Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-471/2025-40
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice SH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz ZOU Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 19. studenoga 2025., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja VH, te zamjenice punomoćnika tuženika ŠH, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 30. prosinca 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg br. 3 A, OIB: 23057039320, da tužiteljici SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 3.585,92 € (glavnicu čini dug tuženika koji se odnosi na ukupni iznos pretplate (3.934,94 €), + zakonske zatezne kamate na ukupno utvrđeni iznos pretplate do dana 30. rujna 2015. (1.465,60 €), + razlika glavnice (766,62 €), i umanjeno za pretplatu priznatu konverzijom (2.581,24 €)), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. pa sve do isplate, računajući iste u periodu od 01.10.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi do 8,14% godišnje, u periodu od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 01.01.2018.g. do 30.06.2018.g. po stopi od 7,09% godišnje te u periodu od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, u periodu od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54 %, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30%, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi 6,11%, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi 5,89%, od 01.01.2021. do 30.06.2021. po stopi 5,75%, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,49 %, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,31 %, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,50 % a od 01.01.2023. (dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj) pa nadalje stopa zateznih kamata u skladu s izmijenjenim člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05-156/22).
II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama tekućom od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."
II Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.562,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 437,50 EUR.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103348922 od 15. siječnja 2007., na iznos kunske protuvrijednosti 32.200,00 CHF, s otplatom u 156 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Kredit je konvertiran u valutu EUR prema izračunu konverzije tuženika. S obzirom da je tužiteljica vraćala kredit obračunavajući anuitete prema valuti CHF, proizlazi da je tuženik od tužiteljice primio znatno veći iznos od onog na koji je imao pravo, uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi. Shodno navedenome, tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznos koji je tužiteljica platila uz primjenu ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi vezanih za tečaj CHF i to za svaki anuitet, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući iste od dana uplate svakog anuiteta, pa do konačne isplate. Pri tome treba uzeti u obzir obračun konverzije koji je izradio tuženik tako da tužiteljica potražuje više uplaćene iznose na ime tečajnih razlika, zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose do dana konverzije te razliku glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR-e, što sve treba obračunati do dana konverzije, odnosno na dan 30. rujna 2015., a pored toga potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos preplate koji će se utvrditi tekuću od 01. listopada 2015. pa do isplate. Tužiteljica ne raspolaže potpunom dokumentacijom niti potrebnim stručnim znanjima da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko knjigovodstvene struke sama mogla precizno izračunati ukupan iznos koji je tuženik neosnovano primio, uvažavajući pri tome okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi vezanih za plaćanje anuiteta vezanih za tečaj CHF, a taj se iznos u svakom slučaju ne može obračunati bez prethodne dostave cjelokupne dokumentacije što uključuje evidencije svih izvršenih uplata u kunama na ime predmetne partije kredita. Slijedom iznijetog, tužiteljica ovim putem podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica predlaže da se provede knjigovodstveno financijsko vještačenje na način da vještak izračuna ukupno preplaćeni iznos u razdoblju od 15. siječnja 2007. (dan zaključenja Ugovora o kreditu) do 30. rujna 2015. (konverzija), zakonske zatezne kamate na ukupno preplaćeni iznos od 15. siječnja 2007. do 30. rujna 2015., naznači točan iznos koji je tužiteljici priznat konverzijom te izračuna ukupnu pretplatu nakon umanjenja priznatog konverzijom. Slijedom gore iznijetog, tužiteljica je predložila da po provedenom postupku sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos koji bude utvrđen po provedenom vještačenju, kao i troškove postupka.
1.1 Podneskom od 15. listopada 2024. (list 459-460) tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev, na način da temeljem iste činjenične i pravne osnove zahtjeva isplatu iznosa od 5.738,85 EUR, koji iznos čini glavnicu duga tuženika, a odnosi se na ukupnu pretplatu nakon umanjenja priznatog konverzijom plus zakonska zatezna kamata na ukupno utvrđeni iznos pretplate do 30. rujna 2015., sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.
1.2. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje tužiteljica je, podneskom od 15. siječnja 2025. (list 521-522), smanjila tužbeni zahtjev, na način da sada potražuje isplatu iznosa od ukupno 3.585,92 EUR (iznos preplate glavnice od 3.934,94 EUR umanjen za iznos priznat konverzijom od 2.581,24 EUR, uvećano za preplaćeni iznos kamata do 30. rujna 2015. u visini od 1.465,60 EUR i za razliku glavnice od 766,62 EUR), sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima i datumima dospjelosti specificiranima u narečenom podnesku.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbe i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj propušta odrediti koliki novčani iznos zahtijeva na temelju navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a koliki s osnove zateznih kamata na više plaćene iznose s osnova tečajnih razlika koje je tužitelju tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, počev od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do dana izvršene konverzije, dok s druge strane osnovanost svog novčanog tužbenog zahtjeva temelji upravo na navodnoj ništetnosti dviju različitih pravnih osnova. S tim u vezi tuženik ukazuje na odredbu članka 186. ZPP-a prema kojoj je pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalno pravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Dakle, po stajalištu tuženika naslovni sud ne može postupati po trenutno postavljenom tužbenom zahtjevu za novčanom isplatom, jer tužitelj isti temelji na dvije pravne osnove, a da pritom nije naznačio koliko koji iznos potražuje po svakoj od navedenih osnova. Slijedom svega navedenog, kako bi sud meritorno mogao odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a potom i o visini istoga, pretpostavka je da je isti postavljen pravilno i precizno na način da se točno odrediti koliki iznos se zahtijeva na temelju svake od predmetnih pravnih osnova. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi, odnosno dopuni tužbu na način da određeno naznači koje iznose zahtijeva na temelju zateznih kamata na više plaćene iznose s osnova tečajnih razlika koje je tužitelju tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, a koje po osnovi navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci, s obzirom na nedostatak osnovne procesne pretpostavke bez koje se o meritumu predmeta spora ne može postupati niti odlučiti. Odredba čl. 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/2003, dalje ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 09. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl. br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Rješenje VSRH posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak). VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju, ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15 – dalje ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19. c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: - tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; - navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; - pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; - tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. Tužitelj pod točkom I. podrednog tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 43.239,36 kn / 5.738,85 eura s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika te zakonskih zateznih kamata na ukupno utvrđeni iznos preplate do konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl. br. Rev 2221/18, kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U- III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: - Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula, u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja;
- Iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi 739,54 kn za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 kn za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja; - iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. OH (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. OH je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim saslušanjem tužitelja, dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a); banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a); tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tužitelj pod točkom I. podrednog tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 43.239,36 kn / 5.738,85 eura s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije, počevši od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je konverzija izvršena te s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika. U odnosu na tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija sklopljen je 9. veljače 2016., a kada bi dospjelo navodno potraživanje tužitelja s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije. Odredbom čl. 226. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da sporedne povremene tražbine, kao što je tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti. Obzirom da je od dana 09. veljače 2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja tužbe proteklo više od tri godine, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Opreza radi, tuženik ističe da je od dana kada je konverzija izvršena proteklo i više od pet godina, tako da bi tužiteljev tužbeni zahtjev bio opet u zastari i u slučaju da bi se na isti primjenjivao opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Za slučaj da potraživanje tužitelja ne bi bilo u zastari, tuženik ističe da bi tužiteljev zahtjev opet bio neosnovan. Odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate. Nadalje, točkom 5. istog članka zakona određeno je da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. tog stavka koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. tog stavka smatra preplatom koja se preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. godine i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno da se preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate. Iz citiranih odredbi zakona nedvojbeno proizlazi da je predmetni tužbeni zahtjev u izričitoj suprotnosti s odredbom članka 19.c stavka 1. točke 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i u suprotnosti s drugim stavovima koje je tuženik iznio po pitanju konverzije, slijedom čega je isti u cijelosti neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl. br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja tzv. negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. III odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Tuženik ističe da se ne može zanemariti činjenica da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate, bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 9. veljače 2016.) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od 19.694,88 kn, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EUR konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 19.694,88 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine kao iznos od 19.349,84 kn te s danom 9. veljače 2023. (datum sklapanja Aneksa) kao iznos od 45,21 EUR (340,63 kn), što ukupno čini iznos od 19.690,47 kn. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 19.690,47 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do ne pripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 19.690,47 kn / 2.613,37 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: - 19.349,84 kn/ 2.568,17 EUR od 01.10.2015. do isplate, - 340,63 kn / 45,21 EUR od 10.02.2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio da sud odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužiteljici da mu naknadi troškove ovoga postupka.
3. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5103348922 od 15. siječnja 2007. (list 7-10), otplatnog plana za kredit (list 11-14), Izračuna konverzije kredita br. 5103348922 na dan 30. rujna 2015. (list 15-18), Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103348922 od 9. veljače 2016. (list 111-115), čitanjem vještačkog nalaza i mišljenja knjigovodstvene vještakinje Dajane Vuković od 9. prosinca 2024. (list 466-484) te iskaza tužiteljice sa zapisnika od 15. listopada 2024.
4. Nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnice kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103348922 od 15. siječnja 2007., na iznos kredita od 32.200,00 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 13 godina (156 mjeseci), s tim da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita, s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 5,99 % godišnje, koja je tijekom postojanja obveze ugovorena kao promjenjiva prema odlukama Banke i obračunava se primjenom proporcionalne metode (čl. 8. Ugovora).
5. Nije sporno da je između tužiteljice i tuženika zaključen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103348922 od 9. veljače 2016. (dalje Aneks, list 111-115), kojim je, kako je to određeno u čl. 5.3. Aneksa, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju Izračuna konverzije kredita br. 5103348922 na dan 30. rujna 2015., prihvaćenog od strane tužiteljice kao korisnice kredita, regulirana konverzija osnovnog ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da će se preplata utvrđena na dan 30. rujna 2015., u iznosu od 19.694,88 kn, koristiti za namirenje budućih anuiteta, i to najviše, kako to određuje čl. 7.2. Aneksa, do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi u cijelost.
6. Sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, da li je tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti utuženi novčani iznos specificiran u podnesku tužiteljice od 15. siječnja 2025., sporan je tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja i da li tužiteljica ima status potrošača, da li je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ugovorena Aneksom, provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK/15) i da li je provedenom konverzijom tužiteljica u cijelosti obeštećena te je sporan tuženikovog prigovora prijeboja.
7. Tuženikovog prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 242. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj P-1401/12 došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počelo je teći iznova, i to od trenutka pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka.
7.1. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi posl. broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
7.2. Osim toga, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 30. siječnja 2020., zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
7.3. S obzirom da je navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017- 10, kojom je u tom dijelu potvrđena navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja jer od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu (14. lipnja 2018.) pa do dana podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
8. Navode tuženika da tužiteljica nema status potrošača, sud smatra neosnovanim. Naime, odredbom čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07) definirano je da je "potrošač" svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Na gotovo identičan način pojam "potrošač" definira odredba čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-41/14, dalje ZZP/14), prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN-75/09,112/12,143/13, 147/13 i 09/15, dalje ZPK/09) u odredbi čl. 2. toč. 1. definira pojam "potrošač" kao fizičku osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.
8.1. S obzirom da nije sporno da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljici odobren stambeni kredit za adaptaciju obiteljske kuće (čl. 3. Ugovora), a ne u svrhu koja bi bila namijenjena poslovnoj djelatnosti tužiteljice ili obavljanju djelatnosti njezinog slobodnog zanimanja, te cijeneći da tuženik ničim nije dokazao da se radi o kreditu čija je namjena adaptacija stambenog prostora u svrhu korištenja stambenog objekta s ciljem ostvarivanja novčane dobiti, utvrđeno je da tužiteljica ima status potrošača u smislu citiranih odredbi ZZP/07 i ZZP/14.
9. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103348922 od 15. siječnja 2007., u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula. Radi se o odredbi čl. 2. predmetnog Ugovora, u dijelu gdje ugovoreno da tuženik, kao kreditor, odobrava i stavlja na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos kredita od 32.200,00 CHF „…protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj“, te odredbi čl. 7. Ugovora u dijelu gdje ugovoreno „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.
9.1. Naime, tužiteljica je iskazala da je s tuženikom u poslovnici Banke u Đurđevcu zaključila predmetni ugovor o kreditu. Kredit je ostvarila isključivo u svrhu adaptacije obiteljske kuće i sjeća se da je dolaskom u prostorije poslovnice tuženika u Đurđevcu, u razgovoru s djelatnikom banke, prvotno dobila obavijest i informaciju koje dokumente mora priložiti uz zahtjev za dodjelu kredita, a kada je tu dokumentaciju pribavila došla je u banku radi razgovora o uvjetima kreditiranja. U tom razgovoru odmah je napomenula da bi htjela ostvariti kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR, međutim, djelatnik banke joj je rekao da takav kredit ne može ostvariti te da s obzirom na njezina tadašnja mjesečna primanja može ostvariti kredit s valutnom klauzulom u valuti CHF, jer prema uvjetima kredita u ovoj valuti mjesečne anuitete je, kako joj je bilo rečeno, mogla otplaćivati svojim primanjima. Bilo joj je rečeno da kada je riječ o kreditima sa valutnom klauzulom u valuti CHF da se radi o stabilnim kreditima i stabilnoj valuti, da je puno ljudi već podiglo ovakve kredite, međutim, ništa joj nije bilo rečeno o mogućim rizicima ugovaranja ovakvih kredita s valutom u CHF, uz napomenu da u to vrijeme o valuti CHF nije ništa znala. Nakon što je ugovor potpisala, ugovor je odnijela kod javnog bilježnika radi ovjere potpisa. Ne može točno reći koliko je vremena proteklo do zaključenja ugovora pa do trenutka kada su mjesečni anuiteti znatnije počeli rasti. Naime, u početku mjesečni anuiteti su iznosili oko 1.200,00 kn, da bi nakon izvjesnog vremena porasli za 1.000,00 kn i iznosili su oko 2.200,00 kn mjesečno. Ne može se više sjetiti da li je od strane banke dobivala kakve pisane obavijesti o promjeni visine mjesečnih anuiteta, jer zbog proteka vremena to joj više nije poznato. Točno je da je s tuženikom zaključila Aneks ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR. Točno je da je tim Aneksom banka prilikom konverzije kredita uračunala određeni novčani iznos na ime preplate kredita, temeljem kojeg su joj u razdoblju nakon zaključenja Aneksa u ispunjenju njezinih obveza otplate kredita mjesečni anuiteti bili niži nego u razdoblju pije zaključenja Aneksa. Predmetni kredit je u cijelosti otplatila prije dvije godine i ta otplata je izvršena prema uvjetima otplate ugovorenih Aneksom ugovora o kreditu. Prije podnošenja tužbe sa jednim dopisom obratila se tuženiku radi dostave dokumentacije za potrebe eventualnog vještačenja po predmetnom ugovoru o kreditu. Predmetni ugovor o kreditu je, a nakon obavljenih razgovora o uvjetima kreditiranja, sačinila banka. Nakon obavljenih pregovora, a prije zaključenja ugovora, nije mogla ni na koji način utjecati na izmjenu bilo koje odredbe Ugovora o kreditu. U obavljenim razgovorima banka ju nije upozorila da Hrvatska narodna banka štiti samo ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u valuti EUR, a ne i kredite s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Pristala je na Aneks ugovoru o kreditu jer se nalazila u teškoj financijskoj situaciji i jedva je preživljavala, budući da su mjesečne rate kredita bile velike. Aneks ugovora o kreditu sačinila je banka i na sadržaj istog nije mogla ni na koji način utjecati. Upitana da li joj je bilo razumljivo što znači konverzija kredita koja je provedena, navela je da joj je bilo najbitnije da se smanji mjesečni anuitet za otplatu kredita kako bi mogla preživjeti. Od banke je dobila pisanu obavijest u kojoj je obavještena koji iznos preplate kredita joj je konverzijom i zaključenim Aneksom priznat, no zbog proteka vremena više se ne sjeća o kojem točno novčanom iznosu se radilo. Prilikom razgovora o zaključenju kako osnovnog ugovora o kreditu, tako i Aneksa ugovoru, nije pitala službenika banke da li može išta promijeniti u odredbama ugovora o kreditu i spomenutom Aneksu, niti joj je netko od službenika banke rekao da bi eventualno mogla takav zahtjev uopće podnijeti. Predmetni ugovor o kreditu prije potpisa nije pročitala, niti joj je to od strane djelatnika banke bilo omogućeno, s obzirom da je ugovor sadržajno bio opsežan, a djelatnici banke nemaju vremena čekati da prije potpisa klijent čitao takav ugovor. Kreditna sredstva koja je ostvarila predmetnim Ugovorom o kreditu u cijelosti je iskoristila za adaptaciju svoje obiteljske kuće, u koju svrhu je kredit odobren. Nikada nije imala vlastiti obrt niti OPG, a niti se bavila kakvom samostalnom privrednom djelatnošću.
9.2. Iz ovako danog iskaza tužiteljice proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora tuženik nije informirao tužiteljicu o potencijalnim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane u tečaj CHF, slijedom čega tužiteljica nije mogla raspolagati potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Na opisani način tuženik je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF, čine nepoštenim i stoga ništetnim.
9.3. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokrenut tužbom u tom predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv više banaka, između ostalih i protiv tuženika, u toč. 1. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora pravnim prednik tuženika kao trgovac te korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.
9.4. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 15. siječnja 2007., dakle tijekom razdoblja od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te cijeneći da tuženik tužiteljicu nije upozorio o značenju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, utvrđeno je da su sporne odredbe čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetne, jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo na način da bi tužiteljica u cijelosti bila informiran sa svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što navedene ugovorne odredbe čini nepoštenim, a time i ništetnim u smislu odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.
9.5. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za ovaj sud je obvezujuća. Naime, odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.6. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi posl. br. Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u svojoj odluci, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
10. Unatoč utvrđenju da su odredbe čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF te unatoč činjenici da je provedenim knjigovodstven-financijskog vještačenjem, kako to proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja od 9. prosinca 2024., utvrđeno da pozitivna tečajna razlika iznosi 3.934,94 EUR, da zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose iznosi 1.465,60 EUR, a da razlika glavnice iznosi 766,62 EUR, što daje ukupan iznos od 6.167,16 EUR, što umanjeno za iznos preplate od 2.581,24 EUR zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, daje iznos od 3.585,92 EUR, koliko tužiteljica potražuje u tužbenom zahtjevu specificiranom u podnesku od 15. siječnja 2025., sud je specificirani tužbeni zahtjev za isplatom utuženog iznosa u cijelosti odbio kao neosnovan.
11. Naime, u oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, navodi slijedeće: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak ili aneks ugovora, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15), imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.
12. Sud smatra da je sklapanjem navedenog Aneksa u konkretnom slučaju ostvareno načelo iz odredbe čl. 19. b ZIDZPK/15, prema kojem konverzija kredita podrazumijeva zamjenu ugovora o kreditu radi promjene valute i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiranim u EUR.
12.1. Sklapanjem Aneksa tužiteljica je nakon konverzije kredita nastavila otplatu kredita plaćanjem anuiteta vezanim uz valutu EUR, a utvrđena preplata kredita se koristi za plaćanje obveza po konvertiranom kreditu. ZIDZPK/15 ne propisuje način restitucije potrošača, ali predviđa da se iznosi koji su plaćeni na ime anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF iskorištavaju u korist potrošača za ispunjenje ugovornih obveza prema novom otplatnom planu, koje obveze su u konkretnom slučaju ugovorene valjanim Aneksom. U takvoj pravnoj situaciji Aneks, u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe, za tužiteljicu ima restitucijski učinak. Naime, tuženik je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao (aneks ili dodatak ugovor) pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija, za razliku od tužiteljice koja nije trebala prihvatiti konverziju ako joj ponuda nije odgovarala. S obzirom da je prisilne zakonske odredbe ZIDZPK/15 unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, te da na temelju ZIDZPK/15, kao posebnog zakonskog uređenja (lex specialis), prijašnja obveza više ne postoji, naknadnim utvrđenjem ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi nisu otpali razlozi za preuzimanje obveze zbog sklopljenog Aneksa. Slijedom toga, pogrešno je pravno shvaćanje tužiteljice da je tuženik dužan isplatiti razliku nastalu zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi unatoč tome što je izvršena konverzija, a kako je tuženik na temelju kogentnih zakonskih odredbi izvršio valjanu novaciju predmetnog Ugovora o kreditu u skladu s čl. 19. c ZIDZPK/15 te u izračun konverzije uvrstio iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, u konkretnom slučaju nisu ostvarene zakonske pretpostavke za povratom zbog stjecanja bez osnove, slijedom čega je tužbeni zahtjev sud kao neosnovan odbio te presudio kao u izreci.
