9 P-29/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZADRU

STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, OIB 39670464653, po sucu Terezija Goreta, u pravnoj stvari tužitelja VELA KLUDA d.o.o. za turizam, trgovinu i poljoprivredu iz Zagreba, Josipa Marohnića 11, OIB: 90863611294, zastupano po punomoćnici ĐU iz Odvjetničkog društva Lozo & Partneri d.o.o., Zagreb , protiv tuženika ARX d.o.o. za projektiranje iz Šibenika, Stara Cesta 4, OIB: 39553500229, zastupan po punomoćniku MU iz [adresa], radi isplate , na ročištu objave održanom dana 30. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, koji glasi: "I Nalaže se tuženiku ARX d.o.o. , iz Šibenika, Stara cesta 4, OIB: 39553500229, isplatiti tužitelju VELA KLUDA d.o.o., iz Zagreba, Josipa Marohnića 1/1, OIB: 90863611294, novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koji će iznos tužitelj točno odrediti nakon što tuženik dostavi tražene podatke te prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena."

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.250,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude i teku dalje, sve do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi naveo da je bio s tuženikom u poslovnom odnosu na temelju tri ugovora o građenju, po kojim se ugovorima tuženik obvezao za tužitelja izvesti sve radove na izgradnji gospodarske zgrade i obnove suhozidnih ruina na otočiću Vela Kluda. Tužitelj je najprije s tuženikom sklopio ugovor o građenju 01/2017 dana 20. ožujka 2017. g. kojim se tuženik obvezao izvesti 1. fazu radova na izgradnji gospodarskog objekta i obnovi tri suhozidne ruine, a tužitelj mu je za to trebao platiti 519.575,00 EUR. Tuženik je radove izvršio i tužitelj je te radove platio. Nakon toga su parnične stranke sklopile 20. studenog 2017.g. i drugi ugovor 02/2017 o nastavku radova na tim objektima, koji se odnosio na izvedbu faze 2. tj. izvođenje završnih radova na izgradnji gospodarskog objekta ukupne površine 120,00 m², te pratećih objekata (ruina) ukupne bruto površine od 50,00 m². Za te radove je bila ugovorena cijena u ukupnom iznosu od 568.750,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i to po principu ,,ključ u ruke‘‘. Tužitelj je gotovo u cijelosti platio taj iznos osim što je uz suglasnost tuženika zadržao jedan neznatni dio od 13.000,00 eura, dok se ne otklone nedostatci na izvedenim radovima. Stranke su sklopile i treći ugovor 03/18, ali taj ugovor nije predmet ove tužbe jer se odnosi na radove izvedene na drugom objektu tj. tehničkoj kući i instalacijskim kanalima. Tužitelj je te radove sukladno ugovoru platio tuženiku 231.000,00 EUR u cijelosti.

Također je tužitelj naveo da prema navedenim ugovorima, tuženik je projektnom dokumentacijom i to projektom oznake T.D. R-814/16 predvidio obnovu suhozidnih ruina koje su zatečene na otoku. Tuženik je izradio projekt prema kojemu je suhozidne prizemnice rekonstruiraju u zatečenim gabaritima, na način da se tlocrtno stanje zadržava, a visina nadograđuje za 60,00 cm. Tuženik je predvidio obnovu zidova u dvoslojnom suhozidnom načinu gradnje kamenom bez vezivnog morta i žbuke, po uzoru na zatečeno stanje, a građevine će se pokroviti pokrovom od kamenih ploča na drvenoj potkonstrukciji. Tuženik je predvidio da se u unutrašnjosti obnovljenih suhozidnih prizemnica, odmaknuto sa svih strana po 20,00 cm od kamenog suhizida, ugrade na armirano-betonskoj ploči montažne termoizolirane čelične ovojnice koje će ispunjavati sve bitne zahtjeve za građevinu, a koje će u svojoj unutrašnjosti biti privedene funkciji i spojene na ukupni instalacijski sustav. Tuženik je predvidio da se ovi radovi izvode u skladu s odredbama Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima. Tuženik je radove u skladu s navedenim projektnim rješenjima i izvodio sve dok 03. veljače 2018.g. na gradilište nije pristupila građevinska inspekcija. U inspekcijskom je nalazu utvrđeno da se predmetni radovi izvode bez građevinske dozvole, koju je investitor za ovu vrstu radova bio dužan ishoditi.

Nadalje, tužitelj je naveo da je tuženik potom izradio projektnu dokumentaciju, i to projekt oznake T.D. 868/18 radi ishođenja građevinske dozvole te je investitoru izdana građevinska dozvola 03. rujna 2018.g., KLASA: UP/I-361-03/18-01/000033, Urbroj: 2181/1-11-00-08/03-18-0009. Međutim, predmetna je građevinska dozvola za tužitelj potpuno neupotrebljiva, jer prema projektnom rješenju koje je tuženik izradio za potrebe ishođenja građevinske dozvole, suhozidne ruine treba ostaviti u zatečenim gabaritima. Budući da su metalne čelične ovojnice već izvedene prema visini predviđenoj prvim tuženikovim projektom, one prema novoj projektnoj dokumentaciji nastavljaju stršiti iz suhozidnih ruina zatečenih visina. Tužitelj uzgred napominje da je na temelju presude Naslovljenog suda posl.br. Povrv-373/2019 isplatio tuženiku ukupan iznos od 9.457,12 EUR uvećano za zatezne kamate, a koju je parnicu tuženik pokrenuo protiv tužitelja radi isplate naknade za izradu projektne dokumentacije T.D. 868/18 radi ishođenja građevinske dozvole. Tuženik je tvrdio da je građevinska dozvola ishođena, i stoga da mu je tužitelj dužan platiti njegov rad na izradi projektne dokumentacije, dok Sud nije prihvatio tužiteljeve tvrdnje da je uopće potreba za izradom te dokumentacije isključiva tuženikova odgovornost jer je tuženik u prvom projektu nepravilno predvidio da se radovi mogu izvoditi u skladu s Pravilnikom o jednostavnim i drugim građevinama i radovima. Budući da je tužitelj ishodio građevinsku dozvolu na temelju projektne dokumentacije koju je izradio tuženik, a koja je predviđala da se zatečene suhozidne ruine ne nadograđuju suhozidom, već zadržavaju u zatečenim gabaritima, tužitelju je takva građevinska dozvola bila potpuno neupotrebljiva.

Tužitelj je naveo da prethodno već izvedene metalne čelične ovojnice na armirano-betonskoj podlozi premašuju visinu zatečenih suhozida za preko 60,00 cm te strše iz zatečenih suhozidnih ruina. Tužitelj je stoga angažirao drugog projektanta te podnio novi zahtjev za izdavanje građevinske dozvole. Međutim, zaprimio je zaključak nadležnog upravnog tijela, Upravni odjel za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostava Trogir, KLASA: UP/I-361-03/22-01/000332, Urbroj: 2181/1-11- 00-08/12-23-0004, kojim se poziva uskladiti zahtjev za izdavanje građevinske dozvole uz obrazloženje:

„u katastru su predmetne građevine upisane kao štale, te nije moguće mijenjati njihovu namjenu niti rekonstruirati u drugim nesporno utvrđenih gabaritima (što uključuje i visinu).‘‘

Nadalje je tužitelj naveo da proizlazi da se zatečene suhozidne ruine ne mogu ni na koji način nadozidati te da njihovavisina mora biti kako je zatečena, odnosno otprilike 2,00 m. Za tužitelja to nadalje znači da mora ukloniti metalne čelične ovojnice. Te je ovojnice izveo tuženik odnosno izvođači koje je on angažirao te tuženik jedini ima podatke o cijenama prema kojima su metalne ovojnice izvedene i u unutrašnjosti potpuno uređene. Odgovornost za uklanjanje tih ovojnica je isključivo tuženikova, s obzirom na propuste u projektnoj dokumentaciji uslijed čega se već izvedene ovojnice ne mogu do izvedene visine nadozidati suhozidom i pokroviti kamenim pločama na drvenoj potkonstrukciji. Budući da tužitelj nema podatke o cijenama i iznosima koje je tuženik ugovarao za izvođenje opisanih radova, dakle, izvedbu metalnih čeličnih ovojnica na armirano-betonskoj podlozi koje su iznutra potpuno privedene svrsi i priključene na postojeću infrastrukturu, tužitelj ovu tužbu podnosi u skladu s odredbom članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku te predlaže Naslovljenom sudu donijeti presudu.

Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja naveo da osporava sve navode iz Tužbe kao neistinite i neosnovane. Tužba da je bazirana na neistinitim tvrdnjama, nepravilnim zaključcima te neosnovanim stajalištima i zahtjevima. Tuženik se protivi tužbi, te predlaže istu odbaciti, a tek podredno tome odbiti istu kao neosnovanu, uz obvezivanje Tužitelja na nadoknadu Tuženiku svih parničnih troškova, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude i teku dalje, sve do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena. Uvodno treba naglasiti da parnične stranke vode čitav niz sudskih sporova. Isti su započeli na način što Tuženik nije mogao trpjeti činjenicu što mu Tužitelj odbija platiti ogromni novčani iznos po više osnova (i ugovornih odnosa), te je pokrenuo parnične postupke radi naplate istih. Nakon toga je Tužitelj pokrenuo čitav niz postupaka iz raznoraznih neosnovanih razloga, a samo kako bi osujetio Tuženika u naplati predmetnih iznosa. Dapače, jedini član Tužitelj je tada pokušao svu svoju imovinu prenijeti na drugu pravnu osobu u svom isključivom vlasništvu, pa je tek po pokretanju stečajnog postupka i pravnih radnji radi osujećenja takvih malverzacija, Tužitelj u tome zaustavljen. No, u cijeloj lepezi takvih tužbi koje je pokretao Tužitelj, ova doista stvar dovodi do vrhunca apsurda.

Nadalje je tuženik naveo da tužbenim zahtjevom (točkom I. predložene presude na str. 6. Tužbe) je zatražena isplata novčanog iznosa koji će se točno odrediti nakon što Tuženik dostavi tražene podatke te prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka. Tužitelj u točki 7. historijata Tužbe pojašnjava zašto je postavio takav tužbeni zahtjev, navodeći da „tužitelj nema podatke o cijenama i iznosima koje je Tuženik ugovarao za izvođenje opisanih radova, dakle izvedbu metalnih čeličnih ovojnica na armirano-betonskoj podlozi koje su iznutra potpuno privedene svrsi i priključene na postojeću infrastrukturu“. Stoga, zatražio je da Sud prvo donese rješenje kojim se nalaže tuženiku dostaviti podatke o ukupnom iznosu svih izvedenih radova na izvođenju metalnih čeličnih ovojnica u potpunosti izvedenih unutar suhozidnih ruina na otoku Vela Kluda, te da će nakon toga (kao i dodatno provedenog dokaza vještačenjem od strane građevinskog vještaka), postaviti novčani zahtjev za isplatu. Dakle, gore navedeni Tužitelj pokušava opravdati postojanje uvjeta iz članka 186.b stavka 2. ZPP. Međutim, takvi uvjeti nisu ispunjeni. Naime, podatak kojeg Tužitelj traži jeste podatak o cijeni izvođenja metalnih čeličnih ovojnica. Podatak o cijeni radova jeste podatak o tržišnom elementu do kojeg Tužitelj može lako doći na tržištu (a kao što je to uostalom Tužitelj učinio u predmetima pod P-350/2020 Suda i P-142/2023 Suda. Uostalom, Tuženik se i ne bavi izvođenjem takvih radova, pa sve da i mora dati takav podatak Tužitelju, jedini način da istoga pribavi jeste da zatraži takve informacije na tržištu. Svakako, ne postoji nikakva obveza Tuženika da za Tužitelja pribavlja i daje mu takav podatak. Naravno, ne radi se ni o kakvoj utajenoj i/ili prikrivenoj imovini, da bi Tužitelj imao pravo postavljati zahtjev iz članka 186.b ZPP. Ako Tužitelj želi tužiti Tuženika na određeni novčani iznos, neka prije provjeri koji bi to iznos bio i/ili trebao biti. Tuženik nije dužan to provjeravati za Tužitelja. Tek nakon toga treba naglasiti da svoj zahtjev za predaju takvih podataka Tužitelj gradi na činjenici što je Tuženik za Tužitelja izradio projektnu dokumentaciju i organizirao izvođenje određenih radova. Projektnom dokumentacijom se ne određuju cijene već predmet radova, a cijene se određuju ugovornim troškovnikom. Troškovnikom radova je već određen predmet i cijena radova pa Tužitelj taj podatak već ima (jer je i sam potpisnik Ugovora o inženjering uslugama). Dapače, sve navedeno je izlišno jer su ti ugovori sklapani oko 2018. godine, a Tužitelj sada svoj zahtjev postavlja u 2024. godini.

