Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1920/2019-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: AZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Orjani Makovac Zubalj, odvjetnici iz Buja, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 05. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Orjane Makovac Zubalj i punomoćnika tuženika JZ, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 30. prosinca 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužitelju ČZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 19.360,86 (devetnaesttisućatristošezdeset eura i osamdesetšest centi) eura, zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 20011. godine, po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, a koje kamate teku, kako slijedi:

na iznos od 18,01 eura počev od 15.03.2008. godine do isplate,

na iznos od 66,89 eura počev od 15.04.2008. godine do isplate,

na iznos od 42,26 eura počev od 15.05.2008. godine do isplate,

na iznos od 51,64 eura počev od 15.06.2008. godine do isplate,

na iznos od 44,39 eura počev od 15.07.2008. godine do isplate,

na iznos od 43,01 eura počev od 15.08.2008. godine do isplate,

na iznos od 43,28 eura počev od 15.09.2008. godine do isplate,

na iznos od 71,59 eura počev od 15.10.2008. godine do isplate,

na iznos od 89,11 eura počev od 15.11.2008. godine do isplate,

na iznos od 63,92 eura počev od 15.12.2008. godine do isplate,

na iznos od 127,28 eura počev od 15.01.2009. godine do isplate,

na iznos od 126,16 eura počev od 15.02.2009. godine do isplate,

na iznos od 105,35 eura počev od 15.03.2009. godine do isplate,

na iznos od 110,41 eura počev od 15.04.2009. godine do isplate,

na iznos od 112,02 eura počev od 15.05.2009. godine do isplate,

na iznos od 104,38 eura počev od 15.06.2009. godine do isplate,

na iznos od 105,26 eura počev od 15.07.2009. godine do isplate,

na iznos od 148,80 eura počev od 15.08.2009. godine do isplate,

na iznos od 158,26 eura počev od 15.09.2009. godine do isplate,

na iznos od 149,05 eura počev od 15.10.2009. godine do isplate,

na iznos od 155,43 eura počev od 15.11.2009. godine do isplate,

na iznos od 154,31 eura počev od 15.12.2009. godine do isplate,

na iznos od 173,07 eura počev od 15.01.2010. godine do isplate,

na iznos od 184,48 eura počev od 15.02.2010. godine do isplate,

na iznos od 183,20 eura počev od 15.03.2010. godine do isplate,

na iznos od 195,52 eura počev od 15.04.2010. godine do isplate,

na iznos od 217,93 eura počev od 15.05.2010. godine do isplate,

na iznos od 200,26 eura počev od 15.06.2010. godine do isplate,

na iznos od 226,88 eura počev od 15.07.2010. godine do isplate,

na iznos od 225,20 eura počev od 15.08.2010. godine do isplate,

na iznos od 275,94 eura počev od 15.09.2010. godine do isplate,

na iznos od 243,85 eura počev od 15.10.2010. godine do isplate,

na iznos od 249,46 eura počev od 15.11.2010. godine do isplate,

na iznos od 228,62 eura počev od 15.12.2010. godine do isplate,

na iznos od 231,40 eura počev od 15.01.2011. godine do isplate,

na iznos od 220,14 eura počev od 15.02.2011. godine do isplate,

na iznos od 227,40 eura počev od 15.03.2011. godine do isplate,

na iznos od 228,63 eura počev od 15.04.2011. godine do isplate,

na iznos od 248,81 eura počev od 15.05.2011. godine do isplate,

na iznos od 291,07 eura počev od 15.06.2011. godine do isplate,

na iznos od 338,50 eura počev od 15.07.2011. godine do isplate,

na iznos od 364,41 eura počev od 15.08.2011. godine do isplate,

na iznos od 280,75 eura počev od 15.09.2011. godine do isplate,

na iznos od 253,71 eura počev od 15.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 255,38 eura počev od 15.11.2011. godine do isplate,

na iznos od 258,66 eura počev od 15.12.2011. godine do isplate,

na iznos od 280,53 eura počev od 15.01.2012. godine do isplate,

na iznos od 285,99 eura počev od 15.02.2012. godine do isplate,

na iznos od 280,09 eura počev od 15.03.2012. godine do isplate,

na iznos od 281,29 eura počev od 15.04.2012. godine do isplate,

na iznos od 284,17 eura počev od 15.05.2012. godine do isplate,

na iznos od 288,97 eura počev od 15.06.2012. godine do isplate,

na iznos od 283,08 eura počev od 15.07.2012. godine do isplate,

na iznos od 281,38 eura počev od 15.08.2012. godine do isplate,

na iznos od 262,70 eura počev od 15.09.2012. godine do isplate,

na iznos od 277,26 eura počev od 15.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 284,56 eura počev od 15.11.2012. godine do isplate,

na iznos od 279,56 eura počev od 15.12.2012. godine do isplate,

na iznos od 270,85 eura počev od 15.01.2013. godine do isplate,

na iznos od 268,26 eura počev od 15.02.2013. godine do isplate,

na iznos od 265,92 eura počev od 15.03.2013. godine do isplate,

na iznos od 281,24 eura počev od 15.04.2013. godine do isplate,

na iznos od 258,90 eura počev od 15.05.2013. godine do isplate,

na iznos od 257,89 eura počev od 15.06.2013. godine do isplate,

na iznos od 258,00 eura počev od 15.07.2013. godine do isplate,

na iznos od 255,81 eura počev od 15.08.2013. godine do isplate,

na iznos od 262,90 eura počev od 15.09.2013. godine do isplate,

na iznos od 267,87 eura počev od 15.10.2013. godine do isplate,

na iznos od 270,02 eura počev od 15.11.2013. godine do isplate,

na iznos od 279,31 eura počev od 15.12.2013. godine do isplate,

na iznos od 269,81 eura počev od 15.01.2014. godine do isplate,

na iznos od 221,06 eura počev od 15.02.2014. godine do isplate,

na iznos od 226,15 eura počev od 15.03.2014. godine do isplate,

na iznos od 222,78 eura počev od 15.04.2014. godine do isplate,

na iznos od 217,44 eura počev od 15.05.2014. godine do isplate,

na iznos od 218,96 eura počev od 15.06.2014. godine do isplate,

na iznos od 222,79 eura počev od 15.07.2014. godine do isplate,

na iznos od 225,73 eura počev od 15.08.2014. godine do isplate,

na iznos od 226,93 eura počev od 15.09.2014. godine do isplate,

na iznos od 229,90 eura počev od 15.10.2014. godine do isplate,

na iznos od 234,94 eura počev od 15.11.2014. godine do isplate,

na iznos od 235,85 eura počev od 15.12.2014. godine do isplate,

na iznos od 236,42 eura počev od 15.01.2015. godine do isplate,

na iznos od 234,76 eura počev od 15.02.2015. godine do isplate,

na iznos od 237,23 eura počev od 15.03.2015. godine do isplate,

na iznos od 239,64 eura počev od 15.04.2015. godine do isplate,

na iznos od 239,84 eura počev od 15.05.2015. godine do isplate,

na iznos od 240,10 eura počev od 15.06.2015. godine do isplate,

na iznos od 239,63 eura počev od 15.07.2015. godine do isplate,

na iznos od 240,04 eura počev od 15.08.2015. godine do isplate,

na iznos od 240,24 eura počev od 15.09.2015. godine do isplate.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužitelju ČZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 4.413,44 (četiritisućečetristotrinaest eura i četrdesetčetiri centa) eura na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, zajedno sa zateznim kamatama, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, a koje kamate teku počev od 30.09.2015. godine, dok je tužitelj odbijen s razlikom zahtjeva od 5.203,10 (pettisućadvjestotri eura i deset centi) eura, kao neosnovanim.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ČZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.052,14 (tritisućepedesetdva eura i četrnaest centi) eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 30.12.2025. godine do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se odbacuje kao preuranjen zahtjev tužitelja za naknadu zatraženog troška od 125,00 (stodvadesetpet) eura.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu kojom je prvobitno tražio isplatu novčanog iznosa od 195.000,00 kuna / 25.880,95 eura (po fiksnom tečaju konverzije - op. suda) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

U tužbi tužitelj od bitnoga navod da je između njega, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dana 04.12.2007. godine sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211634233, temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 208.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl.1. ugovora), s kamatnom stopom od 4,95% koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke (čl.2 ugovora), te je ugovoren rok otplate kredita od 360 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 1.110,25 CHF plativih u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, te je predmetni kredit u cijelosti isplaćen.

