Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-797/2019-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FC iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćniku Dariu Čehiću, odvjetniku iz Poreča, Decumanus 18, protiv tuženika OTP banke Hrvatska d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61 (čiji je OIB: 52508873833), zastupane po punomoćnicima odvjetnici Karmen Pende Kovačević i drugi iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o. iz Rijeke, Supilova 6, radi utvrđenja isplate, vrijednost predmeta spora 12.418,62€, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 11. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice FC i punomoćnika tuženika OTP banke d.d., dana 30. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 5.1. i 5.2. Ugovora o kreditu Broj: 57394/06 , sklopljenog dana 12. prosinca 2006. godine i solemniziranog dana 12. prosinca 2006. godine kod Darka Paravića, javnog bilježnika u Rijeci pod Posl.br.: OU-1902/06., ugovor sklopljen između ovdje tužiteljice FC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, te SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB 69326397242, kao banke – koja je banka pravni prednika tuženika OTP banka Hrvatska d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split i to dio čl. 5.1. koji glasi „promjenljiva“, te čitava odredba čl. 5.2. koja glasi: „Kamatna stopa iz prethodnog stavka predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita, umanjenu za 5% (slovima: petposto) i vrijedi do 31.12.2006.(slovima: tridesetprvog prosinca dve tisuće šeste godine). Nakon tog roka, na ostatak duga po ugovoru o kreditu primjenjivati će se kamatna stopa koja će na dan 01.01.2007. godine (slovima: prvi siječnja dve tisuće sedme godine) biti propisana sukladno tada vrijedećoj odluci Kreditora", dio odredbe čl. 2., toč. 2.1. koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti od 66.000,00 CHF“, dio odredbe čl. 2., toč. 2.2. koji glasi „Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.“, dio odredbe čl. 2., toč. 2.3. koji glasi „Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti (CHF kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drukčije.“, te dio odredbe čl. 2. toč. 2.4. koji glasi „Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.“

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice FC koji glasi:

„II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 12.418,62 EUR, sa zateznim kamatama koja na taj iznos teku za razdoblje od 12. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. godine sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. god. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak, uvećan za zatezne kamate u visini obračunatoj korištenjem eskontne stope Hrvatske narodne banke za polugodište koje prethodi polugodištu obračuna, uvećane za pet postotnih poena, za razdoblje od donošenja ove presude, pa do isplate."

III. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 13. svibnja 2019. zaprimljena je tužba tužiteljice FC koja tvrdi da je dana 12. prosinca 2006., kao korisnica kredita sa tuženikom OTP banka d.d. kao bankom (sukladno čl. 1021. ZOO) sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava Broj: 57394/06, koji je ugovor solemniziran istog dana 12. prosinca 2006. godine kod Darka Paravića, javnog bilježnika u Rijeci pod Posl.br.: OU-1902/06. Naglašava se da predmetnim ugovor je tuženik OTP banka d.d. odobrio – i potom isplatio – ovdje tužiteljici FC kredit za refinanciranje postojećih kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju tuženika OTP banke d.d. važećim za CHF na dan korištenja kredita. U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica FC predlaže uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. Tuženik OTP banka d.d. je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio – kao trgovac u ugovoru s ovdje tužiteljicom FC kao potrošačem – Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014, odnosno čl. 81. ZZP 2003) tuženika OTP banke d.d. Prema tvrdnjama tužiteljice FC u tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru je za korist ovdje tuženika OTP banke d.d. bilo u čl. 5.,, toč. 5.1. i 5.2. ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate prema Odluci o kamatama ovdje tužitelja, riječima: „Nominalna kamatna stopa iznosi 4,20% (četiricijeladvadesetposto), promjenjiva. (toč. 5.1). Kamatna stopa iz prethodnog stavka predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita, umanjenu za 5% (slovima: petposto) i vrijedi do 31.12.2006. (slovima: tridesetiprvog prosinca dvijetisućešeste godine). Nakon tog roka, na ostatak duga po ovom Ugovoru o kreditu primjenjivat će se kamattna stopa koja će na dan 01.01.2007. godine (slovima: prvi siječnja dvijetisućesedme godine) biti propisana sukladno tada vrijedećoj odluci Kreditora. (toč. 5.2).“ Tužiteljica FC ističe da u toč. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Posl.br. Pž-7219/13 od 13. lipnja 2014. god. (presuda u slučaju "Franak") utvrđeno je da je "šestotuženik OTP banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008..... a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH Posl.br.: Pž-7219/13, koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Nadalje se ističe da u čl. 2., toč. 2.1, 2.2, 2.3 i 2.4 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj:

5739/06 od 12. prosinca 2006. ugovorena je valutna klauzula, sadržaja: „… u kunskoj protuvrijednosti od 66.000,00 CHF.“ (Članak 2.1.) „Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.“ (Članak 2.2) „Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti (CHF kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije.“ (Članak 2.3.) „Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.“ (Članak 2.4.). Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, zaračunavao je ovdje tuženik OTP banka d.d. ovdje tužiteljici FC anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćnom presudom Posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. presudio: „Utvrđuje se da su šestotuženik OTP BANKA HRVATSKA u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008…. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“ Iz navedenog razloga tužiteljica FC se poziva na to pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Posl. br.: Pž-6632/2017-10, koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Prema tvrdnjama tužiteljice FC oslanjajući se na prethodno citirane ništetne odredbe, tuženik OTP banka d.d. je u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao njoj anuitete u znatno većim iznosima, od onih koji bi mu pripadali slijedom onih odredaba Ugovora o kreditu koje mogu opstati (čl. 324. ZOO) imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Iz navedenih razloga tuženik OTP banka d.d. je dužan vratiti ono što je na tako opisan način primio bez osnove (v. sudsku praksu sadržanu u rješidbi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. god.), i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja (kako upućuje praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržana u rješidbi Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013. god.) svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa. Pored već navedenih dokaza tužiteljica FC predlaže uvid u odluke tuženika OTP banke d.d. o promjeni stope kamate na ugovore o stambenim kreditima odobrene građanima; uvid u podatke o prometu po računu za ugovor Broj: 57394/06, koje se sve isprave predlaže pribaviti od tuženika OTP banke d.d. sukladno odredbama čl. 233. st. 1. ZPP; uvid u zahtjev tuženiku OTP banci d.d. za dostavom dokumentacije od 07. svibnja 2019. god. te se također predlaže vještačenje po vještaku financijske struke. Slijedom gore navedenoga, predlaže se sudu da donese presudu: "I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 5., toč. 5.1. i 5.2. Ugovora o kreditu Broj: 57394/06 , sklopljenog dana 12. prosinca 2006. godine i solemniziranog istog dana 12. prosinca 2006. godine kod Darka Paravića, javnog bilježnika u Rijeci pod Broj: OU-1902/06, ugovor sklopljen između ovdje tužiteljice FC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika OTP BANKA d.d., Split, ul. Domovinskog rata 3, OIB 52508873833, kao banke, s druge strane, i to dio čl. 5.1. koji glasi (Nominalna kamatna stopa iznosi 4,20% (četiricijeladvadesetposto)) „…promjenjiva.“; čitava odredba čl. 5.2. koja glasi „Kamatna stopa iz prethodnog stavka predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredit, umanjenu za 5% (slovima: petposto) i vrijedi do 31.12.2006. (slovima tridesetprvog prosinca dvijetisućešeste godine). Nakon tog roka, na ostatak duga po ovom Ugovoru o kreditu primjenjivat će se kamatna stopa koja će na dan 01.01.2007. godine (slovima: prvi siječnja dvijetisućesedme godine) biti propisana sukladno tada vrijedećoj odluci Kreditora…“; te odredbe čl. 2., toč. 2.1., 2.2., 2.3. i 2.4. i to dio koji glasi „… u kunskoj protuvrijednosti od 66.000,00 CHF.“ (Članak 2.1.), „Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.“ (Članak 2.2.); „Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti (CHF kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drukčije.“ (članak 2.3.) „Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.“ (Članak 2.4.), II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak, uvećan za zatezne kamate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stop na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovački društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, za razdoblje od donošenja ove presude, pa do isplate." Potom tužiteljica FC ističe da ne može utvrditi točno stanje tražbina po kreditu, niti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, dok tuženik OTP banka d.d. ne preda isprave zatražene u njezinim dokaznim prijedlozima. Slijedom gore u ovoj točki navedenog, tužiteljica FC u skladu s čl. 186.b st. 1. i 2. ZPP ističe: a) zahtjev da tuženik OTP banka d.d. preda na ovaj sudski spis pregled svih isplata izvršenih prema tužiteljici FC, kao i naplata koje je tuženik OTP banka d.d. ostvario po ovdje tužiteljici FC slijedom Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava Broj: 57934/06, sklopljenog dana 12. prosinca 2006. godine, između tužiteljica FC i tuženika OTP banke d.d. i b) zahtjev da se u odnosu između tužiteljice FC i tuženika OTP banke d.d. utvrdi točno stanje međusobnih dugovanja, kako bude utvrđeno vještačenjem po vještaku financijske struke; te da sud naloži tuženiku OTP banci d.d. da plati iznose stečene bez osnove u gore naznačenom kreditnom poslu, sa kamatama tekućim, za razdoblje nakon sklapanja Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava Broj: 57934/06, sklopljenog dana 12. prosinca 2006. godine, na svaki pojedini previše naplaćeni iznos po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine određuje Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu od 18. studenog 2019. tuženika OTP banke d.d. je osporio kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Naime, ako bi i ugovorne odredbe kako to tvrdi tužiteljica FC i bile ništetne, a tuženik OTP banka d.d. smatra da nisu, to znači da nisu pravno valjane od početka ( ex tunc ), tj. od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu a to je bilo 12. prosinca 2006. godine. Kako sukladno odredbi članka 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, to dosljedno znači da zastara za svaki pojedinačni uplaćeni obrok na ime povrata kredita počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužiteljica FC uplatila obrok. U skladu s odredbom članka 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. To znači da jedino vjerovnik, a ne netko treći, mora podnijeti tužbu ili poduzeti drugu radnju i to isključivo radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a evidentno je da tužiteljica FC kao vjerovnik nije poduzela niti jednu od naprijed opisanih radnji. Sve da je tužiteljica FC i prije pokretanja ovog postupka podnijela deklaratornu tužbu radi utvrđenja da su sporne ugovorne odredbe ništetne, takva radnja ne bi uzrokovala prekid zastare, jer podnošenje deklaratorne tužbe nije radnja koja je poduzeta radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa se podnošenjem takve tužbe zastara ne prekida. Tuženik OTP banka d.d. ističe da naprijed izraženo pravno shvaćanje sukladno je opće prihvaćenoj i nepromijenjenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske da zastarni rok za vraćanje datog temeljem ništetnog pravnog posla iznosi pet godina i da počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla ( tako i u presudi VSRH broj: REV-X-183/11 od 16. 10. 2013.g. ). Ispravnost ovog pravnog shvaćanja dobilo je svoju potvrdu i u više odluka Ustavnog suda pa tako i u odluci broj: U-III- 5859/14 od 23. 05. 2017.g. Stoga su po prosudbi tuženika OTP banke d.d. utuženi iznosi u zastari, jer je tužba podnesena 13. svibnja 2019. godine. U svezi osnovanosti potraživanja tužiteljica FC smatra da osnovu tužbenog zahtjeva ne treba dokazivati, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 04. 03. 2013. godine, koja je djelomično preinačena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, pravomoćno utvrđeno da je tuženik OTP banka d.d. bez ugovorenih parametara i bez pregovaranja, jednostanom odlukom mijenjao kamatne stope što je imalo za posljedicu ništetnost te ugovorne odredbe. Suprotno tome tuženik OTP banka d.d. smatra da to nije tako, jer članak 1111. ZOO-a propisuje „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ U ovom slučaju nije tako, jer se radi o pravnom poslu sklopljenom između stranaka, to tim više pravnom poslu koji je sklopljen u formi javnobilježničkog akta, što znači da je i bilježnik tužiteljicu FC upozorio na pravne posljedice koje proizlaze iz predmetnog ugovora. Tuženik OTP banka d.d. smatra da je u predmetu vođenom protiv njega povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača. Iako tuženik OTP banka d.d. i dalje drži da mjesta takvoj vrsti parnice (radi zaštite kolektivnog interesa) u slučaju „Potrošač“ nije bilo (a o čemu je detaljno elaborirao u tom postupku i drži da je na ovom mjestu daljnje obrazlaganje nepotrebno), ne može se ne složiti s općenitim utvrđenjem Visokog trgovačkog suda koji je zauzeo stav glede razlike između sporova radi zaštite kolektivnih interesa i pojedinačnih parnica: „Za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kolektivnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili. Svaki potencijalni potrošač, dakle svaka fizička osoba, kad postane potrošač, mogla bi doći u situaciju da određeno nepošteno ponašanje trgovca bude usmjereno prema njemu i upravo u tome i jest suština tvrdnje da kolektivni interes nije zbroj pojedinačnih interesa i u tome leži smisao postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.“ Prema navedenom, po prosudbi tuženika OTP banke d.d. jasno je da čak ni sud koji je donio citiranu presudu ne smatra da je ta presuda a priori dala mjesta primjeni stavka 3. gore spomenutog članka 1111. ZOO-a, nego naprotiv, upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba. Dakle, presuda Pž-7129/13 nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta kako utvrđivanju i dokazivanju postojanja osnove, tako i utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva. Isto tako i odredba članka 502.c ZPP-a poziva se na naknadu štete. Naime ta odredba glasi :

Fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete…“ Prema tome, čak i pod pretpostavkom da se prihvati stav da je tužiteljica FC bila ovlaštena pokrenuti pojedinačni spor na temelju presude P-1401/12 odnosno Pž- 7129/13 VTS-a i da pri tome ne treba dokazivati osnovu tužbenog zahtjeva, takav spor može biti samo spor radi naknade štete, a ne spor radi stjecanja bez osnove. Tuženik OTP banka d.d. konstatira da točka II. izreke presude Pž-7129/13 ništetnima smatra odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranja sklopljenih „u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.“ Da bi se utvrđenje iz točke II. presude Pž-7129/13 moglo primijeniti na ovaj postupak potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti: a) da se radi o ugovoru sklopljenom od 01. 10.2004. do 31.12.2008., b) da je tim ugovorom ugovoreno da je kamatna stopa redovna koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, c) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (makar je iz sadržaja točke II. izreke nedovoljno jasno odnosi li se obveza pregovaranja na jednostranu odluku banke ili na ugovornu odredbu), d) da se utvrdi da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposlijetku i e) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Ovdje su prema tvrdnjama tuženika OTP banke d.d. ispunjena samo prva dva uvjeta, dok ostala tri nisu, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Nadalje, kao što je vidljivo iz predmetnog Ugovora, ugovorne strane su ugovorile da se na konkretni pravni posao primjenjuju važeći akti i isprave banke sa kojima je tužiteljica FC upoznata. Na navedene okolnosti predlaže se saslušanje potpisnika ugovora. Slijedom navedenoga, s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika OTP banke d.d., da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika OTP banke d.d. te da su izrijekom ugovorile da će tuženik OTP banka d.d. o izmjenama pravodobno i pouzdano informirati tužiteljicu FC u cijelosti je po prosudbi tuženika OTP banke d.d. konzumirana obveza pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Nadalje, odredba članka 5. Ugovora prema tvrdnjama tuženika OTP banke d.d. je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna proizlazi iz činjenice da je ne dovodi u pitanje činjenicu da kamatna stopa nije fiksna, nego da je podložna izmjenama kroz vrijeme, i to takvim o kojima će odluku donijeti tuženik OTP banka d.d.. Da je uočljiva također nije dvojbeno, budući da je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedeno. A da je i bila razumljiva, proizlazi iz sadržaja same tužbe u kojoj tužiteljica FC obrazlaže obračune anuiteta i izmjene kamatnih stopa te postavlja svoj obračun preplaćenih iznosa. Nadalje, ponovno se ističe da je Ugovor solemnizirani – u kojem se slučaju razumljivost predmnijeva s obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe. Tuženik OTP banka d.d. se poziva i na na praksu Županijskog suda u Puli broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. u sadržajno vrlo sličnom sporu, koja glasi: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva.“ Posljednja pretpostavka koja (kumulativno!) mora biti ispunjena da bi se moglo govoriti o ništetnosti ugovorne odredbe je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice FC). Ona u ovom slučaju nije ispunjena. Naime, kamatne stope su se mijenjale odlukom tuženika OTP banke d.d., ali su se pri tom uvažavale odredbe Ugovora i Općih uvjeta poslovanja Banke, a tuženik OTP banka d.d. je kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa vodio računa o „tržišnim uvjetima“. Promjena kamatnih stopa, iako donesena jednostranom odlukom tuženika OTP banke d.d., bila u skladu s internim aktima tuženika OTP banke d.d. koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima, odnosno s podacima o kretanju na tržištu koji su također dostupni svima. Stoga bi taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice FC trebalo odbiti jer ne sadrži obrazloženje osnove tužbenog zahtjeva, a nisu niti ispunjeni uvjeti iz članka 1111. ZOO-a, na koji se općenito poziva tužiteljica FC. Potom tuženik OTP banka d.d. ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan i da tužiteljica FC nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužiteljica FC poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK ( NN 102/15 ) koji je stupio na snagu dana 30. 09. 2015.g. konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile i sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK ( NN 102/15 ) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužiteljica FC je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatila konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopila Sporazum o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu kojim je prihvatila izračun konverzije i dogovorila da će se iznos koji je pretplaćen koristiti u svrhu prijevremene otplate kredita, a što i sama tužiteljica FC navodi u tužbi. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se uvid u Sporazum. Sklapanjem Sporazuma dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK u skladu s kojim je položaj potrošača, ovdje tužiteljice FC, izjednačen s položajem u kojem bi se tužiteljica FC nalazila da je koristila kredit s valutnom klauzulom u EUR. Kako se konverzija odnosi za vrijeme od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF to znači da konverzija i svi učinci konverzije djeluju ex tunc. Slijedom naprijed navedenoga i sukladno odredbi članka 19. c ZID ZPK o načinu izračuna konverzije kredita, izvršen je i novi izračun početno odobrene glavnice kredita, izvršena je izmjena i početno ugovorene kamatne stope, te je kredit i prijevremeno otplaćen. Tuženik OTP banka d.d. ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik OTP banka d.d. je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužiteljici FC ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljicom je bio dužan sklopiti ugovor. Tužiteljica FC u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bila dužna prihvatiti izračun konverzije, niti je bila dužna sklopiti sporazum. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav utjecaj na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima ( članak 19.e st. 6. ZPK ). Međutim kada je tužiteljica FC svojom slobodnom voljom prihvatila ponudu tuženika OTP banke d.d. i sklopila sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Sporazumom. U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Navedeno jest utvrđeno i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.g. Naime, donošenjem ovog rješenja Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN broj 102/15 ), te je određeno naveo da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s ustavom ZID ZPK prigovarali da zakoni sukladno članku 90. st. 4. Ustava, ne mogu imati povratno ( retroaktivno ) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio “…… da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “…. da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.” Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ …dok je konverzija prisilna za vjerovnike ( kreditne instituticije ) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih ( novih, odnosno izmijenjenih ) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika- potrošača…” Upravo zato što je zbog sklapanja Sporazuma o korištenju pretplate po konverziji kredita došlo do konverzije tražbine zbog prestanka ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene valutne klauzule na način da se iznos početno odobrene glavnice sada izračunava prema tečaju EUR-a, te je utvrđena pretplata od 24.505,19 kune kojom je i prijevremeno otplaćen kredit. Dosljedno naprijed navedenom, suglasnom voljom ugovornih stranaka izmijenjena su i odredba Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu, tako da ista više nema nikakvog pravnog učinka, budući je ista izmijenjena Sporazumom između stranaka, pa se prava i obveze ugovornih stranaka imaju prosuđivati u skladu s tim. Sukladno svemu gore navedenome, tuženik OTP banka d.d. osporava da bi bilo koja odredba Ugovora o kreditu bila ništetna kao i što se osporava da bi on nešto stekao bez osnove. Naime, prema već prihvaćenoj praksi VSRH, potraživanje od druge ugovorne strane primljenog temeljem ništetnog ugovora zastarijeva u općem zastarnom roku koji počinje teći od dana sklapanja ništetnog ugovora, odnosno od dana nastupanja ništetnosti. To stajalište sudske prakse polazi od toga da je ništetan ugovor bez pravnog učinka od trenutka sklapanja, od kojeg trenutka i nastupaju pravne posljedice ništetnog ugovora, pri čemu je obveza vraćanja primljenog izvanugovorna obveza stečenog bez osnove koja dospijeva prvi sljedeći dan nakon nastanka obveze. „Prema shvaćanju ovog suda, iz izloženog slijedi da zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana kada je tužitelj, u izvršenju ugovora o zajmu, predao tužitelju novčanu svotu u stranoj valuti, a to je, prema izloženim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, uslijedilo 4. siječnja 1998. godine. Budući da je tužba u ovoj stvari podnesena 29. studenog 1994. godine, dakle, nakon isteka općeg zastarnog roka od pet godina, to proizlazi da je osnovan prigovor zastare, kojeg je istakao tuženik, opirući se tužbenom zahtjevu.“ (VSRH Rev 374/2003-2 od 28.05.2003.). „Ocjenjujući pitanje zastare drugostupanjski sud je zaključio da obveza vraćanja onog što je primljeno po osnovi ništavog pravnog posla dospijeva u trenutku nastupanja ništavosti, a da je to u konkretnom slučaju 25. kolovoz 1994., kad je sklopljen ugovor o zajmu, pa budući da je zahtjev za vraćanje pozajmljenog iznosa tužitelj prvi puta istakao u tužbi 29. svibnja 2000., dakle po proteku općeg zastarnog roka od pet godina, da je sporno potraživanje zastarjelo. (VSRH Rev x 808/2011-2 od 12.09.2012.). „Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993.. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (VSRH Rev x 183/2011 od 16.10.2013.). „Obzirom na prigovor zastare istaknut po tuženoj, a glede tužiteljevog zahtjeva, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio takav prigovor pravilno ocijenivši da u konkretnom slučaju obveza vraćanja onog što je primljeno s osnova ništavog ugovora o zajmu dospijeva u trenutku nastupa ništavosti, a što je dakle bilo u trenutku sklapanja tog ništavog ugovora (26. lipnja 1996.), a kada je i izvršena primopredaja novca, što znači da je od tog dana i počeo teći petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 361. ZPP-a, a koji je istekao 27. lipnja 2001., dakle prije nego je tužba podnesena (27. studenoga 2001.).“ (VSRH Rev x 1125/2013 od 25.02.2014.). „Međutim, glede zastare i ocjene istaknutog prigovora zastare sud prvog stupnja treba voditi računa u ponovljenom postupku o dospijeću svakog pojedinog anuiteta kredita. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a. Niti prema jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) iz čl. 502. a ZPP_a, ne prekida zastaru za predmetno potraživanje…Prema tome, takvom kolektinom tužbom ne može se prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna. Što se tiče početka tijeka zastarnog roka, budući da je tužitelj plaćao tuženiku anuitete sukcesivno, zastarni rok teče za svaku od tih isplata od kada je izvršena i završava istekom pet godina nakon toga…“ (ŽS u Osijeku Gž-2475/2016 od 06.07.2017.g.). Nadalje, tužiteljica FC se poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine ( Pž-6632/ 2017 od 14.06.2018. godine ) kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika OTP banke d.d. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetna i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana… tuženik OTP banka d.d. i u ovom dijelu ukazuje na prigovore iznijete u ranijim točkama ovog odgovora obzirom se isti primjenjuju i na odredbe ugovora o kreditu koji se tiču valutne klauzule, stoga ih neće ponavljati. Međutim, tuženik OTP banka d.d. ukazuje da je tužiteljica FC bila u potpunosti upoznata s valutnom klauzulom te je svjesno i dobrovoljno na sebe preuzela rizik mogućeg nepovoljnog tečaja, a što je i potvrdila svojim potpisom. tužiteljica FC je potpisom predmetnog Ugovora o kreditu potvrdila da je upoznata sa valutnom klauzulom CHF-a te da je svjesno i dobrovoljno preuzela na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute Ugovora o kreditu. Obje strane su prihvatili rizik mogućih promjena u tečaju valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga, stranke u ugovoru su ravnopravne obzirom imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu. Članak 2.6. ugovora : "Korisnik kredita potpisom ugovora potvrđuju da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po ugovoru te pristaje na moguće posljedice izbora valute ugovora ……Međutim, ostvarenje rizika na strani tužiteljice FC, (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika OTP banke d.d. koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. No, ukoliko bi sud smatrao da je zahtjev tužiteljice FC osnovan glede odredaba promjenljive kamatne stope i valutne kaluzule tada tuženik OTP banka d.d. traži da se prilikom vještačenja potraživanja tuženika utvrde i iznosi "minusa" odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tužiteljica FC bila u potplati, odnosno kamatna stopa i valutni tečaj su bili niži od onog utvrđenog osnovnim ugovorom. Naime, ukoliko se radi o ništavim odredbama onda pravo povrata odnosno potraživanja vrijedi jednako za obije strane, te niti tužiteljica FC ne može uživati u plodovima stjecanja bez osnove. Sve takve iznose koji bi bili potplaćeni tuženik OTP banka d.d. stavlja tužiteljici FC u prijeboj i traži da joj se za te iznose i pripadajuću kamatu umanje potraživanja tužiteljice FC prema tuženiku OTP banci d.d. Slijedom svega navedenoga tuženik OTP banka d.d. predlaže da Sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve te da obveže tužiteljicu FC da tuženiku OTP banci d.d. naknadi prouzročeni parnični trošak. Tuženik OTP banka d.d. ističe i to da je tužiteljica FC već ranije vodila parnicu protiv tuženika OTP banke d.d. u istoj pravnoj stvari pod brojem P- 4947/15 kod naslovnog suda te da je isti okončan povlačenjem tužbe tužiteljice FC, pa stoga nije osnovan zahtjev iste utemeljen na odredbi članka 186 b ZPP-a budući ista raspolaže svom dokumentacijom. Na kraju svoga odgovora na tužbu tuženik OTP banka d.d. ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zaprimio 15. listopada 2019. prijedlog Općinskog suda u Pazinu za rješavanje pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava radi zauzimanja shvaćanja o tom pitanju, koji prijedlog je objavljen na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova ( Su IV-363/2019 ) te će isti u okviru OGLEDNOG POSTUPKA, zauzeti pravno shvaćanje o pitanju koje je od odlučnog značenja za veći broj tužbi koje su u većem broju predmeta podnesene prvostupanjskim sudovima ili se njihovo podnošenje očekuje.

3, U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. (list sudskog spisa od broja 5 do 8), Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu broj:

5739/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita od 2. veljače (list sudskog spisa od broja 25 do 27) kao i svu drugu dokumentaciju. Također izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. od 19. travnja 2021. te dopunu njezinog nalaza i mišljenja od 30. ožujka 2025., a koja je i usmeno saslušana na ročištima dana 18. rujna 2024. i 11. studenog 2025. (list sudskog spisa od broja 108 do 129, 159, 160, te od 173 do 195. te 225 i 226). Na ročištu dana 11. studenog 2025. saslušana je tužiteljica FC (list sudskog spisa broj 226 i 227).

4. Saslušana na ročištu dana 11. studenog 2025. tužiteljica FC je iskazala da njoj je trebao kredit radi rješenja njezinog stambenog pitanja. Sa dobivenim kreditom je kupila stan u [adresa]. Taj stan nije nikad korišten za neke poslovne svrhe a prodala ga je prije nekih tri godine te se je vratila u roditeljsku kuću pokojnih roditelja. Kada je došla u banku službenik banke joj je odmah ponudio kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu uz obrazloženja da je to najpovoljnije što se nudi na tržištu. Posebno tužiteljica FC napominje da je ona kupila stan temeljem programa tzv. poticajne stanogradnje tako da ugovor o kreditu je i morala zaključiti upravo sa nekadašnjom Splitskom bankom koja je pravna prednica današnjeg tuženika OTP banke d.d. naglašava da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ona je imala završenu srednju ekonomsku školu i znala je da tečajevi stranih valutu osciliraju ali nije očekivala da u dogledno vrijeme bi mogao tečaj CHF u odnosu na HRK naglo i nekontrolirano porasti. Nitko je nije upozorio a tu mogućnost. U svezi promjenjive kamatne stope o tome uopće nije niti vodio razgovor. Tužiteljica FC tvrdi da se je kasnije kamatna stopa mijenjala i to u pravilu na više te je ona dobivala obavijesti od banke kada je došlo do promjene. Međutim, tužiteljica FC naglašava da njoj je potpuno nejasno na temelju čega je banka mijenjala kamatnu stopu a na tu jednostranu odluku same banke ona niti na koji način nije mogla utjecati. Tužiteljica FC je učinila nespornim da je ona dana 02.02.2016. zaključila s tuženikom dodatak br. 1 Ugovora o kreditu tj. napravljena je konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunu zakona o potrošačkom kreditiranju N.N. 102/2015. Na taj način su joj se buduće rate nešto smanjile. Međutim naglašava se da kako sam ugovor o kreditu tako i dodatak tom ugovoru o kreditu je napisala sama banka te je ona to mogla jedino prihvatiti ili ne prihvatiti. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu bila je kod javnog bilježnika ali ju niti on nije upozorio na mogućnost drastičnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti u svezi promjenjive kamatne stope. Na kraju svoga iskaza tužiteljica FC je ustvrdila da kredit koji je predmet ove parnice je u međuvremenu u cijelosti otplaćen pa joj je banka naplatila tzv. izlaznu naknadu. Da bi otplatila kredit koji je predmet ove parnice ona je morala podignuti kredit u drugoj banci.

5. U svom nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. od 19. travnja 2021. navodi da njezin zadatak je bio izračunati razliku između iznosa koje je tužiteljica FC isplatila tuženiku OTP banci d.d. od početka kreditnog odnosa do dana vještačenja u odnosu na iznose koje bi bila dužna isplatiti ukoliko bi kredit glasio na iznos kuna kojega je tužiteljica FC doista primila na ime kredita uz nepromjenjivu kamatu od 4,20% godišnje i rok otplate kao što je ugovoren u ugovoru o kreditu od 12. prosinca 2006. godine i uz obračun zateznih kamata na iznose koje je tužiteljica FC preplatila tijekom trajanja kredita, od dana svake pojedine preplate do dana vještačenja te u izračunu po mjesecima obuhvatiti ne samo preplate, nego i eventualne potplate kada je kamatna stopa kao i tečaj bio niži od od navedenog u početnom otplatnom planu. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. konstatira da FC (ovdje: tužiteljica) zaključila je dana 12.12.2006. godine u svojstvu korisnika kredita i protivnika osiguranja s OTP bankom Hrvatska d.d. (prije Societe generale – Splitska banka d.d., ovdje: tuženik) Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 57394/06 koji je solemniziran od Javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke pod posl.br. OU-1902/06 dana 12.12.2006. godine (list 4-10, 54-60 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: 1) u čl. 1. st. 1. ugovoreno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 66.000,00, 2) u čl. 1. st. 2. ugovoreno je da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, 3) u čl. 1. st. 4. ugovoreno je da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru kredit izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno, 4) u čl. 4. ugovoren je rok otplate od 240 mjeseci, 5) u čl. 5.1. ugovorena je nominalna kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 4,20% godišnje, promjenjiva, 6) u čl. 5.2. ugovoreno je da kamatna stopa predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava na ovu vrstu kredita, umanjenu za 5% i vrijedi do 31.12.2006. godine. Nakon tog roka, na ostatak duga po ovom Ugovoru o kreditu primjenjivat će se kamatna stopa koja će na dan 01.01.2007. godine biti propisana sukladno Odluci kreditora, 7) u čl. 7. Ugovoreno je korištenje kredita na dan 21.12.2006. godine ukoliko su pribavljena sva sredstva osiguranja kredita, 8) u čl.10. a) otplata duga st.1. ugovorena je otplata u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 240 mjesečnih anuiteta, i to u 239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 408,57 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 407,25 CHF, 9) u čl.10. a)st.2. ugovoreno je da prvi anuitet dospijeva 10.01.2007. godine, a zadnji 10.12.2026. godine, 10) u čl.10. c) vrijeme dospijeća st.1. ugovoreno je dospijeće mjesečnih anuiteta u pravilu desetog (10.) dana u mjesecu, 11) u čl.10. c) st.2. ugovoreno je da, izuzetno, ako navedeni dan dospijeća pada na dan kada kreditor ne radi obveza uplate mjesečnog anuiteta dospijeva na radni dan nakon desetog danu u mjesecu, 12) u čl.10. c) st.3. definirano je da je obaveza korisnika kredita na vrijeme ispunjena ako na ugovoreni dan dospijeća kreditor stekne mogućnost stvarnog raspolaganja uplaćenim novčanim iznosom, 12) u čl.10. d) tečaj na dan dospijeća, zakašnjenje i prijevremene uplate st.1. ugovoreno je da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća i 13) u čl.10. d) st.2. definirano je da, ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor će na uplatu primjeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima. Dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% do dana obračuna konverzije kredita u valutu EUR. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Nadalje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. konstatira da dana 02.02.2016. godine zaključen je Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 57394/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (list 25-27 spisa) sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 02.02.2016. godine zaključen je Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 24 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za vještaka: 1) Postoji preplata u iznosu od 24.505,19 kuna koja je manja od 50% u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita, 2) Iznos preplate iz toč.1 će se koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi i 3) Sve uplate na račun za plaćanje kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu nastale nakon potpisa ovog sporazuma bit će prenesene na novi račun za plaćanje kredita otvorenog kroz proces konverzije koji je naveden u potpisanom dodatku ugovora. Temeljem podataka iz dokumenta – promet po računu 40424458009 00 (list 41 spisa) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je utvrdila da je kredit je isplaćen dana 21.12.2006. godine. Kredit je odobren u iznosu od 66.000,00 CHF koji kredit je isplaćen umanjen za 330,00 CHF (0,50% jednokratne naknade). Tužiteljici FC je isplaćena kunska protuvrijednost kredita od 304.642,80 HRK umanjeno za 1.523,21 HRK, odnosno na račun je isplaćen iznos 303.119,58 HRK. Uvidom u arhivu tečajnih lista banke kreditora na web adresi https://www.otpbanka.hr/hr/tecajna-lista-splitske-banke angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je utvrdila da je primijenjen prodajni tečaj banke kreditora na dan isplate 21.12.2006. godine koji je iznosio 1 CHF = 4,61580 HRK. Prikaz tečajne liste banke kreditora br. 246 s primjenom na dan 21.12.2006. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala u Tabeli br.1. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. istče kako početni otplatni plan kredita prileži priklopljenom spisu P-4947/2015 (list 150-155) na temelju kojeg je ona projicirala početni otplatni plan kredita do provedene konverzije kredita koju projekciju se daje u Tabeli br. 2. Prema početnom otplatnom planu kredita obveza tužiteljice FC do provedene konverzije kredita iznosila bi s osnova kamate 21.428,77 CHF, što s glavnicom čini ukupni dug od 44.947,70 CHF. U izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. tvrdi da je koristila sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: a) Iznos kredita = 66.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) Početna kamatna stopa = 4,20% p.a. i c) tečaj na dan isplate kredita 1 CHF = 4,615800 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan u valuti kredita (list 20-25, 157-162 priklopljenog spisa P-4947/2015) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je utvrdila obračunavane iznose anuiteta u valuti kredita s razduženjem kamate i glavnice. Temeljem podataka iz dokumenta Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 16-19 priklopljenog spisa P-4947/2015) i svog izračuna u Tabeli br. 3 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala pregled primjenjivanih kamatnih stopa po kreditu i posljedično iznose obračunatih anuiteta u valuti kredita. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. naglašava da datume plaćanja i uplaćene iznose pojedinih anuiteta u izračunu do konverzije kredita je utvrdila iz dokumenta Promet po računu 40424458009 00 (list 42- 51 spisa) u kojem su razvidni samo kunski iznosi. Izračun se odnosi na razdoblje do provedene konverzije kredita, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom. U svezi metodologije izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. ističe da promjenom kamatne stope u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Prema tvrdnjama angažirane vještakinje za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. metodu obračuna zateznih kamata u mjerodavnom razdoblju određuju sljedeći propisi: a) Zakon o kamatama (Narodne novine 94/04 od 12.07.2004.) koji je stupio na snagu 20.07.2004. godine, a koji u članku 3. propisuje da se zatezna kamata obračunava primjenom dekurzivnog jednostavnog kamatnog računa na dospjelu glavnicu bez pripisa zatezne kamate istekom obračunskog razdoblja. Usporedbu otplatnog plana po početnim uvjetima kredita i realiziranog otplatnog plana kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala u Tabeli br. 4. Izračun razlike između iznosa koje je tužiteljica FC isplatila tuženiku OTP banci d.d. od početka kreditnog odnosa do dana vještačenja (zapravo do provedene konverzije) u odnosu na iznose koje bi bila dužna isplatiti ukoliko bi kredit glasio na na iznos kuna kojega je tužiteljica FC doista primila na ime kredita uz nepromjenjivu kamatu od 4,20% godišnje i rok otplate kao što je ugovoren u ugovoru o kreditu od 12. prosinca 2006. godine uz obuhvat ne samo preplate, nego i eventualne poplate kada su kamatna stopa kao i tečaj bili niži od od navedenog u početnom otplatnom planu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5. Izračun zateznih kamata na iznose koje je tužiteljica FC preplatila tijekom trajanja kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala u Tabeli br. 6. Zaključno angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je utvrdila: a) razlika između iznosa koje je tužiteljica FC isplatila tuženiku OTP banci d.d. od početka kreditnog odnosa do dana vještačenja (zapravo do provedene konverzije) u odnosu na iznose koje bi bila dužna isplatiti ukoliko bi kredit glasio na iznos kuna kojega je tužiteljica FC doista primila na ime kredita uz nepromjenjivu kamatnu stopu od 4,20% godišnje i rok otplate kao što je ugovoren u ugovoru o kreditu od 12. prosinca 2006. godine s uračunatim pozitivnim i negativnim razlikama (ne samo preplate, nego i potplate) kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od navedenog u početnom otplatnom planu ukupno iznosi 28.017,54 HRK s osnova promjenjive kamatne stope i 52.927,53 HRK s osnova tečajnih razlika. Pojedinačni iznosi razlike kamate u anuitetima specificirani su po mjesecima u stupcu 17 Tabele br. 5. Pojedinačni iznosi tečajnih razlika anuiteta specificirani su po mjesecima u stupcu 18 Tabele br. 5. i b) razlika između iznosa koje je tužiteljica FC isplatila tuženika OTP banke d.d. od početka kreditnog odnosa do dana vještačenja (zapravo do provedene konverzije) u odnosu na iznose koje bi bila dužna isplatiti ukoliko bi kredit glasio na iznos kuna kojega je tužiteljica doista primila na ime kredita uz nepromjenjivu kamatnu stopu od 4,20% godišnje i rok otplate kao što je ugovoren u ugovoru o kreditu od 12. prosinca 2006. godine kao zbroj samo pozitivnih razlika (preplata) ukupno iznosi 31.792,00 HRK s osnova promjenjive kamatne stope i 53.667,11 HRK s osnova tečajnih razlika. Zatezne kamate na dan 19.04.2021. godine na preplaćene kamate ukupno iznose 30.980,63 HRK kako je specificirano u stupcu 3 Tabele br. 6, na preplaćeni iznos po osnovi tečajnih razlika ukupno iznose 36.313,63 HRK kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 6, što čini ukupnu zateznu kamatu po ukupnoj preplati anuiteta u iznosu od 67.294,26 HRK kako je specificirano u stupcu 7 Tabele br. 6.

5.1. Usmeno saslušana na ročištu dana 18. rujna 2024. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je iskazala da u odnosu na primjedbe tuženika OTP banke d.d. iz podneska od 16.6.2021. kojim se očitovao na njezin nalaz i mišljenje navodeći razliku u izračunu iz nalaza i mišljenja u odnosu na njegov izračun angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. se je očitovala kako je kontrolom svojih izračuna utvrdila da su ispravno sačinjeni. Naime, kako je tuženik OTP banka d.d. u svom podnesku iskazao iznose angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. ističe da je svojim izračunom zanemario razliku u otplaćenoj glavnici kredita, a čime je i razlika u nedospjeloj glavnici kredita. Naime, kada se po kreditu mijenja kamatna stopa mijenja se iznos anuiteta ali se u samom iznosu anuiteta mijenja omjer plaćene kamate i plaćene glavnice. Kada kamatna stopa raste otplaćuje se manje glavnice i obrnuto. Svojom metodom izračuna tuženik OTP banka d.d. je zanemario tu činjenicu radi čega je u njegovom izračunu umanjen iznos razlike plaćenog u odnosu na obvezu koja bi bila plaćena po početnom otplatnom planu. U odnosu na primjedbu tuženika OTP banke d.d. kako je u provedbi konverzije tuženik OTP banka d.d. utvrdio pretplatu u iznosu 24.505,19 kn angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. naglašava kako je u nalazu i mišljenju citirala da je između stranaka u sporu zaključen sporazum o korištenju pretplate po konverziji, međutim nju u mišljenju nije iskazala jer joj samom zadaćom vještačenja nije bilo određeno utvrditi eventualnu pretplatu koju je tuženik OTP banka d.d. utvrdio tužiteljici FC u konverziji. Također u podnesku od 29.8.2024. tuženik OTP banka d.d. prigovara vještačenju u odnosu na pretplatu iz konverzije i da se ista uzme u obračunu u prijeboj o čemu sam se naprijed očitovala. U odnosu na prigovor tužiteljice FC iz podneska od 5.11.2021. u dijelu u kojem prigovara da je ona trebala obuhvatiti i vrijeme otplate nakon konverzije sve do danas angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je ustvrdila kako je po predmetnom kreditu učinjena konverzija te je samom provedbom konverzije u poslovnim knjigama tuženika OTP banke d.d. nakon 10.2.2016. kredit konvertiran u kredit sa valutnom klauzulom u eur i radi se o sasvim nekom drugom kreditu i to kreditu kakav bi tužiteljica FC otplaćivala da je odmah u početku prilikom ugovaranja ugovorila kredit sa valutnom klauzulom u eur, a koji ima sasvim drugu početnu kamatnu stopu i sasvim drugi početni tečaj tako da bi usporedba plaćenog u odnosu na početne uvjete kredita nakon provedene konverzije bila po njezinom mišljenju neadekvatna s financijskog aspekta. Međutim, ono što je konverzijom učinjeno tužiteljici FC, a što nije bilo zadaćom vještačenja je nastala razlika u preostaloj nedospjeloj glavnici kredita u konverziji koju bi bilo adekvatno s osnova primjene valutne klauzule usporediti s početnim tečajem kredita.

5.2. U dopuni svoga nalaza i mišljenja od 30. ožujka 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. konstatira da dopunskim vještačenjem je njezin zadatak bio a) iskazati saldo tražbine tužiteljice FC s osnova pretplata u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj kredita sa valutnom klauzulom u CHF, uzimajući u obzir i preplatu koju je tuženik OTP banka d.d. priznao tužiteljici FC pri provedbi konverzije, b) utvrditi razliku anuiteta kredita u odnosu na početni tečaj i obračunati zatezne kamate od dana provedbe konverzije do kraja razdoblja iz Sporazuma o korištenju pretplate po konverziji kredita vezano za CHF valutnu klauzulu od 2.2.2016. i Dodatka br. 1 ugovora o kreditu br. 57394/06 od 2.2.2016. godine i c) temeljem takvog izračuna, utvrditi tražbinu tužiteljice FC s uračunatim pozitivnim i negativnim razlikama i s izračunom zakonskih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržana preplata - uzeti u obzir i priznatu pretplatu u konverziji s obzirom da je ista iskorištena u otplati budućih mjesečnih anuiteta te istu uračunati u pretplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. ističe da konverzija kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u poslovnim knjigama tuženika OTP banke d.d. provedena je 12.02.2016. godine. Sukladno zadaći dopunskog vještačenja angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. ističe da će izvršiti izračune razlika s osnova promjene kamatne stope i tečaja, kao i zatezne kamate do dana provedbe konverzije. U provedbi konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR tuženik OTP banka d.d. je tužiteljice FC na dan 12.02.2016. godine utvrdio preplatu u iznosu od 24.505,19 HRK, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR=7,53450 HRK iznosi 3.252,40 EUR. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. ističe da sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu iskazivanja vrijednosti u valuti EUR vještak će provesti preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti bez naknade, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala

povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Izračun preplate koja predstavlja pozitivnu razliku nastalu između plaćene kamate i kamate koju bi tužiteljica FC bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita do dana provedene konverzije, s obračunatom zateznom kamatom do provedbe konverzije 12.02.2016. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala u Tabeli br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja. Izračun manje plaćene kamate koja predstavlja negativnu razliku nastalu između kamate koju bi tužiteljica FC bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu i plaćene kamate, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita do dana provedene konverzije s obračunatom zateznom kamatom do provedbe konverzije 12.02.2016. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala u Tabeli br. 2 ove Dopune nalaza i mišljenja. Izračun preplate kao pozitivne tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita do dana provedene konverzije s obračunatom zateznom kamatom do provedbe konverzije 12.02.2016. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala u Tabeli br. 3 ove Dopune nalaza i mišljenja. Izračun manje plaćenog kao negativne tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja do dana provedene konverzije s obračunatom zateznom kamatom do provedbe konverzije 12.02.2016. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala u Tabeli br. 4 ove Dopune nalaza i mišljenja. Prikaz obračunate razlike s osnova promjene kamatne stope i tečaja, te obračunate zatezne kamate na razlike kamate i razlike s osnova promjene tečaja angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5 ove Dopune nalaza i mišljenja. Rekapitulaciju tužiteljičine tražbine s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženika OTP banke d.d., a sve sukladno odredbama čl. 171 i 172 Zakona o obveznim odnosima angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je dala u Tabeli br. 6 ove Dopune nalaza i mišljenja. Zaključno u svojoj dopuni nalaza i mišljena angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. je utvrdila: 1) preplata koja predstavlja pozitivnu razliku nastalu između plaćene kamate i kamate koju bi tužiteljica FC bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita do provedbe konverzije, ukupno iznosi *4.219,48 EUR kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja Zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos kamate do provedbe konverzije na dan 12.02.2016. godine iznosi ukupno *2.679,93 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja., 2) manje plaćena kamata koja predstavlja negativnu razliku nastalu između kamate koju bi tužiteljica FC bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu i plaćene kamate, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita do 30.09.2015. godine, ukupno iznosi *500,97 EUR kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 2 ove Dopune nalaza i mišljenja. Zatezna kamata obračunata na svaki manje plaćeni iznos kamate do provedbe konverzije na dan 12.02.2016. godine iznosi ukupno *52,50 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 2 ove Dopune nalaza i mišljenja, 3) preplate kao razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, do dana provedbe konverzije kredita, ukupno iznose *7.122,85 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 3 ove Dopune nalaza i mišljenja. Zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike) do provedbe konverzije na dan 12.02.2016. godine iznosi ukupno *2.402,52 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 3 ove Dopune nalaza i mišljenja., 4) manje plaćeni anuiteti kao negativna tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan isplate kredita i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju plaćanja do dana provedbe konverzije kredita ukupno iznose *98,15 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 4 ove Dopune nalaza i mišljenja. Zatezna kamata obračunata na svaki manje plaćeni iznos s osnova promjene tečaja (negativne tečajne razlike) do provedbe konverzije na dan 12.02.2016. godine iznosi ukupno *102,14 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 3 ove Dopune nalaza i mišljenja, 5) u provedbi konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR tuženik OTP banka d.d. je tužiteljici FC na dan 12.02.2016. godine utvrdio preplatu u iznosu od 24.505,19 HRK, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR=7,53450 HRK iznosi *3.252,40 EUR i 6) ukupna trživana tužiteljice FC na dan provedbe konverzije 12.02.2016. godine s obračunatom zateznom kamatom na pozitivne i negativne razlike, odnosno s uključenim i pozitivnim i negativnim razlikama i s umanjenjem za preplatu iz konverzije je sljedeće specifikacije: - razlika s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja u anuitetima ukupno iznosi *10.743,21 EUR te - obračunata zatezna kamata iznosi 1.675,41 EUR, a što ukupno iznosi *12.418,62 EUR kako je specificirano u Tabeli br. 6 ove Dopune nalaza i mišljenja.

5.3. Usmeno saslušana na ročištu dana 11. studenog 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec.je iskazala da u odnosu na primjedbe iz podneska tuženika OTP banke d.d. od 03. lipnja 2025. očituje se kako ostaje u cijelosti pri svom nalazu i mišljenju kao i dopuni nalaza i mišljenja. U odnosu na primjedbe kako u dopuni nalaza i mišljenja nije izvršila ispravak u odnosu na razlike kamate angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. ističe kako je kontrolom izračuna utvrdila da je ispravan. U odnosu na primjedbu u pogledu razlike u utvrđenim pretplatama anuiteta s osnova promjene tečaja angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. ističe da je ispravno utvrdila razliku s osnova promjene tečaja. Tuženik OTP banka d.d. u svom podnesku iznosi svoj opis načina izračuna koji način izračuna može reći da nije precizan odnosno takvim se izračunom ne utvrđuje razlika s osnova promjene tečaja. Naime, prema metodi izračuna tuženika OTP banke d.d. razlika anuiteta utvrđivala bi se na način da se od ukupne plaćene obveze po kreditu oduzme pretplata s osnova promjene kamate u odnosu na obvezu koliko bi iznosila po početnim uvjetima kredita. Takvim izračunom zanemarila bi se činjenica da je uslijed promjene kamatne stope nastala i razlika u plaćenoj i nedospjeloj glavnici kredita. Drugim riječima tužiteljičina pretplata bila bi umanjena za razliku u glavnici koju bi ona podmirila najkasnije s dospijećem cjelokupnog kredita. Ispravan način izračuna razlika nastalih u otplati kredita s osnova promjene kamatne stope i tečaja angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. isitče da je opisala u nalazu i mišljenju od 19. travnja 2021. godine i to na stranicama 8 i 9 istoga. Jedini ispravan način utvrđenja razlika je da se iz razlike kamata eliminira tečajna razlika nastala uslijed promjene tečaja te da se iz tečajnih razlika anuiteta eliminira bilo kakav drugi utjecaj promjene izuzev tečaja i to na način da se izvrši izračun tečajne razlike kao novčani iznos nastao između kunske protuvrijednosti plaćenog anuiteta i iznosa da je taj anuitet plaćen po početnom tečaju kredita. Nadalje u podnesku tuženik OTP banka d.d. prigovara izračunu zatezne kamate a na što se je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. očitovala kako je razlika u zateznoj kamati posljedica različitih utvrđenih iznosa pretplata s osnova promjene kamatne stope i tečaja u odnosu na tuženikov izračun. Isto tako razlika je i nastala i zbog različitog prikaza zatezne kamate radi zaokruživanja decimala a s obzirom na to da sam ja prikazala zasebno obračunate zatezne kamate na pozitivne iznose razlika i zasebno na negativne iznose razlika dok je tuženik OTP banka d.d. u svojim izračunima utvrdio razliku sveobuhvatno s pozitivnim i negativnim razlikama. Prema podacima priležećem spisu u postupku angažirana vještakinja za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. ističe kako je utvrdila d je konverzija kredita provedena sukladno odredbama ZIDZPK (N.N. 102/20159. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

6. Svojim podneskom od 2. listopada 2024. tužiteljica FC je precizirala svoj tužbeni zahtjev, a konačno preciziranje svoga tužbenog zahtjeva tužiteljica FC je izvršila u podnesku od 23. svibnja 2025. nakon što je zaprimila dopunu nalaza i mišljena angažirane vještakinje za financije i bankarstvo FCO dipl. oec. od 30. ožujka 2025.

7. Na ročištu dana 11. studenog 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnike stranaka da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 11. studenog 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na tom ročištu punomoćnik tužiteljice FC je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti dok punomoćnica tuženika OTP banke d.d. je predložila odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog.

8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice FC je djelomično osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica FC i pravni prednik tuženika OTP banke d.d. tj. Societe Generale – Splitska banka d.d. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. kao i kasnije Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu broj: 5739/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita od 2. veljače 2016. Međutim, prema tvrdnjama tužiteljice FC on takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećena pa pored deklaratornog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi sadržanih u Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. u pogledu valutne klauzule CHF te promijene kamatne stope jednostranom odlukom same banke potražuju se i preplate tj. svega onoga što je po njezinom mišljenju tuženik OTP banka d.d. stekao bez pravne osnove.

10. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik OTP banka d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužiteljice FC. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica FC nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. budući joj je tuženik OTP banka d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužiteljicu FC iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

13. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

14. U odnosu na informiranost tužiteljice FC i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik OTP banka d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužiteljica FC bila u potpunosti informirana u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sama tužiteljica FC čiji je iskaz ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit.

15. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženika OTP banke d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužiteljice FC koj tvrde da je taj kredit podignut za rješenje njezinog stambenog pitanja.

16. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik OTP banka d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik OTP banka d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

17. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

18. Nije sporno da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

19. Ovaj sud je utvrdio da je sklopljen Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu broj: 5739/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita od 2. veljače 2016. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužitelj FC ističe da tuženik OTP banka d.d. nije imao zakonskog uporišta simulirano zatvarati neotplaćenu glavnicu s preplaćenim iznosima koje tužiteljica FC kao potrošač potražuje natrag, jer je za zatvaranje relevantne glavnice bilo dovoljno da potrošač plati anuitete po početnom otplatnom planu. Sve ono što je tužiteljica FC kao potrošač platila povrh početno ugovorenog anuiteta, po njezinoj prosudbi mora joj biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik OTP banka d.d., nije omogućila tužiteljici FC da bude dovedena u položaj kao da takvih odredaba nije bilo, jer tuženik OTP banka d.d. konverzijom nije vratio niti preplaćene tečajne razlike, niti kamate, niti je platio zakonske zatezne kamate, dakle nije izvršen povrat stečenoga temeljem nepoštenih ugovornih odredaba.

20. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Dodatka broj 1 Ugovoru o kreditu broj:

5739/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita od 2. veljače 2016. prijašnji Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. prestao je postojati pa tužiteljica FC kao korisnik kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika OTP banke d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Dodatkom broj 1 Ugovoru o kreditu broj: 5739/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita od 2. veljače 2016. Tim Dodatkom broj 1 Ugovoru o kreditu broj: 5739/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita od 2. veljače 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice FC je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev- 2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu broj: 5739/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita od 2. veljače 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužiteljica FC i tuženik OTP banka d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I. izreke ove presude meritorno odlučio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita broj: 5739/06 od 12. prosinca 2006. gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti kao i gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to jednostranom odlukom samog tuženika OTP banke d.d. Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I.

21. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

22. Točno je da za tužiteljicu FC bi bilo povoljnije da nije prihvatila ponudu tuženika OTP banke d.d. da sklopi Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu broj: 5739/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita od 2. veljače 2016. Međutim tužiteljica FC nije bila dužna sklopiti taj Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu broj: 5739/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava između Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor i FC kao korisnice kredita od 2. veljače 2016. te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bila je u potpunosti informirana kakve će to pravne i ekonomske posljedice za nju polučiti.

23. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio F, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi- retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata.....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

24. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je htio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

25. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Ž i Đ, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. ...“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

U Rijeci 30. prosinca 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice FC i

- pun. tuženika OTP banke d.d.