12.2. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022., u obrazloženju koje je, između ostalog, navedeno i slijedeće: „Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost“, … "U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi članka 19. c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15.“, … "Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19. c stavka 1. točaka 2., 3. ZIDZPK/15 kao i odredbe članka 19. c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZIDZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZIDZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.“, … "U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19. d ZIDZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19. e ZIDZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.“, … "revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19. c ZIDZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.", … "Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.“, … "Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“
12.3. Nadalje, tužiteljica u tužbi, a niti tijekom postupka, nije tvrdila da konverzija nije izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, a niti je tvrdila da navedeni Aneks nije sklopila na temelju slobodnog i informiranog pristanka, slijedom čega sud smatra nespornim da je konverzija provedena sukladno odredbama čl. 19. c i čl. 19. d ZIDZPK/15, što je potvrđeno provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenje, gdje je konstatirano da je konverzija u cijelosti sačinjena sukladno odredbama Zakona te je u postupku izračuna preplate tuženik uzeo u obzir sve uplate koje su se odnosile na plaćanje mjesečnih obveza po kreditu i svi ti iznosi su prema ispravnom tečaju konvertirani u valutu EUR. Sukladno odredbama čl. 19. c i čl. 19. d ZIDZPK/15 banke su za potrebe provjere izračuna konverzije bile dužne izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije (utvrđene u čl. 19. c ZIDZPK/15) te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da su prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici banke bile dužne pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZIDZPK/15. Prema odredbi čl. 19. e ZIDZPK/15, kojom je propisano da je banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZIDZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZIDZPK/15, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu; da je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, te da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19. c st. 1. toč. 7. ZIDZPK/15 te iznos preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZIDZPK/15, a da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije bio dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19. e ZIDZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15 da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.
13. Prema citiranim odredbama ZIDZPK/15 banke, kao vjerovnici, bile su dužne prilikom izračuna obveze potrošača uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, čime bi korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Korisnici kredita - potrošači su imali mogućnost ili prihvatiti konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF. Tužiteljica je prihvatila konverziju te s tuženikom zaključila navedeni Aneks, kojim je izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, među ostalim i u pogledu devizne klauzule u skladu s odredbama ZIDZPK/15, čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovornih odredbi o deviznoj klauzuli, a time i pravni učinci ništetnih odredbi. Zaključeni Aneks predstavlja pravnu osnovu sukladno zakonskim uvjetima koji sadrže opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja između ostalih i iznosa obračunatih na temelju devizne klauzule sadržane u anuitetima, radi čega zaključeni Aneks predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo primljene anuitete iskoristiti za ispunjenja obveze ugovorene Aneksom, uslijed čega tužbeni zahtjev za isplatom temeljem stjecanja bez osnove u ovom slučaju ne može biti osnovan.
14. Ustavni sud Republike Hrvatske, u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZIDZPK/15 i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN- 102/15) s Ustavom Republike Hrvatske, jer je utvrdio da su „…kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.“
15. Odredbe ZIDZPK/15 nisu u suprotnosti niti sa čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o uspostavljaju ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana, jer se odredbama ZIDZPK/15 izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u EUR u pravima i obvezama ugovornih strana, na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo. Naime, Sud Europske unije u svim presudama koje se odnose na zaštitu potrošača, u bitnom naglašava da "… čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud.".
16. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da je konverzija kredita, izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnim ugovornim odredbama o deviznoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti, slijedom čega je obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama o deviznoj klauzuli prestala sklapanjem navedenog Aneksa iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, sud je tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti odbio te presudio kao u st. I izreke.
17. S obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, o tuženikovom zahtjevu istaknutom u prigovoru prijeboja sud nije odlučivao, jer do prijeboja s obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen ne može niti doći. Naime, u slučaju kada se utvrdi da tužbeni zahtjev nije osnovan sud ne može odlučivati o tuženikovom zahtjevu istaknutom radi prebijanja, jer se ne radi o samostalnom zahtjevu.
18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), temeljem koje je sud obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.562,50 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika tuženika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 100,00 EUR za zastupanje po punomoćniku na ročištu od 7. ožujka 2024. (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), 800,00 EUR za zastupanje na ročištima od 9. rujna i 15. listopada 2024. te 6. veljače i 19. studenoga 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 800,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka 28. veljače, 20. ožujka i 26. rujna 2024. te 13. siječnja (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 100,00 EUR za sastav podneska od 23. siječnja 2025. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), 50,00 EUR za sastav podneska od 29.veljače 2024. (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) te 512,50 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife). Sud nije prihvatio zahtjev tuženika za naknadom troškova za sastav žalbe od 20. ožujka 2024. protiv rješenja, u zatraženom iznosu od 200,00 EUR, budući da tuženik nema pravo na naknadu navedenog troška jer sa navedenom žalbom nije uspio.
18.1. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.562,50 EUR, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 437,50 EUR sud kao neosnovan odbio.
18.2. Na dosuđeni iznos troškova tužiteljica je dužna tuženiku platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od donošenja presude 30. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.
U Slatini, 30. prosinca 2025.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. ZOU Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice - punomoćnik tužiteljice.
2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