Tužitelj dalje tvrde da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,95% koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, međutim tužitelj tvrde da s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su u ugovoru utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te je u konkretnom slučaju određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok je način promjene kamatne stope u potpunosti prepušten volji druge ugovorne strane, tako da se radi o neodredivoj činidbi što je suprotno čl.270.st.1. ZOO-a.

Tužitelj dalje tvrdi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ima smatrati nepoštenom u smislu čl.81. Zakona o zaštiti potrošača, a isti zakon posljedično propisuje i ništetnost takve nepoštene ugovorne odredbe. Tužitelj dalje tvrde da ga tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije, kao potrošača, informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja valutne klauzule švicarskog franka (CHF), već mu je naprotiv takav kredit nudio kao najpovoljniji i najisplativiji, čime je je tuženik također postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od 04.07.2013. godine, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: Pž-7129/13, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, tužitelj tvrdi kako je iznos kredita bio vezan uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF), te da tuženik prilikom ugovaranje predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije ih upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već im je naprotiv nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji, čime je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je sve imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja, te se ne može razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnosti da mu anuitet toliko naraste.

Stoga se tužitelj poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P- 1401/12, od 04.07.2013. godine, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: Pž-6632/17, od 14.06.2018. godine kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, čime je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

Tužitelj navodi kako je s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euru, međutim time nisu otklonjene posljedice ništetnosti, jer tužitelju, unatoč provedenoj konverziji nije vraćen cjelokupni iznos koji je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

Tužitelj ističe kako temeljem čl.502.c ZPP-a, te čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa u pogledu povreda propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava postavljeni tužbeni zahtjev po pravnoj osnovi i visini, izračunu te činjenicama i razlozima kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 12. lipnja 2014., te osporava osnovu i tijek zateznih kamata.

Tuženik navodi kako je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), te da su sve tužiteljeve uplate s osnove povišenja kamatne stope, kao i s osnove svakog povišenja tečaja CHF tijekom otplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene u otplatu konvertirnog kredita u eurima.

Tuženik navodi kako je tužitelj slobodnom voljom prihvatio konverziju čime su stranke riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, te je takav pravni posao tuženik morao prihvatiti.

Tuženik stoga smatra da tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove s pozivom na uvjete iz CHF kredita, te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, te davanje naloga tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Tuženik je odgovor na tužbu nadopunio svojim podneskom od 18.08.2022. godine (stranica 138-149) u kojem od bitnog navodi kako je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, slijedom čega je isključena od ocjene nepoštenosti, pri čemu se poziva na stajalište Suda EU iz presude br. C-81/19 od 09. srpnja 2020. godine. Tuženik dalje tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, te kako je na tužitelju teret dokaza da se utvrđenja iz kolektivne parnice na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

4. Tuženik je odgovor na tužbu nadopunio svojim podneskom od 08.03.2023. godine (stranica 160-163) u kojem od bitnog navodi da se prilikom provođenja financijskog vještačenja treba uzeti u obzir preplata u iznosu od 39.202,78 kuna koja je priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije, budući da nema nikakve pravne i činjenične osnove, pravnog instituta ili zakonske odredbe temeljem koje tužitelj, kojeg obvezuje Dodatak kojim je izvršena konverzija, ima istovremeno pravo zadržati priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka od 39.202,78 kuna, te pored toga, tražiti dodatne iznose razlike, kao i da se pri izračunu uzmu u obzir i iznosi koje je tužitelj manje platio i to i to bez ikakvih posebnih zahtjeva tuženika.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi:

Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (stranica 8-15), efektivna kamatna stopa/realna godišnja kamatna stopa (stranica 16-21), promet po kreditu-specifikacija uplata (stranica 22-26), pregled promjena kamatnih stopa (stranica 27), Dodatak Ugovoru o kreditu, od 28.01.2016. (stranica 28-30), izračun konverzije (stranica 33 i 60-70), sudske odluke (stranica 71-120), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Elvisa Tomana od 7. srpnja 2023. (stranica 173-213), očitovanje stalnog sudskog vještaka Elvisa Tomana od 13. lipnja 2025. (stranica 245-247).

6. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, te u Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 663/17, od 10.06.2003., a koje su javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni glavni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je nakon provedenog vještačenja i preinake tužbe kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik izvrši isplatu novčanog iznosa od 19.360,86 eura po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke i o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima, te za isplatom iznosa 9.616,54 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjenja glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine, sve uvećano za zatezne kamate.

9. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211634233,, od 04.12.2007. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- status tužitelja kao potrošača, te s time u vezi da li se isti može u ovoj pravnoj stvari pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018.,

- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo,

- da li tužitelj, kao korisnik kredita, loji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje,

- tuženik je istaknuo kao sporno visinu i izračun tužbenog zahtjeva;

- sporna je i savjesnosti tuženika u pogledu tijeka zateznih kamata.

- sporno je da li je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

10. Sud je prvenstveno utvrđivao spornu okolnost da li se tužitelj može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (list 8-15), potrošačkim ugovorom.

11. Čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (stranica 8-15), sud utvrđuje kako je u članku 1. ugovora ugovoren iznos kredita od 208.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, u članku 2. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,95% godišnje, nadalje u članku 6. ugovora ugovorena je namjena kredita tj. radi se kreditu za kupnju stana u [adresa], k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],, 74. etaža i 111. etaža, te je u članku 7. ugovora ugovoren je način vraćanja kredita tj. anuitetna otplata uz valutnu klauzulu u švicarskim francima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta, koji mjesečno iznose 1.110,25 CHF.

12. Budući da iz pročitanog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (stranica 8-15), proizlazi nedvojbeni zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužitelja, već kupnja stana, slijedom čega sud smatra kako se tužitelj u konkretnom slučaju ima smatrati potrošačem, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bio u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik koji nije dokazao da tužitelj po spornom ugovoru o kreditu ne bi imao svojstvo potrošača, niti da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.

14. S druge strane sud smatra kako je tužitelj dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, obzirom da je namjena predmetnog ugovora bila kupnja stana, a ne poslovna aktivnosti ili poduzetnička djelatnosti, slijedom čega sud tuženikov prigovor da tužitelj nije potrošač odbija kao neosnovan.

15. Vezano uz spornu pravnu i činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (lstranica 8-15), o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) sud je čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je vjerovnik bila Zagrebačka banka Zagreb d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-1401/12 bila 1.-tuženik i za kojeg je pravomoćno utvrđeno:

- da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje u tekstu: ZZP 03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

- da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje u tekstu: ZZP 03), i to u razdoblju od 01.04.2005. do 06. kolovoza 2007. protivno člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (stranica 8- 15), utvrđeno je da je isti ugovor zaključen upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika, koji je i u kolektivnom sporu bio 1.-tuženik

17. Sud stoga smatra kako se tužitelj u tužbi može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

18. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Podvodeći Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (stranica 8-15), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

22. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud smatra kako je radi utvrđivanja činjeničnog stanja dovoljno da se tužiteljica samo pozove na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te da tužiteljica, u pojedinačnim sporovima, ne mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

To iz razloga jer ovaj prvostupanjski sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

23. Vezano uz okolnost da li se o Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (stranica 8-15), pojedinačno pregovaralo sud je vizualnim pregledom predmetnog ugovora o kreditu utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje tekst naveden na lijevom vrhu prve stranice ugovora o kreditu u kojemu se navodi naziv tvrtke tuženika i njegov organizacijski dio, te broj predmetnog ugovora, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

24. Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

25. Sud temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (stranica 8-15), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

26. Točno je da se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje opće akte (čl.23.K ugovora), međutim ta okolnost ne utječe na zaključak suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste jednostrano donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

27. Osim toga u ugovoru o kreditu (čl.2.) nije navedeno je da se promjenjiva kamatna stopa veže uz opće akte kreditora tj. tuženika, već samo uz Odluku o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

28. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužitelj dokazao činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

29. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelj, kao korisnik koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva, sud je uvidom i čitanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 28.01.2016. (stranica 28-30), utvrdio činjenicu da je između parničnih stranaka provedena konverzija kredita.

30. Vezano uz sklapanje sporazuma osnovnom ugovoru i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

31. Osim toga u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

32. Iz pročitanog sadržaja Dodatka Ugovoru o kreditu, od 28.01.2016. (stranica 28-30), kojim je provedena konverzija ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (stranica 8-15), a na takav zaključak upućuje odredba čl.1.st.2. Dodatka gdje je izričito navedeno da se tim dodatkom mijenjaju odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom, kao i odredba čl.24. Dodatka gdje je izričito navedeno da ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostaju neizmijenjene i nadalje na snazi.

33. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, od 28.01.2016. (stranica 28-30), ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (stranica 8-15), a to iz razloga jer se sukladno čl.146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

34. Uvidom i čitanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.01.2016. (stranica 102-107), u čl.2.st.2. izričito je navedeno da se istim mijenjaju samo odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom, iz čega sud zaključuje kako se sklapanjem navedenog Dodatka nije riješilo pitanje preplate po ništetnim ugovornim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno tečaju prije konverzije.

35. Ista tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

36. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

Upravo suprotno, iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

37. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17, koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

Iz navedene odluke proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo bez obzira što je prema odredbama ZID ZPK potrošaču odnosno korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

38. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji odnosno Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.01.2016. (stranica 102-107), tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju odnosno to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kao što proizlazi i iz navedene presude Suda Europske unije C-452/18. Tužitelj se, kao korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti s tuženikom, kao davateljem kredita, u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

Međutim u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita, pa tako niti tužitelj, zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

39. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao, ili potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tuženik sugerira da tužitelj, koji je kredit konvertirao, to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno, međutim prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, kao i prema stajalištu Suda EU, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

40. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, te nema nikakve zakonske osnove da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

41. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

42. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. koji je u čl.41.st.1. propisao da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje da se potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, što uključuje i pravo na potpunu restituciju, a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

43. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.

44. Točno je da je ZID ZPK u odredbama od čl.19.a do čl. 19.e predviđao da banke, pa tako i tuženik, moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

45. Nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĆZ protiv Erste Bank Hungary Zrt, ovaaj prvostupanjski sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

46. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

47. Utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj, kao potrošač, nalazio da navedenih odredbi nije bilo odnosno u konkretnoj pravnoj stvari, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, tužitelj ostvaruje pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na sklopljeni dodatak ugovora.

48. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Elvisa Tomana od 07. srpnja 2023. (stranica 173-213), vještak je utvrdio:

- da postoji preplata anuiteta koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita u iznosu od 19.360,86 eura;

- da postoji razlika između glavnice nakon konverzije i stvarno dugovane glavnice u iznosu od 9.616,54 eura.

49. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u svojem podnesku od 25. listopada 2023. (stranica 226-230) prigovorio nalazu i mišljenju vještaka iz razloga što vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 39.202,78 kuna, te smatra netočnom utvrđenu razliku između glavnice utvrđene izračunom konverzije i glavnice prema inicijalnom planu na dan 30.09.2015., te je u odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu razlike glavnice u visini od 9.616,54 eura istaknuo prigovor zastare obzirom da tužitelj takav zahtjev nije postavio u tužbi nego tek podneskom od 22. ožujka 2023. godine, a konverzija i obračun glavnice je izvršen 30. rujna 2015. godine pa je stoga tužiteljev zahtjev za isplatu glavnice u zastari, te se protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

50. Vještak se očitovao na primjedbe tuženika u očitovanju od 13. lipnja 2025. (stranica 245-247) te navodi da prilikom izračuna nije uzeo u obzir priznatu preplatu po konverziji jer mu se zadatkom to niti ne nalaže, dok u ostalim primjedbama vještak ostaje pri svojem nalazu i mišljenju.

51. Temeljem provedenog vještačenja sud zaključuje da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata anuiteta s osnove promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja CHF/HRK u visini od 19.360,86 eura, što znači da je tužitelj dodatno uplatio i taj iznos, te da razlika glavnice na dan 30.09.2015. iznosi 9.616,54 eura, odnosno da je tuženik za navedeni iznos trebao dodatno umanjiti glavnicu prilikom konverzije, slijedom čega sud zaključuje da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti već je za istu potrebno vratiti iznose navedenih preplata.

52. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo.

53. Ovaj prvostupanjski sud, temeljem prethodnih utvrđenja, zaključuje kako tužitelj ima pravo na povrat razlike između iznosa preplaćenih kamata i promjene tečaja CHF/HRK, te s osnove nepriznatog iznosa umanjene glavnice u provedenoj konverziji u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije, i uplaćenog iznosa koji je tužitelju, kao potrošaču, banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužitelja, kao što je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem i navedeno pod točkom 48. ovog obrazloženja.

54. Uvidom i čitanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.01.2016. (stranica 102-107), u čl.5.st.1. utvrđen je iznos preplate u visini od 39.202,78 kuna / 5.203,10 eura (po fiksnom tečaju konverzije – op. suda) na dan 30.09.2015. godine, iz čega sud zaključuje da se radi o iznosu preplate iz konverzije o kojemu su stranke postigle sporazum.

55. Stoga je u pravu tuženik kada navodi da preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 39.202,78 kuna treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, obzirom da je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je valjana i priznata preplata od 39.202,78 kuna / 5.203,10 eura jer ista nije obuhvaćena razlogom ništetnosti niti to tužitelj tijekom postupka tvrdi.

56. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je svojim podneskom od 29.10.2025. godine preinačio početni tužbeni zahtjev za isplatom na način da je preinakom tužbe, uz već postojeći kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke i o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima, pod točkom II istaknuo potpuno novi odnosno drugi tužbeni zahtjev kojeg nije do tada isticao za isplatom iznosa 9.616,54 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjenja glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine, čime je tužbeni zahtjev povišen, te je uz glavni istaknuo i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 16.904,64 eura / 127.368,04 kuna po osnovi zateznih kamata na više plaćene iznose utvrđene preplate s osnove promjene kamatne stope i tečaja, te za isplatom iznosa 9.616,54 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjenja glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine.

57. Sud ocjenjuje kako je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu povišenog iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa se stoga sukladno čl.191.st.2. ZPP-a tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.

Prvostupanjski sud se dodatno poziva i na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV – 162/2021, od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.", pa je stoga sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I rješenja.

58. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare tužiteljevog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Obzirom na datum sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od 04.12.2007. (stranica 8-15), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona.

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

59. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da su tužitelj tužbu podnio dana 12.06.2019. godine, neposrednom predajom, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome 1. -tuženikov prigovor zastare neosnovan.

60. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva sud nalazi kako je isti prigovor neosnovan.

To iz razloga jer preinakom tužbe nije istaknut novi odnosno drugi tužbeni zahtjeva u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega je izvršena preinaka u odnosu na zastaru obuhvaćena danom podnošenja same tužbe, a što je sukladno pravnom shvaćanju sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-IV-123/2024-5, održane 27. svibnja 2024., koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

61. Vezano uz spornu okolnost da li se tuženik može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, sud smatra kako se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem.

Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo 1.-tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužitelju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

62. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 04.12.2007. godine zaključile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211634233;

- da je istim ugovorom tužitelju odobren iznos kredita od 135.972,31 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,95% godišnje;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupnja stana, uslijed čega se tužitelj ima smatrati potrošačem, a ugovor potrošačkim;

- da se tužitelj radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., te Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od dana 04.12.2007., unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac, te da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od dana 04.12.2007., djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.01.2016.;

- da tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosi 19.360,86 eura s osnove promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF/HRK, te da razlika glavnice na dan 30.09.2015. iznosi 9.616,54 eura;

- da je u konverziji utvrđen iznos preplate u visini od 39.202,78 kuna / 5.203,10 eura na dan 30.09.2015. godine;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem.

63. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.),

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.),

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);

- članak 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

64. Obzirom da je tužitelj, kao prethodno pitanje, uspio dokazati činjeničnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., te presudu Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga nalazi kako je je temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.324.st.1. ZOO/95, Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211634233, od dana 04.12.2007., djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

65. Nadalje, obzirom da je 1. -tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

66. S tim u vezi budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno da visina potraživanja tužitelja prema tuženiku iznosi 19.360,86 eura s osnove promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF/HRK, stoga je sud temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan glavni tuženi zahtjev iz točke I tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 19.360,86 eura kojeg je naplatio bez valjane osnove, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

67. Isto tako, obzirom da provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno da razlika glavnice na dan 30.09.2015. iznosi 9.616,54 eura po osnovi nepriznatog iznosa umanjenja glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. godine, te da prema sporazumu o konverziji postoji utvrđen iznos preplate u visini od 39.202,78 kuna / 5.203,10 eura na dan 30.09.2015. godine, koja preplata nije uzeta u obzir prilikom provedbe vještačenja, sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao djelomično osnovan dio glavnog tužbenog zahtjeva iz točke II tužbe po osnovi razlike glavnice u iznosu od 4.413,44 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom zahtjeva od 5.203,10 eura odnosno koliko iznosi preplata iz konverzije, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

68. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja navedenih novčanih iznosa bio nesavjestan sud je temeljem čl.1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio glavnog tužbenog zahtjeva iz točke i točke II tužbe kojima tužitelj traži da mu se plati i zatezna kamata koja teče od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i točkom II izreke ove presude.

69. Budući da je sud ocijenio kao osnovan, te prihvatio glavni tužbeni zahtjev, o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu sud nije odlučivao temeljem čl.188. ZPP-a.

70. Odluka o parničnom trošku temelji se na članka 154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s članka 155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

71. Tužitelji je tužbom istaknuo 2 novčana tužbena zahtjeva, te je kao vrijednost predmeta spora naznačio njihov ukupni zbroj od 28.977,40 eura.

72. Obzirom na ukupnu vrijednost dosuđenih tužbenih zahtjeva od 24.063,83 eura tužitelj je u ovoj parnici uspio u omjeru od 82%, dok je tuženik uspio u omjeru od 18%. Razlika uspjeha tužitelja u sporu utvrđuje se u omjeru od 64%.

73. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

74. Tužitelju se utvrđuju kao opravdani pojedinačni troškovi kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav 2 obrazložena podneska od 29.01.2024. i 29.10.2025. godine u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na 4 ročišta dana 22.09.2020., 15.03.2023., 29.01.2024. i 05.11.2025. u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 875,00 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 390,45 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 305,26 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

75. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

76. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 4.768,98 eura, te mu pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 64%, što iznosi 3.052,14 eura, dok sud tužitelju nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova, uvećano za PDV, što iznosi 125,00 eura, jer u trenutku izrade presude ovaj trošak nije nastao, niti je poznato hoće li tužitelj ili njegov punomoćnik na to ročište pristupiti, pa će u slučaju da na ročište za objavu presude pristupi o istom trošku biti odlučeno naknadnim rješenjem, slijedom čega je sud temeljem čl.154 st.2. i čl.155.st.1. ZPP- a odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

77. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

78. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl.29.st.2. ZOO-a.

79. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie, 30. prosinca 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnice,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.