nematerijalne štete od navedenog datuma dok je na iznos materijalne štete tužiteljici kamata dosuđena od presuđenja s obzirom da je visinu iste sud utvrdio u trenutku donošenja odluke pa se smatra da je tada ista dospjela.

42.Slijedom navedenog primjenom čl. 8. i 221.a ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

43.Odluka o trošku postupka tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., u svezi s čl. 155. st. 2. ZPP-a. Sud je utvrdio da je ukupni uspjeh tužiteljice po visini u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev 83%, a u pogledu osnova 100% pa je ukupni uspjeh tužiteljice 183%, (183:2=91,50) dok je uspjeh tuženika u pogledu visine 17%, a u pogledu osnova 0% pa je ukupni uspjeh tuženika 8,5% (17:2=8,5). Kada je sud oduzeo postotak tužiteljice koja je uspjela sa 91,50% od postotka tuženika koji su uspjeli sa 8,50% dobio je uspjeh tužiteljice od 83%. Tužiteljici je dosuđeni trošak zastupanja po odvjetniku prema priloženom troškovniku i to sastav odštetnog zahtjeva u iznosu od 200,00 eura, tbr.28. OT-a, sastav tužbe 200,00 eura, tbr. 7. toč. 1. OT-a sastav obrazložena podneska i to 27.9.2022.,10.5.2024.,14.5.2024.,29.5.2024. u iznosu od 4x200,00 eura, tbr. 8. t.2. OT-a, sastav podneska od 17.3.2025. u iznosu od 100,00 eura, tbr.8.t.4.OT-a,zastupanje na ročištu 25.10.2022., 9.3.2023., 11.3.2024. ,21.11.2024.,1 5.10.2025. u iznosu od 5x200,00 eura tbr. 9. toč. 1. OT-a, zastupanje na ročištu od 14.10.2022. u iznosu od 100,00 eura tbr.9.t. 2. OT-a, što ukupno sa pripadajućim PDV-om iznosi 3.000,00 eura, a s obzirom na uspjeh u sporu od 83 %, dosuđen joj je iznos od 2.490,00 eura. Tužiteljici je dosuđen ukupan iznos od 3.415,20 eura, budući joj je na ime troškova vještačenja po vještaku zaštite na radu, izlaska suda na lice mjesta i vještačenje po medicinskom vještaku dosuđen iznos od 925,20 eura, u cijelosti bez obzira na uspjeh u sporu, jer je isti bio neophodan za presuđenje. Tužiteljici je odbijena s preostalim djelom zahtjeva za trošak postupka jer je isti bio previsoko postavljen u odnosu na OT.

U Opatiji, 31. prosinca 2025.

S U D A C :

Majda Felker

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- 1. tuženiku

- pun. 2. tuženika