Tuženik je naveo da s obzirom da je skalatornu tužbu iz članka 186.b stavka 2. dopušteno postaviti samo u slučaju kad su ispunjenu uvjeti svi uvjeti iz čl. 186.b ZPP, a niti jedan od njih nije ispunjen - očito je da Tužitelj nema pravo postaviti takav tužbeni zahtjev. Dakle, Tužitelj nema pravo zahtijevati od Tuženika predmetne podatke o cijeni radova iz svih ovih razloga:

a) Tuženik ih ne posjeduje

b) Tuženik ih nije dužan predati Tužitelju

c) Tuženiku su takvi podaci jednako dostupni kao i Tužitelju;

Nadalje je naveo da nakon toga, da je Tužitelj naveo da će novčani iznos za isplatu odrediti nakon provedenog vještačenja. Naknadno provođenje vještačenja nije opravdani razlog za postavljanje skalatorne tužbe, već se Tužitelj treba poslužiti privatnim vještvom kao pomoćnim alatom ako ne raspolaže dovoljnim znanjem za određivanje novčanog iznosa. Sudska praksa je jednoznačna u takvom stajalištu. Slijedom navedenog, Tuženik predlaže Sudu Tužbu u cijelosti odbaciti, a podredno i odbiti. S obzirom da nema pravo na postavljanje skalatorne tužbe, Tužitelj nema pravo ni na određivanje paušalnog iznosa vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS). Ako uzmemo činjenicu da je predmetni objekt na privatnom otočiću za koji ne postoji nikakva redovita brodska linija, te uzmemo u obzir troškove prijevoza i radova na udaljenoj lokaciji, notorno je da VPS mora biti znatno veći od postavljenog. VPS je potrebno pravilno odrediti jer ovako paušalnim i niskim VPS-om, Tužitelj pokušava zaštititi sebe od troškova postupka (obzirom da je očito i sam svjestan „egzotičnosti“ svojih zahtjeva). Predlaže se Sudu odrediti VPS prema čl. 40. st. 3. ZPP., ne manji od 33.182,00 €. 3.3. osporavanje neistinitih navoda Iako je Tuženik osporio sve navode iz Tužbe kao neistinite i neosnovane, pojedini od njih zaslužuju dodatni komentar. Tužitelj tvrdi da mu je građevinska dozvola neupotrebljiva, iako i sam potvrđuje da je Tužitelj ishodio građevinsku dozvolu temeljem projektne dokumentacije Tuženika. Iz Zaključka Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje od 07.06.2023. proizlazi da Tužitelj zapravo ima problema u izradi nove projektne dokumentacije i ishođenja nove građevinske dozvole. Dapače, proizlazi da je Tužiteljev problem znatno veći nego li ga pokušava prikazati: problem je u tom što pokušava vršiti rekonstrukciju pomoćnih zgrada izvan građevinskog područja, te da pritom pokušava mijenjati namjenu građevine. Tuženik ne vidi kakve veze Tuženik ima s time i zašto bi Tužitelj uopće imao pravo pozivati Tuženika na ikakvu odgovornost po tom pitanju. Tužitelj je od Tuženika naručio projektnu dokumentaciju, te ju je po dovršetku pregledao i platio te nije iskazao postojanje bilo kakvog nedostatka u istoj. Dapače, temeljem takve dokumentacije je uredno ishodio građevinsku dozvolu. S obzirom da je Tužitelj bio neaktivan u dovršetku realizacije projekta, takva građevinska dozvola mu je istekla. I sada, isti pokušava dobiti novu građevinsku dozvolu, ali sada tom dozvolom pokušava vršiti nedopuštene zahvate.

Tuženik ne snosi odgovornost za isto.

Također je tuženik naveo da ako Tužitelj misli da treba ukloniti metalne ovojnice, to je doista njegova odluka. No, i sam Tužitelj je u tužbi potvrdio da je Tuženik organizirao izvođenje takvih metalnih ovojnica u skladu s projektnom dokumentacijom. Dakle, da se pojasni, Tužitelj je ugovorio s Tuženikom da mu ovaj, temeljem projektne dokumentacije, organizira izvođenje građevinskih radova. Dakle, Tužitelj je taj koji je od Tuženika tražio da mu organizira izvođenje takvih radova upravo temeljem takve dokumentacije. I sam Tužitelj potvrđuje da su radovi izvedeni (po organizaciji Tuženika) u skladu s projektnom dokumentacijom. Stoga, Tuženik ne može ni odgovarati za tako organizirane radove, obzirom da su isti u cijelosti u skladu s projektom. Na koncu, koliko su zahtjevi Tužitelja bili „nategnuti“, najbolje govori odredba članka XXIX. Ugovora, koja izrijekom isključuje bilo kakvu odgovornost Tuženika u slučaju problema s nadležnim institucijama. I po navedenom osnovu, Tužitelj ne može pozivati Tuženika na bilo kakvu odgovornost. No, u svakom slučaju, a kako je potvrdio i sam Tužitelj – isti je uredno ishodio građevinsku dozvolu temeljem takve projektne dokumentacije, pa nemogućnost Tužitelja da ishodi kakvu novu građevinsku dozvolu, doista nema ikakve veze s Tuženikom. Uostalom, i sam Tužitelj je potvrdio da je takvu građevinsku dozvolu pokušao ishoditi temeljem nekakvog novog projektnog rješenja koje je za njega izradio drugi projektant. Tuženik ne može odgovarati za ono što može ili ne može ishoditi Tužitelj, te za ono što za njega može ili ne može napraviti neki drugi projektant.

Nadalje je tuženik naveo da visina metalnih ovojnica je potpuno u redu i po takvoj visini istih je već ishođena građevinska dozvola. Taj dio je potvrdio i sudski vještak saslušan na ročištu od 07.09.2023. (str. 2., pasus 2. zapisnika), kad je dodatnim uvidom u projektnu dokumentaciju potvrdio da se kamena obloga može uredno izvesti zbog udaljenosti kamene obloge od metalnih ovojnica te da odustaje od nedostatka kojeg je ranije naveo. Dakle, tu nema nikakvih nedostataka ili bilo kakvih drugih anomalija. Dapače, kad bi se i radilo o nedostatku, radi se o vidljivom nedostatku. Istoga je Tužitelj mogao utvrditi već prilikom pregleda izrađene projektne dokumentacije, a svakako po dovršetku izvođenja građevinskih radova. Tužitelj nije obavijestio Tuženika o takvom nedostatku već je prihvatio izrađenu projektnu dokumentaciju i izgrađenu građevinu bez naznačavanja takvog navodnog nedostataka. Stoga, Tužitelj je izgubio pravo pozivati se na takav nedostatak te je izgubio pravo koje bi mu moglo pripadati po istom. Na koncu, Tužitelj pogrešno navodi oznake i brojeve projektne dokumentacije koju je Tuženik za njega izradio. Ta projektna dokumentacija je predana u postupku pod Povrv-373/2019 i P-350/2020 Suda. Temeljem svega gore navedenog, predlaže se Tužbu odbiti kao neosnovanu.

U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom Ugovora (Contract on performing the engineering services) No 01/17 s prijevodom, Ugovora (Contract on performing the engineering services) No 02/17 s prijevodom, Tehničkog opisa po projektu T.D. R-814/16, Izvatka iz projekta T.D. R.814/16 -- materijali i konstrukcije, Izjave projektanta o usklađenosti građevine, Zapisnika o inspekcijskom pregledu, Zapisnika o inspekcijskom pregledu 07.02.2018.g., Rješenja Uprave za inspekcijske poslove od 07.05.2018.g., novog rješenja prema projektu T.D. 868/18, građevinske dozvole od 03. rujna 2018.g., fotografija, presuda Trgovačkog suda u Zadru posl. br. Povrv-373/19, Zaključka Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, uvidom u predmete ovog suda pod posl. br. P-350/2020 i P-142/2023, naslovnice Glavnog projekta, Građevinske dozvole, Zapisnika o primopredaji, Zapisnika o konačnoj primopredaji, naslovnice Mape 5 Glavnog projekta, potvrde projekta od MUP-a te nalaz i mišljenje vještaka za građevinu, Gustava Červara.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Odredbom čl. 620. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 dalje: ZOO) propisano je da ugovorom o građenju izvođač se obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu, dok je odredbom čl. 631. ZOO propisano da ako u sljedećim odredbama nije drugačije određeno, na odgovarajući način se primjenjuju odredbe ugovora o djelu.

Odredbom čl. 604 ZOO naručitelj je dužan pregledati izvršeno djelo čim je to po redovnom tijeku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odgađanja obavijestiti izvođača. Nakon pregleda i primanja obavljenog rad izvođač više ne odgovara za nedostatke koji su se mogli opaziti običnim pregledom . Ako je tuženik smatrao da neki radovi nisu izvedeni a da neki maju nedostatke tada je bio dužan o navedenim nedostacima bez odgađanja obavijestiti tužitelja (članak 604. ZOO), a nakon toga zahtijevati od tužitelja da nedostatak otkloni i za to mu odrediti primjereni rok (članak 608 ZOO).

Odredbom čl. 630. st. 1. Propisano je da ako ugovor o građenju sadrži odredbu "ključ u ruke" ili neku sličnu odredbu, izvođač se samostalno obvezuje izvesti sve radove potrebne za izgradnju i uporabu građevine.

Među strankama nije sporno da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora broj 1/17, 2/17 i 3/17, te da je među strankama pred ovim sudom vođeno više sporova te je očito da je došlo do narušavanja poslovne suradnje koja je uslijedila brojnim sudskim postupcima.

Nadalje, potrebno je naglasiti da su u svim ugovorima potpisanim između stranaka potpisana sa klauzulom "ključ u ruke", to je stoga, potpisivanjem navedenih ugovora u tom slučaju izvođač dužan izvesti sve radove preuzete ugovornom obvezom potrebne za izgradnju i upotrebu građevine pa tako u konkretnom slučaju i izraditi projektnu dokumentaciju te građevinsku dozvolu sukladno kojima je tuženik izvodio radove. Međutim, kako to proizlazi iz zaključka Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostava Trogir, Klasa: UP/I-36103/22-01000332, Ur. broj: 2181/1-11-00-08/12-23-004, proizlazilo bi da se ne može mijenjati namjena, niti rekonstruirati štala u nesporno utvrđenim gabaritima, što uključuje i visinu, zbog čega je bilo potrebno mijenjati metalne čelične ovojnice.

Kako je tužitelj inzistirao da je za navedeno isključivo odgovoran tuženik, te da je taj trošak trebao snositi tuženik, visina troškova uklanjanja je utvrđena po vještaku za građevinu Gustavu Červaru.

Vještak za građevinu, Gustav Červar, je u svom nalazu i mišljenju kojeg je dostavio sudu 27. svibnja 2025., a čiji nalaz i mišljenje ovaj sud prihvaća u cijelosti, naveo da analizom i izračunom, preko procijenjenih troškova građenja prema glavnom projektu, dobiven je iznos popravka metalnih ovojnica nakon snižavanja od 9.434,18 eura. Analizom i izračunom, preko troškova mobilne kućice Leona 27, dobiven je iznos popravka metalnih ovojnica nakon snižavanja od 9.729,88 eura. Srednja vrijednost troškova popravka metalnih ovojnica nakon snižavanja je (9.434,18 + 9.729,88) / 2 = 9.582,03 eura, odnosno zaokruženo 9.600 eura. Tome je još potrebno pridodati i troškove rezanja i uklanjanja postojeće konstrukcije od cca 3.000,00 eura. Transport s otoka i na otok procjenjuje se 2.000,00 eura, te zbrinjavanje otpada još 1.000,00 eura. Imenovani vještak treba dostaviti nalaz i mišljenje u kojem će isti utvrditi cijenu snižavanja već postavljenih i izvedenih metalnih ovojnica na dopuštenu visinu po pravomoćnoj građevinskoj presudi, a kako bi se suhozidne ruine mogle obnoviti i popraviti, odnosno podredno da utvrdi cijenu uklanjanja tih metalnih ovojnica. Slijedom svega prethodno navedenog, a obzirom na zatečeno stanje u trenutku očevida i protek vremena od vremena izgradnje, nakon što ga je pregledao i proučio dokumentaciju u spisu, te nakon što je obavio terenski očevid dana 19. ožujka 2025. godine, a u odnosu na zadatak građevinskog vještaka, koji je definiran Rješenjem u ovom predmetu, mišljenja je da cijena snižavanja već postavljenih i izvedenih metalnih ovojnica na dopuštenu visinu po pravomoćnoj građevinskoj presudi iznosi = 15.600,00 eur (PDV uključen).

Vještak je na ročištu glavne rasprave naveo da u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju te u odnosu na podneske tuženika je naveo da je dopuštena visina o kojoj tuženik pita preuzeta je izmjerom postojećeg stanja na terenu. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika na koju dopuštenu visinu vještak misli i na koju pravomoćnu građevinsku presudu se odnosi njegov nalaz, a koje izraze navodi u svom mišljenju, isti odgovara da ponavlja, visina postojećeg suhozida izmjerena je na terenu, isto tako, izmjerena je i izvedena visina metalnih ovojnica te je utvrđena razlika visine koja bi se trebala ukloniti, a da nije njegov zadatak da utvrđuje da li to treba ili ne. Nadalje je naveo da u okviru svog vještačenja nije utvrđivao da li su predmetne metalne ovojnice izgrađene sukladno projektu i ugovoru između parničnih stranaka, da u ovom predmetu to nije utvrđivano i da je utvrđivano zatečeno stanje na terenu. Naveo je da u ovom predmetu nije bio zadatak utvrđivati da li su predmetne metalne ovojnice izgrađene po projektu na temelju kojeg je dobivena građevinska dozvola, a kada bi predmetne metalne ovojnice i bile izgrađene suprotno projektu i ugovoru između parničnih stranaka po pitanju dimenzija, da bi to bio vidljiv nedostatak.

Međutim, iako je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio vrijednost uklanjanja ovojnica na iznos od 15.600,00 eura, koji nalaz i mišljenje je dostavljeno punomoćniku tužitelja dana 9. rujna 2025. godine, a tužitelj je zastupan i na ročištu od 25. studenoga 2025. po kvalificiranom punomoćniku koji do zaključenja raspravljanja nije uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju te je naveo da ustraje u postavljenom tužbenom zahtjevu koji postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi nije određen niti odrediv, kako u pogledu visine tužbenog zahtjeva, a tako i u odnosu na postavljeni zahtjev za zakonsku zateznu kamatu, to postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nije odrediv, a kako je tužitelj bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku, to stoga, po ocjeni ovog suda, sud nije dužan ex offo, upozoravati tužitelja na propuste u postavljenom tužbenom zahtjevu, poglavito pored činjenice da je isti na ročištu glavne rasprave održanom dana 25. studenog 2025. naveo da ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te do zaključenja rasprave nije uredio tužbeni zahtjev.

Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i presuditi kao u točci 1. izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a, pa je tuženiku obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici, sukladno Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi i nagradi za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 i 107/25, dalje: Tarife) priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 7.5.2024. u iznosu od 1.000,00 eura, za sastav obrazloženih podnesaka od 30.9.2025. i 11.11.2025. za svako po 1.000,00 eura, te za zastupanje na ročištima od 11.6.2024. i 25.11.2025., svako u iznosu od 1.000,00 eura, što sveukupno iznosi 5.000,00 eura, što uvećano za iznos PDV-a od 25% daje ukupan iznos od 6.250,00 eura.

Tuženiku nije priznat trošak sudskih pristojbi, budući isti nije specificirao navedene iznose, slijedom navedenog, tuženiku je priznat ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 eura, kako je to odlučeno u točci 2. Izreke ove presude.

U Šibeniku, 30. prosinca 2025. godine

SUDAC

Terezija Goreta

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka odluke.

DN-a:

- Punomoćnicima stranaka