Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Pn-122/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20C, protiv 1. tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, OIB: 38922958547, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, Zelinska 4, i 2. tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, nakon 2. prosinca 2025. održane glavne javne rasprave u prisutnosti punomoćnice tužitelja i z. punomoćnice 1. tuženika ĐP, odvjetnice u ZOU Čopor Lacko, Varaždin, 30. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži od 1. tuženika isplatu iznosa od 54.768,01 HRK / 7.268,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate, te sa tužbenim zahtjevom kojim traži od 2. tuženika isplatu iznosa od 70.761,09 HRK / 9.391,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 15.993,08 HRK / 2.122,65 EUR od 9. listopada 2016. do isplate i na iznos od 54.768,01 HRK / 7.268,96 EUR od dana donošenja presude do isplate.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi 1. tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi 2. tuženiku Euroherc osiguranje d.d., troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete navodeći da je 9. listopada 2007. njegova osiguranica AP stradala u prometnoj nesreći kao putnica u osobnom automobilu, a za koju nesreću je Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ks-48/09 od 20. ožujka 2014. proglašen krivim NP i ČP. NP da je upravljao automobilom inozemnih registarskih oznaka, a ČP vozilom koje je u trenutku prometne nesreće bilo osigurano kod Euroherc osiguranja d.d. Zagreb, broj police [broj police]. U navedenoj prometnoj nesreći da je AP zadobila niz tjelesnih ozljeda pa je nakon završenog liječenja upućena na ocjenu radne sposobnosti. Prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka u Varaždinu od 29.5.2009. kod imenovane da je zbog ozljede izvan rada 22.9.2009. nastupila profesionalna nesposobnost za rad, a stručno povjerenstvo za reviziju dalo je suglasnost na navedeni nalaz i mišljenje. Rješenjem tužitelja imenovanoj je zbog posljedica ozljede izvan rada priznato pravo na invalidsku mirovinu s osnova profesionalne nesposobnosti za rad. U razdoblju od 23. srpnja 2009. do 31. prosinca 2013. tužitelj da je svojoj korisnici isplatio invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 86.355,74 HRK, dok je od tuženika potraživao naknadu štete u razmjernom djelu od 39.982,71 HRK u skladu s tada važećom odredbom čl. 160. i 163. ZOMO i za to razdoblje da mu je podmirena šteta od strane 1. tuženika u iznosu od 15.993,08 HRK, dok je ostao dug 2. tuženika u iznosu od 15.993,08 HRK. U daljnjem razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2019. tužitelj da je isplatio invalidsku mirovinu u iznosu od 136.920,03 HRK, a prema odredbi čl. 161. ZOMO, da u odnosu na tuženike ima pravo tražiti štetu u punom iznosu. Uvažavajući odgovornost 1. i 2. tuženika u omjeru 50:50 za predmetni štetni događaj i prihvaćanje Fakultetskog mišljenja kojim je utvrđeno da na invalidnost osiguranice tužitelja ozljede zadobivene u štetnom događaju sudjeluju sa 80%, a bolest sa 20%, to tužitelj s osnova naknade štete za navedeni period od 1.1.2014. do 30.9.2019. traži isplatu iznosa od po 54.768,01 HRK, od svakog tuženika.

2. 1. tuženik u odgovoru na tužbu priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju, a osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, uz isticanje prigovora zastare potraživanja. Smatra da je tužitelj u obvezi dokazati da trpi stvarnu štetu u vidu razmjernog dijela davanja koje je tužitelj imao za svog osiguranika, a ne puni iznos davanja, a koja obveza tuženika da je propisana odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i to u čl. 27. pri čemu odredba čl. 27. st.3. citiranog zakona normira da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

3. 2. tuženik u odgovoru na tužbu osporava činjenične navode tužbe o dinamici prometne nezgode od 9.10.2007. i krivnji osiguranika za nastanak prometne nezgode smatrajući da je za nastanak prometne nezgode kriv vozač vozila inozemne registarske oznake, NP. Naime, da se radi o prometnoj nezgodi u kojoj je sudjelovalo više motornih vozila pa da se primjenom čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti sudionika odlučuje po principu krivnje pa je na tužitelju teret dokaza u pogledu odgovornosti tuženika za naknadu štete iz ove prometne nezgode. Osporava uzročnu vezu umirovljenja osiguranice tužitelja i prometne nezgodne od 9.10.2007. jer zadobivene ozljede nisu uzrokovale opću nesposobnost za rad. Osim daljnjeg prigovora zastare tražbine tužitelja, ističe da je konkretnu tražbinu potrebno raspraviti primjenom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, obzirom da se tuženik kao osiguratelj vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom položaju kao i sam štetnik.

4. Sud je u dokaznom postupku pročitao Presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ks-48/09-244 od 20. ožujka 2014., izvješće PU zagrebačke, Nalaz i mišljenje o invalidnosti AP od 29.5.2009., mišljenje Stručnog povjerenstva za reviziju Nalaza i mišljenja o invalidnosti, Rješenje tužitelja o priznanju prava na invalidsku mirovinu osiguranici AP od 9.11.2009., odštetni zahtjev, fakultetsko mišljenje Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Kž-235/2014-4 od 11. prosinca 2014., potvrdu o isplaćenim mirovinskim primanjima, izračun razmjernog iznosa invalidske mirovine osiguranice AP od 20. siječnja 2016., potvrda o isplaćenim mirovinskim primanjima i banku podataka doznačenih mirovinskih primanja.

5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, između stranaka proizlazi činjenično nespornim da je osiguranica tužitelja AP stradala u prometnoj nesreći 9. listopada 2007. kao putnica u osobnom vozilu, a da je za navedenu prometnu nesreću proglašen krivim NP i ČP (presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ks-48/09-244 od 20. ožujka 2014.). Nije sporno da je u toj nesreći zadobila niz tjelesnih ozljeda, a zbog kojih joj je od strane tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu s osnova profesionalne nesposobnosti za rad, a zbog posljedica ozljede izvan rada. Nije sporno da je tužitelj u mirnom postupku pozvao Hrvatski ured za osiguranje i Euroherc osiguranje d.d. Zagreb da mu podmire naknadu štete koja mu je nastala isplatom invalidske mirovine za razdoblje od 23. srpnja 2009. do 31. prosinca 2013., u razmjernom iznosu, da je Croatia osiguranje d.d. Zagreb isplatila tužitelju iznos od 15.993,08 HRK, dok je 2. tuženik otklonio odštetni zahtjev.

6. Sporno je između stranaka pravno pitanje primjene odredbe čl. 161. ZOMO (NN 157/13) na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev, ili se primjenjuje odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09 ,76/13, 154/14). Sporno je i to da li se navedena odredba čl. 27. ZOOP-a primjenjuje i na Hrvatski ured za osiguranje, obzirom da isti sa osiguranicima ne sklapa policu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.

7. Hrvatski ured za osiguranje je pravna osoba koja u pravnom prometu s trećim osobama predstavlja udruženje društava za osiguranje sa sjedištem u [adresa] i za svoje članove obavlja poslove utvrđene Zakonom o osiguranju, ZOOP-om te drugim propisima. S obzirom da odredba čl. 27. ZOOP-a govori o društvu za osiguranje, navedenu odredbu treba tumačiti na način da se pod pojmom "društvo za osiguranje" smatra i Hrvatski ured za osiguranje kao udruga koja okuplja društva za osiguranje.

8. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u odlukama primjerice broj Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017., broj Rev-x388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., broj Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., broj Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022. i broj Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022., za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne su odredbe zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO- a odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine.

9. Predmet spora je naknada štete nastala isplatama invalidske mirovine osiguranici tužitelja za razdoblje od 23. srpnja 2009. do 31. prosinca 2013. te od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2019. u iznosu od 54.768,01 HRK u odnosu na 1. tuženika (obzirom da je 1. tuženik za razdoblje od 23. srpnja 2009. do 31. prosinca 2013. platio iznos od 15.993,08 HRK), dok je za daljnje razdoblje svaki tuženik ostao dužan iznos od po 54.768,01 HRK.

10. Odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je:

"(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe st. 1, 2, i 3 ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama

Zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje."

11. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdatcima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kao što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP- a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 9. listopada 2007.

12. Slijedom iznijetog, trebalo je utvrditi postoji li stvarna šteta tužitelja u smislu čl. 27. st. 1. ZOOP-a koja bi u ovom slučaju predstavljala razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja određen u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, odnosno postoji li razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO-a i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 9. listopada 2007.

13. U konkretnom slučaju, tužitelj izričito navodi na raspravom zapisniku 14. listopada 2025. da je invalidska mirovina koju tužitelj isplaćuje osiguranici AP, manja u odnosu na mirovinu koja bi joj se isplaćivala zbog ozljede na radu pa u konkretnom slučaju nema pozitivne razlike za korist tužitelja.

14. Odredbama ZOMO-a, za koje tužitelj smatra da se trebaju primijeniti u konkretnom slučaju naknade štete, u čl. 161. st. 1. propisano je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a čl. 161. st. 2. toč. 1. istog članka, da naknada stvarne štete, koju zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to, među ostalim novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Kao što je navedeno u konkretnom slučaju, ima se primijeniti ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a koja se očituje u izvršenim isplatama mirovine i slijedom iznijetog, tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP- a. Pozivanje tužitelja na ostale odluke Županijskih sudova, odnosno i Općinskih sudova ne utječe na donošenje meritorne odluke u ovom parničnom postupku.

15. Kako sam tužitelj potvrđuje okolnost da je konkretna invalidska mirovina koju isplaćuje MP veća nego bi to bila mirovina zbog ozljede na radu, to upravo iz navoda tužitelja proizlazi kako ne postoji pozitivna razlika između razmjernog iznosa mirovine koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici i iznosa mirovine koju bi joj isplaćivao u slučaju ozljede na radu. Naime, tuženici se kao osiguratelji motornog vozila ne nalaze u istom pravnom položaju kao i štetnik jer u situaciji kada se šteta iz čl. 161. st. 1. ZMO- a ne potražuje od samog štetnika nego od osiguratelja štetnika, treba uzeti u obzir da su tuženi društva koje se bave poslovima osiguranja, između ostalih i obveznog osiguranja i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti i to u skladu sa odredbama ZOOP-a. Navedeni zakon je primjenjiv na sporni pravni odnos kao poseban zakon.

16. Odredbom čl. 27. ZOOP-a uređeno je pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja socijalnog osiguranja, i prema citiranoj odredbi st 2. navedenog članka, tužitelju bi pripadalo pravo na naplatu od tuženika samo razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine, a ne cijelog iznosa invalidske mirovne, ali taj razmjerni iznos mirovine kao razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u konkretnom slučaju nije utvrđen, odnosno takva razlika ne postoji što potvrđuje i sam tužitelj na ročištu 14. listopada 2025.

17. Kako je u ovom postupku između stranaka prije svega bila sporna primjena materijalnog prava, to sud posebno ne analizira dokumentaciju koja se odnosi na isplaćene iznose invalidske mirovine niti eventualni doprinos osiguranika tuženih štetnom događaju – prometnoj nesreći, a na što se posebno poziva 2. tuženik u odgovoru na tužbu.

18. Kako ne postoji stvarna šteta tužitelja u smislu odredbe čl. 27. st.1. ZOOP- a, to je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

19. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom članka 154. stavka 1. u svezi s člankom 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. 1. tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu, sastava podnesaka od 23.6.2020., 9.10.2025., zastupanja na raspravama 1.3.2021., 14.10.2025. i 2.12.2025. u iznosima od po 200,00 EUR, PDV 300,00 EUR ili ukupno 1.500,00 EUR.

20. 2. tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu i sastava podneska od 13.10.2025., zastupanja na ročištu 1.3.2021. u iznosima od po 200,00 EUR, uvećano za PDV 150,00 EUR ili ukupno 750,00 EUR. 2. tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 1.12.2025. jer u istome ponavlja sadržaj podneska od 13.10.2025.

Varaždin, 30. prosinca 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Tužitelj - Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, Područna služba Varaždin, Kolodvorska 20c

2) Punomoćnici 1. tuženika – OD Mađarić i Lui, Zagreb, Zelinska 4

3) Punomoćnici 2. tuženika - OD Grgić i partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara