Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-566/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud Đakovu, po sutkinji Snježani Brajko, u pravnoj stvari tužiteljice ŠDM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Ivani Mandić odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćniku Sanji Porobija odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2025. u nazočnosti tužiteljice s punomoćnikom i punomoćnikom tuženika i javno objavljene presude 30. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205455186, kreditna partija 7102879672, sklopljenog dana 22. rujna 2005.godine, potvrđenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem OU-1979/05 dana 27.9.2005.godine, koji glasi: “ u kunskoj protuvrijednosti od 47.750,00 CHF ( slovima: četrdesetsedamtisućasedamstopedeseteurainulacenti)” obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205455186, kreditna partija 7102879672, sklopljenog dana 22. rujna 2005.godine potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem: OU- 1979/05, dana 27.9.2005.g. koji glasi: “ od 47.750,00 CHF ( slovima: četrdesetsedamtisućasedamstopedeseteurainulacenti), te “ sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

III Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205455186, kreditna partija 7102879672, sklopljen dana 22. rujna 2005.g. potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem : OU-1979/05 dana 27.9.2005.g. koji glasi: “ u kunskoj protuvrijednosti 297,31 CHF ( slovima: dvjestodevedesetsedameuraitridesetjedancent)” obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, tužitelju ŠDM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne ugovorne odredbe, kojom je glavnica obveze kredita vezana za valutu švicarski franak, isplatiti iznos od 8.302,47 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena:

- na iznos od 22,18 eura od 5.7.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 16,48 eura od 9.8.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 33,03 eura od 9.9.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 24,43 eura od 7.10.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 25,72 eura od 10.11.2010.g. do konačne isplate

- na iznos od 30,38 eura od 30.11.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 40,80 eura od 3.1.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 33,20 eura od 8.2.2011.g. do konačne isplate

- na iznos od 33,83 eura od 8.3.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 30,59 eura od 8.4.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,13 eura od 11.5.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 46,49 eura od 10.6.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 57,78 eura od 13.7.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 60,55 eura od 28.7.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 71,12 eura od 6.9.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 49,50 eura od 6.10.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 48,08 eura od 11.11.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 47,61 eura od 10.12.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 53,29 eura od 13.1.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7.538,28 eura od 16.1.2012.g. do konačne isplate,

sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, tužitelju ŠDM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.827,96 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 30. prosinca 2025., pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena .

VI Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja u iznosu od 261,20 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je je kao korisnik kredita, dana 22. rujna 2005. godine, sa tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor namjenskom o kreditu broj: 3205455186, kreditna partija: 7102879672, a kojim se Ugovorom tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 47.750,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom 2. predmetnog ugovora, određena kao promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,40 % godišnje. Iako je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći, što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezanog uz valutu CHF, porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu.

2. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i prvotužena Zagrebačka banka d.d., "u razdoblju od 01. 04. 2005. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.04.2005. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

3. Zaključak je Trgovačkog suda u Zagrebu, što je pravomoćno i potvrđeno da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, odnosno tuženik ovdje tužitelju nije ukazao na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovao uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora tužitelju je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirao tuženik. Dakle, tužitelj od tuženika nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), zbog čega se u ovom slučaju radi se o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tuženika. Upravo iz navedenih razloga, jasno je da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tj. odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Svi prethodni navodi tužitelja potvrđeni su i odlukom VSRH posl. broj: Rev-2221/2018 od dana 03. rujna 2019. godine.

4. Uzevši u obzir sve navode iznesene u tužbi, te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku u onim anuitetima, koju je tužitelj zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na tečaj koji je važio na dan puštanja kredita. Tužitelj je zatvorio kredit dana Uslijed navedenih promjena tuženik je, primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužitelja neosnovano stekao ukupni iznos od 59.869,01 kn.

5. Nakon što je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 8.302,47 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, znači tužiteljica je povećala tužbeni zahtjev u iznosu od 356,49 eura.

6. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 14. listopada 2016. godine, osporava tužitelju potrošačka svojstva po ugovoru o kreditu, te neosnovano pozivanje tužiteljice na sporove za kolektivnu zaštitu potrošača, jer su utvrđenja tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača. Nadalje, tuženik navodi da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba te ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa, a također kamata određena ugovorom o kreditu je zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Navodi da banka nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, budući je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina i tuženik također u vrijeme zaključenja ugovora nije znao niti mogao znati da će doći do svjetske financijske krize.

7. Tuženik navodi da je korisnika kredita informirao o svim poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF jer je banka za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati, pa ne može se očekivati da banka klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tuženik navodi da je valutna klauzula dispozitivna odredba Hrvatskog prava i stoga je isključena od kontrole nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu, te se poziva na čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EEZ i presude suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. godine. Nadalje, tuženik u odnosu na zatezne kamate navodi da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2010. godine pa čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

8. Tuženik je nadalje prije zaključenja prethodnog postupka i to u podnesku od 1. ožujka 2024. godine kao i na pripremno ročištu istakao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta za vremensko razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita u iznosu od 255,15 eura, a nakon što je provedeno vještačenje tuženik je specificirao svoje potraživanje tako da potražuje 261,20 eura.

9. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, specifikacije uplate, pročitao podneske stranaka, provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, očitovanje vještaka na istaknute prigovore od strane tuženika te saslušao tužiteljicu.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

11. Tužiteljica ŠDM u svom iskazu je navela da je Ugovor o kreditu s tuženikom zaključila 2005. godine u valuti CHF a za kupovinu stana, a koji kredit je u cijelosti otplatila. U vrijeme realizacije kredita sjeća se da nije mogla dobiti kredit u HRK već samo u valuti EUR i CHF, ali je preporuka bila od strane djelatnika banke da uzme kredit u valuti CHF kao najpovoljniji kredit. Osobno je mogla otplaćivati kredit u bilo kojoj valuti ali upravo na uvjeravanje djelatnika banke da je to najpovoljniji kredit, najniža kamata, ona je pristala i zaključila taj ugovor o kreditu. Nitko joj nije objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa a posebno što znači valutna klauzula. Zna da s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu da mjesečna rata kredita može biti nešto manja ili nešto veća ovisi koji mjesec, ali ju u banci nisu upozorili da rata kredita može biti znatno veća. U vrijeme sklapanja ugovora mjesečna rata kredita bila je oko 1.400,00 kn a potom je narasla i iznosila i više od 2.000,00 kn mjesečno. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ona je bila zaposlena u Domu zdravlja Osijek gdje i danas radi, nije imala registriran obrt a niti je bila član niti jednog trgovačkog društva. Nadalje je navela da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu odnosno na njegove odredbe jer kada je došla u banku ugovor je već bio pripremljen od strane banke. Ugovor je ovjerila kod javnog bilježnika koji je samo ovjerio ugovor i ona se potpisala i isti joj nije ništa objašnjavao. Navela je da je znala da će rata kredita toliko porasti zasigurno ne bi zaključila takav ugovor. Kada su joj rate kredita počele naglo rasti otišla je u banku, tražila objašnjenje, ali joj je rečeno da je to jednostavno tako i da rata ne može biti manja. Nadalje je navela da je pročitala samo djelomično ugovor, ono što je nju zanimalo i to je razumjela a odnosi se na visinu odobrenog kredita i visinu anuiteta i rate kredita je sama plaćala. Napominje da je znala što potpisuje, te da potpisuje ugovor o kreditu.

12. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 22. rujna 2005. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome ugovoru zbog valutne klauzule.

13. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da je tužitelj dana 22. rujna 2005. godine, sa tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o namjenskom o kreditu broj: 3205455186, kreditna partija: 7102879672, a kojim se Ugovorom tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 47.750,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom 2. predmetnog ugovora, određena kao promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,40 % godišnje.

14. Sporno je među strankama dali su ništetne dio odredbi u čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, odnosno dali je tuženik temeljem takvih ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužitelja kao potrošača, te dali je nastupila zastara potraživanja. Dakle, predmet ovog spora je utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojim je regulirana valutna klauzula te isplata novčanog iznosa na osnovu tečajne razlike.

15. Iz provedenih dokaza, iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te joj sud u cijelosti poklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije pregovaralo. Suprotno navodima tuženika, tuženik nije dokazao da je s tužiteljem, kao potrošačem, pregovarao o spornoj odredbi, niti je tužiteljicu u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Upravo suprotno iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije bila upozorena na rizike koje donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem kazuje da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što ju je i ponukalo na sklapanje tog ugovora. Nadalje, iskaz tužiteljice je i u skladu s materijalnom dokumentacijom iz spisa i to pregleda prometa po kreditu i specifikacijama uplata iz kojih je razvidno da je tužiteljica tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla.

16. Neosnovano tuženik osporava pozivanje tužiteljice na presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/17, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12, te presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14, jer upravo pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik Zagrebačka banka d.d. u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane. Također i tužiteljica u svom iskazu potvrđuje i opisuje na koji način je zaključila ugovor o kreditu, te je i navela da je ugovor zaključila na preporuku službenika banke, jer je takav kredit bio najpovoljniji u tom trenutku, te da i prije zaključenja ugovora i tijekom otplate kredita nije pregovarala s tuženikom o nikakvim uvjetima iz ugovora kao što su promjena kamatne stope, rate kredita, tečaj i sl.

18. U čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Osim toga odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to: da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

20. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, to se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

21. Prilikom ocjene jeli određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet je bitan element ugovora o kreditu sadržaj odredbi čl. 1. Ugovora prema kojem se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet ugovora veže uz stranu valutu uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize, te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit predočen kao najpovoljniji, po ocijeni ovog suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i kao takva uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane banke u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, a konkretno tužiteljica, nije imala mogućnosti pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj.

