Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama – Buie
Buje, Istarska 1
Repubblica di Croazia
Tribunale comunale di Pisino
Sezione distaccata di Buje – Buie
Via dell'Istria 1, 52460 Buie
Posl. br. P-778/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja G.J. VALENTIN d.o.o., Umag, Nova Obala bb, OIB 41297742067, kojeg zastupa punomoćnica Katarina Jukić Jakopič, odvjetnica u Puli, protiv tuženika MINISTARSTVA FINANCIJA, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, OIB 18683136487, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon glavne rasprave zaključene 22. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja te zakonskog zastupnika tuženika, Dalena Mikuljana, zamjenika općinskog državnog odvjetnika u Pazinu, 30. prosinca 2025., objavio i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave – rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područni carinski ured Rijeka, KLASA: UP/I- 415-02/18-15/770, URBROJ: 513-02-6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024. godine, pokrenuta od strane tuženika MINISTARSTVO FINANCIJA, CARINSKA UPRAVA, PODRUČNI CARINSKI URED RIJEKA, RIVA, BODULI 9, OIB: 18683136487 a prema zaključku Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba Buje, poslovni broj: Ovr-420/2024 od dana 28. lipnja 2024. godine kojim je tužitelj upućen da u roku 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.963,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 10. svibnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena."
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka isplatom 400,00 (četiristo) eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. prosinca 2025. do isplate po stopi iz 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u skladu sa zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-420/2024-5 od 28. lipnja 2024.
1. 1. U tužbi se navodi da je zaključkom ovog suda posl. br. Ovr-420/2024-5 od 28. lipnja 2024. upućen ovršenik, ovdje tužitelj da pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate kod Financijske agencije na temelju ovršne isprave - rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-415-02/18-15/770, ur.broj. 513-02-6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024., iz žalbenih razloga iz članka 50. stavka 1. toč. 7., 9., 10., i 11. Ovršnog zakona.
1. 2. Tužitelj navodi da je 28. svibnja 2024. putem mobilne aplikacije saznao da je protiv njega od strane tuženika / ovrhovoditelja kod Financijske agencije (u nastavku: FINA) pokrenut postupak izravne naplate na temelju ovršne isprave - rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-415-02/18-15/770, URBROJ: 513-02-6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024. Iz dokumentacije FINA-e od 3. lipnja 2024. da je vidljivo da je naplaćeno / zaplijenjeno 13.963,99 eura na temelju osnove KLASA: UP/I-415-02/18-15/770, ur.broj. 513-02- 6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024. Na isto rješenje je uložena žalba.
1.3. Predmetno je rješenje Ministarstvo financija donijelo na temelju Poreznog rješenja, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-415-02/17-18/1189, URBROJ: 513-02- 6005/9-18-4 od 16. siječnja 2018., a temeljem kojeg se utvrđuje da ovršenik – zaposlenik ovdje tužitelja (ovršenika), na dan 4. travnja 2018. duguje porezni dug i to poseban porez na motorna vozila u iznosu od 88.710,37 kuna glavnice i kamatu u iznosu od 6.425,31 kuna. Međutim, ovrhovoditelj (tuženik) je donio i Rješenje o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika TG, KLASA: UP/I-415-02/18-15/770, URBROJ: 513-02-6010/6-18-2 od 4. travnja 2018. temeljem istog poreznog rješenja te je pokrenuo postupak na FINA-i dana 13. srpnja 2021. Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Rijeka je prethodno temeljem istog rješenja od 16. siječnja 2018. donijelo rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava, plaće ovršenika koju ima kod poslodavca dana 28. kolovoza 2018., KLASA: UP/I-415-02/18-15/770, URBROJ: 513-02-6010/6-18-16.
1. 4. Na temelju navedenog rješenja je naplaćeno, obustavljeno od plaće FG, zaposleniku tužitelja, veliki iznos od 2018. do 2024. te je ova ovrha nedopuštena prvenstveno iz razloga jer su naplaćena potraživanja po rješenju Područnog Carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-415-02/17- 18/1189, URBROJ: 513- 02-6005/9-18-4 od 16. siječnja 2018., i to od 2018. do 2022. u iznosu 9.381,57 kuna na ime ovrhe i 200,00 kuna na ime troškova te 694,36 eura u 2023. Slijedom navedenog, ovrhovoditelj (tuženik) višestruko naplaćuje potraživanja i donosi više rješenja o ovrsi.
1. 5. Također, tuženik je dostavio rješenje o ovrsi na FINA-u bez specifikacije, odnosno pregleda već izvršenih uplata, odnosno nije dostavio specifikaciju eventualno preostalih potraživanja i naplaćuje cjelokupni iznos temeljem osnove kao da nikada ništa nije plaćeno.
1. 6. Tužitelj ističe i da je nesporno da su njegova zaposlenika, dana 28. ožujka 2017. oko 21,50 sati, u Brtonigli, Karigador bb, prilikom upravljanja motornog vozila - osobnog automobila marke BMW X6, reg. oznake [registarska oznaka], policijski službenici zaustavili te izvršili nadzor. Niti tužiteljev zaposlenik, a niti tužitelj nisu vlasnici označenog motornog vozila, već je isti osobni automobil, marke BMW X6, reg. oznake [registarska oznaka] bio u vlasništvu Getin leasing S.A. O/Krakow, a potom je postao vlasništvo trgovačkog društva Gajpol Firma Handlowa, Ulica Skatalogowany 6, 43-605-Jaworzno SL. Dana 1. listopada 2016. označeno trgovačko društvo prodalo je označeno vozilo gđi EG, [adresa], 47-450 Krzyzanowice, Poljska, koja je navedena kao kupac, odnosno vlasnik označenog vozila u Prometnoj dozvoli, koja je i dostavljena na uvid policijskim službenicima. Iz Zabilješke o davanju obavijesti od dana 30. ožujka 2017., razvidno je da je gosp. PG, unio vozilo u Republiku Hrvatsku, a ne ovršenik zaposlenik, a niti podnositelj žalbe te da je predmetno vozilo posuđeno u Umagu, kako bi se isto moglo prevesti od Umaga do Novigrada.
1. 7. Iz svega navedenog proizlazi da niti Tužiteljev zaposlenik a niti Tužitelj ničime nisu prekršili odredbe Zakona o posebnom porezu na motorna vozila (NN 15/13, 108/13, 115/16 i 127/17), te da niti Tužitelj a niti Tužiteljev zaposlenik nisu nezakonito uporabili motorno vozilo na području Republike Hrvatske, te nisu imali saznanja da na navedeno vozilo nije plaćen poseban porez, sukladno Zakonu o posebnom porezu na motorna vozila, niti je Tužitelj mogao biti obveznik plaćanja poreznog duga, posebnog poreza na motorna vozila, po osnovi Zakona o posebnom porezu na motorna vozila, te je neosnovano temeljem svega naprijed navedenog doneseno i Porezno rješenje, Područnog Carinskog ureda Rijeka, Klasa: UP/I-415- 02/17- 18/1189, Urbroj: 513-02- 6005/9-18-4 od 16.01.2018. godine. Člankom 5 stavkom 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila propisano je da su predmet oporezivanja motorna vozila na koje nije obračunat i plaćen poseban porez u Republici Hrvatskoj koja se registriraju sukladno posebnim propisima odnosno osobni automobili navedeni u točki 1. stavka 1. članka 5. navedenog Zakona.Člankom 6 stavkom 1. točka 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila, propisano je da je obveznik plaćanja posebnog poreza fizička i pravna osoba koja, radi uporabe na cestama u Republici Hrvatskoj, stječe motorno vozilo iz članka 5 stavka 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila u Republici Hrvatskoj ili koja takvo motorno vozilo na koje nije obračunat i plaćen posebni porez uvozi ili unosi u Republiku Hrvatsku, a točkom 3. stavka 1. članka 6. navedenog Zakona, propisano je da je obveznik plaćanja osoba koja je nezakonito uporabila motorno vozilo na području Republike Hrvatske. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da se u smislu stavka 1. točke 3. istog članka osobom koja je nezakonito uporabila motorno vozilo na području Republike Hrvatske smatra i osoba koja je sudjelovala u nezakonitoj uporabi motornog vozila na području Republike Hrvatske, a znala je ili je prema okolnostima slučaja morala znati da je takva uporaba nezakonita te osoba koja je odnosno motorno vozilo stekla u vlasništvo ili posjed premda je u trenutku stjecanja ili primitka motornog vozila znala ili je prema okolnostima slučaja morala znati da je motorno vozilo u nezakonitoj uporabi u Republici Hrvatskoj. Ničime nije prekršena odredba članka 6 stavka 1. točke 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila, obzirom da vozilo - osobni automobil, marke BMW X6, broj šasije [broj šasije], registracijske oznake [registarska oznaka] (Poljska), nije uvezen niti unijet u Republiku Hrvatsku radi uporabe na cestama na području Republike Hrvatske. Samim tim, a obzirom da Tužiteljev zaposlenik , a još manje Tužitelj nisu uvezli niti unijeli označeno motorno vozilo u Republiku Hrvatsku iz Poljske, smatraju da nisu odgovorni za prekršaj a samim time i za plaćanje predmetnog iznosa poreznog duga.
1. 8. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo te je došlo do niz povreda odredaba postupka te se u nastavku opisuju razlozi zbog kojih se osporava osnova i visina potraživanja, kako u pogledu iznosa glavnice i kamata, a i isto tako osporava se i obračun daljnjeg tijeka zakonskih zateznih kamata od dana 10. svibnja 2024. pa sve do podmirenja duga. Predmetno, pobijano dugovanje utvrđeno je na temelju ovršne isprave - rješenja Područnog carinskog ureda Rijeka, Carinski ured Rijeka KLASA: UP/I-415-02/17-18/1189, URBROJ: 513-02- 6005/9-18-4 od dana 16 siječnja 2018., a da predmetna ovršna isprava nije dostavljena uz pobijano rješenje. Prema mišljenju tužitelja, predmetno rješenje je nezakonito i doneseno je na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadležno tijelo nije imalo zakonske osnove niti je bilo ovlašteno za donošenje pobijanog rješenja. Povrijeđene su odredbe Ovršnog zakona, Općeg poreznog zakona i Zakona o općem upravnom postupku.
1. 9. Na temelju istog je naplaćeno, obustavljeno od plaće tužiteljeva zaposlenika HG, veliki iznos od 2018. do 2024. te je ova ovrha nedopuštena prvenstveno iz razloga jer su naplaćena potraživanja po rješenju Područnog Carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-415- 02/17- 18/1189, URBROJ: 513- 02-6005/9-18-4 od 16. siječnja 2018., i to od 2018. do 2022. iznos od 9.381,57 kuna na ime ovrhe i 200,00 kuna na ime troškova te 694,36 eura u 2023. Slijedom navedenog tuženik višestruko naplaćuje potraživanja i donosi više rješenja o ovrsi, iako tuženik nikada nije dostavio specifikaciju, odnosno pregled već izvršenih uplata FINI odnosno nije dostavio specifikaciju eventualno preostalih potraživanja i naplaćuje cjelokupni iznos temeljem osnove kao da nikada ništa nije plaćeno. Tužitelj spori i osnovanost i visinu potraživanja, posebno ističući kako je potraživanje temeljem ovršne isprave naplaćivano obustavom na plaći. Navodi da niti tužiteljev zaposlenik, a niti tužitelj nisu prekršili odredbe o posebnom porezu na motorna vozila, pa oni nisu mogli biti niti obveznici plaćanja poreznog duga za kojeg ih se tereti, i za koji je izvršena zapljena predmetnih novčanih sredstava.
1. 10. Zapljena i prijenos novčanih sredstava je nedopušten iz svih već navedenih razloga te se obzirom na prisilno naplaćena sredstva postavlja i zahtjev kojim se traži povrat isti. Tužitelj traži da mu se vrati iznos koji je tuženik stekao bez osnove na temelju osnove Rješenja KLASA: UP/I-415-02/18-15/770, urbroj: 513-02- 6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024. u ukupnom iznosu od 13.963,99 EUR.
1. 11. Nadalje, nikakva točna specifikacija dugovanja nije dostavljena uz pobijano rješenje, unatoč činjenici da je očito nešto naplaćeno od strane tužitelja G.J. VALENTIN d.o.o., Umag, te je sporna i osnovanost i visina same tražbine. Za istu je potrebno provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje, kao i izvršiti uvid i pribaviti sve povezne predmete vezano za sporni iznos tražbine , a kako bi se zaista utvrdilo što je uplaćeno te koliko je stvarno stanje „ dugovanja“. Nadležno tijelo je povrijedilo čl..156. Općeg poreznog zakona, na način da je u samom obrazloženju pobijanog rješenja navelo cit.: „ovršenikov dužnik-poslodavacG.J. VALENTIN d.o.o., Umag, Nova Obala bb, OIB: 41297742067 od prosinca 2023. godine prestao postupati sukladno navedenom rješenju", što znači da je očito dio tražbine namiren te nisu ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje ovakvog rješenja. Upravo je podnošenjem žalbe na rješenja Područnog carinskog ureda Rijeka, Carinski ured Rijeka KLASA: UP/I-415-02/17-18/1189, URBROJ: 513-02-6005/9-18-4 od dana 16 siječnja 2018., tražbina kao takva osporena te upravo iz tog razloga ovo tijelo pogrešno primijenilo odredbu članka 156. Općeg poreznog zakona.
1. 12. Za eventualni dug ovršenika neosnovano se tereti i prisilno naplaćuje potraživanje na računu „ovršenikovog dužnika-poslodavca“. Ovrhovoditelj nije priložio nikakav dokaz da je ovršenik zaista nastavio biti zaposlen, kroz koji period i da li je poslodavac uopće imao mogućnosti od ovršenikove plaće naplaćivati iznose. Sporna je posebno naplata cjelokupna iznosa od ovršenikovog dužnika kada se potraživanje ovrhovoditelja moglo eventualno naplaćivati samo kroz plaću ovršenika i to u manjim iznosima kroz nepoznato dug period i to samo po uvjetom da je isti zaista radio i bio zaposlen a o čemu ovrhovoditelj ne prilaže nikakav dokaz. Ako se ovršenikovog dužnika tereti za potraživanja ovršenika“radnika“, ovršenikov dužnik smatra da i u tom slučaju bi isti mogao biti odgovoran samo za dio potraživanja koji su se mogli ali nisu naplatili i to za vrijeme dok je isti bio zaposlen kod ovršenikovog dužnika. Potpuno je nepravilno teretiti poslodavca za „cjelokupan dug“ radnika jer bi na takav način svaki poslodavac bio odgovoran za sva dugovanja radnika. Zasigurno uz ovakvu praksu niti se jedan poslodavac ne bi usudio zaposliti radnika. Ovo posebno iz razloga jer su potraživanja sporna te iz razloga jer se neosnovano naplaćuju iznosi bez prikaza specifikacije, odnosno bez umanjenja za izvršene uplate. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kao u t. I. izreke.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio sve navode tužitelja iz tužbe.
2. 1. Tuženik prije svega ističe da je tužbeni zahtjev pod točkom I. tužbe bespredmetan, te se predlaže njegovo odbijanje. Naime, pljenidba i prijenos za koje se predlaže da se proglase nedopuštenim provedeni su u cijelosti (ovršni postupak je dovršen) i to još prije nego li je tužitelj upućen na parnicu, pa se dovršen ovršni postupak ne može proglasiti nedopuštenim. Iz navedenog nesporno proizlazi da je tužitelj izabrao pogrešan put pravne zaštite. Nadalje, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari mogao podići tužbu samo radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a sve kako je to učinjeno u točki I. tužbenog zahtjeva, jer upravo na takvu parnicu i upućen od strane ovršnog suda, no tužitelj nije tužbeni zahtjev pod točkom II. tužbe mogao postaviti odmah u tužbi, jer na takvu parnicu tužitelj nije upućen od strane ovršnog suda. Tužbeni zahtjev pod točkom II. tužbe moguće je postaviti samo u tijeku već započetog parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to samo u situaciji da je ovrha provedena prije zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, sve sukladno odredbi čl. 56. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ). Međutim, u konkretnoj pravnoj situaciji, ovrha je provedena još prije nego li je ovršni sud uputio ovršenika (ovdje tužitelja) na pokretanje parničnog postupka. Stoga, a budući da je ovrha provedena i dovršena prije nego je tužitelj upućen na parnicu, tužbeni zahtjev pod točkom I. tužbe treba odbiti zbog nepostojanja tužiteljeva pravnog interesa za vođenje takve parnice, dok tužbeni zahtjev pod točkom II. tužbe treba odbaciti sukladno odredbi čl. 285. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 282. st. 1., a sve u svezi sa odredbom čl. 186.a st. 1. i st. 6. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP). Naime, odredbom čl. 186. a ZPP-a je izričito propisano da je obraćanje državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora procesna pretpostavka za dopustivost tužbe protiv Republike Hrvatske. Dakle, s obzirom da se tužitelj prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske u svezi sa točkom II. tužbenog zahtjeva nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, tužbeni zahtjev iz točke II. tužbe valja odbaciti, jer je podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora procesna pretpostavka, a kojoj ovisi dopustivost tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora ne bi bio potreban samo u situaciji da je ovrha provedena u tijeku već započetog parničnog postupka, a što ovdje nije slučaj.
2. 2. Tuženik je prije donošenja rješenja o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UP/l-415-02/18-15/770, URBROJ: 513-02-6010/18- 24-109 od 10. svibnja 2024. godine, koje je tužitelj zaprimio dana 14. svibnja 2024. godine, donio rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava (plaće) ovršenika koju ima kod poslodavca, KLASA: UP/l-415-02/18-15/770, URBROJ:513-02-6010/6-18-16 od 28. kolovoza 2018., koje je tužitelj zaprimio 31. kolovoza 2018. Rješenje o ovrsi na plaći zaposlenika tužitelja od 28. kolovoza 2018. doneseno je s obzirom na to da porezni dug nije (niti djelomično) naplaćen temeljem rješenja o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika - tužiteljevog zaposlenika koje isti ima na računu kod banke, KLASA: UP/I-415-02/1815/770, URBROJ: 513-02-6010/18-2 od 4. travnja 2018. Porezno tijelo je prije donošenja rješenja o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UP/1-415-02/18-15/770, URBROJ: 513- 02- 6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024., istome dostavilo dana 11. travnja 2024. dopis, klasa: UP/l-415-02/18-15/770. URBROJ: 513-02-6010/18-106 od 10.4.2024. o razlozima ne postupanja poslodavca po rješenju o ovrsi na plaći, te ga obavijestilo o preostalom dugovanju na dan 10. travnja 2024. u iznosu od 13.686,51 eura s osnova posebnog poreza na motorna vozila i kamata od čega 11.773,89 eura glavnice i 1.912,62 eura kamata), te 26,54 eura troška ovrhe. Naprijed navedenim dopisom još jednom je omogućeno poslodavcu isticanje eventualnih prigovora, kako u pogledu visine duga, tako i ostalih prigovora. Dakle, u ovršnom postupku tužitelju je kao poslodavcu ovršenika dana mogućnost izjašnjenja u više navrata, po zaprimanju gore nabrojanih akata, a ovršenika - zaposlenika tužitelja porezno tijelo je svake godine obavještavalo o stanju duga/dugova prema Izvodima otvorenih stavki. Sam tužitelj je uz tužbu priložio Izvod otvorenih stavki upućen njegovu zaposleniku po osnovi posebnog poreza na motorna vozila sa stanjem na dan 31. listopada 2018. Kako poslodavac nije odgovorio na upit u pogledu neizvršavanja obveze po rješenju o ovrsi na plaći, Područni carinski ured Rijeka, temeljem članka 154. stavak 7. Općeg poreznog zakona donio je rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UPII415-02/18-151770, URBROJ: 513-02-6010/18- 24-109 od 10. svibnja 2024. Navedenim je rješenjem utvrđen preostali (nenaplaćeni dug) na dan donošenja rješenja o ovrsi u iznosu od 13.442,83 eura. Stoga, točno je da je tuženik donio više rješenja o ovrsi (rješenje o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika koje ima na računu kod banke, KLASA: UP/I-415-02/18-15/770, URBROJ: 513-02-6010118-2 od 4.4.2018. godine, rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava (plaće) ovršenika koju ima kod poslodavca, KLASA: UP/l-415-02/18-15/770, URBROJ:513-02-6010/6-18-16 od 28. kolovoza 2018. i rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UP/I-415-02/18-151770, URBROJ: 513-02-6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024.), a to iz razloga što se ovrha na ranijem sredstvu i predmetu ovrhe nije mogla provesti. Tuženik ukazuje da je ovršenik protiv rješenja KLASA: UP/I-415-02/18- 15/770, URBROJ: 513-02-6010118- 2 od 4.4.2018. godine uložio žalbu, a koja je žalba odbijena rješenjem Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/I-415- 05/18-01/62 od 16. studenog 2020. Presudom Upravnog suda u Rijeci, posl. br. Usl- 5412021-4 od 5. ožujka 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje drugostupanjskog rješenja i rješenja Područnog carinskog ureda Rijeka. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj Usž-1785/21-2 od 19. svibnja 2021. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci. Također, ovršenik je i protiv rješenja KLASA: UP/l-415-02/18-15/770, URBROJ:513-02-6010/6- 18-16 od 28. kolovoza 2018. uložio žalbu, a koja je žalba odbijena rješenjem Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, klasa:
UP/II-415-05/19-01/174 od 8. travnja 2021. Tuženik osporava navod tužitelja da je ovrhovoditelj (ovdje tuženik) višestruko naplaćivao potraživanje. Naime, sve ranije uplate su evidentirane i nisu bile predmetom ovrhe na računu poslodavca.
2. 3. U odnosu na navode pod točkom 3. tužbe, tuženik čini nespornim da je na rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA:UP/l- 415-02/18- 15/770, URBROJ:513-02-6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024. u postupku koji provodi porezno tijelo, Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Rijeka, ovdje tužitelj uložio žalbu. ŽaIba na rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika KLASA: UPA-415- 02/18-15/770, URBROJ:513-02- 6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024., proslijeđena je na rješavanje drugostupanjskom tijelu, Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak. Povodom žalbe na naprijed naznačeno rješenje, koji postupak je sukladno odredbama Općeg poreznog zakona (NN broj 115/16, 14/22: dalje: OPZ) u nadležnosti poreznog tijela, odluku o osnovanosti žalbe donijet će nadležno porezno tijelo. Protiv oduke drugostupanjskog tijela može se pokrenuti upravni spor, kao i žalba na presudu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Tuženik ističe da tužitelj, niti u žalbi, niti u tužbi ne obrazlaže razloge na kojima temelji žalbu odnosno tužbu, propisne člankom 50. stavak 1. točka 7., 9., 10., i 11. OZ-a. I u žalbi žalitelj pokušava osporiti osnovanost ovršene isprave; poreznog rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka KLASA: UP/I- 415-02/17-18/1 189, URBROJ: 513-02/6005- 9/18-4 od 16. siječnja 2018., kojim je porezni dug utvrđen, ističući navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava pri donošenju navedenog rješenja, iako nije bio stranka u tom postupku. Nadalje, u odnosu na navode pod točkom 4. i 5. tužbe, razlozi koje tužitelj ističe nisu razlozi za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Rješenjem o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UP/I-415-02/1815/770, URBROJ: 513-02-6010/18-24- 109 od 10. svibnja 2024. u točki 1. utvrđen preostali (nenaplaćeni dug) na dan donošenja rješenja o ovrsi, prema službenim evidencijama poreznog tijela o čemu je tužitelj prethodno obaviješten. Tužitelj je u žalbi na gore navedeno rješenje o ovrsi isticao „unatoč činjenici da je nenaplaćeno od strane ovršenikovog dužnika- poslodavca-podnositelja žalbe (G.J. VALENTIN d.o.o. Umag, Nova Obala bb, OIB41297742067), te se ostavlja pitanje osnovanosti i visine same tražbine ", iste navode neosnovano ponavlja i u ovom postupku. Naime, uvidom u Očevidnih svih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate na računu društva G.J. VALENTIN d.o.o. od 3. lipanja 2024. (stranica 1/32 i 31/32) evidentirana je naplata duga po rješenju o ovrsi KLASA: UP/l-415-02/18- 15/770, zaprimljenom u FINA-i 27. svibnja 2024. Iz iste isprave proizlazi da je naplaćena glavnica u iznosu od 11.773,89 kuna, obračunate kamate po rješenju o ovrsi u iznosu od 1.985,00 eura te trošak ovršnog postupka u iznosu od 26,54 eura te naknada FINA-e u iznosu od 132,72 eura.
2. 4. Za ovršenika HG prema podacima FINA-e u Očevidniku svih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate od 3. lipanja 2024., stranica 46/52 nema evidentiranih uplata po rješenju ovrsi KLASA: UIP/I-415-02/18-15/770 (ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika - tužiteljevog zaposlenika koje isti ima na računu kod banke, KLASA: UP/I415-02/18- 15/770, URBROJ: 513-02- 6010/18-2 od 4. travnja 2018.). Iz dostavljenih Pregleda dodataka i obustava od plaće nije razvidno u čiju korist su uplate izvršene, pa se iste opreza radi osporavaju. Usporedbom podataka iz Pregleda dodataka i obustava od plaće i podataka iz informacijskog sustava poreznog tijela, utvrđeno je da su pored uplata prikazanih u istima, evidentirane i uplate u korist ovršenika koje nisu prikazane na ispisima FINA-e, osim za 2020., pa se isti u cijelosti osporava. Napominje se da je ovršenik, zaposlenik tužitelja imao ranije evidentiranih dugova koje naplaćuje Porezna uprava (kontro 4286) na kojem su evidentirane uplate u 2020.
2. 5. U odnosu na navode u tužbi pod točkom 6. i 7. činjenice utvrđene ovršnom ispravom, koje tužitelj navodi u točki 6. tužbe, kao niti navodno pogrešno primijenjeno materijalno pravo i povrede odredaba postupka u postupku donošenja poreznog rješenja na koje ukazuje u točki 7. tužbe, ne mogu se, sukladno članku 142. stavku 7. OPZ-a pobijati u ovršnom postupku, a niti se te činjenice više mogu preispitivati u ovom postupku. Prisilna naplata poreznog duga provedena je temeljem ovršne isprave - poreznog rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka KLASA: UP/I- 415-02/17-18/1189, URBROJ: 513-02/6005-9/18-4 od 16. siječnja 2018. Navedenim poreznim rješenjem - ovršnom ispravom utvrđene su činjenice u pogledu visine poreznog duga i dužnika, koje su potvrđene pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj Usž3248/19-2 od 7. studenoga 2019. godine. Na predmetno porezno rješenje porezni obveznik je uložio žalbu od 1. ožujka 2018. (koju tužitelj prilaže uz tužbu), a koja je rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/11- 471-01/18-01/106, urbroj: 513-04/18-3 od 25. listopada 2018. odbijena. U postupku pred Upravnim sudom u Rijeci radi poništenja navedene drugostupanjske i prvostupanjske odluke, presudom posl. br.10 UsI-1806/2018-12 od 18. travnja 2019. odbijen je tužbeni zahtjev, a presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-3248/19-2 od 7. studenoga 2019. godine odbijena je žalba na navedenu presudu Upravnog suda u Rijeci. Dakle, dužnik-ovršenik-zaposlenik tužitelja (HG) iskoristio je sve pravne lijekove u upravnom postupku i upravnom sporu u kojem je utvrđeno dugovanje s osnova posebnog poreza na motorna vozila, a ovršna isprava nije preinačena, ukinuta ili poništena. Stoga je porezno tijelo sukladno članku 154. stavku 7. OPZ-a osnovano naplatilo dug. Ujedno se napominje da bi iznose obustavljene od plaće ovršenika-zaposlenika tužitelja i iznose naplaćene s računa tužitelja kao poslodavca, tužitelj trebao imati evidentirane u svom računovodstvu (koje isprave tužitelj nije priložio) pa je suvišan i neosnovan prijedlog tužitelja za provedbu financijskog vještačenja.
2. 6. Nadalje, hipotetsko pitanje tužitelja je Ii/nije ovršenik bio zaposlen kod poslodavca tužitelja, odnosno je li „ovršenik zaista nastavio biti zaposlen, za koji period i je li poslodavac uopće imao mogućnost od ovršenikove plaće naplaćivati iznose” neosnovano se postavlja u tužbi. Naime, navedene prigovore tužitelj nije isticao poreznom tijelu nakon zaprimanja rješenja o ovrsi na plaći zaposlenika niti povodom izričitog upita o razlozima ne postupanja po tom rješenju. Neovisno o istom, porezno tijelo je prije donošenja rješenja o ovrsi, kako na plaći, tako i na računu poslodavca, provjerom kod nadležnog tijela; Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, utvrdio poslodavca ovršenika. Prema potvrdi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje KLASA: 034- 04/18-013/1, URBROJ:341-14-05/8-18-000390 od 7. lipnja 2018. godine, kao i odgovoru Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje KLASA: 140-10/19-01/20, URBROJ:341-99-11/1-24 od 8. svibnja 2024., ovršenik je zaposlenik tužitelja temeljem radnog odnosa (na neodređeno vrijeme).
2. 7. Pljenidba novčanih sredstava dužnika-poslodavca propisana je člankom 154. stavkom 7. OPZ-a, pa je neosnovan tužiteljev komentar o tužiteljevoj odgovornosti za „dug radnika”. Isti je navod iznesen i u žalbi na rješenje o ovrsi po kojoj još nije zaprimljena odluka nadležnog drugostupanjskog tijela, a predmetni razlog nije predviđen kako razlog za utvrđenje pljenidbe nedopuštenom. Odredbom članka 50. stavak 1. OZ-a su propisani razlozi zbog kojih tužitelj može tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom, kako je upućen zaključkom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe Buje, broj: Ovr-420/2024 od 28. lipnja 2024. godine, a to su: točka 7. - ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, točka 9. - ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, točka 10. - ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, ili točka 11. - ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Opreza radi, u odnosu na razloge propisane točkom 7. ističe se da je ovršni postupak sukladno odredbama OPZ-a posebice Poglavlja IV. Ovršni postupak, provodilo porezno tijelo, Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Rijeka. Nadležnost poreznog tijela odnosno ovlaštenje za provođenje ovrhe poreznog duga temeljem ovršnih i vjerodostojnih isprava propisana je člancima 136. i 146. OPZ-a i člankom 12. stavak 1. točka 10. Zakona o carinskoj službi (NN broj 68/13- 36/24). Prisilna naplata poreznog duga provođena je temeljem ovršne isprave - poreznog rješenja Područnog carinskog ureda Rijeka KLASA: UP/I- 415-02/17- 18/1189, URBROJ: 513-02/6005-9/184 od 16. siječnja 2018. Pljenidba novčanih sredstava dužnika-poslodavca propisana je člankom 154. stavkom 7. OPZ- a. Prethodno je porezno tijelo provelo radnje propisane članom 153. OPZ-a (pljenidba novčanih sredstava na računu ovršenika) i 154. stavak 6. OPZ-a (pljenidba plaće ovršenika) kojima dug nije u cijelosti naplaćen.
2. 8. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan (za točku II. tužbenog zahtjeva predlaže se njegovo odbacivanje), te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim kamatama koje na dosuđeni iznos troška teku od presuđenja, pa do isplate.
3. Na ročištu održanom 22. listopada 2025. tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe. Osporio je navode tuženika iz odgovora na tužbu. Posebno u dijelu u kojemu osporava da bi bile izvršene isplate po rješenju od 26. kolovoza 2018., a kako i sam priznaje u rješenju od 10. svibnja 2024. na str. 2. u kojem navodi da se 2023. točnije u prosincu 2023. prestalo postupati po rješenju, a da se po istom postupilo proizlazi i iz dokumentacije i knjigovodstva gdje je vidljivo da su se uredno obustavljali dijelovi plaće i to od 2018. do kraja 2023. Nadalje ističe da je ovršni postupak nezakonit iz razloga jer se rješenjem moglo eventualno utvrditi iznos pojedinačnih obroka koje je poslodavac propustio naplatiti, dakle, eventualno utvrditi koliko je mjeseci poslodavac propustio izvršiti obustave i to u iznosu od 1/3 ili manje cijelog iznosa plaće te nije bilo osnovano poslodavca ovršiti za cjelokupan iznos potraživanja. S obzirom na to da se na plaći obustavljao potreban iznos do prosinca 2023., a da je rješenje izdano već u svibnju 2024., tužitelj smatra da je preostalo eventualno četiri mjeseca u kojem se eventualno moglo obračunati četiri obroka koje je poslodavac trebao obustaviti od plaće, a što bi bio iznos od nekoliko stotina eura ali nikako 13.000,00 eura. Vještačenjem je potrebno utvrditi i iznos koji bi eventualno bio osnovan uz to i koliko je do sada već naplaćeno. Tužitelj smatra da ovaj postupak treba i prekinuti do pravomoćnog okončanja postupka po žalbi na rješenje o ovrsi Ministarstva financija, Carinske uprave, Carinski ured Rijeka od 10. svibnja 2024., Klasa: UP/I-415-02/18- 15/770.
3. 1. Tuženik je ostao u cijelosti kod danog odgovora na tužbu. Ističe da opravdanost ovrhe nesporno proizlazi iz isprava koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu. Osporava navod tužitelja da je ovršni postupak nezakonit. Naime, pljenidba novčanih sredstava dužnika-poslodavca propisana je odredbom čl. 154. st. 7. Općeg poreznog zakona. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja za prekidom ovog parničnog postupka iz razlog što je rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 18. veljače 2025. odbijena žalba ovršenika koju je isti izjavio protiv rješenja od 10. svibnja 2025. Tuženik posebno ističe da je zaključkom naslovnog suda broj OVR-420/2024-5 od 28. lipnja 2024. ovršenik, ovdje tužitelj upućen da protiv ovdje tuženika pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i to iz razloga iz čl. 50 stavak 1. točke 7., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona. Međutim tužba na temelju koje je pokrenut ovaj parnični postupak ne temelji se na niti jednom od tih razloga. Predlaže odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje tužbenog zahtijeva.
3. 2. Očitujući se na navode tuženika, tužitelj je naveo da postupak vezan za rješenje od 10. svibnja 2024. nije pravomoćno okončan s obzirom na to da je u tijeku upravni spor na Upravnom sudu u Rijeci pod brojem US I-366/2025, a u kojem predmetu još nije održano ročište te se prekid predlaže upravo kako je prethodno navedeno do konačne odluke Visokog upravnog suda. Stoga tužitelj ispravlja prethodni prijedlog za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka po žalbi koji se vodi pred Ministarstvom financija i Carinske uprave, već predlaže prekid do okončanja upravnog spora koji se vodi pred Upravnim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem US I-366/2025.
3. 3. Tuženik se protivio prekidu ovog parničnog postupka do odluke Visokog upravnog suda RH. Protivno navodima tužitelja, rješenje od 10. svibnja 2024 je donošenjem rješenja od Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 18. veljače 2025., postalo pravomoćno, a navodno pokrenut upravni spor ne utječe na tu pravomoćnost. Tuženik ponovno ističe da je ovrha čije se proglašenje predlaže nedopuštenom provedena i dovršena i to prije nego li je tužitelj upućen na parnicu, pa je već zbog toga tužbeni zahtjev neosnovan i isti valja odbiti zbog nepostojanja tužiteljeva pravnog interesa za vođenje takve parnice. Ističe kako sudska praksa na koju se poziva tužitelj nije primjenjiva na ovu parnicu jer je u ovom parničnom predmetu odnosno ranije pokrenutom ovršnom postupku ovrhu pokrenulo Ministarstvo Financija, i t o prema odredbama Općeg poreznog zakona, a ovdje tužitelj (ovršenik u ovršnom postupku) je ovršen temeljem čl. 154 Općeg poreznog zakona, a ne temeljem odredbi Ovršnog zakona.
4. U dokaznom postupku izveden je dokaz uvidom i čitanjem spisa ovog suda poslovni broj Ovr-420/2024 te dokaz čitanjem svih isprava i dokumentacije u ovom spisu.
4. 1. Odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za pribavu spisa Upravnog suda u Rijeci broj US I-366/2025 te da se naloži tuženiku da u spis dostavi specifikaciju izvršenja uplata, kao i dokazni prijedlozi tužitelja za saslušanje predloženih svjedoka te parničnih stranaka kao i za provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Naime, sud je ocijenio da je izvođenje predloženih dokaza nepotrebno jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za presuđenje.
5. Odbijen je prijedlog tužitelja za prekidom ovog postupka do završetka upravnog spora koji se vodi pred Upravnim sudom u Rijeci US I-366/2025 jer vođenje upravnog spora nije od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
6. Tužbeni zahtjevi nisu osnovani.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate kod Financijske agencije (u nastavku FINA), koju je izravnu naplatu pokrenuo ovdje tuženik, na temelju ovršne isprave – rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-415-02/18-15/770, ur.broj. 513-02-6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024., te zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 13.963,99 eura koji je prisilno naplaćen, sa zateznim kamatama koje teku od 10. svibnja 2024. do isplate.
8. Na temelju izvedenih dokaza (čitanjem isprava i dokumentacije u spisu) te nespornih činjenica, utvrđeno je:
- da je u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave – rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, Klasa: UP/I-415-02/18-15/770, Urbroj: 513-02-6010/18-24- 109 od 10. svibnja 2024., pokrenute od strane tuženika, s računa tužitelja, kao ovršenika, zaplijenjen i naplaćen iznos od 13.963,99 eura;
- da su pljenidba i prijenos za koje se predlaže da se proglase nedopuštenim, provedeni u cijelosti (ovršni postupak je dovršen) i to prije nego li je tužitelj upućen na ovu parnicu;
- da je tuženik prije donošenja rješenja o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UP/l-415-02/18-15/770, URBROJ: 513-02-6010/18- 24-109 od 10. svibnja 2024. godine, koje je tužitelj zaprimio dana 14. svibnja 2024. godine, donio rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava (plaće) ovršenika koju ima kod poslodavca, KLASA: UP/l-415-02/18-15/770, URBROJ:513-02-6010/6-18-16 od 28. kolovoza 2018., koje je tužitelj zaprimio 31. kolovoza 2018.;
- da je rješenje o ovrsi na plaći zaposlenika tužitelja od 28. kolovoza 2018. doneseno s obzirom na to da porezni dug nije (niti djelomično) naplaćen temeljem rješenja o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika - tužiteljevog zaposlenika koje isti ima na računu kod banke, KLASA: UP/I-415-02/1815/770, URBROJ: 513-02-6010/18-2 od 4. travnja 2018.;
- da je porezno tijelo prije donošenja rješenja o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UP/1-415-02/18-15/770, URBROJ: 513- 02- 6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024., tužitelju dostavilo dana 11. travnja 2024. dopis, klasa: UP/l-415-02/18-15/770. URBROJ: 513-02-6010/18-106 od 10. travnja 2024. o razlozima nepostupanja poslodavca po rješenju o ovrsi na plaći, te ga obavijestilo o preostalom dugovanju na dan 10. travnja 2024. u iznosu od 13.686,51 eura s osnova posebnog poreza na motorna vozila i kamata (od čega 11.773,89 eura glavnice i 1.912,62 eura kamata), te 26,54 eura troška ovrhe;
- da je Područni carinski ured Rijeka, nakon što poslodavac (tužitelj) nije odgovorio na upit u pogledu neizvršavanja obveze po rješenju o ovrsi na plaći, na temelju članka 154. stavak 7. Općeg poreznog zakona donio je rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UPII415-02/18- 151770, URBROJ: 513-02-6010/18- 24-109 od 10. svibnja 2024. kojim je utvrđen preostali (nenaplaćeni dug) na dan donošenja rješenja o ovrsi u iznosu od 13.442,83 eura;
- da je ovršenik protiv rješenja KLASA: UP/I-415-02/18- 15/770, URBROJ: 513- 02-6010118-2 od 4. travnja 2018. uložio žalbu koja je odbijena rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/I-415-
05/18-01/62 od 16. studenog 2020.;
- da je presudom Upravnog suda u Rijeci, posl. br. Usl-5412021-4 od 5. ožujka 2021. odbijen tužbeni zahtjev za poništenje drugostupanjskog rješenja i rješenja Područnog carinskog ureda Rijeka;
- da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj Usž- 1785/21-2 od 19. svibnja 2021. odbijena žalba tužitelja HG i potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci;
- da je ovršenik i protiv rješenja KLASA: UP/l-415-02/18-15/770, URBROJ:513- 02-6010/6-18-16 od 28. kolovoza 2018. uložio žalbu koja je odbijena rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/19-01/174 od 8. travnja 2021.;
- da je tužitelj protiv pobijanog rješenja poreznog tijela, Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka od 10. svibnja 2024. uložio žalbu koja je proslijeđena na rješavanje drugostupanjskom tijelu Ministarstva financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak.
9. U okviru parnice za proglašenje ovrhe nedopuštenom, sud raspravlja i odlučuje samo o žalbenim razlozima zbog kojih je ovršenik upućen u parnicu te se i tužba može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi. Kada tome ne bi bilo tako onda ni sam postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koji je pokrenut upravo radi upućivanja ovršenika od strane suda na pokretanje parnice u određenim, ovršnim zakonom, propisanim situacijama, ne bi imalo smisla. To zato jer bi ovršenik kao tužitelj mogao iznositi daljnje činjenice i prigovore i u tužbi, a radi kojih nije bio upućen na parnicu. Postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je u određenom smislu i strogo formalan postupak zato jer je sud strogo vezan na raspravljanje o onim prigovorima koji su izneseni kao žalbeni razlozi.
10. U skladu s odredbom čl. 52. OZ-a (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24., u nastavku: OZ.), ako je žalba izjavljena u odnosu na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. do 11., sud će ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, donijeti zaključak kojim će ovršenika uputiti na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz kojih je ovršenik i izjavio žalbu.
10. 1. Isto je propisano i u čl. 55. st. 3. OZ-a, u kojem je određeno da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je ovršenik upućen može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a radi čega je upućen u parnicu.
11. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari može se raspravljati samo o razlozima nedopuštenosti ovrhe zbog kojih je došlo do upućivanja tužitelja u parnicu.
11. 1. Ovakav pravni stav izražen je između ostalog u Sentenci Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1129/2019 od 12. rujna 2019., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-433/2017 od 16. svibnja 2017.
12. Iako se tužitelj u prijedlogu za proglašenje nedopuštenim prijenosa i pljenidbe paušalno pozvao na sve žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. OZ-a, ustvari se pozvao samo na žalbene razloge iz t. 7. Tužitelj u spomenutom prijedlogu, a niti tužbi ne obrazlaže koji bi to bili žalbeni razlozi iz čl. 50. st. 1. t. 9. i 10., a pogotovo iz t. 11. OZ-a jer tužitelj nije istaknuo prigovor zastare. S obzirom na navedeno, sud u ovom postupku može raspravljati samo o osnovanosti tužiteljevih prigovora da tuženik nije bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave.
12. 1. Prema tome, sud u ovom postupku ne može raspravljati o ostalim činjeničnim navodima iz tužbe koji se tiču osnovanosti predmetne tražbine bez da je tužitelj obrazložio radi kojih žalbenih razloga ih ističe.
13. U ovom postupku, sud pogotovo ne može odlučivati o tužbenom zahtjevu za isplatu (t. 2. ) kojim je tužitelj zahtijevao da sud presudom naloži tuženiku da mu isplati prisilno zaplijenjeni iznos od 13.963,99 eura sa zateznim kamatama. U odnosu na taj tužbeni zahtjev tužitelj nije upućen na ovu parnicu. Takav tužbeni zahtjev je mogao postaviti samo u tijeku već započete parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to samo u situaciji da je ovrha provedena prije zaključenja glavne rasprave, u skladu s čl. 56. OZ-a. U konkretnom slučaju, ovrha je provedena još prije nego li je ovršni sud uputio ovršenika (ovdje tužitelja) na pokretanje parnice. Dakle, tužbeni zahtjev za isplatu je neosnovan pa ga je valjalo odbiti. Budući da je tužitelj na ovu parnicu upućen od strane ovršnog suda, ovaj sud je ocijenio da nema uvjeta za odbacivanje tužbe (glede tužbenog zahtjeva za isplatu) iako se tužitelj prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske u svezi s tužbenim zahtjevom za isplatu nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora.
14. U odnosu na tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa, valja reći da je ovrha čije proglašenje nedopuštenom zahtijeva tužitelj, provedena i dovršena pa tužitelj i po ocjeni ovog suda (na što tuženik ukazuje) nema pravni interes za vođenje ove parnice. Stoga je tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa, već iz tog razloga neosnovan.
15. Osim toga, sud ocjenjuje neosnovanim prigovore tužitelja da tuženik nije bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave - rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, Klasa: UP/I-415-02/18-15/770, Urbroj: 513-02-6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024.
15. 1. Naime, u dokaznom postupku je utvrđeno da je tuženik prije donošenja rješenja o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UP/l- 415-02/18-15/770, URBROJ: 513-02-6010/18- 24-109 od 10. svibnja 2024. godine, donio rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava (plaće) ovršenika koju ima kod poslodavca, KLASA: UP/l-415-02/18-15/770, URBROJ:513-02-6010/6-18-16 od 28. kolovoza 2018. i to iz razloga jer porezni dug nije bio (niti djelomično) naplaćen temeljem rješenja o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika - tužiteljevog zaposlenika koje isti ima na računu kod banke, KLASA: UP/I-415- 02/1815/770, URBROJ: 513-02-6010/18-2 od 4. travnja 2018. Prije donošenja rješenja o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UP/1-415- 02/18-15/770, URBROJ: 513- 02-6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024., porezno tijelo je tužitelju 11. travnja 2024. dostavilo dopis, klasa: UP/l-415-02/18-15/770. URBROJ: 513-02-6010/18-106 od 10.4.2024. o razlozima ne postupanja poslodavca po rješenju o ovrsi na plaći, te ga obavijestilo o preostalom dugovanju na dan 10. travnja 2024. u iznosu od 13.686,51 eura s osnova posebnog poreza na motorna vozila i kamata od čega 11.773,89 eura glavnice i 1.912,62 eura kamata), te 26,54 eura troška ovrhe. Stoga je na taj način, još jednom je omogućeno poslodavcu isticanje eventualnih prigovora, kako u pogledu visine duga, tako i ostalih prigovora. Dakle, u ovršnom postupku tužitelju je kao poslodavcu ovršenika dana mogućnost izjašnjenja u više navrata, po zaprimanju gore nabrojanih akata, a ovršenika - zaposlenika tužitelja porezno tijelo je svake godine obavještavalo o stanju duga/dugova prema Izvodima otvorenih stavki. Kako poslodavac nije odgovorio na upit u pogledu neizvršavanja obveze po rješenju o ovrsi na plaći, Područni carinski ured Rijeka, temeljem članka 154. stavak 7. Općeg poreznog zakona donio je rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UPII415-02/18-151770, URBROJ: 513-02- 6010/18- 24-109 od 10. svibnja 2024. Navedenim je rješenjem utvrđen preostali (nenaplaćeni dug) na dan donošenja rješenja o ovrsi u iznosu od 13.442,83 eura. Dakle, točno je da je tuženik donio više rješenja o ovrsi (rješenje o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika koje ima na računu kod banke, KLASA: UP/I-415-02/18-15/770, URBROJ: 513-02-6010118-2 od 4.4.2018. godine, rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava (plaće) ovršenika koju ima kod poslodavca, KLASA: UP/l-415-02/18-15/770, URBROJ:513-02-6010/6-18-16 od 28. kolovoza 2018. i rješenje o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UP/I-415-02/18-151770, URBROJ: 513-02-6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024.), a to iz razloga što se ovrha na ranijem sredstvu i predmetu ovrhe nije mogla provesti. Stoga su neosnovani prigovori tužitelja da je tuženik višestruko naplaćivao potraživanje.
15. 2. Iako je tužitelj uložio žalbu na rješenje o ovrsi od 10. svibnja 2024. u postupku koje provodi nadležno porezno tijelo i da odluka o toj žalbi još nije donesena, to ne utječe na donošenje odluke u ovom postupku. Naime, protiv odluke drugostupanjskog tijela Ministarstva financija kojom će se odlučiti o žalbi tužitelja, može se pokrenuti upravni spor kao i žalba na presudu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.
15. 3. Tužitelj osporava ovršnu ispravu – porezno rješenje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka KLASA: UP/I- 415-02/17-18/1 189, URBROJ: 513-02/6005-9/18-4 od 16. siječnja 2018., kojim je porezni dug utvrđen, ističući navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava pri donošenju navedenog rješenja, iako nije bio stranka u tom postupku.
15. 4. Rješenjem o ovrsi pljenidbom novčanih sredstava poslodavca ovršenika, KLASA: UP/I-415-02/1815/770, URBROJ: 513-02-6010/18-24-109 od 10. svibnja 2024. u točki 1. utvrđen je preostali (nenaplaćeni dug) na dan donošenja rješenja o ovrsi, prema službenim evidencijama poreznog tijela o čemu je tužitelj prethodno obaviješten. Uvidom u Očevidnih svih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate na računu društva G.J. VALENTIN d.o.o. od 3. lipanja 2024. (stranica 1/32 i 31/32) evidentirana je naplata duga po rješenju o ovrsi KLASA: UP/l-415-02/18- 15/770, zaprimljenom u FINA-i 27. svibnja 2024. Iz iste isprave proizlazi da je naplaćena glavnica u iznosu od 11.773,89 kuna, obračunate kamate po rješenju o ovrsi u iznosu od 1.985,00 eura te trošak ovršnog postupka u iznosu od 26,54 eura te naknada FINA- e u iznosu od 132,72 eura. Stoga su neosnovani prigovori tužitelja glede visine prisilno naplaćenog iznosa u postupku izravne naplate te zbog ekonomočnosti postupka sud nije odredio izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Prisilna naplata poreznog duga provedena je na temelju ovršne isprave - poreznog rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka KLASA: UP/I- 415-02/17-18/1189, URBROJ: 513-02/6005-9/18-4 od 16. siječnja 2018. Navedenim poreznim rješenjem - ovršnom ispravom utvrđene su činjenice u pogledu visine poreznog duga i dužnika, koje su potvrđene pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj Usž3248/19-2 od 7. studenoga 2019.
15. 5. Ovršenik HG (zaposlenik tužitelja) je iskoristio sve pravne lijekove u upravnom postupku i upravnom sporu u kojem je utvrđeno dugovanje s osnova posebnog poreznog duga na motorna vozila, a ovršna isprava nije preinačena, ukinuta ili poništena. Stoga je porezno tijelo u skladu s čl. 154. st. 7. Općeg poreznog zakona osnovano naplatilo dug. Ovršni postupak je u skladu s odredbama Općeg poreznog zakona provodilo porezno tijelo.
15. 6. Prema tome, tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa je ocijenjen neosnovanim. O neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu obrazloženo je prethodno u t. 13. obrazloženja.
16. Slijedom utvrđenog i navedenog, sud je tužbene zahtjeve odbio kao neosnovane (t. I. izreke).
17. Obje stranke su zatražile naknadu troškova postupka.
18. U skladu s čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/23., u nastavku: ZPP), pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove.
19. S obzirom na to da tužitelj u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora već je samo prilikom podnošenja tužbe eKomunikacijom naznačio pristojbenu osnovicu koju eSpis automatski označi kao vrijednost predmeta spora, u skladu s odredbom čl. 40. st. 5. ZPP-a smatra se da je vrijednost predmeta spora 6.636,14 eura.
20. Tuženik je zatražio naknadu troškova na ime sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištu od 22. listopada 2025., za svaku radnju po 500,00 eura, ukupno 1.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.
20. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a, te vps. od 6.636,14 eura, tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife te zastupanja na ročištu od 22. listopada 2025, u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, ukupno 200 bodova što prema Tbr. 54. Tarife iznosi 400,00 eura.
21. Slijedom navedenog, naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka isplatom iznosa od 400,00 eura sa zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. ZOO-a koje teku od 30. prosinca 2025. do isplate, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.
22. Zahtjev tužitelja je odbijen u cijelosti jer je izgubio parnicu.
U Bujama 30. prosinca 2025.
Sutkinja
Pavica Gulišija Brečević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.
DNA:
1. tužitelju p.p.
2. tuženiku p.z.z.
