Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-351/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Dragi Parag kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja tužitelja ĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ranije na adresi [adresa], zastupan po pun. Bruni Čeru, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, ranije na adresi [adresa], OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane dana 28. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja odluke dana 30. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP),

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članaka 1., 2., i 7. Ugovora o kreditu broj 069-50-3689325 koji je sklopljen dana 22. 09. 2006. godine te potvrđen po Javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz Koprivnice, pod poslovnim brojem: OU-243/2006 dana 23. 9. 2006. godine, između tužitelja ĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 15.581,65 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče

na iznos od 200,00 EUR od 30. 4. 2011.

na iznos od 303,23 EUR od 31. 5. 2011.

na iznos od 297,68 EUR od 30. 6. 2011.

na iznos od 356,90 EUR od 31. 7. 2011.

na iznos od 326,48 EUR od 31. 8. 2011.

na iznos od 293,18 EUR od 30. 9. 2011.

na iznos od 289,60 EUR od 31. 10. 2011.

na iznos od 287,04 EUR od 30. 11. 2011.

na iznos od 302,92 EUR od 31. 12. 2011.

na iznos od 316,77 EUR od 31. 1. 2012.

na iznos od 318,63 EUR od 29. 2. 2012.

na iznos od 309,05 EUR od 31. 3. 2012.

na iznos od 315,51 EUR od 30. 4. 2012.

na iznos od 319,94 EUR od 31. 5. 2012.

na iznos od 312,49 EUR od 30. 6. 2012.

na iznos od 314,45 EUR od 31. 7. 2012.

na iznos od 308,87 EUR od 31. 8. 2012.

na iznos od 296,81 EUR od 30. 9. 2012.

na iznos od 309,67 EUR od 31. 10. 2012.

na iznos od 315,84 EUR od 30. 11. 2012.

na iznos od 311,51 EUR od 31. 12. 2012.

na iznos od 287,66 EUR od 31. 1. 2013.

na iznos od 307,86 EUR od 28. 2. 2013.

na iznos od 309,66 EUR od 31. 3. 2013.

na iznos do 301,59 EUR od 30. 4. 2013.

na iznos od 276,47 EUR od 31. 5. 2013.

na iznos od 275,83 EUR od 30. 6. 2013.

na iznos od 282,00 EUR od 31. 7. 2013.

na iznos od 291,89 EUR od 31. 8. 2013.

na iznos od 305,59 EUR od 30. 9. 2013.

na iznos od 298,49 EUR od 31. 10. 2013.

na iznos od 303,53 EUR od 30. 11. 2013.

na iznos od 309,20 EUR od 31. 12. 2013.

na iznos od 254,52 EUR od 31. 1. 2014.

na iznos od 261,57 EUR od 28. 2. 2014.

na iznos od 259,26 EUR od 31. 3. 2014.

na iznos od 251,46 EUR od 30. 4. 2014.

na iznos od 248,96 EUR od 31. 5. 2014.

na iznos od 249,69 EUR od 30. 6. 2014.

na iznos od 258,94 EUR od 31. 7. 2014.

na iznos od 266,40 EUR od 31. 8. 2014.

na iznos od 264,85 EUR od 30. 9. 2014.

na iznos od 271,30 EUR od 31. 10. 2014.

na iznos od 275,68 EUR od 30. 11. 2014.

na iznos do 273,10 EUR od 31. 12. 2014.

na iznos od 276,62 EUR od 31. 1. 2015.

na iznos od 276,62 EUR od 28. 2. 2015.

na iznos od 276,62 EUR od 31. 3. 2015.

na iznos od 276,62 EUR od 30. 4. 2015.

na iznos od 276,62 EUR od 31. 5. 2015.

na iznos od 276,62 EUR od 30. 6. 2015.

na iznos od 276,62 EUR od 31. 7. 2015.

na iznos od 276,62 EUR od 31. 8. 2015.

na iznos od 276,62 EUR od 30. 9. 2015.

do 31. 7. 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, od 30. 12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 500,00 EUR uvećano za PDV.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tuženog zahtjeva u iznosu od 8.720,87

EUR.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 27.012,81 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 01. LISTOPADA 2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a i to uvećanje prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.450,34 EUR zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana presuđenja tj. od 30. prosinca 2025. pa do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆI (dalje: tužitelj) u tužbi tvrdi da su dana 22. rujna 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao banka sklopili su Ugovor o kreditu broj: 069-50- 3689325, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Ivana Juršetića u [adresa], pod poslovnim brojem OU-243/2006 od dana 23. rujna 2006. godine (dalje u tužbi: Ugovor)., kojim ugovorom je tužena tužitelju odobrila i isplatila kredit u iznosu od 164.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a radi se o stambenom kreditu. Predmetnim Ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 3,95% godišnje promjenjiva sukladno odluci banke, a otplata je ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima. Otplata je utvrđena u 180 mjesečnih anuiteta.

1.1.Tužitelj tvrdi kako su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tužena koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženoj omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Ugovor o kreditu, kreditna partija tužitelj i tužena sklopili su na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, a o ugovornim odredbama stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga tužitelj smatra kako je ova nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.2. Tužitelj dalje navodi kako visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju Odluke tužene, pa je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana nekoliko puta, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita.

1.3. Tužitelj ne spori kako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. No na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 96-102. Zakona o zaštiti potrošača koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 97. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je čl. 102. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tužitelj stoga tvrdi kako je odredba članka 1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu a tuženik kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tvrdi da mu tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužena nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku.

1.4. Tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženoj omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula Zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući da je istovremeno sa rastom tečaja švicarskog franka, tužena – netransparentno - podizala i kamatnu stopu.

1.5. Stranke su 09. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu br. 01/016 temeljem zakona o potrošačkom kreditu temeljem kojeg su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita.

1.6. Provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF.

1.7. Odredbom čl. 326. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

1.8. Tužitelj ističe da sklopljenim Dodatkom nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, te nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku.

1.9. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

1.10. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Sud Europske unije je u presudi C- 118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet MI protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude).

1.11. Tužitelj stoga tvrdi da ukoliko se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 3,95% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je preplatio, odnosno uplatio tuženoj više u iznosu od 143.983,72 kn, a zatezne kamate na taj iznos na dan 30. rujna 2015. iznose 53.070,73 kn, tuženik je na dan 30. rujna 2015. priznao tužitelju više uplaćeni iznos od 52.245,09 kn, pa tužitelj taj iznos zatezne kamate stavlja u prijeboj sa iznosom od 52.245,09 kn, kojeg mu je priznao tužitelj. Tužitelj smatra da ima pravo na isplatu iznosa razlike glavnice odnosno razlike efekta konverzije na preostalu glavnicu odnosno na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu u iznosu od 35.123,58 kn.

1.12. Radi svega navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te je istakao prigovor mjesne nadležnosti ovog suda.

2.1. Navodi da neosnovano tužitelj smatra da su djelomično i štetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je Ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika.

2.2. Tuženik ukazuje na činjenicu da je dodatkom Ugovora br. Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju NN/102/15 dalje ZID ZPK.

2.3. Postupajući po odredbama čl. 19. C. st. 1. t. 2. ZID ZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog