Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: Pn-68/2023-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, A. Mihanovića 3, 10000 Zagreb, protiv tuženika: 1. CH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; 2. VH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnica HH, odvjetnica iz [adresa], radi naknade štete, nakon zaključene javne glavne rasprave dana 07. studenog 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju kod tužitelja PH i punomoćnice 2.-tuženika HH, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022 i 114/2022 - dalje: ZPP), dana 30. prosinca 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Tuženici CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužni su solidarno isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od 226.866,26 (dvjestodvadesetšesttisućaosamstošezdesetšest kuna i dvadesetšest lipa) kuna / 30.110,33 (tridesettiusćastodeset eura i tridesettri centa) eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.04.2024. godine do isplate, po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, te platiti trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 (petnaest) dana dok je tužitelj odbijen sa zahtjev za isplatu zatezne kamate od dana 15.12.2022. godine, kao neosnovanim.

II Nalaže se tuženicima CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno naknaditi tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, parnični trošak u iznosu od 747,05 (sedamstočetrdesetsedam eura i pet centi) eura, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj podnesenom tužbom traži da se tuženicima naloži solidarna isplata novčanog iznosa od 30.110,33 eura / 226.866,26 kuna, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Tužitelj u tužbi navodi da je dana 27. ožujka 1996. osiguranik tužitelja CHČ smrtno stradao, te je povodom tog događaja pred Županijskim sudom u Puli proveden kazneni postupak u predmetu K-19/96 u kojem su donijete presuda dana 15.07.1997. i presuda VSRH br. I Kž-14/1998 od 09.12.1998. kojima su tuženici proglašeni krivima za počinjenje kaznenog djela.

Rješenjem tužitelja br. MO-97612 od **.**.1996. VHČ, udovici umrlog osiguranika HHČ, i djetetu IH priznato je pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti osiguranika HHČ. Rješenjem tužitelja klasa: 140-03/02-01/OB ur. br.: 341-13-03/1-02-023917 od 12.2.2003. korisnici obiteljske mirovine VHČ uspostavlja se isplata obiteljske mirovine.

Pravomoćnim presudama Općinskog suda u Puli-Pola posl. br.: P-1480/99 od 10.2.2000.; posl. br.: P-311/02 od 14.3.2002.; posl. br.: P-3180/04 od 31.7.2006.; posl. br.: P-2372/07 od 15.2.2008.; posl. br.: P-653/12 od 25.2.2015. i posl. br.: Pn- 46/2020 od 22.10.2021. obvezani su tuženici na isplatu naknade štete tužitelju nastalu isplatama obiteljske mirovine iz točke I. ove tužbe do 31.12.2019. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola posl. br.: P-653/12 od 25.02.2015. utvrđeno je da su ovdje tuženici odgovorni za štetu koja nastaje ovdje tužitelju zbog povrede izvan rada osiguranika CHČ u štetnom događaju od 27. ožujka 1996. a radi koje je tužitelj obitelji pok. osiguranika priznao pravo na obiteljsku mirovinu.

Tužitelju je počinjena šteta time što je i nadalje isplaćivao novčana davanja iz mirovinskog osiguranja s osnova obiteljske mirovine korisnici VHČ, stoga je sukladno odredbama čl. 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022), napravljen Obračun isplata od 07.12.2022. prema kojem šteta za razdoblje od 1.1.2020. do 31.10.2022. iznosi 226.866,26 kn/30.110,33 eura, pa tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. 1.-tuženik CH nije podnio odgovor na tužbu.

3. 2.-tuženik VH u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, ističe prigovor zastare, te se poziva na članak 161. Zakona o mirovinskom osiguranju kojim je popisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, poziva se na članak 230. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, te na članak 245. st.3. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

2.-tuženik tvrdi da je u konkretnom slučaju presuda postala pravomoćna 09.05.2016., što znači da je zastara ponovo počela teći 10.05.2016. te je danom 11.5.2019. zastara nastupila.

Nadalje, 2.-tuženik navodi kako među strankama nije sporna odgovornost tuženika za štetni događaj od 27. ožujka 1996., međutim 2. -tuženik ističe da HZMO u smislu članka 161. st. 1. ZOMO-a ima pravo potraživati naknadu samo one stvarno pretrpljene štete, a u konkretnom slučaju to je razlika između svote koju HZMO korisnici VHČ isplaćuje temeljem priznatog prava na obiteljsku mirovinu i svote koju bi joj HZMO po redovitom tijeku stvari isplaćivao na ime priznate joj invalidske mirovine, te sve više od toga predstavlja neosnovano bogaćenje HZMO-a jer se zanemaruje da bi VHČ, neovisno o ovom štetnom događaju, isplaćivao invalidsku mirovinu, slijedom čega se stvarna šteta u okviru ove parnice ne može smatrati cjelokupni iznos isplaćenih obroka obiteljske mirovine, već samo ona razlika između invalidske i obiteljske mirovine, te je upravo ta razlika u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem iz 1996. na kojemu HZMO temelji svoj tužbeni zahtjev.

Dakle, rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika od 15.12.1998. godine udovici CHČČ i njezinoj kćeri IH priznato je pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu od 2.646,76 kuna.

U vrijeme priznavanja prava na obiteljsku mirovinu udovica VHČ bila je korisnica invalidske mirovine od 01.06.1996. (Rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, područna služba u Puli, od 4.7.1996. Klasa: UP/I-140-04/96-01/03075922794, Ur.broj:341-13-03/1-96- 001322).

Kako je udovica VHČ bila već korisnica invalidske mirovine određeno je da se obiteljska mirovina isplaćuje samo za jednog člana u iznosu od 2.315,92 kuna mjesečno s povećanjima od dana 01.05.1996. iz sredstava RF MIORH-a.

Mirovina se isplaćivala kćeri umrlog osiguranika do završetka školovanja, a nakon što je školovanje završilo, korisnica te obiteljske miro0vine je psotala udovica pok. osiguranika, odnosno rješenjem HZMO-a od 12.02.2003. korisniku obiteljske mirovine VHČ uspostavljena je isplata obiteljske mirovine u iznosu od 3.691,26 kuna.

S obzirom da je VHČ u trenutku smrti osiguranika tužitelja, kao i u trenutku nastanka štete (utvrđivanja obiteljske mirovine pok. osiguranika) bila korisnica invalidske mirovine, a da je od 12.2.2003. korisnica obiteljske mirovine, II tuženik ističe da tužitelj eventualno ima pravo na naknadu štete u smislu čl. 161. st.1. i st.2.toč.2. Zakona o mirovinskom osiguranju samo u iznosu koji odgovara razlici invalidske mirovine i obiteljske mirovine, jer samo za iznos te razlike tuženici mogu odgovarati tužitelju na ime naknade štete, budući da nije bilo štetnog događaja LH bi i dalje bila korisnica invalidske mirovine i neovisno o štetnom događaju postojala bi obveza tužitelja za plaćanje iznosa na ime invalidske mirovine.

Prema odredbi čl. 98. Zakona o mirovinskom osiguranju ako osiguranik, odnosno korisnik mirovine stekne pravo na dvije ili više mirovina prema tom Zakonu ili nekom drugom zakonu Republike Hrvatske u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti, može koristiti samo jednu mirovinu, prema vlastitom izboru.

U konkretnom slučaju tužitelj ne dokazuje ničim da je iznos koji potražuje stvarna šteta koja je nastala Zavodu tako da nije moguće isto provjeriti.

Štetu čine novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja, ali samo ona koja tužitelj kao osiguranik mora isplaćivati zbog štetnog događaja, znači ona koja su u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem. Stoga je u ovom postupku potrebno utvrditi što je stvarna šteta koju trpi tužitelj, ali samo u slučaju da sud ocijeni da je tužba podnesena u roku.

2.-tuženik smatra da kad bi usvajanjem stava tužitelja u smislu da ima pravo na naknadu cjelokupnog iznosa kojeg je u predmetnom razdoblju isplaćivao VHČ došlo do povrede prava vlasništva tuženika iz članka 48. stavka 1. Ustava, s time u vezi i prava na mirno uživanje svojeg vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1. uz (Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: EKLJP).

4. Tužitelj se u svojem podnesku od 03.06.2024. godine (stranica 134-136) očitovao na odgovor na tužbu 2.-tuženika u kojemu navodi kako je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

Tužitelj je kao oštećenik saznao za štetu i štetnike pravomoćnošću presude OS Pula P-653/2012 od dana 9.5.2016.g. u kojem postupku je tužitelj s istog pravnog osnova potraživao isplatu za period od 1.5.2007 do 31.1.2012.g. koja šteta mu je i pravomoćno dosuđena Presudom Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-1085/15 od dana 09. svibnja 2016.g.

Ovakav pravni stav vezano za nastanak štete i štetnika potvrđen je pravomoćnom presudom OS Pula Pn-46/20 od dana 22.10.2021.g., koja je postala pravomoćna presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.br. Gž-1421/2021 od dana 25.5.2022.g., tako da je prigovor zastare neosnovan. U predmetnom postupku utuženo je obračunsko razdoblje od 15.3.2015 do 31.12.2019.g.

S obzirom na da tužitelju šteta nastaje sukcesivno, za naredni period tužitelj je u ovo predmetnoj pravnoj stvari utužio štetu koja je istome nastala u obračunskom razdoblju od 1.1.2020.g. do 31.10.2022.g. tužbom koja je podnesena dana 15.12.2022.g. tako da nema govora o zastari.

Dakle, kada se radi o naknadi stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje, koja šteta nastaje sukcesivno od dana donošenja rješenja o priznatom pravu na invalidsku mirovinu, koja isplata se vrši svaki mjesec za prethodni mjesec, tada je za utvrđenje zastare potraživanja tužitelja prema tuženicima – kao potraživanje s osnove regresiranja troškova, mjerodavna odredba čl. 225. ZOO-a, a na temelju koje potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Radi se o specifičnom vidu štete proisteklom iz priznatog prava s osnova mirovinskog osiguranja koju cjelovito i precizno i u pogledu osnova i visine regulira mirovinski zakon, stoga se ne može primijeniti neki drugi propis. ZOMO je u cjelini koncipiran na način da njegove izričite odredbe ne mogu biti derogirane u primjeni nekim drugim zakonom, pa stoga posebno u glavi X. “Naknada štete i stjecanje bez osnove“ upućuje na supsidijarnu primjenu odgovarajućih odredaba ZOO-a cit: ako nisu u suprotnosti sa odredbama ovog zakona.

Glede pitanja da li udovica osiguranika tužitelja ima pravo na isplatu pune obiteljske mirovine ili samo na razliku koja se ogleda između obiteljske mirovine koju sada prima i invalidske mirovine koju je primala pa bi to eventualno mogla biti visina tražbine tužitelja i za to pravno pitanje postoji pravomoćni pravni stav iznesen u pravomoćnoj presudi OS Pula Pn-46/20 od dana 22.10.2021.g. koja je postala pravomoćna presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.br. Gž- 1421/2021 od dana 25.5.2022.g.

Naime, Odredbom čl. 134 Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je ako osiguranik, odnosno korisnik mirovine stekne pravo na dvije ili više mirovina prema ovom zakonu ili nekom drugom zakonu u RH u obveznom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti, može koristiti samo jednu mirovinu prema vlastitom izboru. Navedenim pravom se koristila VHČ što dokazuju tužiteljeva rješenja koja su dostavljena uz tužbu, a iz kojih nesporno proizlazi da je udovica osiguranika tužitelja u sporno vrijeme ostvarivala pravo na invalidsku mirovinu koja joj je i isplaćivana, pa joj je to pravo prestalo kada je postala jedina korisnica obiteljske mirovine jer je to bilo povoljnije za nju, te je stoga tužitelj zakonito utvrdio to pravo udovice pok. osiguranika i započeo istoj isplaćivati utvrđenu obiteljsku mirovinu.

Tužitelj ima pravo na isplatu temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju prema kojem može bezuvjetno zahtijevati isplatu naknade štete koje je uvjetovano nastalim predmetnim štetnim događajem, a za koji postoji odgovornost tuženika, uslijed čega je zbog smrti osiguranika tužitelja CHČ njegovoj udovici priznato pravo na obiteljsku mirovinu.

Prava iz mirovinskog osiguranja ostvaruju se u upravnom postupku u kojem se donosi pravomoćno i konačno rješenje, tako da se u parničnom postupku ne može osporavati pravo na obiteljsku mirovinu.

S obzirom da je udovica osiguranika prema vlastitom izboru sukladno zakonu izabrala pravo na isplatu povoljnije obiteljske mirovine što je tužitelj utvrdio pravomoćnim i konačnim rješenjem u upravnim postupcima koje vezuju sud glede isplate naknade štete u ovom postupku, prigovori tuženika izneseni u tom pravcu su neosnovani.

5. U dokaznom postupku sud je od isprava pročitao presuda Županijskog suda u Puli poslovni broj: K-19/96 (stranica 3-9) i presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj: I Kž-14/1998 (stranica 10-21), Rješenje tužitelja br. MO-97612 od 28.10.1996. (stranica 22-23), Rješenje tužitelja klasa: 140-03/02-01/OB ur. br.: 341-13-03/1-02- 023917 od 12.02.2003. (stranica 24-25), preslike presuda Općinskog suda u Puli posl. br.: P-1480/99 od 10.2.2000.; posl. br.: P-311/02 od 14.3.2002.; posl. br.: P- 3180/04 od 31.7.2006.; posl. br.: P-2372/07 od 15.2.2008.; posl. br.: P-653/12 od 25.2.2015. i posl. br.: Pn-46/2020 od 22.10.2021 (stranica 26-54), Obračun isplata od 7.12.2022. (stranica 55), Ispis iz Banke podataka doznačenih mirovinskih primanja od 15.12.2022. (stranica 73), sudska praksa (stranica 107-109), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dip. oec., od studenog 2024. (stranica 151-156), dok je druge dokaze odbio izvoditi kao nebitne za utvrđivanje odlučnih činjenica.

6. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja predstavlja isplaćenu obiteljsku mirovinu nasljedniku njegovog osiguranika koji je smrtno stradao, a čiju su smrt uzrokovali tuženici.

8. U postupku nije sporna odgovornost tuženika za štetni događaj od 27. ožujka 1996. u kojem je smrtno stradao osiguranik tužitelja PHČ, a čiju su smrt uzrokovali tuženici počinjenjem kaznenog djela i to 1. -tužbenik kaznenim djelom ubojstva oštećenika, a 2. -tuženik kaznenim djelom poticanjem na ubojstvo istog oštećenika.

9. U postupku je sporno:

- činjenična i pravna osnova odgovornosti za štetu i visina štete, odnosno ima li tužitelj za razdoblje od 01.01.2020. do 31.12.2022. pravo na naknadu štete samo za razmjerni iznos isplaćene obiteljske mirovine ili u punom iznosu;

- osnovanost prigovora zastare tužiteljevog potraživanja.

10. Vezano uz spornu pravnu osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno da li tužitelj tužbu može temeljiti na čl.164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021 i 119/2022) sud smatra kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz navedenog članka temeljem kojih bi tužitelj mogao zahtijevati naknadu štete izravno od tuženika.

11. Zakonom o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021 i 119/2022 – dalje: ZOMO) u čl.161. propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, između ostalog i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

12. Uvidom i čitanjem Rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnike Hrvatske br. MO-97612 od 28.10.1996. (stranica 22-23) utvrđeno je da je VHČ, kao udovici umrlog osiguranika HHČ i IH, kao djetetu umrlog osiguranika HHČ, priznato pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti osiguranika HHČ.

13. Uvidom i čitanjem Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osguranje područna služba u Puli klasa: 140-03/02-01/OB ur. br.: 341-13-03/1-02- 023917 od 12.02.2003. (stranica 24-25) utvrđeno je da se korisnici obiteljske mirovine VHČ uspostavlja isplata obiteljske mirovine

14. Parnični sud je vezan pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku kao prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a i zbog toga nema mogućnosti preispitivanja njezine zakonitosti ili pravilnosti u sudskom parničnom postupku.

15. Nadalje, uvidom i čitanjem pravomoćnih presuda Općinskog suda u Puli posl. br.:

P-1480/99 od 10.2.2000.; posl. br.: P-311/02 od 14.3.2002.; posl. br.: P-3180/04 od 31.7.2006.; posl. br.: P-2372/07 od 15.2.2008.; posl. br.: P-653/12 od 25.2.2015. i posl. br.: Pn-46/2020 od 22.10.2021 (stranica 26-54) utvrđeno je da su tuženici dužni plaćati štetu tužitelju, a radi se o pravomoćnim odlukama koji se odnosi na identičan pravni i činjenični supstrat kao i u ovoj pravnoj stvari odnosno o naknadi štete koju su tuženici solidarno dužni nadoknaditi tužitelju temeljem propisa o mirovinskom osiguranju.

16. Iz pročitanih pravomoćnih odluka utvrđeno je da je tužitelj iz iste osnove isplaćivao korisnici obiteljske mirovine VHČ obiteljsku mirovinu za prethodna obračunska razdoblja, te u ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje isplatu i za naredno obračunsko razdoblje od 01.01.2020. do 31.10.2022. godine.

17. Nadalje, sukladno čl.1107. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO)propisano je da za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno (st.1.), te da poticatelj i pomagatelj te onaj koji je pomagao da se odgovorne osobe ne otkriju odgovaraju solidarno s njima (st.2.).

Prethodno citirane odredbe se primjenjuj sukladno čl.170. ZOMO kojim je propisano da se na naknadu štete i nepripadne isplate, odnosno stjecanja bez osnove primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ovoga zakona.

18. Uvidom i čitanjem Obračuna isplata od 07.12.2022. (stranica 55), te ispis iz Banke podataka doznačenih mirovinskih primanja od 15.12.2022. (stranica 73) utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od 01.01.2020. godine do 31.10.2022. godine za svojeg osiguranika HHČ isplatio iznos od 226.866,26 kuna / 30.110,33 eura korisnici obiteljske mirovine VHČ, kao udovici umrlog. Radi se o ispravama koje izdaje tužitelj, a sukladno Članak 140.a st.1. propisano je da isprave koje Zavod izdaje u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku smatraju se javnim ispravama, a što konkretno odnosi i na obračun isplata od 07.12.2022. (stranica 55), te na ispis iz Banke podataka doznačenih mirovinskih primanja od 15.12.2022. (stranica 73).

19. Sukladno čl.230.st.1. ZPP-a propisano je da Isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

20. Sud stoga utvrđuje da je tužitelj u razdoblju od 01.01.2020. godine do 31.10.2022. godine za svojeg osiguranika HHČ isplatio iznos od 226.866,26 kuna / 30.110,33 eura korisnici obiteljske mirovine VHČ, kao udovici umrlog.

21. Da se radi o točnom obračunu potvrđeno je i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dip. oec., od studenog 2024. (stranica 151-156) iz kojeg je utvrđeno da ukupna novčana davanja na ime obiteljske mirovine koju je tužitelj isplatio korisnici u razdoblju od 01. siječnja 2020. godine do zaključno 31. listopada 2022. godine iznosi 226.866,26 kuna, ili 30.110,33 eura preračunato po fiksnom tečaju konverzije.

22. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo.

23. Obzirom na nespornu okolnost da su tuženici uzrokovali smrt tužiteljevog osiguranika IHČ, počinjenjem kazneno djela, obzirom da je parnični sud vezan pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku odnosno rješenjima tužitelja kojima je korisnici Sigur- EH priznato pravo na isplatu obiteljske mirovine kao udovici umrlog osiguranika HHČ, obzirom da je u prethodno navedenim pravomoćnim presudama utvrđena odgovornost tuženih za solidarnu naknadu štete tužitelju za prethodna razdoblja, te obzirom da u ovoj pravnoj stvari tužitelj iz iste osnove potražuje isplatu i za naredno obračunsko razdoblje od 01.01.2020. do 31.10.2022. godine u iznosu od 30.110,33 eura / 226.866,26 kuna, sud temeljem čl.161. ZOMO ocjenjuje da je tužbeni zahtjev za naknadu štete osnovan, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

24. Vezano uz sporno pitanje da li je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja sud isti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

25. Sukladno čl.165.st.1. ZOMO propisano je da potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, a sukladno čl.230. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st.1.), te da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

26. Sukladno pravnom shvaćanju zauzetog na 6. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-16/2021-17, od 20. rujna 2021. koje glasi: „Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tom slučaju prekid zastare iz čl. 245. st. 3. ZOO (NN, br. 35/05, itd.) odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema čl. 230. i 231. ZOO/05, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.“, ovaj sud zaključuje kako zastara za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja ne može početi teći prije nego što je izvršena isplata korisniku.

27. Utvrđeno je da je prva isplata obiteljske mirovine (doznaka za 12 mjesec 2019 – op. suda), koja je predmetnom ovog postupka, korisnici VHČ izvršena u mjesecu siječnju 2020. godine u visini od 6.359,75 tadašnjih kuna, a predmetna tužba je podnesena dana 15.12.2022. godine odnosno unutar zastarnog roka od 3 godine sukladno čl.230.st.1. ZOO-a u svezi s čl.165.st.1. ZOMO odnosno da od dana isplate tražbine iz tužbenog zahtjeva do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 3 godine.

28. Vezano uz tijek zatezne kamate prema odredbi čl.165.st.3. ZOMO-a propisano je da na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

Budući da u spisu nema dokaza da se tužitelj prije utuženja obratio tuženicima odštetnim zahtjevom radi namirenja utužene štete, sud smatra kako se podnošenje tužbe ima smatrati pozivom tuženicima za naknadu štete.

29. Iz stanja spisa, uvidom u dostavnicu na poleđini stranice 98, utvrđeno je da je 2.- tuženik tužbu zaprimio dana 24.05.2023. godine, a iz objave na e-oglasnoj ploči sudova naq poleđini stranice 132 utvrđeno je da je 1. -tuženik tužbu zaprimio dana 16.03.2024. godine, a obzirom da se radi o solidarnoj isplati za potrebe računanja početka roka tijeka zatezne kamate uzima kasniji datum tj. 16.03.2024. godine, te su protekom roka od 15 dana 31.03.2024. godine, tuženici dospjeli u zakašnjenje sa ispunjenjem svoje obveze, međutim kako je rok istekao u neradni dan sukladno čl.112.st.4. ZPP-a rok istječe protekom prvoga idućeg radnog dana tj. 01.04.2024. godine, slijedom čega su tuženici u obvezi platiti zateznu kamatu protekom tog roka, dok je tužitelj odbijen sa zahtjev za isplatu zatezne kamate od dana 15.12.2022. godine.

30. Vezano uz osnovanost 2. -tuženikovog prigovora postojanja prava na mirno uživanje svojeg vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1. uz (Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, sud isti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

31. Protokol br.1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, od 04.11.1950. godine (Narodne novine - Međunarodni ugovori 18/1997, 6/1999 - pročišćeni tekst, 8/1999 - ispravak, 14/2002, 01/2006 i 13/2017 - u daljnjem tekstu: Konvencija), propisuje:

"Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.".

32. Republika Hrvatska je 05.11.1997. ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa ista sukladno članku 141. Ustava RH čini dio pravnog poretka Republike Hrvatske i po svojoj pravnoj snazi je iznad zakona.

33. Pitanje da li 2.-tuženiku pripada pravo na konvencijsku zaštitu treba preispitati provođenjem testa razmjernosti, jer je i to stav Europskog suda za ljudska prava.

34. Da li je miješanjem u pravo vlasništva došlo do povrede članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju provjerava se kroz test razmjernosti (proporcionalnosti) kroz tri pitanja:

- je li miješanje utemeljeno na zakonu?

- je li miješanje težilo legitimnom cilju?

- je li miješanje bilo razmjerno s ograničenjem nametnutim vlasniku? 35. Vezano uz pitanje je li miješanje utemeljeno na zakonu sud prvenstveno utvrđuje kako se u ovom postupku radi o privatnopravnim odnosima paničnih stanaka, a država putem svojih zakona osigurava provođenje postupka i primjenu materijalnog prava u takvim odnosima, što je država i učinila donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju, koji predstavlja pravni okvir unutar kojega parnične stranke rješavaju sporni odnos, pa sud smatra kako je miješanje države utemeljeno na zakonu, jer su odredbe domaćeg prava o pravu na naknadi štete novčanih iznosa koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja dovoljno dostupne, precizne i predvidljive u svojoj primjeni, uključivo i kroz sudsku praksu.

36. Vezano uz pitanje je li miješanje težilo legitimnom cilju sud smatra kako je miješanje u imovinska prava 2.-tuženika usmjereno na postizanje legitimnog cilja. To iz razloga jer je tužitelj isplatio novčane iznose po osnovi obiteljske mirovine temeljem rješenja donesenih u upravnom postupku, što predstavlja valjanu pravnu osnovu, te kako povrat tako isplaćene imovine predstavlja legitiman cilj i isto u javnom interesu budući da s druge strane i tužitelj također ostvaruje pravo na mirno uživanje vlasništva.

37. Vezano uz pitanje je li miješanje razmjerno s ograničenjem nametnutim vlasniku sud smatra kako povrat imovine predstavlja određeni teret za 2. -tuženika u smislu mogućnosti raspolaganja tom imovinom.

Međutim sud smatra kako tužitelj povrat novčanih sredstava traži unutar zakonskih okvira, te kako isplate nije vršio izvan istih okvira, lažnim tvrdnjama i dokazima, ili drugim postupcima koji nisu izvršeni u dobroj vjeri, radi čega sud smatra kako ne postoji krivnja niti odgovornost tužitelja za nastalo miješanje.

Legitimni cilj - povrat imovine koja je isplaćena temeljem valjene pravne osnove, a za čiji je nastaka odogvoran 2. -tuženik - nije se mogao postići nekim manje invazivnim sredstvima miješanja osim provođenjem ovog sudskog postupka, sud smatra kako u konkretnom slučaju miješanje države u vlasnička prava 2.-tuženika nije nerazmjerno, niti predstavlja prekomjeran teret.

38. Obzirom da je rezultatom provedenog testa razmjernosti dobiven pozitivan odgovor na sva razmatrana pitanja, sud je utvrdio da istaknutim tužbenim zahtjevom za povratom novčanih sredstava koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja nije povrijeđeno konvencijsko pravo 2.- tuženika na mirno uživanje vlasništva po čl.1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te je odbio istaknuti prigovor kao neosnovan.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

40. Vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi od 30.110,33 eura / 226.866,26 kuna.

41. Obzirom da su tuženici izgubili parnicu, isti su dužni tužitelju nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka i to:

- za provedeno financijsko vještačenje u stvarno isplaćenom iznosu od 399,50 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva,

- za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 347,55 eura Tar.br.2.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023).

42. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 747,05 eura.

43. Sukladno čl.151.st.3. ZPP-a propisano da o zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke, a obzirom da tužitelj nije potraživao isplatu zakonske zatezne kamate na trošak postupka, isto mu nije niti dosuđeno, budući da bi dosudom zakonske zatezne kamate na trošak postupka bez zahtjeva stranke, sud prekoračio tužbeni zahtjev.

44. Sukladno čl.161.st.3. ZPP-a propisano je da suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani, slijedom čega je sud temeljem čl.154 st.1. čl.155.st.1. i čl.161.st.3. ZPP-a presudio kao u pod točkom II izreke ove presude u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova.

45. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem su tuženici dužni dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 30. prosinca 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, na sjedište,

2. Prvotuženiku, na adresu i objavom na oglasnoj ploči suda,

3. Drugotuženiku, po punomoćnici.