REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-142/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18 protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 30. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu 2402006-1031262160/51400607-5103455928, sklopljenog 7. ožujka 2007. između tuženika kao kreditora i EI kao korisnika kredita, koja glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,800% (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjesto hrk), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 460,49 EUR s zateznim kamatama od 8. ožujka 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za tri postotna poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 574,54 EUR s zateznim kamatama od 30. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 658,64 EUR s zateznim kamatama od 30. prosinca 2025. do isplate, kao neosnovan.

VI Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi od 10. siječnja 2025. tužitelj navodi da su dana 7. ožujka 2007. tuženik, u svojstvu kreditora, i EI, kao korisnik kredita, sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607-5103455928 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Prema odredbi članka 10. Ugovora o kreditu kreditor naplaćuje korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita.

2. Tužitelj smatra da je odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna te da je tuženik obvezan vratiti korisniku kredita iznos ulazne naknade u visini od 460,49 EUR / 3.469,55 kn, koji je tuženik primio temeljem navedene ništetne odredbe, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje u tekstu: ZOO). Tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna na temelju čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojima se ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenima ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštene ugovorne odredbe smatraju se ništetnima. S obzirom na to da je predmetni ugovor tipski ugovor kojeg je u cijelosti unaprijed pripremio tuženik te da korisnik kredita nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, navedena odredba je nepoštena, što je stajalište koje je potvrdio i Sud Europske unije u predmetima C-84/2019 i C-224/2019. Budući da je Ugovorom o cesiji od 10. lipnja 2023. korisnik kredita EI ustupio tužitelju sva potraživanja koja je imao prema tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, tužitelj je aktivno legitimiran u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 10. Ugovora o kreditu te isplatu iznosa od 460,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade, 8. ožujka 2007., do dana isplate.

3. Tužbi prileži obavijest o preuzimanju tražbine (list 6 spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 7 spisa), dopis tuženika od 11. prosinca 2024. (list 8 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103455928 koji datira od 21. prosinca 2015. (list 11 do 17 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103455928 (list 18 do 29 spisa), pregled prometa po kreditu 5103455928 za razdoblje od 23. ožujka 2007. do 29. rujna 2015. (list 30 do 47), pregled prometa po kreditu 5114190535 za razdoblje od 1. rujna 2015. do 8. rujna 2018. (list 48 do 53), otplatni plan (list 54 do 58 spisa) te Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sklopljen 10. lipnja 2023. između korisnika kredita EI kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 59 do 63 spisa).

4. Odgovor na tužbu sadržan je u podnesku tuženika koji datira od 19. veljače 2025. U bitnom navodi da, imajući u vidu specifične okolnosti kreditnog odnosa između tuženika i korisnika kredita, kao odnosa banke i klijenta, priroda eventualne tražbine za povrat iznosa uplaćenog po osnovi ulazne kreditne naknade isključuje mogućnost njezina prenošenja na treću osobu. Sukladno tome, ustup tražbine, u smislu odredbe čl. 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), nije dopušten. Stoga smatra da Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi pravne učinke prema tuženiku, pa tužitelj nije aktivno legitimiran za traženje isplate od tuženika.

5. Nadalje, tuženik ističe da se status potrošača, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a/03, ne presumira, već da je na tužitelju teret dokazivanja. Tuženik osporava tvrdnju da bi odredba o ulaznoj naknadi bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva. Navodi kako je korisniku kredita bilo unaprijed poznato da će biti dužan platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita, budući da mu je to bilo jasno i razumljivo prezentirano od strane zaposlenika banke.

6. U odnosu na sadržaj same naknade, tuženik navodi da se njome pokrivaju brojni troškovi vezani uz obradu i odobrenje kredita, i to: operativni troškovi (rad zaposlenika, razvoj i održavanje IT sustava); materijalni troškovi (uredski materijal, energenti, oprema, baze podataka – SRI, HROK, HZMO); troškovi trećih osoba koje sudjeluju u realizaciji kredita (primjerice, trošak poštarine) te regulatorni troškovi (savjetovanje klijenta, izrada ponude, provjera zahtjeva, izrada i potpis ugovora, isplata kredita, arhiviranje dokumentacije itd). Tuženik se pritom poziva na presudu Suda Europske unije u predmetu C-621/2017, prema kojoj zahtjev iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ da ugovorna odredba bude jasno i razumljivo sročena ne zahtijeva da se u odredbi navode sve pojedinačne usluge koje čine osnovu za naplatu određene naknade. U skladu s navedenom presudom, u svakom pojedinom slučaju valja procijeniti je li priroda pruženih usluga mogla biti razumno shvaćena iz ugovora u cjelini, uključujući i informacije dane tijekom pregovora i oglašavanja.

7. Tuženik nadalje smatra da odredba čl. 10. Ugovora ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, te ponovno upućuje na istu presudu Suda EU-a, iz koje proizlazi da odredba kojom se utvrđuje naknada za upravljanje zajmom, iako ne specificira sve pojedine usluge, ne mora nužno uzrokovati neravnotežu protivno načelu dobre vjere u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Također, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja Ugovora nisu postojala zakonska ograničenja koja bi onemogućavala ugovaranje predmetne ulazne naknade. Na kraju, tuženik ističe prigovor zastare, pozivajući se na petogodišnji zastarni rok koji je, prema njegovu stajalištu, počeo teći od dana plaćanja predmetne naknade i do dana podnošenja tužbe je istekao. Neovisno o tome, tvrdi da zakonske zatezne kamate mogu teći tek od dana podnošenja tužbe, budući da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj, pa se, prema čl. 1115. ZOO-a, u okviru povrata stečenog bez osnove ne može tražiti kamata prije dospjelosti tražbine. Odgovoru na tužbu prileži rješenje VSRH posl. br. Revr 758/2007 od 16. siječnja 2008. (list 96 i 97 spisa), rješenje VSRH posl. br. Rev 170/2006 od 28. veljače 2006. (list 98 do 100 spisa), presuda VSRH posl. br. Rev 141/2006 od 22. veljače 2006. (list 101 i 102 spisa), presuda VSRH posl. br. Rev x 1125/2013 od 25. veljače 2014. (list 103 i 104 spisa), presuda VSRH posl. br. Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. (list 105 do 107 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. (list 108 do 115 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. (list 116 do 120 spisa), rješenje VSRH posl. br. Rev 1264/07 od 29. listopada 2008. (list 121 do 123 spisa), zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. (list 124 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 125 spisa), odluka Suda EU C- 621/17 (list 126 do 134 spisa), izvadak iz Općih i posebnih odredbi kataloga građanstva od 9. listopada 2006. (list 135 do 140 spisa), odluka VTS RH posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. (list 141 do 157 spisa), presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2101/2022 od 11. listopada 2022. (list 158 do 162 spisa), proces obrade kredita- vrijeme obrade po službama (list 163 i 164 spisa) te članak dr.sc. E Baretića naslova ˝Stjecanje bez osnove˝ objavljen u Godišnjaku 27 Tradicionalnog XXXV. Savjetovanja Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse (list 165 do 213 spisa).

8. U očitovanju na odgovor na tužbu, tužitelj ostaje kod svojih navoda i ističe da je ustup potrošačke tražbine valjan, pozivajući se na načelo dispozitivnosti imovinskih prava, te smatra da je, slijedom toga, aktivno legitimiran zahtijevati isplatu tražbine od tuženika u ovom postupku. U odnosu na status korisnika kredita kao potrošača, tužitelj navodi da on proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, budući da je kredit sklopljen radi financiranja kupnje nekretnine, a ne za profesionalnu ili poduzetničku djelatnost. Ističe da će tu činjenicu dodatno potvrditi i korisnik kredita tijekom njegova saslušanja u postupku.

9. Tužitelj osporava tvrdnju tuženika da bi odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na ulaznu naknadu, predstavljala odredbu o predmetu ili cijeni ugovora, jer se, sukladno pravnoj teoriji i praksi, predmetom ugovora smatraju one odredbe koje određuju bitne činidbe ugovora, tj. obveze koje su konstitutivne za vrstu ugovora, dok ulazna naknada takvu narav nema. Ističe da se radi o tipskom ugovoru i tipskoj ugovornoj odredbi pa da se samim time o tome nije moglo pregovarati. Također, tužitelj smatra da se sporna ugovorna odredba ne može smatrati jasnom, razumljivom niti lako uočljivom. Navodi da korisniku kredita nisu bili transparentno prikazani stvarni troškovi koje banka ima u vezi s obradom i odobravanjem kredita.

10. Tužitelj nadalje osporava prigovor zastare, pozivajući se na stajalište građanskog odjela Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. godine, prema kojem zastarni rok za zahtjev za povrat iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe ne počinje teći od dana izvršenja plaćanja, već od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime smatra da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Smatra da je tuženik bio nepošteni stjecatelj jer je upravo on inzistirao na navedenoj nepoštenoj i ništetnoj odredbi čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu.

11. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

12. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 10. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita, EI, temeljem te odredbe.

13. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je korisnik kredita EI imao status potrošača, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

14. Prema odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (s obzirom da je novi Zakon o zaštiti potrošača - ˝Narodne novine˝, broj 79/2007 stupio na snagu 7. kolovoza 2007., dok je Ugovor o kreditu sklopljen 20. prosinca 2006.), potrošačem se smatra fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sukladno odredbi toč. 2. istoga članka, trgovcem se smatra svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svojega zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi niti jedan podatak koji bi upućivao na to da je EI sklopio predmetni ugovor radi financiranja kupnje nekretnine u svrhu obavljanja svojeg zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, niti takva svrha proizlazi iz bilo kojeg drugog dokaza iz spisa, a osobito ne iz iskaza samog EI. Slijedom navedenog, zaključuje se da je EI predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, dok je tuženik, kao kreditna institucija čija je redovna djelatnost odobravanje kredita, nastupao u svojstvu trgovca, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

15. Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj nije pojedinačno pregovarano smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatrat će se da nije bilo pregovora ako je odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, osobito ako je riječ o standardnom ugovoru. Teret dokazivanja da je o takvoj odredbi pregovarano leži na trgovcu (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Ocjena poštenosti nije dopuštena za odredbe koje se odnose na predmet i cijenu ugovora ako su one jasne, razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). U slučaju nepoštenosti, ugovorna odredba je ništetna (čl. 87. ZZP/03).

16. Iz iskaza svjedoka EI proizlazi da on nije imao mogućnost pregovaranja u pogledu sadržaja pojedinih odredaba Ugovora o kreditu te da je taj ugovor u cijelosti pripremila banka (tuženik). Naveo je da je u pitanju bio stambeni kredit za kupnju nekretnine (stana). Iz njegovog iskaza proizlazi da je Ugovor pročitao, te da se ne sjeća da li je od službenika banke tražio posebno tumačenje pojedinih odredbi. Ne sjeća se da bi sa službenikom banke posebno pregovarao o smanjenju visine ulazne naknade. Iz iskaza svjedoka proizlazi i to da je na predmetnoj adresi lani osnovano društvo GALMI d.o.o., ali da isto nema poslovnih aktivnosti. Dodao je da živi u tom stanu i da mu je to jedina nekretnina.

17. Dakle, na temelju iskaza svjedoka EI, sud je utvrdio da odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu nije bila rezultat pojedinačnih pregovora između ugovornih strana.

18. Nadalje, sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ne predstavlja niti predmet niti cijenu ugovora. Naime, prema čl. 1021. ZOO-a, predmet ugovora o kreditu je stavljanje određenog novčanog iznosa na raspolaganje korisniku, uz obvezu povrata tog iznosa i plaćanja ugovorene kamate. Tako je ugovoreno i u ovom slučaju – korisniku je stavljen na raspolaganje iznos od 95.000,00 CHF, uz rok otplate od 180 mjeseci i obvezu plaćanja anuiteta. Stoga, dodatna naknada za obradu i odobravanje kredita, ugovorena uz kamatu i odbijena od iznosa kredita, nije sastavni dio predmeta ni cijene ugovora, već je riječ o posebnoj ugovornoj obvezi. Slijedom navedenog, test jasnoće i razumljivosti iz čl. 84. ZZP/03 nije primjenjiv, jer se odnosi isključivo na odredbe koje čine predmet ili cijenu ugovora.

19. Tuženik izrijekom ne navodi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu korisniku dao informacije o tome koji se konkretni troškovi podmiruju naknadom za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Čak i u slučaju da je takva informacija bila dana, okolnosti upućuju na suprotno. Naime, navodni troškovi (operativni, materijalni, regulatorni, itd.) koje tuženik sada po prvi puta navodi, nisu prezentirani korisniku u trenutku sklapanja ugovora. Također, zaposlenici tuženika primaju plaću neovisno o broju i iznosu odobrenih kredita, a ostali spomenuti troškovi (npr. uredski materijal, energenti) ne variraju ovisno o vrsti ili visini kredita. Međutim, ulazna naknada se naplaćivala upravo u ovisnosti o tim parametrima, pa su korisnici s višim iznosom kredita plaćali i višu naknadu. Iz toga proizlazi da naknada nije određena utemeljeno na stvarnim troškovima tuženika, jer se povećanjem iznosa kredita ne povećavaju stvarni troškovi obrade, već je riječ o paušalnom, netransparentnom i nerazmjernom nametu na štetu potrošača.

20. Prema čl. 4. ZOO-a, sudionici obveznog odnosa dužni su se u njegovu zasnivanju i izvršavanju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, što podrazumijeva uzajamno obazrivo postupanje i uvažavanje interesa obje strane, uz poštovanje svrhe i cilja konkretnog pravnog odnosa. U konkretnom slučaju, budući da korisnik kredita nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju čl. 10. Ugovora o kreditu, jer je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika (tzv. "uzmi ili ostavi" model), te da se naknadom za obradu i odobrenje kredita nisu pokrivali stvarni troškovi koje je tuženik imao, već je ista naplaćena iz iznosa kredita, dok su se kamate obračunavale na cjelokupni, nominalni iznos, iako korisniku nije bio u cijelosti stavljen na raspolaganje, sud zaključuje da je takva odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kao potrošača, čime se ispunjavaju pretpostavke za ocjenu te ugovorne odredbe kao nepoštene u smislu čl. 81. ZZP/03.

21. U predmetnom slučaju ne radi se o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, već isključivo o ništetnosti odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora. Prema čl. 324. st. 1. ZOO- a, ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne dovodi do ništetnosti samog ugovora ako on može opstati bez te odredbe te ako ista nije predstavljala uvjet ugovora niti odlučujuću pobudu za njegovo sklapanje. Budući da plaćanje ulazne naknade za obradu kredita ne može predstavljati odlučujuću pobudu za sklapanje Ugovora o kreditu, niti je navedena odredba bila njegov uvjet, u konkretnom slučaju riječ je isključivo o djelomičnoj ništetnosti.

22. Posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada jest uspostava obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, temeljem kojeg je korisnik kredita, EI, ovlašten zahtijevati povrat novčanog iznosa koji je tuženik, kao vjerovnik, stekao primjenom ništetne odredbe Ugovora. U skladu s čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, koji uređuju pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi, te čl. 1111. st. 1. ZOO-a, koji uređuje stjecanje bez pravne osnove, korisnik kredita ima pravo na povrat iznosa plaćenog temeljem nevaljano ugovorene obveze.

23. Visina iznosa koji je EI uplatila tuženiku temeljem sporne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu nije predmet spora (tuženik je tijekom postupka naveo kako ne spori utuženu visinu) te iznosi 460,49 EUR / 3.469,55 kn EUR. Nesporna je i činjenica da je naknada naplaćena 8. ožujka 2007.

24. Predmetna tražbina, kao i svaka druga tražbina osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom, koje su osobne naravi ili se po svojoj prirodi protive prijenosu na treće osobe, može biti predmet ustupa sukladno čl. 80. st. 1. ZOO-a. U skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj tražbine (cesionar) stječe prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do trenutka ustupa. Iz sadržaja Ugovora o ustupu tražbine jasno proizlazi da je EI ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku koja se odnosi na povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, kamata i svih plaćenih naknada, nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (članci 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

25. Potrebno je naglasiti da se tražbina smatra dovoljno određenom ako su u ugovoru jasno navedeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj tražbine, dok se smatra odredivom ako ugovor sadržava dovoljno podataka na temelju kojih se ti elementi mogu naknadno utvrditi, sukladno čl. 272. st. 1. ZOO-a. U konkretnom slučaju, Ugovor o ustupu tražbine sadrži sve relevantne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom osnovu tražbine koja se ustupa, dok je utvrđenje visine same tražbine ostavljeno za naknadno određivanje, budući da se, u slučaju spora, visina potraživanja može utvrditi isključivo putem financijskog vještačenja. Slijedom navedenog, predmetna tražbina je jasno određena, a time je i činidba iz Ugovora o ustupu tražbine pravno valjana i određena, te ne postoje pravne osnove za zaključak o ništetnosti tog ugovora zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbi čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

26. Činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača u konkretnom slučaju nije od pravnog značaja, jer je bitno jedino to da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i kreditora. Riječ je o prenosivoj imovinsko-pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet ne mijenja prijenosom na drugog vjerovnika, budući da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na sadržaj same tražbine. To jasno proizlazi i iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, prema kojoj cesionar stječe ista prava prema dužniku koja je cedent imao do trenutka prijenosa tražbine. Novčane tražbine koje pripadaju potrošaču nisu osobne naravi, njihova priroda se ne protivi prijenosu na treće osobe, niti je njihov prijenos zabranjen zakonom. Stoga su iste, kao i većina novčanih tražbina, slobodno prenosive bez obzira na svojstvo njihova izvornog nositelja. Ovo je stajalište potvrđeno i praksom Suda Europske unije, osobito u presudama u predmetima C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenoga 2020. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran za potraživanje iznosa koji je tuženik primio od EI na ime ulazne naknade, temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu.

27. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a). Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da odredba čl. 10. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći. Stoga je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti citiranog dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 460,49 EUR EUR s zateznim kamatama.

28. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik naplatio predmetnu naknadu, odnosno od 8. ožujka 2007., budući da je tuženik bio inicijator ugovaranja sporne ulazne naknade, koja je ugovorena bez mogućnosti njezina odbijanja od strane korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te narušava ravnopravnost prava i obveza ugovornih strana. Stoga je tuženik postupio nepošteno te mu je zbog toga sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

29. Zatezne kamate obračunavaju se prema kamatnoj stopi propisanoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se odnosi na potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, budući da je predmetna tražbina povrat sredstava stečenih temeljem ništetne ugovorne odredbe, odnosno bez pravne osnove, a ne na temelju trgovačkog ugovora.

30. Valja istaknuti da je sud na ročištu održanom 26. studenog 2025. zaključio glavnu raspravu te odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje službenice banke VI. Imenovana je u više navrata uredno pozivana radi saslušanja na prijedlog tuženika, no na pozive se nije odazvala, niti je pristupila ispitivanju putem audiovizualnih sredstava. S obzirom na cjelokupno stanje spisa i izvedene dokaze, sud ocjenjuje da bi inzistiranje na njenom saslušanju bilo bez utjecaja na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

31. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

32. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 460,49 EUR, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (˝Narodne novine˝, broj: 138/23, dalje u tekstu: OT), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za sastav podneska od 1. lipnja 2025. u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 28. kolovoza 2025. i 26. studenog 2025. u iznosu od 100,00 EUR, za svako (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a) te za ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/3 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi - ˝Narodne novine˝, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 66,36 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 574,54 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a). Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

33. Sud je ocijenio djelomično neosnovanim zahtjev tužitelja za sastav podneska od 1. lipnja 2025. jer se ne radi o obrazloženom podnesku već o ostalim podnescima u smislu Tbr. 8/4 OT.

34. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 30. prosinca 2025.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Domagoj Tomić, Zagreb, Ulica Franje Župana 18

- Odvj. Damir Metelko u OD METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o.