Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1309/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GA iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćnici Ani Srok Lopar, odvjetnici iz Rijeke, Pomerio 9, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877), zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Zlatku Knezoviću i drugi iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, vrijednost predmeta spora 8.432,39 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 11. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja GA i punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d., dana 30. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 306-894/2004 koji je sklopljen dana 1. listopada 2004. godine između tužitelja GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod brojem OU-2214/04 dana 5. listopada 2004. godine

- sadržane u čl. 3. st. 2. t. 2. u dijelu koji glasi: "(...) kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke."

- sadržane u čl. 6. koji glasi: "Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“

pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 306-894/2004 koji je sklopljen dana 1. listopada 2004. godine između tužitelja GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), solemniziran kod Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod brojem OU-2214/04 dana 5. listopada 2004. godine kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak

- sadržane u čl. 3. st. 2. t. 2. u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja

- sadržane u čl. 3. st. 2. t. 3. u dijelu koji glasi: "(...) Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize tečajne liste Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan dospijeća.“

pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja GA koji glasi:

"II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.220,99 EUR (slovima: tri tisuće dvjesto dvadeset eura i devedeset i devet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 4. listopada 2007. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% godišnje tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine, po stopi od 5,15% godišnje tekućim od 1. srpnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 7,26 € od dana 04.10.2007. pa do isplate,

- na iznos od 7,26 € od dana 04.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 7,34 € od dana 05.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 7,30 € od dana 04.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,44 € od dana 12.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,51 € od dana 01.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 28,84 € od dana 02.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 28,13 € od dana 06.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 27,84 € od dana 06.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 28,19 € od dana 08.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 27,68 € od dana 05.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 27,70 € od dana 04.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 28,00 € od dana 07.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 47,63 € od dana 05.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 45,22 € od dana 06.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 48,27 € od dana 04.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 48,74 € od dana 16.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 48,95 € od dana 06.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 48,35 € od dana 04.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 48,47 € od dana 01.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 47,57 € od dana 04.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 46,91 € od dana 04.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 47,07 € od dana 05.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 47,41 € od dana 02.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 47,38 € od dana 06.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 47,03 € od dana 04.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 47,67 € od dana 09.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 48,20 € od dana 08.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,94 € od dana 04.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,75 € od dana 03.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 49,76 € od dana 01.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 49,56 € od dana 06.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 49,93 € od dana 03.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 53,17 € od dana 20.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 52,49 € od dana 03.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 54,52 € od dana 07.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 53,80 € od dana 07.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 52,66 € od dana 04.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 55,04 € od dana 07.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,74 € od dana 06.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,91 € od dana 06.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 47,59 € od dana 06.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,77 € od dana 08.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,90 € od dana 05.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,30 € od dana 08.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,62 € od dana 07.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,45 € od dana 05.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 51,96 € od dana 06.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,35 € od dana 06.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 42,55 € od dana 05.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 42,43 € od dana 06.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 43,06 € od dana 05.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,60 € od dana 07.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,66 € od dana 03.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,25 € od dana 07.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,49 € od dana 04.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,65 € od dana 03.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,32 € od dana 06.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,38 € od dana 07.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,13 € od dana 08.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 42,63 € od dana 07.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,12 € od dana 07.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,35 € od dana 07.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,14 € od dana 05.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 42,13 € od dana 06.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 42,94 € od dana 07.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 42,99 € od dana 06.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 42,63 € od dana 07.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 41,59 € od dana 08.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 41,54 € od dana 05.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 41,77 € od dana 07.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 42,13 € od dana 03.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 42,66 € od dana 08.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 42,34 € od dana 07.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 42,52 € od dana 03.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 42,71 € od dana 09.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,43 € od dana 05.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,43 € od dana 05.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,42 € od dana 05.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,40 € od dana 06.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,38 € od dana 08.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,38 € od dana 08.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,39 € od dana 09.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,41 € od dana 04.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,40 € od dana 08.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,39 € od dana 07.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,40 € od dana 05.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,40 € od dana 09.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,38 € od dana 07.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,37 € od dana 07.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,37 € od dana 08.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,37 € od dana 09.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,36 € od dana 09.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,35 € od dana 10.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,34 € od dana 12.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 2,34 € od dana 08.09.2015. pa do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.987,75 EUR (slovima: dvije tisuće devetsto osamdeset i sedam eura i sedamdeset i pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 1. prosinca 2004. godine do dana 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% godišnje tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine, po stopi od 5,15% godišnje tekućim od 1. srpnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,31 € od dana 01.12.2004. pa do isplate,

- na iznos od 3,44 € od dana 01.01.2005. pa do isplate,

- na iznos od 11,05 € od dana 20.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 8,11 € od dana 03.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,15 € od dana 07.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,04 € od dana 07.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9,03 € od dana 04.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,64 € od dana 07.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,52 € od dana 06.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 25,90 € od dana 06.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 29,62 € od dana 06.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 25,34 € od dana 08.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 26,13 € od dana 05.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 44,37 € od dana 08.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,16 € od dana 07.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 61,40 € od dana 05.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,60 € od dana 06.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,06 € od dana 06.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,21 € od dana 05.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,56 € od dana 06.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 49,70 € od dana 05.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 53,30 € od dana 07.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 53,80 € od dana 03.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 51,34 € od dana 07.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 53,03 € od dana 04.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 54,21 € od dana 03.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 52,30 € od dana 06.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 52,83 € od dana 07.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 51,40 € od dana 08.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,35 € od dana 07.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 51,71 € od dana 07.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 53,33 € od dana 07.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 52,19 € od dana 05.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,92 € od dana 06.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 51,29 € od dana 07.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 51,78 € od dana 06.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 49,72 € od dana 07.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 43,23 € od dana 08.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 43,09 € od dana 05.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 44,71 € od dana 07.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 47,31 € od dana 03.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 50,89 € od dana 08.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 49,09 € od dana 07.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 50,42 € od dana 03.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 51,92 € od dana 09.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,00 € od dana 05.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 56,71 € od dana 05.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 56,16 € od dana 05.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 54,29 € od dana 06.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 53,70 € od dana 08.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 53,98 € od dana 08.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 56,12 € od dana 09.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 57,91 € od dana 04.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 57,54 € od dana 08.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 59,11 € od dana 07.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 60,16 € od dana 05.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 59,54 € od dana 09.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,73 € od dana 07.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,74 € od dana 07.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,74 € od dana 08.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,75 € od dana 09.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,76 € od dana 09.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,77 € od dana 10.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,77 € od dana 12.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 59,77 € od dana 08.09.2015. pa do isplate,

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.223,65 EUR (slovima: dvije tisuće dvjesto dvadeset i tri eura i šezdeset i pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 8,14% godišnje od dana 1. listopada 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% godišnje tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine, po stopi od 5,15% godišnje tekućim od 1. srpnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 5,15% godišnje tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 4. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužitelja GA koji ističe da u registarskom predmetu upisa u sudski registar promjene tvrtke i izmjene odredbi statuta po prijedlogu predlagatelja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt-16/22619 od dana 11. srpnja 2016. godine upisana je promjena tvrtke predlagatelja pod nazivom Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, te je stoga označen kao tuženik u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj GA tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom Addiko bank d.d. (ranije naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) zaključio dana 1. listopada 2004. godine Ugovor o kreditu broj 306-894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziran kod javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleva pod brojem OU-2214/2004 dana 5. Iistopada 2004. godine. Tužitelj GA tvrdi da mu je kredit odobren za kupnju stana i to u iznosu od 62.400,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju za devize tečajne liste Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećeg na dan korištenja kredita, odnosno uz valutnu klauzulu (čl. 2.). Pri tom su stranke ugovorile kamatnu stopu od 5,25 % godišnje promjenjivu sukladno odluci Banke (čl. 3. st. 1. i čl. 6) te otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize važeće na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama tuženika Addiko bank d.d. (čl. 3. st. 2. toč. 2. i čl. 6.). U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj GA ističe da je od dana sklapanja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. tuženik Addiko bank d.d. internim odlukama, koje njemu nisu niti dostavljene na uvid niti je isti pozvan od strane tuženik Addiko bank d.d. na pregovore glede promjena, mijenjao kamatnu stopu u nekoliko navrata. Naglašava se da takve su odluke tuženika Addiko bank d.d., uz promjenu tečaja CHF-a, nesporno utjecale i na iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj GA bio dužan podmirivati po kreditu broj 306-894/2004. Naime, iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. razvidno je da je istu jednostrano mijenjao isključivo tuženik Addiko bank d.d., a temeljem vlastite, interne odluke o kamatnim stopama. Tuženik Addiko bank d.d. je, unošenjem takve odredbe u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. za sebe ugovorio mogućnost da po vlastitom nahođenju i vlastitim, netransparentnim kriterijima mijenja tu kamatnu stopu, bez prethodne konzultacije niti objašnjenja tužitelju GA kao korisniku kreditu koji su parametri uistinu konačno utjecali na promjenu kamatne stope. Prema tvrdnjama tužitelja GA razvidno je da nisu transparentno i nedvojbeno utvrđeni kriteriji po kojima se kamatne stope imaju mijenjati, odnosno odredbe o kamati nisu bile razumljive, čime je on stavljen u neravnopravni položaj, a što je protivno zakonu te osnovnim načelima obveznog prava, dok sama neizvjesnost takve kamate mijenjane odlukama tuženika Addiko bank d.d. čini obvezu tužitelja GA neodređenom, a predstavlja bitan sastojak ugovora. U dokaz navedenih tvrdnji pored njegovog saslušanja tužitelj GA predlaže saslušanje svjedokinje ĐA iz [adresa]. Frkaševo 10. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, naglašava se da niti na temelju sklopljenog predmetnog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj GA tvrdi da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF koje su nedvojbeno, zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, utjecale na ukupan trošak kredita, a koje su posljedice u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženiku Addiko bank d.d. Tuženik Addiko bank d.d. nije obavijestio tužitelja GA da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama Istočne Europe gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu zbog čega je MMF podržao strogi nadzor takvih udruženja da bi se ograničili rizici. Osim toga, prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik Addiko bank d.d. nije obavijestio tužitelja GA da Hrvatska narodna banka (HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio o postojećim studijama MMF-a u kojima je već tada bio predviđen porast CHF-a nakon uvođenja eurozone. Suprotno tome, tuženik Addiko bank d.d. je prezentirao tužitelju GA CHF kao stabilnu valutu, bez previđanja njegovog rasta iako je ubrzo nakon početne otplate anuitet porastao. Znči, tužitelj GA nije bio u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima suprotno savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka. Također, ugovaranje valutne klauzule ne zadovoljava test proporcionalnosti jer se tuženik Addiko bank d.d. nije zadužio u CHF kako bi tužitelju GA isplatio kredit, a niti je tužitelj GA ikad isplatio bilo koji iznos CHF-a. Zbog toga nije bila opravdana primjena valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule tuženik Addiko bank d.d. je povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidaba jer odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. U tom smislu ističe se da su cilj i svrha valutne klauzule prema Zakonu o obveznim odnosima uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valutne obveze. Taj cilj i svrha u konkretnom slučaju nisu postignuti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj pa je time grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Nadalje, se naglašava da Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. predstavlja tipski ugovor. Tipski ugovor predstavlja skup ugovornih klauzula određen unaprijed kao model za sklapanje budućih ugovora. Dakle, takav ugovor je samo obrazac s tipičnim klauzulama za pojedinu vrstu poslovne transakcije koji olakšava sklapanje samog ugovora. Pod navedenim pojmom "tipskih ugovora" treba razlikovati ugovore po pristupu (adhezijske ugovore), što predstavlja ugovor o kreditu koji je tužitelj GA sklopio s tuženikom Addiko bank d.d. Adhezijski ugovori u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje. U konkretnom slučaju, tužitelj GA nije mogao pregovarati s tuženikom Addiko bank d.d. o niti jednoj odredbi ugovora pa tako niti o kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli i kriterijima po kojima bi se isti mogli mijenjati. Također, tužitelj GA ni na koji način nije mogao utjecati na uvjete kredita koji su sadržani u ugovoru, a radi se o ugovorima koje tuženik Addiko bank d.d. sklapa s različitim fizičkim i pravnim osobama u velikom broju na razini jedne godine. No, prema članku 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istoga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sve navedeno prema tvrdnjama tužitelja GA ukazuje da su odredbe čl. 3. st. 2. toč. 3. te čl. 6. koje se odnose na valutnu klauzulu te na promjenjivost kamatne stope nepoštene, a stoga i ništetne. Valja naglasiti da ukoliko tuženik Addiko bank d.d. bude sporio da se o navedenim odredbama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora pojedinačno pregovaralo, isti je to sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 dužan i dokazati. Nadalje, u konkretnom se slučaju ima primijeniti i odredba članka 82. stavak 1. alineja 11. ZZP/03 kojom je regulirano da bi se odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga imala smatrati nepoštenom, a što ju posljedično čini i ništetnom. Posebno se ističe da sve dosad navedeno potvrđuju i presude koje su donijeli sudovi diljem Republike Hrvatske, a kojima je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa te valutne klauzule zbog nezakonitog i nepoštenog postupanja banaka, po pojedinačnim tužbama u korist klijenata različitih banaka. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 kao nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu, a time i ništetna, proglašena je odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka. Razloge za takvu odluku Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da su te odredbe ugovora bile potrošačima jasne i uočljive, ali iste nisu bile razumljive. Isto tako, nakon odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215 te odluke VSRH broj Revt- 575/16 donesena je nova odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak, a naknadno je donesena i presuda Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2221/18. Razlozi za donošenje takve odluke bili su da potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima što je suprotno savjesnosti i poštenju, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, što je sve ranije detaljno elaborirano. Navedene odluke viših sudova donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) obvezuju i ovaj sud temeljem odredbe čl. 138. a navedenog Zakona kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako, Sud Europske unije u više predmeta (C-186/16, C-118/17 i dr.) donio presude koje su obvezujuće za sve sudove država članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u RH, a u kojima je donesena prethodna odluka vezano uz nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima propisane Direktivom 93/13. Tužitelj GA ističe da je s tuženikom Addiko bank d.d. dana 22. siječnja 2016. godine sklopio Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 306-894/2004 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (Ugovor o kreditu broj broj 306-894/2004) u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine. Tužitelj GA ističe da je u cijelosti otplatio kredit. Činjenica da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj GA kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, kao ni pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav je stav u skladu s pravom Europske unije i sudskom praksom, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine. Prema tome, imajući u vidu da su navedene odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, u tom slučaju svaka je strana sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Također, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora, sukladno stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 474/10), primjenjuju se odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 1115. ZOO-a kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Slijedom iznijetoga, bez obzira što je tužitelj GA pristao na konverziju te sukladno tome s tuženikom Addiko bank d.d. sklopio Aneks Ugovora o kreditu dana 22. siječnja 2016. ima pravo na preplaćene iznose koji će se precizirati nakon što mu tuženik Addiko bank d.d. dade potrebne podatke te po provedenom financijskom vještačenju. U svom tužbenom zahtjevu tužitelj GA tako traži da utvrde da su ništetne odredbe čl. 3. st. 2. toč. 2 i čl. 6. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. u svezi promjenjive kamatne stope kao i čl. 3. st. 2. toč. 2. i čl. 3. st. 2. toč. 3. u dijelu u svezi ništetne odredbe u svezi valutne klauzule CHF. Na kraju se predlaže da sud obveže tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju GA naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 12. prosinca 2019. tuženik Addiko bank d.d. izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj GA namjerava naknadno specificirati te pored toga ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. U prvom redu, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako tužitelj GA raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Također po prosudbi tuženika Addiko bank d.d. ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi on bio u obvezi dostaviti tužitelju GA zatražene podatke, i to niti po jednoj od zakonom predviđenih osnova. Nadalje se ističe da tužitelj GA nema pravnog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj GA provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. U prvom redu, tuženik Addiko bank d.d. osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne (o tome ne postoji niti jedan dokaz u spisu, o čemu će biti više riječi u nastavku). Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj GA konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 366- 42/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje u tekstu: „Aneks“) sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK. Podredno, tuženik Addiko bank d.d. ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, tužitelj GA je u tužbi naznačio kako smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj GA otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarjevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja GA obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Naime, Osnovni ugovor sklopljen je dana 01.10.2004. godine, a Aneks temeljem kojeg je, između ostalog, promijenjena visina anuiteta sklopljen je dana 22.01.2016. godine. Ukoliko, pak, tužitelj JA smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarjevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako tužitelj GA nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od njega vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj GA platio po Osnovnom ugovoru, i to iz razloga koje tuženik navodi u nastavku. Iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužitelj GA prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR. Kao što je naprijed detaljno objašnjeno, kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate su u kamate i glavnicu u EUR po tečaju koji je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u EUR, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu koja se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni Osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je Osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko-vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa, a ne više po osnovi Osnovnog ugovora). Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik Addiko bank d.d. ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj GA izvršio temeljem Osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S tim u vezi, tuženik Addiko bank d.d. smatra bitnim iznova naglasiti kako je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu već i promjena kamatne stope te kako ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu. Zaključenjem Aneksa tužitelj GA i tuženik Addiko bank d.d. su u potpunosti „izašli“ iz ranijeg ugovornog odnosa odnosno prijašnji Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao je postojati. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako su naprijed navedena stajališta potvrđena u: a) pravnoj teoriji i b) sudskoj praksi. Slijedom navedenog, tuženik Addiko bank d.d. predlaže naslovnom sudu provesti financijsko vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna konverzije te na okolnost da je izvršenom konverzijom tužitelj u cijelosti namiren sa svojim potraživanjem. Tuženik Addiko bank d.d. izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj GA nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. Po prosudbi tuženika Addiko bank d.d. nema pravo tužitelj GA se pozivati na utvrđenja iz: a) presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine (kojom je utvrđeno: a) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i b) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope), b) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine (kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu ikoji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope) i c) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine (kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF). Naime, naglašava se: da tada uopće nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora i c) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne (tuženik kaže prejudicijelno obzirom da se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti slijedom čega se o navedenoj problematici ne može odlučivati meritorno kao o glavnom pitanju), a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; c) među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora i d) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor. Prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. valjana je valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. Naime, Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I- 392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Osnovnog ugovora. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Tuženik Addiko bank d.d. ukazuje na sljedeće odluke: a) Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od dana 09.04.2015. godine u kojoj je navedeni je sud utvrdio sljedeće: „...kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora...“ i b) presuda Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine u kojoj je navedeni sud utvrdio slijedeće: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Nadalje tuženik Addiko bank d.d. naglašava činjenicu kako je Osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj GA od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno člaku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Nadalje, zaposlenik tuženika Addiko bank d.d. je prilikom sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja GA s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Potom tuženik Addiko bank d.d. navodi čitav niz članaka različitih autora koji su pisali o valutnoj klauzuli CHF te upozoravali o očekivanom jačanju CHF što bi moglo stvoriti velike kumulativne troškove za korisnike kredita vezano za tu valutu. Tuženik Addiko bank d.d. e također na navedene okolnosti predložio saslušanje svjedoka VA i GAŠ na adresi tuženika Addiko bank d.d. Tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, a niti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na strani potrošača. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja GA za provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a kojem prijedlogu se tuženik Addiko bank d.d. izričito protivi, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom Ugovoru, moguće je prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi da li je tužitelj GA uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru, kako to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potrebna dodatna dokumentacija, tuženik Addiko bank d.d. će istu naknadno dostaviti. Pri tome, tuženik Addiko bank d.d. predlaže da vještak izradi nalaz i mišljenje korištenjem kamate primjenjive na kunske kredite. Naime, i sam Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, prilikom konverzije kredita, naložio je primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U dokaz prethodno navedenog tuženik Addiko bank d.d. upućuje na Bilten HNB-a broj 176 iz prosinca 2011. godine (stranica 59.) Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik Addiko bank d.d. u prvom redu predlaže sudu: 1) odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da: (i) nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku; (ii) tužitelju GA nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe obzirom da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili, podredno, 2) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da: (i) je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja GA; (ii) tužitelj GA nema pravo zahtijevati od tuženika Addiko bank d.d. vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik Addiko bank d.d. ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj GA izvršio temeljem Osnovnog ugovora; (iii) valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP’03, pa stoga niti ništetne. i 3) naložiti tužitelju GA da naknadi tuženiku Addiko bank d.d. troškove ovog postupka.

3, U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. (list sudskog spisa od broja 9 do 13 te od 216 do 220), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita od 22. siječnja 2016. (list sudskog spisa od broja 221 do 223) kao i svu ostalu dokumentaciju. Također izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. od 5. svibnja 2021. te dopunu njezinog nalaza i mišljenja od 1. listopada 2025., a koja je i usmeno saslušana na ročištu dana 1. listopada 2025. (list sudskog spisa od broja 315 do 330, 505, te od 507 do 514). Na ročištu dana 2. rujna 2020. saslušana je svjedokinja ĐA (list sudskog spisa broj 261 i 262) te tužitelj GA (list sudskog spisa broj 262).

4. Saslušana na ročištu dana 2. rujna 2020. svjedokinja ĐA je učinila nespornim Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. kao i Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita od 22. siječnja 2016. Prema tvrdnjama svjedokinje ĐA ona i njezin suprug GA su zajedno išli u banku te su htjeli zaključiti ugovor o kreditu vezan uz valutnu klauzulu EUR. Međutim službenica banke im je pojasnila da nisu kreditno sposobni za taj ugovor ali da jesu sposobni da im se odobri ugovor o kreditu vezan uz valutnu klauzulu CHF. Osim toga, službenica banke im je pojasnila da je tu i najmanja kamatna stopa, tako da je to najpovoljniji kredit koji se nudi na tržištu pa su oni pristali na zaključenje takvog ugovora. Naime, radi se o stambenom kreditu, a njima je trebalo za kupnju stana oko 40.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Prema tvrdnjama svjedokinje ĐA ništa im službenica banke nije posebno objašnjavala, osim što je bilo razgovora koji novčani iznos je njima potreban i kolika će biti mjesečna rata. Svjedokinja ĐA naglašava da ona i njezin suprug GA su bili svjesni da tečaj CHF u odnosu na kunu može varirati, ali nisu očekivali da to može nešto bitno varirati. Naime, oni tada nismo znali da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj HRK prema CHF već štiti samo tečaj HRK prema EUR. Osim toga, uvjeravani su da valuta CHF je stabilna, tako da nisu očekivali u budućem razdoblju neke veće oscilacije. Međutim, desilo se upravo suprotno tj. nakon otprilike 11 godina uredno otplaćivanog kredita njihova glavnica se još i povećala, što je prema izračunu banke od početne glavnice od oko 40.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti ona je narasla na oko 50.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Upravo iz navedenog razloga oni su pristali zaključiti aneks tom ugovoru o kreditu kako bi im se rata nešto smanjila. Taj ugovor je zaključen na rok od 30 godina. Istog su otplatili na način da su uzeli jedan drugi kredit kako bi zatvorili kredit koji je predmet ovog parničnog postupka. Prema tvrdnjama svjedokinje ĐA ona i njezin suprug nisu mogli ni na koji način utjecati na sam ugovor o kreditu, već su ga mogli samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Njima je nuđen isključivo ugovor vezan uz valutnu klauzulu i to CHF budući im je službenica banke pojasnila da su kreditno sposobni samo za tu vrstu ugovora, a da li je bilo u ponudi još nekakvih drugih ugovora nije joj poznato. Naime, svjedokinja ĐA tvrdi da im je tada bilo poznato jedino da su bili u ponudi ugovori vezani uz valutnu klauzulu EUR ali napominje da za tu vrstu ugovora oni nisu bili kreditno sposobni. Nije im ponuđen ugovor sa fiksnom kamatnom stopom, a da li su uopće bili u ponudi nekakvi ugovori sa fiksnom kamatnom stopom nije joj poznato. Prema kazivanju svjedokinje ĐA oni nisu specijalno tražili neku fiksnu kamatnu stopu, ali napominje da za takvo traženje nije niti bilo potrebno budući im je prije toga rečeno da su jedino kreditno sposobni za ugovor o kreditu vezan uz valutnu klauzulu CHF i na njima je bio samo izbor da li prihvaćaju ili ne prihvaćaju taj tipski ugovor kojeg je banka pripremila. Svjedokinja ĐA je učinila nespornim da su oni dobivali obavijesti o promjenama kamatnih stopa koje je donosila sama banka, a na temelju čega su se te kamatne stope mijenjale njima je je potpuno nepoznato. Neke odluke banke ili neka pojašnjenja o načinu promjene kamatnih stopa oni od banke nisu nikada dobivali, a niti su oni sami tražili neka pojašnjenja. Prema tvrdnjama svjedokinje ĐA oni nisu bili upozoreni na rizik tečaja kod valute CHF. Kako ugovor o kreditu, tako i aneks tom ugovoru o kreditu je pripremila sama banka i njima ih je dala da to solemniziraju kod javnog bilježnika. Kod sklapanja aneksa ugovora o kreditu oni nisu znali da je ništavna odredba o valutnoj klauzuli. U tom aneksu ugovora o kreditu oni nisu potpisali, a niti su se odrekli prava na obeštećenje. Naglašava da od početne otplatne mjesečne rate od oko 1.700,00 kn ona je kasnije u prosjeku narasla na negdje oko 2.450,00 kn. Nakon konverzije to se smanjilo za nekih 200,00-tinjak kuna. Nakon što joj je predočena dokumentacija na listovima sudskog spisa od broja 227 pa do 233 svjedokinja ĐA je iskazala da je ona zaprimila tu dokumentaciju. Međutim, želi naglasiti da iz te dokumentacije ona je mogla shvatiti samo to da određenog datuma se mijenja kamatna stopa, a na temelju čega se ona mijenja potpuno joj je nejasno. Od njihovog prvog posjeta banci pa do isplate kredita koliko se sada sjeća prošlo je oko mjesec i pol do dva. Prije zaključenja spornog ugovora o kreditu ona je bila u Zagrebačkoj banci gdje je također tražila da im se odobri stambeni kredit vezan uz valutu EUR pa su tamo dobili informaciju da nisu kreditno sposobni. Budući nisu dobili nikakve druge ponude otišli smo kod tuženika. Oni su predali svu dokumentaciju koju je tražio tuženik Addiko bank d.d.. Koja dokumentacija je potrebna uputila ih je službenica banke tj. postojao je popis dokumentacije. Da li su formalno potpisali i nekakav zahtjev za odobrenje kredita svjedokinja ĐA tvrdi da se više ne sjeća. Ugovor o kreditu i kasnije aneks tome ugovoru ona i suprug su pročitali. Prema tvrdnjama svjedokinje ĐA ona je po struci trgovac, a njezin suprug je automehaničar. Ona nije tražila stručne savjete nekih drugih osoba, a pouzdala se je u savjete službenice tuženika Addiko bank d.d. Svjedokinja ĐA je iskazala da su oni primijetili da rate za otplatu anuiteta su bitno povećane, ali nisu ništa pokušavali kod tuženika Addiko bank d.d. promijeniti. Naime, ona je bila sudužnik dok njezin suprug je bio nosioc kredita iz razloga što je on imao veću plaću nego ona u to vrijeme. Svjedokinja ĐA tvrd da danas joj je puno jasnije što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nego što je to bio ranije slučaj. Kod konverzije kredita oni su dobili ponudu banke te su to mogli prihvatiti ili ne prihvatiti. Odlučili su se da tu ponudu prihvate kako bi im se ipak rata kredita smanjila. Na kućnu adresu oni su dobili predložak aneksa i obračun te je ona to pročitala.

5. Saslušan na ročištu dana 2. rujna 2020. tužitelj GA je iskazao da je slušao iskaz svoje supruge ĐA te može u potpunosti potvrditi istinitost njezinog iskazivanja, a nema ništa posebno za dodati. Prema tvrdnjama tužitelja GA on se više ne sjeća da li im je kod javne bilježnice čitan ugovor o kreditu, kao i dodatak tom ugovoru o kreditu, ali se sjeć da im kod javne bilježnice ništa nije objašnjavano, nego su oni samo to potpisali. On i njegova supruga su radili sve zajedno, tako da i on je pročitao kako ugovor o kreditu, tako i kasnije ponuđeni aneks tom ugovoru. Ne sjeća se da bi oni potpisali još nešto drugo osim navedenog ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu. na kraju svoga iskaza tužitelj GA je konstatirao da on i njegova supruga su podjednako bili uključeni u kredit koji je predmet ove parnice.

6. U svom nalazu i mišljenju od 5. svibnja 2021. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. ističe da njezin zadatak je bio izračunati preplatu s osnove promjene kamatnih stopa te preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 306-894/2004 (5,25%) i tečaj CHF-a na dan isplate kredita, te sačini izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u kunama. Također je bila dužna u svom nalazu iskazati preplatu koja predstavlja pozitivnu razliku koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj GA bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope 5,25% (vidljivu u ugovornom otplatnom planu) do 31. prosinca 2013. godine, te daljnju preplatu plaćene kamate od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine primjenom zakonske kamate 3,23%. Navedenu razliku treba iskazati primjenom tečaja primijenjenog na dan dospjele obveze. Potom treba izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita do 31.12.2013. godine, odnosno primjenom zakonske kamatne stope 3,23% od 01.01.2014. godine do 30.09.2015. godine. Navedenu tečajnu razliku potrebno je umanjiti za već prikazanu po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća / plaćanja. Također je bilo potrebno izračunati razliku u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine prema srednjem tečaju i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati na dan 30.09.2015. godine prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. ističe da pored dokumentacije priležeće spisu, ona je zatražila i dodatnu dokumentaciju: a) Pregled prometa za klijenta (knjigovodstveni promet kredita s podacima u valuti CHF, EUR i HRK) kao i specifikacija uplata po kreditu koju joj je dostatio tuženik Addiko bank d.d. Potom u svom nalazu i mišljenju angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. navodi osnovne elemente kredita te konstatira da GA (ovdje: tužitelj) zaključio je u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika dana 01.10.2004. godine s Hypo Alpe-Adria bank d.d. (sada Addiko bank d.d., ovdje: tuženik) Ugovor o kreditu broj 306-894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji je solemniziran od javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke pod posl.brojem OU-2214/2004 dana 05.10.2004. godine (list 9- 13 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: 1) U čl. 2. ugovoren je iznos stambenog kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke kreditora važećem na dan korištenja kredita, 2) U čl. 3. ugovorena je da se na kredit zaračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 344,58 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke kreditora na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, počevši od 30.11.2004. godine. Dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu. Ugovoren je rok trajanja kredita do 31.10.2034. godine, 3) Dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% do dana obračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i 4) Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. konstatira da dana 22.01.2016. godine zaključen je Aneks uz Ugovor o kreditu broj 306-894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji je potvrđen od Javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke pod posl.brojem OV- 453/2016 dana 22.01.2016. godine (Prilog 1. Nalaza i mišljenja) kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa sljedećim bitnim i relevantnim odredbama u odnosu na zadatak vještaka: 1) U čl. 2. utvrđeno je da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 34.343,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Stranke su suglasno utvrdile da preplata na dan 30.09.2015. godine iznosi 0,00 HRK. Stranke su suglasno utvrdile da manjak na dan 30.09.2015. godine iznosi 2.531,96 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke. Ugovorne strane su suglasne na temelju izričitog zahtjeva korisnika kredita da se za iznos manjka i za iznos eventualnog manjka iz prijelaznog razdoblja uveća preostala neotplaćena glavnica utvrđena prilikom dospijeća prvog slijedećeg anuiteta po ovom Aneksu o čemu će banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita. Nadalje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. ističe da temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan od 18.10.2004. godine (list 14-19 spisa) i Obavijest o dospijeću prvog anuiteta (list 20 spisa) ona je utvrdila da je kredit isplaćen dana 18.10.2004. godine u iznosu od 62.400,00 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti. Primijenjen srednji tečaj tuženika Addiko bank d.d. na dan isplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je utvrdila temeljem podataka iz dokumenta Izračun konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine (Prilog 2. Nalaza i mišljenja), a koji je iznosio 1 CHF= 4,896055 HRK. Da je navedeni primijenjeni srednji tečaj tuženika za CHF bio važeći na dan isplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je potvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranici tuženika Addiko bank d.d. na adresi https://www.addiko.hr/izracuni/tecajna-lista/arhiva-tecajnih-lista/. Prikaz tečajne liste tuženika Addiko bank d.d. br. 200 s primjenom od 16-18.10.2004. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je dala u Tabeli br.1. S obzirom da je 18.10.2004. godine bio ponedjeljak primijenjena je zadnja utvrđena tečajna lista od subote 16.10.2004. godine. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan od 18.10.2004. godine (list 14-19 spisa) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je dala projekciju početnog otplatnog plana kredita za razdoblje do konverzije kredita 30.09.2015. godine sa simulacijom primjene zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine, a sukladno odredbama zadaće vještaka. Iznos anuiteta s primjenom zakonske kamatne stope 3,23% p.a. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je izračunala istom metodom koju je primijeno tuženik Addiko bank d.d. za kamatu – proporcionalnom metodom. U Tabeli br. 2. prikazana je projekcija početnog otplatnog plana kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine sa simulacijom primjene zakonske kamatne stope 3,23% od 01.01.2014. godine. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. ističe da je u izračunu koristila sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: a) Iznos kredita 62.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) Početna kamatna stopa = 5,25% p.a. do 31.12.2013., nadalje 3,23% p.a. i c) Početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita = 1 CHF = 4,896055 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Obavijest o promjenama kamatnih stopa (Prilog 4. Nalaza i mišljenja) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je utvrdila primjenjivane kamatne stope po kreditu i razdoblje važenja istih do obračuna konverzije, dok je posljedično izmijenjene iznose obračunavanih anuiteta angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. utvrdio iz dokumenta Otplatni plan (Prilog 3. Nalaza i mišljenja). U Tabeli br. 3 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je dala pregled kamatnih stopa s razdobljima njihova važenja i iznose mjesečnih anuiteta s datumom primjene novog anuiteta za razdoblje od isplate do obračuna konverzije kredita. Ističe se da datume plaćanja i uplaćene iznose pojedinih anuiteta do obračuna konverzije kredita ona je utvrdila iz dokumenta Pregled prometa za klijenta (Prilog 5 Nalaza i mišljenja). Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. ističe kako je otplata realizirana uplate kunske protuvrijednosti anuiteta obračunate po tečaju na dan dospijeća sukladno dokumentu Pregled prometa za klijenta (Prilog 5 Nalaza i mišljenja). Izračun se odnosi na razdoblje do 30.09.2015. godine sukladno zadatku, a tijek poslovnih događaja u izračunu prikazan je kronološkim redoslijedom. U svezi metodologije izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. ističe da sukladno zadatku koji je dobila ona je utvrdila iznos preplaćene kamate kao razliku između iznosa kamate koja je stvarno plaćena i iznosa kamate koja bi bila plaćena primjenom ugovorene redovne kamatne stope 5,25% (vidljivu u ugovornom otplatnom planu) do 31. prosinca 2013. godine, te daljnju preplatu plaćene kamate od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine primjenom zakonske kamate 3,23% p.a. S obzirom da je predmetni kredit ugovoren s valutnom klauzulom utvrđena je više plaćena kamata u valuti CHF. Kunska protuvrijednost preplaćene kamate obračunata je, sukladno načinu određenim zadatkom, po srednjem tečaju CHF/HRK na dan dospijeća. Izračun tečajne razlike anuiteta u smislu preplate određen je zadatkom kao razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita do 31.12.2013. godine, odnosno primjenom zakonske kamatne stope 3,23% od 01.01.2014. godine do 30.09.2015. godine. a koja razlika je umanjena za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna preplata s osnove promjene kamatnih stopa te preplata s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 306- 894/2004 (5,25%) do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine uzimajući o obzir zakonsku kamatnu stopu od 3,23% godišnje i uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan isplate kredita, po svakom anuitetu izražena u kunama ukupno prema izračunima angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. iznosi: a) kao pozitivna razlika koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj GA bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope 5,25% (vidljivu u ugovornom otplatnom planu) do 31. prosinca 2013. godine, te nadalje od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine primjenom zakonske kamate 3,23% p.a. primjenom tečaja na dan dospjele obveze 24.268,85 HRK kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4 i b) kao tečajna razliku izmeĐu izmeĐu svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita do 31.12.2013. godine, odnosno primjenom zakonske kamatne stope 3,23% od 01.01.2014. godine do 30.09.2015. godine umanjena za već prikazanu po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća / plaćanja 22.511,57 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4. Na kraju se ističe da razlika u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine prema srednjem tečaju i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati na dan 30.09.2015. godine prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita ukupno iznosi 16.754,07 HRK koliko je viša kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita.

6.1. Usmeno saslušana na ročištu dana 1. listopada 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec.je iskazala da u odnosu na primjedbe tuženik Addiko bank d.d. iz njegovog podneska od 11. lipnja 2021. ona ostaje u cijelosti pri svom nalazu i mišljenju. U odnosu na primjedbu kako nije prikazala manje plaćene iznose anuiteta angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. istče kako je sukladno određenoj joj zadaći prikazala samo preplaćene iznose. Zadaćom joj nije bilo određeno iskazati manje plaćene iznose u slučaju plaćanja kredita po nižoj kamatno stopi i po nižem tečaju u odnosu na početne uvjete. U odnosu na primjedbu kako je nalaz i mišljenje sastavljen suprotno materijalnoj dokumentaciji u spisu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je iskazala kako je vještačenje provela sukladno parametrima određenim zadaćom vještačenja i sve temeljem dokumentacije koju je tuženik Addiko bank d.d. priložio njoj, a ona je potom u sudski spis. U odnosu na primjedbu kako nalaz i mišljenje mora biti obrazložen angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je naglasila da u svom nalazu i mišljenju na str. 9 obrazložila je metodu izračuna a kako je to određeno samom zadaćom te je u Tabeli 5 izračuna u zaglavlju tabele naznačila računske operacije koje je vršila za izračune, a sve kako bi bilo jednostavno utvrditi način na koji je došla do iskazanih izračuna. U odnosu na primjedbu kako bi ona trebala kao početnu kamatnu stopu primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je iskazala kako takav parametar izračuna nije sadržan u zadaći vještačenja. na kraju je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. učinila nespornim da je konverzija je u ovom konkretnom slučaju provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, N.N. 102/2015.

6.2. U dopuni svoga nalaza i mišljenja od 1. listopada 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. konstatira da rješenjem suda, poslovni broj 1309/2019-31 od 01. listopada 2025. godine, određena je provesti dopunsko financijsko vještačenje u gore navedenom predmetu sa zadatkom: utvrđene iznose iz Nalaza i mišljenja iskazati u službenoj valuti RH – EUR. U svezi metodologije izračuna ističe se da sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu iskazivanja vrijednosti u valuti EUR ona je provela preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti bez naknade, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od

pet, druga decimala povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Zaključno angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. je utvrdila: 1) preplata s osnove promjene kamatnih stopa te preplata s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 306-894/2004 (5,25%) do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine uzimajući o obzir zakonsku kamatnu stopu od 3,23% godišnje i uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan isplate kredita, po svakom anuitetu izražena u kunama ukupno iznosi: a) kao pozitivna razlika koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj GA bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope 5,25% (vidljivu u ugovornom otplatnom planu) do 31. prosinca 2013. godine, te nadalje od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine primjenom zakonske kamate 3,23% p.a. primjenom tečaja na dan dospjele obveze *3.220,99 EUR kako je specificirano u stupcu 4 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja i b) kao pozitivna tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita do 31.12.2013. godine, odnosno primjenom zakonske kamatne stope 3,23% od 01.01.2014. godine do 30.09.2015. godine umanjena za već prikazanu po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća / plaćanja *2.987,75 EUR kako je specificirano u stupcu 6 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja i 2) razlika u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine prema srednjem tečaju i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati na dan 30.09.2015. godine prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita ukupno iznosi *2.223,65 EUR koliko je više kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

7. Na ročištu dana 1. listopada 2025. punomoćnica tužitelja GA je predložila da angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ĐAŠ IA dipl. oec. napravi dopunski nalaz i mišljenje na način da sve iskazane pretplate (po osnovi ništetne kamatne stope, po osnovi ništetne valutne klauzule i razlike glavnice) prikaže u eurima. Punomoćnik tuženika Addiko bank d.d. i nakon što je usmeno saslušana angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. ostao je kod svih navoda i prigovora na njezin nalaz i mišljenje vještaka kao u podnesku tuženika Addiko bank d.d. od 11. lipnja 2021. Obzirom na prijedlog tužitelja GA za dopunom vještačenja tuženik Addiko bank d.d. je predložio da se u dopuni nalaza i mišljenja prikažu i negativne tečajne razlike kao i negativne razlike u kamati. Punomoćnica tužitelja GA se je takvom prijedlogu tuženika Addiko bank d.d. usprotivila iz razloga što tuženik Addiko bank d.d. nije uopće stavio prigovor radi prijeboja a niti je predložio neko financijsko vještačenje na okolnost potplata s osnova tečajnih razlika i manje kamatne stope do zaključenja prethodnog postupka. Iz navedenih razloga na ročištu dana 1. listopada 2025. je takav prijedlog tuženika Addiko bank d.d. odbijen. Prethodno je na pripremnom ročištu od 2. rujna 2020. odbijen i dokazni prijedlog tuženika Addiko bank d.d. da se financijsko vještačenje provede na način da se uzmu u obzir promijene kamatnih stopa koje su se primjenjivale na kunske kredite u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu koji je predmet ove parnice.

8. Sukladno nalazu i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. od 5. svibnja 2021. tuženik Addiko bank d.d. je svojim podneskom od 9. lipnja 2021. precizirao tužbeni zahtjev, a nakon dopunskog nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ĐAŠ dipl. oec. od 1. listopada 2025. tuženik Addiko bank d.d. je svojim podneskom od 10. listopada 2025. izvršio završno preciziranje svoga tužbenog zahtjeva.

9. Na ročištu dana 11. studenog 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnike stranaka da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 11. studenog 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na tom ročištu punomoćnica tužitelja GA je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti dok punomoćnik tuženika Addiko bank d.d. je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog.

10. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja GA je djelomično osnovan.

11. Između stranaka nije sporno da su tužitelj GA i pravni prednik tuženika Addiko bank d.d. tj. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. zaključili Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. kao i kasnije Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita od 22. siječnja 2016. Međutim, prema tvrdnjama tužitelja GA on takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećen pa pored deklaratornog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. u pogledu valutne klauzule CHF te promijene kamatne stope jednostranom odlukom same banke potražuju se i preplate tj. svega onoga što je po njegovom mišljenju tuženik Addiko bank d.d. stekao bez pravne osnove.

12. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

13. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Addiko Bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

14. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja GA i njegove supruge ĐA. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj GA nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. budući mu je tuženik Addiko Bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužitelja GA iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

15. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

16. U odnosu na informiranost tužitelja GA i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Addiko Bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj GA bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sam tužitelj GA kao i njegova supruga ĐA čije iskaze je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinite.

17. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko Bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja GA i njegove supruge ĐA koji tvrde da je taj kredit podignut za rješenje stambenog pitanja njihove obitelji.

18. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Addiko Bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Addiko Bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

19. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

20. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

21. Ovaj sud je utvrdio da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita od 22. siječnja 2016. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužitelj GA ističe da tuženik Addiko bank d.d. nije imao zakonskog uporišta simulirano zatvarati neotplaćenu glavnicu s preplaćenim iznosima koje tužitelj GA kao potrošač potražuje natrag, jer je za zatvaranje relevantne glavnice bilo dovoljno da potrošač plati anuitete po početnom otplatnom planu. Sve ono što je tužitelj GA kao potrošač platio povrh početno ugovorenog anuiteta, po njegovoj prosudbi mora mu biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Addiko bank d.d., nije omogućila tužitelju GA da bude doveden u položaj kao da takvih odredaba nije bilo, jer tuženik Addiko bank d.d. konverzijom nije vratio niti preplaćene tečajne razlike, niti kamate, niti je platio zakonske zatezne kamate, dakle nije izvršen povrat stečenoga temeljem nepoštenih ugovornih odredaba.

22. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 306- 894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita od 22. siječnja 2016. prijašnji Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. prestao je postojati pa tužitelj GA kao korisnik kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Addiko bank d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 306-894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita od 22. siječnja 2016. Tim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 306- 894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita od 22. siječnja 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja GA je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 306-894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita od 22. siječnja 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužitelj GA i tuženik Addiko bank d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I. i II. izreke ove presude meritorno odlučio da su ništetne odredba čl. 3. st. 2. toč. 2 i 3. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 306-894/2004 od 1. listopada 2004. (gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti) kao i odredba čl. 3. st. 2. toč. 2. 6. toga ugovora gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to jednostranom odlukom samog tuženika Addiko bank d.d. Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkama I i II.

23. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

24. Točno je da za tužitelja GA bi bilo povoljnije da nije prihvatio ponudu tuženika Addiko bank d.d. da sklopi Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306- 894/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditora i GA kao korisnika kredita od 22. siječnja 2016. Međutim tužitelj GA nije bio dužan sklopiti taj aneks ugovoru o kreditu te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bio je u potpunosti informiran kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njega polučiti.

25. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio G, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi- retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

26. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je htio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III.

27. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Đ i J, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

U Rijeci 30. prosinca 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja GA i

- pun. tuženika Addiko Bank d.d.