REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5051/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenije 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 29. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Maria Hrupeca, odvjetnika, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016- 1342/2004 zaključenog između tužitelja i tuženika kao dana 23.11.2004.g., u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici MV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 268,42 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 01.06. 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici MV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na i me uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 562,81 eura, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.224,54 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužiteljica i tuženik dana 23.11.2004. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 64.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je člankom 5. Ugovora o kreditu, ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 0,63% od iznosa kredita. Tužiteljica navodi da je odredba kojima je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade ništetna. Nadalje, tužitelj navodi da mu je tuženik 03.12.2004.g. prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u visini od 0,63% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 268,42 eura (tzv. ulazna naknada). Poziva se na odredbu čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN96/03), koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, da je čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano da je nepoštena odredba ništetna. Ističe da joj tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi navodno nastaju tuženiku prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdali naplaćivanje naknade od korisnika kredita. Tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, te predlaže donošenje presude kojom će sud utvrditi ništetnost ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita i naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 268,42 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 01.06.2025.g. do isplate, te da joj isplati na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata iznos od 562,81 eura, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Ističe da je po ugovoru naplaćena naknada dana 03.12.2004.g. u iznosu od 2.022,38 kn. Stoga, osporava utuženi iznos iz točke 3. tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj utužio uglavničene zakonske zatezne kamate. Ističe prigovor zastare. Ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima(NN 35/05). Osporava tužiteljici status potrošača. Navodi da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, jasna, lako uočljiva i razumljiva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, potvrdi o naplati naknade, obračuna zakonskih zateznih kamata i saslušanjem tužiteljice osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 23.11.2004. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 64.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF), da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužiteljica otplaćivao.

7. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 0,63 % od vrijednosti odobrenog kredita, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Nije sporno da je dana 03.12.2004.g. tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.022,38 kn,odnosno 268,42 eura, dakle visina tužbenog zahtjeva i datum naplate utuženog iznosa nisu sporni.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li tužiteljica, odnosno njezin pravni prednik, sklopio ovaj ugovor u svojstvu potrošača.

10. Saslušana je tužiteljica koja je izjavila da je namjena kredita bila kupnja stana za sina, odnosno da je tim kreditom pomogla sinu pri kupnji stana. Objasnila je da je i sin uzeo kredit za kupnju tog stana, ali u drugoj banci. Navela je da su sva sredstva njezinog kredita utrošena u kupnju stana u kojem njezin sin živi cijelo vrijeme, te ga koristi isključivo za stanovanje. Tužiteljica je navela da stan nisu nikada iznajmljivali. Izjavila je da nije imala u vlasništvu obrt ni trgovačko društvo. Tvrdi da u pogledu naknade za obradu kredita uopće nije razgovarala sa zaposlenicima banke i da joj oni nisu objasnili u kojem iznosu će biti naknada niti što sve naknada obuhvaća. Tužiteljica je navela da je jedino znala da ne može sklopiti predmetni ugovor o kreditu ako ne plati naknadu za obradu kredita.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, koji je djelovao potpuno iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužiteljica zaključila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za pomoć sinu prilikom kupnje stana, koji stan mu je trebao za stanovanje i cijelo vrijeme ga koristi isključivo za stanovanje, a nikada ga nije iznajmljivao.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužiteljice da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,63 % od iznosa kredita, navodi se da je spomenuta naknada u iznosu od 268,42 eura (2.022,38 kn) plaćena dana 03.12.2004. godine, o čemu nema spora među strankama.

13. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužiteljice je razvidno da se nije mogla suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da joj zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. U ugovoru o kreditu također nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

14. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ako ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu.

15. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

16. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužiteljica je ovom tužbom pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavila deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavljen je kondemnatorni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu stečenog bez osnove

17. Tužiteljica osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice kojim traži od tuženika da joj vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

18. Tužiteljica je u točki III. tužbenog zahtjeva tražila isplatu uglavničenih zakonskih zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 268,42 eura. Kamate su obračunate na iznos od 268,42 eura, za razdoblje od dana plaćanja naknade tj. od dana 03.12.2004.g. do dana 31.05.2025.g. kada je obračun napravljen. Prema obračunu koji je dostavljen u spis (list 16 - 17 spisa), proizlazi da zakonske zatezne kamate iznose 562,81 eura.

19. Na uglavničeni iznos kamata od 562,81 eura, tužiteljica potražuje zatezne kamate od dana 01.06.2025.g., dakle od prvog dana nakon obračuna kamata, jer navedeni tijek kamata nije uglavničen.

20. Tuženik je u podnesku od dana 09.12.2025.g. naveo da nije sporna visina obračunatih zateznih kamata u točki III. tužbenog zahtjeva, u iznosu d 562,81 eura. Tuženik također ne osporava da je naknada za obradu kredita naplaćena dana 03.12.2004.g. u iznosu od 2.022,38 kn (268,42 eura.)

21. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da je i tužbeni zahtjev u točki III. osnovan.

22. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 5. koja se odnosi na obvezu tužiteljice da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,63% iznosa kredita. Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici s osnova stjecanja bez osnove, iznos od 268,42 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 01.06.2025. godine do isplate, te da s osnova uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati tužiteljici iznos od 562,81 eura.

23. U pogledu tuženikovog osporavanja prava na zakonske zatezne kamate, navodi se da se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Predmetni ugovor o kreditu je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i o odredbama tog ugovora, tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan i znatno jači od potrošača. S obzirom na to, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove, propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita. Navedene zakonske zatezne kamate tužitelj je uglavničio, kako je već navedeno, te iznose 562,81 eura.

24. Kamatna stopa teče od dana 01.06.2025.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

25. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora (dalje VPS), navodi se da je tužitelj u tužbi naznačio VPS u iznosu od 1.831,23 eura (zbroj sva tri tužbena zahtjeva). Tuženik je prigovorio da je iznos previsoko određen i da VPS treba biti određen u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

26. U ovom slučaju, tužitelj je u tužbi postavio dva tužbena zahtjeva, prvim zahtjevom koji je deklaratorne naravi, traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 5., drugim tužbenim zahtjevom koji je kondemnatorne prirode, traži isplatu utuženog iznosa, a III. tužbenim zahtjevom traži isplatu uglavničene kamate.

27. U recentnoj sudskoj praksi, zauzeto je pravno shvaćanje da, kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), da se u takvoj situaciji deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, sud je odredio vrijednost predmeta spora za II. i III. tužbeni zahtjev, koji su oba kondemnatorni zahtjevi (a proizlaze iz I. deklaratornog zahtjeva) u iznosu od 831,23 eura ( zbroj 268,42 eura + 562,81 eura).

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

29. Troškovi tužiteljice obuhvaćaju: sastav tužbe – 75 bodova, sastav podneska od dana 29.10.2025.g. - 75 bodova, pristup na ročište 07.11.2025.g. – 75 bodova, pristup na ročište 03.12.2025.g. - 75 bodova, sastav podneska od 04.12.2025.g. - 75 bodova, pristup na ročište 29.12.2025.g. - 75 bodova, ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 225,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 33,18 eura, te na presudu u iznosu od 66,36 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.224,54 eura.

30. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 30. prosinca 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

31. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 30. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku