REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-136/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u građanskopravnoj stvari tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Filip Miličić, odvjetnik u Vukovaru, K. A. Stepinca 58, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkome društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., Radnička cesta 54, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 20. studenoga 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. i čl. 4. ugovora o kreditu broj: 146-134/2007 od 3. svibnja 2007., sklopljenoga između tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita novčanoga iznosa od 82.241,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskoga franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnoga odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati novčani iznos od 6.140,57 € / 46.266,08 kn (slovima: šest tisuća sto četrdeset eura i pedeset sedam centi / četrdeset šest tisuća dvjesta šezdeset šest kuna i osam lipa)[1] , sa zakonskim zateznim kamatama na svako mjesečni preplaćeni iznos počev od izvršene uplate do dana povrata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. tekućoj prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, kako slijedi:

- na iznos od 44,63 € / 336,27 kn od 27. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 13,25 € / 99,80 kn od 30. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 141,30 € / 1.064,60 kn od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 48,19 € / 363,09 kn od 18. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 48,56 € / 365,89 kn od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,86 €/ 96,88 kn od 28. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 23,82 € / 179,44 kn od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 189,18 € / 1.425,40 kn od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 3,14 € / 23,67 kn od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 48,68 € / 366,77 kn od 29. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 1,43 € / 10,74 kn od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 31,48 € / 237,18 kn od 26. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 150,00 € / 1.130,18 kn od 2. travnja2010. do isplate,

- na iznos od 75,88 € / 571,69 kn od 4. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 74,35 € / 560,16 kn od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 159,74 € / 1.203,55 kn od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 378,50 € / 2.851,82 kn od 23. kolovoza 2010 do isplate,

- na iznos od 54,53 € / 410,87 kn od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 148,00 € / 1.115,10 kn od 2. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 187,30 € / 1.411,23 kn od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 198,39 € / 1.494,77 kn od 4. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 4.107,37 € / 30.946,98 kn od 27. siječnja 2011. do isplate, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.041,98 € (slovima: tri tisuće četrdeset jedan euro i devedeset osam centi), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnoga troška sudske pristojbe u iznosu od 79,63 € (slovima: sedamdeset devet eura i šezdeset tri centa).

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj LH je 5. svibnja 2022. podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako je 3. svibnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 146-134/2007, kojim se ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje potrošački kredit u iznosu od 82.241,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., važećim na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao vratiti navedeni iznos s kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 2. predmetnoga ugovora određeno je da iznos kredita čini kunska protuvrijednost iznosa od 82.241,00 CHF prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećim na dan korištenja kredita, , dok je odredbom članka 4. ugovora regulirana otplata kredita pa je tako ugovoreno da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, a podmiruje se u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Ukazuje na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te na presudu Suda Europske unije broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. i C-186/16 od 20. rujna 2017., iz kojih proizlazi ništetnost ugovornih odredbi, kojima je švicarski franak (CHF) ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica. Iznosi kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio upoznat o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Napominje kako tuženik nije obavijestio tužitelja o bitnim rizicima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, koje nastavno iznosi. Ističe kako je od strane tuženika samo paušalno informiran da se može dogoditi da tečaj CHF naraste ili padne, što je općepoznata činjenica. Navodi kako je predmetni ugovor o kreditu tipizirani ugovor, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, dok je sukladno Zakonu o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba kod takvih ugovora ništetna. Ističe kako je zbog odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika neizvjesna i cijena, jer se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Slijedom iznesenoga, tužitelj predlaže utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF pa na temelju članka 323. ZOO-a od tuženika potražuje preplaćene iznose po toj osnovi. Ukazuje kako će tužitelj u tom pogledu, kao i u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, specificirati tužbeni zahtjev po primitku nalaza i mišljenja vještaka te zadržava pravo nakon provedenog vještačenja naknadno konačno specificirati tužbeni zahtjev po visini.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužbeni zahtjev nedopustiv, osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva koji tužitelj namjerava naknadno specificirati, navodi da je tužba nedopustiva s obzirom da ne sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku, da tužitelj raspolaže svim podacima potrebnim za postavljanje tužbenog zahtjeva te da tuženik nije u obvezi tužitelju dostaviti zatražene podatke jer je kredit u cijelosti otplaćen 2012. godine. Ističe prigovor zastare budući da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, da tražbine po osnovi stjecanja bez osnove zastarjevaju u općem zastarnom roku od 5 godina te da prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (presuda poslovni broj: Rev-x-183/11-2 od 16. listopada 2013.) kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Ukazuje kako tužitelj ne može imati svojstvo potrošača, jer je kredit odobren za kupnju poljoprivredne mehanizacije pa da stoga nije riječ o potrošačkom kreditu, već o namjenskom investicijskom kreditu za nabavu obrtnih sredstava namijenjenih obavljanju poslovne djelatnosti tužitelja. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu iznosi argumentaciju vezano za valjanost valutne klauzule u predmetnom ugovoru o kreditu, jer postoji dozvoljenost ugovaranja takve klauzule, nemogućnost primjene testa poštenosti te da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Glede visine tužbenoga zahtjeva, smatra kako uopće nije jasno što tužitelj traži, odnosno koji novčani iznos, a da je nejasan i zadatak koji bi se dao vještaku.

4. Podneskom od 8. rujna 2022. tužitelj navodi kako tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu nisu osnovani te ukazuje na praksu Suda Europske unije i hrvatskih sudova u ovakvim predmetima. Predlaže usvojiti dokazni prijedlog za provođenje vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, na okolnost preplaćenog iznosa otplate kredita na temelju ništetne odredbe kojom se glavnica kredita i otplata anuiteta veže za švicarski franak (CHF).

5. Tuženik je u podnesku od 16. rujna 2022. naveo kako ugovor o kreditu nije potrošački ugovor pa se na isti ne primjenjuje potrošačko zakonodavstvo, odnosno da se na isti ne odnose presude donesene u okviru postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Ističe kako je tužitelj nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Keravice Pavle, [adresa] te kako je u članku 2. predmetnog ugovora o kreditu navedeno kako slijedi: „Kredit se odobrava za kupovinu poljoprivredne mehanizacije“. Ističe kako ostaje kod odgovora na tužbu, svih iznesenih navoda i dokaznih prijedloga.

6. Dana 20. rujna 2022. održano je pripremno ročište, na koje je pristupio punomoćnik tužitelja Filip Miličić, odvjetnik u Vukovaru, dok za uredno pozvanoga tuženika nije pristupio nitko te je sud, u smislu odredbe članka 291. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19., dalje: ZPP) raspravljao s prisutnom strankom.

7. Tužitelj je na pripremnom ročištu izjavio kako ostaje pri tužbi, tužbenom zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Neosnovani su navodi tuženika da se radi o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu pa da se kredit odobrava za kupnju poljoprivredne mehanizacije jer u članku 2. predmetnog ugovora je navedeno da se radi isključivo o potrošačkom kreditu. Isto tako smatra da je bespredmetno OPG izjednačavati kao obrtnika jer je Zakon o poljoprivrednom obiteljskom gospodarstvu donesen tek 2018. godine. Mehanizacija po teretnom ugovoru je kupljena za osobne potrebe. Nadalje navodi da tužitelj nije ekonomske struke tako da isti nije shvatio koji rizik sa sobom nosi ugovaranje kredita u švicarcima, a isti nije bio informiran od strane tuženika a što je utvrđeno kolektivnom presudom. U slučaju potrebe predlaže da se sasluša tužitelj.

8. Na pripremnom ročištu sud je, u smislu odredbe članka 292. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19., dalje: ZPP) usvojio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na sporne okolnosti te je naložio tuženiku, sukladno odredbama članka 186.b i 233. ZPP- a, da u roku od 15 dana dostavi u spis cjelokupnu dokumentaciju (iznos uplate u CHF i kn, važeću redovnu kamatnu stopu na dan svake pojedine uplate, podatak o tome koliki dio iznosa od iznosa svakoga anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliko na kamatu te podatak o tečaju CHF na dan svake uplate) i sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine koja je predmet ovoga postupka, dok je primjenom odredbe članka 292. stavka 4. ZPP-a odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje tužitelja, kao i dokazne prijedloge tuženika za saslušanje svjedoka - zaposlenika tuženika te za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, na okolnosti sklapanja predmetnoga ugovora o kreditu.

9. Tuženik je u privitku podneska od 4. listopada 2022. naveo kako je u spis dostavio zatraženu dokumentaciju te je ponovio navode kako predmetni ugovor o kreditu nije potrošački ugovor i kako se ne radi o predmetu u kojemu se tužitelj može uspješno pozvati na utvrđenja iz kolektivne presude u slučaju "Franak" pa nije bilo osnove za odbijanje dokaznoga prijedloga za saslušanje svjedoka.

10. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić je podneskom od 17. listopada 2022. u spis dostavio nalaz i mišljenje vještaka od 17. listopada 2022., u kojem je naveo kako je tužitelj po osnovu povećanja kamatne stope po predmetnom kreditu više je uplatio tuženiku od mjeseca svibnja 2007. iznos od 2.910,31 kuna, odnosno 386,26 EUR (koristeći fiksni tečaj konverzije hrvatske kune u EUR od 7,53150). Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,442000 iznosi 11.496,99 kuna, što preračunato u EUR iznosi 1.525,92 EUR-a. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj uplatio po ugovoru o kreditu broj: 146-134/2007 sklopljenog dana 3. svibnja 2007. od prvotno zaključenog kredita više za iznos od 14.407,30 kune, odnosno 1.912,18 EUR-a, a u navedenom iznosu oduzeti su iznosi kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početno ugovorenog. Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika u kunama i EUR-ima vještak je pobrojao na stranicama 19 - 20 nalaza i mišljenja.

11. Tužitelj se podneskom od 27. listopada 2022. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, navodeći kako je uvidom u zaprimljeno vještačenje vidljivo da izračun razlike anuiteta napravljen sa zadnjim uplatom od 31. prosinca 2010. Prema zaprimljenoj dokumentaciji od strane tuženika na temelju koje je vještak napravio obračun razlike anuiteta vidljivo je vještak nije uzeo u obzir zadnje uplate tužitelja koje su izvršene s danom 4. siječnja 2011. i 27. siječnja 2011. S obzirom na to da prilikom izrade financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nisu uzete u obzir uplate s gore navedenim datumima predlaže da vještak nadopuni nalaz i mišljenje na način da se uzmu u obzir i preostale uplate koje je tužitelj učinio te izračuna razlika anuiteta sa zadnjim danom uplate 27. siječnja 2011.

12. Vještak je podneskom od 8. prosinca 2022. dopunio nalaz i mišljenje te je naveo da je tužitelj po osnovu povećanja kamatne stope po predmetnom kreditu više uplatio tuženiku od mjeseca svibnja 2007. iznos od 4.837,93 kuna, odnosno 642,10 EUR (koristeći fiksni tečaj konverzije hrvatske kune u EUR od 7,53150). Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,442000 iznosi 46.266,08 kuna, što preračunato u EUR iznosi 6.140,57 EUR-a. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj uplatio po ugovoru o kreditu broj: 146-134/2007 sklopljenog dana 3. svibnja 2007. od prvotno zaključenog kredita više za iznos od 51.104,01 kune, odnosno 6.782,67 EUR-a, a u navedenom iznosu oduzeti su iznosi kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početno ugovorenog. Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika u kunama i EUR-ima vještak je pobrojao na stranicama 4 - 5 dopune nalaza i mišljenja.

13. Tužitelj je podneskom od 28. prosinca 2022. uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

14. Podneskom od 30. ožujka 2023. tuženik je naveo kako je sud pogrešno odredio zadaka vještaku, jer isti polazi od nekakve hibridne konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaju ima primijeniti kunski kredit u kojemu je kamatna stopa fiksirana na iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

15. Dana 6. travnja 2023. održana je u ovoj pravnoj stvari glavna rasprava, na koju su pristupili punomoćnici stranaka. Punomoćnik tužitelja Filip Miličić, odvjetnik u Vukovaru izjavio je kako ostaje pri tužbi, tužbenom zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Predlaže da se sasluša za danas pozvani vještak. Zamjenički punomoćnik tuženika odvjetnik u Vukovaru Marko Cvrković izjavio je kako ostaje pri navodima odgovora na tužbu te pri navodima svih podnesaka predanih tijekom parnice. Protivi se tužbenom zahtjevu i predlaže da se isti odbije kao neosnovan. Tuženik posebno ističe kako ostaje kod prigovora o statusu potrošača, jer je iz predmetnog ugovora i dostavljenog kreditnog prijedloga razvidno kako je kreditni zahtjev odobren i ugovor sklopljen radi poslovne djelatnosti tužitelja, obzirom da je isti bio nositelj OPG-a, a sredstvima kredita je nabavljena poljoprivredna mehanizacija. Posljedično, potrošačko zakonodavstvo se ne može primijeniti na konkretan ugovor i na tužitelja, kao ni utvrđenje iz kolektivnih presuda u tzv. slučaju Franak. Punomoćnik tužitelja je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu jer isto proizlazi iz samih odredaba ugovora te je u konkretnom slučaju tužitelj potrošač jer je kredit podigao u privatne svrhe i to radi kupnje poljoprivredne mehanizacije. Da se radi o potrošačkom kreditu koji je podignut u privatne svrhe proizlazi iz samog zahtjeva za kredit iz kojega je vidljivo da je tužitelj u stalnom radnom odnosu kod trgovačkog društva sa sjedištem u [adresa] od 2. studenoga 2006. te zbog primanja koje je ostvarivao tijekom radnog odnosu tužitelju je kredit odobren. S obzirom na to da je kredit sklopljen 3. svibnja 2007. i to nakon zaposlenja u Italiji u konkretnom slučaju nikako se ne može raditi o kreditu koji je sklopljen u svrhu obavljanja njegove poslovne djelatnosti.

16. Na glavnoj raspravi Izveden je dokaz saslušanjem knjigovodstveno - financijskog vještaka Darija Dumančića, koji je izjavio: "U cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza i mišljenja dostavljenog ovom sudu 18. listopada 2022. Nadalje navodim kako je predmetni nalaz i mišljenje u cijelosti i potpun i točan. Također navodim kako ostajem u cijelosti kod očitovanja od 8. prosinca 2022. godine kojim sam odgovorio na primjedbe punomoćnika tužitelja iz podneska od 3. studenog 2022. godine te sukladno istima korigirao svoj pisani nalaz i mišljenje. U daljnjim podnescima punomoćnika tužitelja i tuženika nisam vidio dodatna pitanja vezana za samo vještačenje te trenutno nemam što dodati osim ako punomoćnici stranaka danas imaju kakvih upita.". Punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za vještaka.

17. Na glavnoj raspravi su se izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

18. Sud je nakon zaključenja glavne rasprave donio presudu poslovni broj: P- 114/2022-26 od 16. svibnja 2023., kojom je usvojio tužbeni zahtjev, na koju presudu se tuženik žalio, povodom koje žalbe je Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem poslovni broj: Gž-722/2023-2 od 10. travnja 2024. ukinuo navedenu presudu od 16. svibnja 2023. i vratio predmet ovome sudu na ponovno suđenje, s obrazloženjem kako slijedi: "U ponovnom će postupku prvostupanjski sud, uzimajući u obzir sve navedeno u ovom ukidnom rješenju, otkloniti ukazane nedostatke na način da će ponovno održati pripremno ročište, na kojem će odrediti dokaz saslušanja tužitelja i svjedoka ĐH, kreditnog referenta, na okolnost jesu li stranke pregovarale o valutnoj klauzuli ili se radi o tipskoj ugovornoj odredbi, je li tužitelj od strane banke bio upoznat sa svim rizicima ugovaranja valutna klauzule u CHF, te će odrediti saslušanje tužitelja i na okolnost zanimanja kojima se bavi i od kojih živi, svrhe kupovine poljoprivredne mehanizacije, imajući pritom u vidu da to što je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora radio u Italiji, samo po sebi ne znači da se u vrijeme zaključenja ugovora nije bavio i poljoprivredom kao profesionalnim zanimanjem, a uz to poljoprivredna je djelatnost mogla predstavljati i njegovu poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost (čl. 3. t. 1. ZZP).".

19. U ponovljenome postupku sud je 29. listopada 2024. održao pripremno ročište, na kojemu je usvojio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje tužitelja, kao i dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka VH, kreditnog referenta, s adrese Čakovec, Putjane 64, i to zamolbenim putem preko Općinskog suda u Čakovcu, na okolnost jesu li stranke pregovarale o valutnoj klauzuli ili se radi o tipskoj ugovornoj odredbi, je li tužitelj od strane banke bio upoznat sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, a tužitelj će se saslušati i na okolnost zanimanja kojima se bavi i od kojih živi, svrhe kupovine poljoprivredne mehanizacije, imajući pritom u vidu da to što je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora radio u Italiji, samo po sebi ne znači da se u vrijeme zaključenja ugovora nije bavio i poljoprivredom kao profesionalnim zanimanjem, a uz to poljoprivredna je djelatnost mogla predstavljati i njegovu poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost (članak 3. točka 1. ZZP), dok je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnoga bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, jer izvođenje istoga ne bi utjecalo na drukčije rješavanje ove pravne stvari. Prethodni postupak je zaključen te je na istome ročištu održana glavna rasprava, na kojoj je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

20. Tužitelj je izjavio kako slijedi: "Kada sam pregovarao sklapanje ugovora o kreditu radilo se o tipskoj ugovornoj odredbi, odnosno ugovor o kreditu bio mi je ponuđen po sistemu uzmi ili ostavi. Nisam pregovarao o odredbama ugovora. Nitko me nije upozorio sa rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Ugovor o kreditu mislim da sam sklopio 2007. godine. U to vrijeme bio sam vozač kamiona u međunarodnom transportu. U to vrijeme živio sam od plaće koju sam primao kao vozač kamiona u međunarodnom transportu. Radio sam za talijansku firmu Cal. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nisam se bavio poljoprivredom kao profesionalnim zanimanjem. Poljoprivredna djelatnost nije predstavljala moju poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio sam za navedenu talijansku firmu, a ukupno sam za tu firmu radio oko 15 godina i to mi je bila do umirovljenja jedina djelatnost. Ove 2024. godine sam otišao u talijansku mirovinu, a prije toga sam dobio nešto hrvatske i srpske mirovine kada sam napunio 65 godina. To je sve što imam za izjaviti.". Na pitanje punomoćnika tužitelja, tužitelj izjavljuje: "Nemam financijska znanja o tome što znače pojmovi promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula, a nitko mi od djelatnika banke nije objasnio značenje tih pojmova. Kredit mi nije bio ponuđen u drugim valutama, već je ponuda u valuti CHF bila uzmi ili ostavi. Traktor koji je bio predmet ovog ugovora o kreditu koristio sam povremeno isključivo u privatne svrhe da održavam poljoprivredno zemljište kako isto ne bi zaraslo, odnosno da se isto ne bi zapustilo. S obzirom na vrstu posla koju sam obavljao kao vozač kamiona u međunarodnom transportu nisam se niti mogao baviti poljoprivredom kao zanimanjem, već sam navedeni traktor isključivo povremeno koristio u privatne svrhe. Od korištenja toga traktora nisam ostvarivao nikakvu zaradu već sam imao isključivo tekuće troškove.". Na pitanje punomoćnice tuženika, tužitelj odgovara: "U to vrijeme imao sam OPG. Traktorom sam obrađivao površinu zemlje od oko 25 jutara. Zemlju sam samo tanjurao da se ne zakorovi. Nisam ništa sijao. OPG sam ugasio 2010. godine te sam traktor otplatio od određenog stana kojeg sam prodao u Italiji. Prije kredita uzgajao sam suncokret, pivski ječam i repu šećernu. Poslije kredita nisam ništa uzgajao, već sam samo održavao zemlju da se ne zakorovi. To nisam mogao raditi sa starim traktorom jer je bio dotrajao. Prije sklapanja ugovora o kreditu vršio sam poljoprivredne poslove sezonski po pravilima struke. Nitko me nije upoznao s odredbama ugovora o kreditu. Kada je voditeljica banke vidjela moj novčani izvadak, predočila mi je ugovor i rekla mi je možeš ga potpisati i da je sve riješeno. Nisam se raspitivao o sklapanju ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti, jer mi je kredit u CHF ponuđen po sistemu uzmi ili ostavi.". Punomoćnica tuženika iznijela je primjedbe na iskaz tužitelja, jer smatra kako tvrdnja tužitelja da traktor nije kupljen za potrebe OPG nije životna niti logična, kao niti opisano korištenje istoga u privatne svrhe, ovo iz razloga jer je tužitelj u to vrijeme imao OPG i raspolagao je s 25 jutara površine zemlje. Neživotno je i nelogično da bi radi samog tanjuranja zemlje tužitelj išao u ovu investiciju nabavke poljoprivredne mehanizacije.

21. Podneskom od 20. veljače 2025. tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka BH te je ovaj sud rješenjem poslovni broj: P- 136/2024-7 odredio kako se taj dokazni prijedlog neće izvoditi.

22. Dana 20. studenoga 2025. u ovoj pravnoj stvari održano je ročište glavne rasprave, na kojemu je punomoćnik tužitelja izjavio kako ostaje pri tužbi, tužbenome zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice.

23. Na glavnoj raspravi su se izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

24. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i pravnoga prednika tuženika društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb br. 146-134/2007 od 3. svibnja 2007. i solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca pod brojem: OV-8475/07 7. svibnja 2007., predračun trgovačkoga društva Agria d.o.o. broj: 7113 od 12. travnja 2007., specifikaciju uplata, otplatni plan, pregled prometa za klijenta, u dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika uz odgovor na tužbu (sudsku praksu, stručne i novinske članke te odgovarajuću dokumentaciju tuženika), dokumentaciju tuženika dostavljenu uz podnesak od 4. listopada 2022. (obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita, otplatni plan, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, pregled prometa za klijenta, dokument tuženika nazvan "Izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu" te specifikaciju uplata), nalaz i mišljenje vještaka Darija Dumančića zaprimljenoga 17. listopada 2022., dopunu nalaza i mišljenja zaprimljenu 8. prosinca 2022., saslušanje vještaka Darija Dumančića na ročištu glavne rasprave održanoga 6. travnja 2023. te u saslušanje tužitelja na ročištu glavne rasprave od 29. listopada 2024.

25. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan, kako je to presuđeno u točki I. i II. izreke presude.

26. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb 3. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 82.241,00 CHF uz rok otplate od 10 godina s valutnom klauzulom, zatim da su mjesečni anuiteti otplate kredita navedeni u otplatnom planu, kao i da je tužitelj ovaj kredit u cijelosti otplatio tuženiku.

27. Naprotiv, između stranaka je sporno je li tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu s odredbama članka 186.b ZPP-a, zatim je li u ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli i s tim u vezi je li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkoga suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskoga saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" kao tužitelja protiv više banaka između ostalih i Addiko Bank d.d. kao tuženika poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude i rješenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., ima li nedostataka u nalazu i mišljenju vještaka s obzirom na navode tuženika da vještak polazi od nekakve hibridne konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaju ima primijeniti kunski kredit u kojemu je kamatna stopa fiksirana na iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, je li osnovan prigovor tuženika da tužitelj ne može imati svojstvo potrošača, jer je kredit odobren za kupnju poljoprivredne mehanizacije pa da stoga nije riječ o potrošačkom kreditu, već o namjenskom investicijskom kreditu za nabavu obrtnih sredstava namijenjenih obavljanju poslovne djelatnosti tužitelja te je li osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženik.

28. Naime, Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđuje se u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

29. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene Addiko Bank d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

30. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13– 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

31. U ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

32. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

33. Prema tome, pravomoćnom presudom je utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu a što nije slučaj u ovom predmetu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, a što je slučaj u ovom predmetu.

34. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj: Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. U obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

36. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok prema odredbi čl. 87. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava (stavak 1.). Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

37. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

38. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

39. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskoga franka.

40. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

41. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

42. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

43. Takvo utvrđenje suda proizlazi i iz iskaza samoga tužitelja s ročišta glavne rasprave od 29. listopada 2024., kojom prilikom je tužitelj izjavio da kada je pregovarao sklapanje ugovora o kreditu radilo se o tipskoj ugovornoj odredbi, odnosno ugovor o kreditu bio mu je ponuđen po sistemu uzmi ili ostavi. Nije pregovarao o odredbama ugovora. Nitko ga nije upozorio s rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Ugovor o kreditu misli da je sklopio 2007. godine. Nema financijska znanja o tome što znače pojmovi promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula, a nitko mu od djelatnika banke nije objasnio značenje tih pojmova. Kredit mu nije bio ponuđen u drugim valutama, već je ponuda u valuti CHF bila uzmi ili ostavi.

44. Sukladno navedenim utvrđenjima navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu je ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

45. U odnosu na prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor o kreditu u članku 2. istoga izričito označen kao potrošački kredit, koji je sklopljen radi kupnje poljoprivredne mehanizacije.

46. Ocjena je suda da tuženik pokušava tužitelju osporiti status potrošača iz članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, koji navodi tuženika su neosnovani.

47. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o potrošačkom kreditu kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u obliku zajma za kupnju poljoprivredne mehanizacije te je tužitelj kao fiducijarni dužnik dopustio osiguranje prijenosom prava vlasništva na kupljenoj poljoprivrednoj mehanizaciji (traktoru) za korist tuženika kao fiducijarnoga vjerovnika, a što je vidljivo iz članka 10. predmetnog ugovora, zbog čega tužitelj svakako ima status potrošača u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača.

48. K tome, iz zapisnika broj: HBCK1-000203-2007 sa 17. sjednice Kreditnoga odbora za fizičke osobe Čakovec od 23. travnja 2007. (str. 499-500 spisa) proizlazi kako tužitelj od prihoda OPG-a nema dovoljnu kreditnu sposobnost, a prema primanjima koja ostvaruje u Republici Italiji ima punu kreditnu sposobnost. Iz kreditnoga prijedloga broj: HBCK1-000203-2007 od 24. travnja 2007. (str. 501-505 spisa) vidljivo je kako je tužitelj od 2. studenoga 2006. zaposlen u Republici Italiji u tvrtki C.A.L. SAS Pegorin Miriam & C. Via Rommeta 19, San Martino di Lupari PD i da ostvaruje prosječnu mjesečnu neto plaću od 2.615,00 €, što sve ide u prilog zaključku suda kako je tužitelj kao fizička osoba sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o potrošačkom kreditu.

49. Pri tome, iz iskaza samoga tužitelja s ročišta glavne rasprave od 29. listopada 2024. proizlazi kako je negdje u vrijeme 2007. godine bio vozač kamiona u međunarodnome transportu. U to vrijeme živio je od plaće koju je primao kao vozač kamiona u međunarodnome transportu. Radio je za talijansku firmu Cal. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije se bavio poljoprivredom kao profesionalnim zanimanjem. Poljoprivredna djelatnost nije predstavljala njegovu poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio je za navedenu talijansku firmu, a ukupno je za tu firmu radio oko 15 godina i to mu je bila do umirovljenja jedina djelatnost. 2024. godine je otišao u talijansku mirovinu, a prije toga je dobio nešto hrvatske i srpske mirovine kada je napunio 65 godina. Traktor koji je bio predmet ugovora o kreditu koristio je povremeno isključivo u privatne svrhe da održava poljoprivredno zemljište kako isto ne bi zaraslo, odnosno da se isto ne bi zapustilo. S obzirom na vrstu posla koju je obavljao kao vozač kamiona u međunarodnome transportu nije se niti mogao baviti poljoprivredom kao zanimanjem, već je navedeni traktor isključivo povremeno koristio u privatne svrhe. Od korištenja toga traktora nije ostvarivao nikakvu zaradu već je imao isključivo tekuće troškove. U to vrijeme imao je OPG. Traktorom je obrađivao površinu zemlje od oko 25 jutara. Zemlju je samo tanjurao da se ne zakorovi. Nije ništa sijao. OPG je ugasio 2010. godine te je traktor otplatio od određenog stana kojega je prodao u Italiji. Prije kredita uzgajao je suncokret, pivski ječam i repu šećernu. Poslije kredita nije ništa uzgajao, već je samo održavao zemlju da se ne zakorovi. To nije mogao raditi sa starim traktorom jer je bio dotrajao. Prije sklapanja ugovora o kreditu vršio je poljoprivredne poslove sezonski po pravilima struke. Nitko ga nije upoznao s odredbama ugovora o kreditu. Kada je voditeljica banke vidjela njegov novčani izvadak, predočila mu je ugovor i rekla mu je možeš ga potpisati i da je sve riješeno.

50. Iskaz tužitelja sud je ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim pa sud ne prihvaća gore navedene primjedbe tuženika na isti, tim više jer tužitelj starim traktorom nije mogao više održavati zemlju, novi je kupio da se zemljište ne zakorovi, dok je traktor otplatio od stana kojega je prodao u Italiji gdje je bio vozač.

51. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/15 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

52. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

53. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužitelja zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007., a kako tužitelj tužbom u ovom predmetu potražuje isplatu od 27. veljače 2009., očigledno je da je prigovor zastare neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 5. svibnja 2022., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan.

54. Odlučujući o prigovoru zastare, ovaj sud je imao u vidu i objedinjeno pravno shvaćanje objavljeno 1. ožujka 2022. na internetskim stranicama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

55. Visinu novčanog potraživanja tužitelja sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja.

56. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Darija Dumančića od 17. listopada 2022. i njegove dopune od 8. prosinca 2022., na koje tužitelj nije imao primjedbi, dok primjedbe tuženika sud smatra neosnovanim, zbog kasnije iznesenih razloga, tako da sud taj nalaz i mišljenje, kao i njegovu dopunu u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan, utvrđeno je kako je tužitelj po osnovu povećanja kamatne stope po predmetnom kreditu više uplatio tuženiku od mjeseca svibnja 2007. iznos od 4.837,93 kuna, odnosno 642,10 EUR (koristeći fiksni tečaj konverzije hrvatske kune u EUR od 7,53150). Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,442000 iznosi 46.266,08 kuna, što preračunato u EUR iznosi 6.140,57 EUR-a. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj uplatio po ugovoru o kreditu broj: 146-134/2007 sklopljenog dana 3. svibnja 2007. od prvotno zaključenog kredita više za iznos od 51.104,01 kune, odnosno 6.782,67 EUR- a, a u navedenom iznosu oduzeti su iznosi kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početno ugovorenog. Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika u kunama i EUR-ima vještak je pobrojao u dopuni nalaza i mišljenja.

57. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka odnose se na tvrdnju da vještak polazi od nekakve hibridne konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaju ima primijeniti kunski kredit u kojemu je kamatna stopa fiksirana na iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

58. Sud je tijekom parnice zaključio kako tuženik ničim nije doveo u sumnju izračun vještaka, dok je tuženik na ročištu glavne rasprave održanom 6. travnja 2023. naveo kako za vještaka nema pitanja.

59. Pri tome, nisu osnovani niti navodi tuženika kako vještak polazi od hibridne konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaju ima primijeniti kunski kredit u kojemu je kamatna stopa fiksirana na iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, jer se u konkretnom slučaju ne može raditi o kunskom kreditu s kamatnom stopom fiksiranom kako ju je opisao tuženik, iz razloga što takav kredit između stranaka nije ugovoren.

60. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u utvrđenom iznosu od 6.140,57 € / 46.266,08 kn a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.

61. O tužbenom zahtjevu sud je također odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

62. Pri tome, sud napominje kako tužitelj u tužbi nije postavio definitivni tužbeni zahtjev, već je zadržao pravo tužbeni zahtjev konačno specificirati po visini nakon provedenoga financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja u smislu odredbe članka 186.b stavka 2. ZPP-a, što je tužitelj i učinio nakon provedenoga vještačenja i njegove dopune podneskom od 28. prosinca 2022. pa navodi tuženika o tome kako je tužba nedopustiva s obzirom da ne sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno ZPP-u nisu osnovani.

63. O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05 tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO/05.

64. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

65. O stopi zatezne kamate od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. odlučeno je na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata (u ostalim odnosima) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

66. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. odlučeno je na temelju čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22.) i na temelju čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22.), kojima je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

67. O stopi zatezne kamate od 30. prosinca 2023. pa do isplate odlučeno je na temelju čl. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 155/23.), kojim je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

68. O parničnim troškovima odlučeno je imajući u vidu članak 151., 154., 155. i 164. ZPP-a, polazeći od predmetne vrijednosti predmeta spora, kao i na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

69. Tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovome sporu i koji je zastupan po punomoćniku odvjetniku sukladno OTRH i navedenoj vrijednosti predmeta spora, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 20. studenoga 2025., trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak obrazloženoga podneska od 8. rujna 2022. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa na ročište održano 20. rujna 2022. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak obrazloženoga podneska od 27. listopada 2022. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak obrazloženoga podneska od 28. prosinca 2022. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa na ročište održano 6. travnja 2023. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa na ročište za objavu presude u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 €, trošak sastava odgovora na žalbu u smislu Tbr. 10.6. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa na ročište održano 29. listopada 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa na ročište održano 11. veljače 2025. pred zamoljenim Općinskim sudom u Čakovcu u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa na ročište održano 20. studenoga 2025. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa na ročište za objavu presude u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 €, pripadajući PDV u ukupnome iznosu od 550,00 € u smislu Tbr. 46. OTRH, trošak vještačenja u iznosu od 265,44 € te trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenome iznosu od 26,54 € u smislu Tbr. 1.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 53/19. i 92/21.), što ukupno čini iznos od 3.041,98 € pa je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

70. Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe u preostalome iznosu od 79,63 €, jer sukladno članku 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18. i 51/23.), koji je u primjeni od 9. svibnja 2023., od plaćanja pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, tako da tužitelj nema pravne osnove potraživati trošak sudske pristojbe u ovakvome kolektivnom sporu, kojih pristojbi je oslobođen za radnje od 9. svibnja 2023. pa nadalje, slijedom čega je sud odlučio kao u izreci presude pod točkom IV.

71. Kako, slijedom iznesenoga, tuženik nije uspio u sporu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

72. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 30. prosinca 2025.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a). U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana