Posl.broj P-3585/2025

Posl.broj P-3585/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Jagodi Matić, u pravnoj stvari tužitelja GM , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4., OIB:87939104217 , zastupana po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 25. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 30. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 312354 od 10.12.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 82.500,00 CHF po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, članak 4. i 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, članak 7, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 437,85 CHF, obračunatih po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu br. 312354 od 10.12.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. Ugovora, sve ugovorne strane pristaju da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta.

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 8.610,63 eura / 64.876,82 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

15,52 eura od 17.1.08.

15,52 eura od 13.2.08.

15,52 eura od 13.3.08.

15,52 eura od 14.4.08.

24,95 eura od 12.5.08.

24,95 eura od 12.6.08.

24,95 eura od 10.7.08.

24,95 eura od 12.8.08.

24,95 eura od 12.9.08.

24,95 eura od 13.10.08.

24,95 eura od 12.11.08.

24,95 eura od 12.12.08.

60,50 eura od 13.1.09.

60,50 eura od 13.2.09.

60,50 eura od 16.3.09.

60,50 eura od 14.4.09.

60,50 eura od 14.5.09.

60,50 eura od 12.6.09.

60,50 eura od 14.7.09.

60,50 eura od 13.8.09.

60,50 eura od 11.9.09.

60,50 eura od 13.10.09.

60,50 eura od 13.11.09.

60,50 eura od 11.12.09.

60,50 eura od 13.1.10.

60,50 eura od 12.2.10.

60,50 eura od 16.3.10.

60,50 eura od 15.4.10.

60,50 eura od 12.5.10.

60,50 eura od 11.6.10.

60,50 eura od 13.7.10.

60,50 eura od 13.8.10.

93,68 eura od 14.9.10.

93,68 eura od 13.10.09.

93,68 eura od 15.11.10.

93,68 eura od 13.12.10.

93,68 eura od 14.1.11.

93,68 eura od 14.2.11.

93,68 eura od 15.3.11.

93,68 eura od 15.4.11.

93,68 eura od 13.5.11.

170,00 eura od 14.6.11.

146,77 eura od 14.7.11.

146,77 eura od 12.8.11.

190,84 eura od 14.9.11.

146,77 eura od 14.10.11.

146,77 eura od 15.11.11.

146,77 eura od 15.12.11.

146,77 eura od 13.1.12.

146,77 eura od 15.2.12.

146,77 eura od 12.3.12.

146,77 eura od 13.4.12.

146,77 eura od 14.5.12.

146,77 eura od 14.6.12.

146,77 eura od 13.7.12.

146,77 eura od 13.8.12.

146,77 eura od 13.9.12.

146,77 eura od 15.10.12.

146,77 eura od 15.11.12.

146,77 eura od 17.12.12.

146,77 eura od 14.1.13.

146,77 eura od 14.2.13.

146,77 eura od 15.3.13.

146,77 eura od 12.4.13.

146,77 eura od 24.5.13.

146,77 eura od 13.6.13.

146,77 eura od 16.7.13.

146,77 eura od 13.8.13.

146,77 eura od 12.9.13.

146,77 eura od 15.10.13.

146,77 eura od 21.11.13.

146,77 eura od 19.12.13.

67,14 eura od 20.1.14.

67,14 eura od 17.2.14.

67,14 eura od 14.3.14.

67,14 eura od 11.4.14.

67,14 eura od 15.5.14.

67,14 eura od 13.6.14.

67,14 eura od 15.7.14.

67,14 eura od 14.8.14.

67,14 eura od 15.9.14.

67,14 eura od 14.10.14.

67,14 eura od 13.11.14.

67,14 eura od 16.12.14.

67,14 eura od 12.1.15.

67,14 eura od 13.2.15.

67,14 eura od 13.3.15.

67,14 eura od 13.4.15.

67,14 eura od 13.5.15.

67,14 eura od 12.6.15.

67,14 eura od 13.7.15.

67,14 eura od 13.8.15.

67,14 eura od 11.9.15.

67,14 eura od 13.10.15.

67,14 eura od 12.11.15.

67,14 eura od 14.12.15.

67,14 eura od 15.1.16.

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

4. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 4.902,22 eura / 36.935,81 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 06.02.2016.g., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do isplate.

5. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u visini od 8.214,85 eura sa zateznom kamatom koja teče od 30. prosinca 2025. godine do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, istaknut od strane tuženika.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je dana 10.12.2007. godine kao korisnik kredita sa prednikom tuženika, tada Volksbank d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 312354, kojim ugovorom je isti odobrio i stavio mu na raspolaganje iznos od 82.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan korištenja kredita, te da su dana 22.01.2016. godine sklopili i Aneks br. 1. Ugovora.

2. Budući je ugovorena valutna klauzula u CHF i otplata kredita vezana za tu valutu, te promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostrano odlukom tuženika, te budući ga tuženik prilikom ugovaranja kredita nije informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja navedene valutne klauzule, te obzirom je odredba kojom isključivo jedna ugovorna strana jednostrano određuje visinu kamatne stope ništetna, kako je to presuđeno od strane Visokog trgovačkog suda RH, te kako je svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika, stoga postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu i za povrat više preplaćenih iznosa.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu u cijelosti, te istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu.

3.1. Nadalje, istakao je prigovor zastare i naveo da je provedena konverzija ugovora o kreditu, da se novim ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je bio sklopljen u EUR, radi čega ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati, da se ne radi o parnici za naknadu štete te da tužitelj nema pravnog i zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl. 502c Zakona o parničnom postupku ni kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi se više o kreditu u CHF koji je konverzijom prestao postojati.

3.2. Nadalje, da je valutna klauzula zakonom dopuštena i ne može biti proglašena ništetnom, da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena govorom o kreditu i njegovim dodatkom.

3.3. Također da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna.

3.4. Tužena je istakla i prigovor zastare, te prigovor radi prijeboja.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 312354, Aneksa br. 1. Ugovora, prometa po kreditu, saslušanjem tužitelja, te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Srđanu Kovačiću.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 312354 utvrđeno je da je zaključen između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 82.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 360 mjeseci, time da se u članku 4. predmetnog Ugovora navodi da je kamatna stopa promjenljiva i da na dan zaključenja Ugovora iznosi 4,90 % godišnje.

6. Tijekom postupka došlo je do statusnih promjena na strani tuženika, pa je tako umjesto Sberbank d.d. Zagreb upisana promjena u Nova hrvatska banka d.d., koja se pripojila društvu Hrvatska poštanska banka d.d., pa je u tom pravcu donesena odluka o prekidu i nastavku postupka nakon preuzimanja postupka od strane tužene.

7.Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 10.12.2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 312354, kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 82.500,00 CHF,

- da je rok otplate kredita 360 mjeseca i da je redovna kamatna stopa promjenljiva i iznosi 4,90 % godišnje,

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 22. siječnja 2016. godine sklopljen Aneks br. 1 Ugovora,

- da je tim Dodatkom i to odredbom čl. I. ugovoreno da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR) i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope i iznosa anuiteta,

- da iz nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Srđana Kovačića proizlazi da je temeljem izrađenog obračuna uplaćenih rata kredita i uspoređujući iste s kunskom protuvrijednosti utvrđenih rata u otplatnom planu po predmetnom Ugovoru o kreditu utvrdio da je u razdoblju od 14.01.2008. g. do 15.01.2016.g. tužitelj više uplatio nego je trebao 64.876,82 kuna, uz napomenu da se za cijelo razdoblje otplate kredita koristila nepromjenjiva kamatna stopa i isti kunski iznos prodajnog tečaja valute CHF koji je vrijedio u vrijeme stavljanja kredita korisniku na raspolaganje. Nadalje, da je tužitelj nakon zaključenja Aneksa 1. nastavio plaćati dospjele anuitete u razdoblju do 12.2.2016.g. pa do dana zatvaranja kredita i u tom razdoblju uplatio banci 346.427,83 kuna, a trebao je platiti 318.196,75 kuna, dakle da je na dan zatvaranja kredita uplatio više nego je trebao 28.231,08 kuna,

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima,

- da je odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile "visokostručnu" terminologiju nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu, koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

9. Navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07) a temeljem odredbe čl. 138 a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

12. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

13. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14. Prema tome tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP.

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Srđana Kovačića jer je izrađen stručno i na temelju dokumentacije priložene spisu, te obzirom da se vještak očitovao o primjedbama stranaka.

16. U ovom postupku je sporno i da li na navedeno tužiteljevo restitucijsko pravo ima utjecaja okolnost što su stranke zaključile Aneks broj 1. Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita.

17. Po ocjeni ovog suda, okolnost što su stranke zaključile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim je predmetni kredit konvertiran iz valute CHF u valutu Eur nema pravno relevantnog značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje predmetne parnice u kojoj tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF.

- Naime, činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. To iz razloga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu.

17. Dakle, tužitelj neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak ima i uporište u pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (D. protiv E. B. H.), a prema kojem shvaćanju odredbu čl.6.st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, kao da nikada nisu postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

17.1.Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, iz kojeg proizlazi pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama sa ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca kako to neutemeljeno smatra tužena, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe kao što je to ovdje slučaj, nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. To znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

18. Dakle, potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju otplate kredita uz valutu CHF .

Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu niti postojale i ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, iz sadržaja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče isticanja nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

19. Tužitelju, temeljem odredbe čl.1115. ZOO/05, na vještačenjem utvrđene iznose preplate pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržana preplata. To stoga što se u konkretnom slučaju tužena ima smatrati nepoštenim stjecateljem, jer je naplatila od tužitelja nešto što joj ne pripada, a to je učinila na temelju ništetnih ugovornih odredbi koje je sama unijela u ugovor o kreditu, pri čemu tužitelj na takve odredbe i na njihovu primjenu nije mogao ni na koji način utjecati.

20. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen je u cijelosti.

21. Tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno da je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu.

22. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

23. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda prema sjedištu banke, dakle, suda u Zagrebu.

24. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

25. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

26. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

27. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

28. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te G Editores SA protiv GMS i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

30. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015 dalje - ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

31. Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, vođenje postupka pred sudom ugovorene nadležnosti tužitelju bi prouzročilo visoke troškove i dovelo ga u neravnopravan procesno pravni položaj u odnosu na tuženika, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika odbijen kao neosnovan.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) time da je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to trošak sastava tužbe 250 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 23. lipnja 2021.g., 28. listopada 2021.g., 15. studenoga 2023.g., 27. studenoga 2024.g., 12. veljače 2025, 2. travnja 2025.g. i 25.rujna2025.g. po 250 bodova, plus sastav četiri obrazložena podneska po 250 bodova, dakle ukupno 3.000 bodova, odnosno 6.000,00 eura, plus PDV 1.500,00 eura, trošak vještačenja 530,89 eura i trošak pristojbi 183,96 eura, pa parnični trošak tužitelja iznosi 8.214,85 eura.

U Sinju, dana 30. prosinca 2025. godine

SUDAC

Jagoda Matić

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste preko ovog suda za Županijski sud. Podnosi se pisano u tri primjerka.

DN-a:

1. Alen Đapić odvjetnik u Solinu, PC Solin, Zvonimirova 75

2. Šime Petrić odvjetnik u Zadru, Velebitska 8/A