22. Neosnovani su navodi tuženika da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo te je sud u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koja je uvjerljivo iskazala da mjoju je kredit u valuti CHF predočen kao najpovoljniji od strane službenice banke koju je opravdano smatrao stručnom i čiju je sugestiju za sklapanje takvog ugovora i prihvatio. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s tužiteljem kao potrošačem pregovarao i istog upozoravao što znači valutna klauzula, te da može doći do rasta tečaja, a osim toga i sam tuženik u odgovoru na tužbu ističe da nije imao razumnog osnova predvidjeti značajni porast tečaja CHF, pa je stoga nelogično da bi o istome upozoravao potrošače.

23. Odredbe čl. 502.c ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

24. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare, jer je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokom trgovačkom sudu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je tuženik bio stranka kolektivnog spora, a tužba podnesena 14. listopada 2021. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 371. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine. Iz navedenog razloga, kako je sud stava da se ima primijeniti opći zastarni rok, nije cijenio osnovanim navode tuženika da u konkretnom slučaju treba doći do primjene zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.

25. U pogledu prigovora da je odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule za istaknuti je da je u predmetnom postupku sporno je li nepoštena a time i ništena odredba o valutnoj klauzuli CHF, a ne valutna klauzula općenito. Naime, valuta CHF nosi veći rizik od ostalih valuta, a ta činjenica prosječnom potrošaču nije bila objašnjena od strane banke, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu.

26. Nadalje, neosnovan je prigovor zastare po preinačenom tužbenom zahtjevu u odnosu na povećani dio visine tužbenog zahtjeva. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. godine br. Su-IV-123/2024 zauzet je pravni stav da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena u smislu čl. 190. i 191. ZPP-a, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

27. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi kojeg je sud proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, temeljem čega je tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra osnovanim jer je tužbeni zahtjev specificiran sukladno provedenom vještačenju, odnosno nalazu i mišljenju vještaka kojem što se tiče matematičkog izračuna, stranke nisu imale primjedbi, sud cijeni kao istinit, uvjerljiv i vrlo stručan. Vještak je svoj nalaz i mišljenje dao prema nalogu suda, odnosno zadatku suda na način da se vještačenje provede na okolnost razlike između početno ugovorenog tečaja u početnom iznosu anuiteta i svih kasnijih promjena, povećanja razlike tečaja od početno ugovorenog u svakom od anuiteta za period od 1. srpnja 2010. do 16. siječnja 2012. i također da utvrdi tzv. negativnu razliku. Tako je i vještak na temelju raspoložive dokumentacije u spisu izračunao svakomjesečnu razliku pretplaćenih iznosa tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 8.302,47 eura. Nadalje, vještak je dopunio svoj nalaz i mišljenje podneskom od 14. listopada 2024. godine, te naveo da manje plaćene tečajne razlike ne postoje u razdoblju od 1. srpnja 2010. do 16. siječnja 2012. godine, a za koji vremenski period je vještak sukladno nalogu suda proveo vještačenje. Vještak je naveo da manje utvrđene razlike tečaja postoje u razdoblju prije 1. srpnja 2010. godine, a iskazane su u tablici nalaza i mišljenja.

28. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka. Sukladno nalazu vještaka tužiteljica je specificirao tužbeni zahtjev na način da je od ukupnog pretplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule iznos od 8.302,47 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Tuženik je također, a s obzirom na ranije istaknuti prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta za vremensko razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita te je sukladno nalazu vještaka istakao prigovor radi prebijanja ukupnog iznosa od 261,20 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

29. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vračanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga presuđeno je kao pod točkom I izreke ove presude.

30. Neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja jer tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove pa ne može postojati obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost spornim odredbi, već upravo suprotno tuženik je kao kreditor povrijedio interesa i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Tužitelj je sve novčane iznose temeljem predmetnog ugovora o kreditu isplatio tuženiku, pa ne može sada tuženik tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao, dok nasuprot tužitelj nije ništa stekao od tuženika bez osnove.

31. Ovakav zahtjev tuženika bi po svojoj naravi mogao predstavljati tek eventualno zahtjev za naknadom izgubljene koristi, a ne povrat stečenog bez osnove. Izgubljena korist je, sukladno čl. 1046. ZOO-a jedan od vidova štete. Za ustanovljavanje odnosa odgovornosti za štetu potrebno je ispunjenje više preduvjeta: da postoji štetna radnja, krivnja štetnika, protupravnost, nastanak štete, kao i da postoji neprekinuta uzročno posljedična veza između štetne radnje i same štete. U ovom postupku ne postoji krivnja tužitelja za isplatu manje plaćenih iznosa, niti u njegovom postupanju postoji protupravnost, pa slijedom toga ne mogu biti ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

32. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a, a tužiteljici su priznati troškovi za sastav tužbe 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 25. ožujka 2022. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 29. ožujka 2023. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 16. listopada 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu 12. ožujka 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu 2. prosinca 2025. godine 200,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 300,00 eura, te troškove vještačenja u iznos od 265,00 eura, te trošak sudskih pristojbi na tužbu 62,96 eura, tj. ukupno 1.827,96 eura, a sve prema zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka, a koji je u skladu s odvjetničkom tarifom i VPS-om, te je tužitelju i dosuđen.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 30. prosinca 2025.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku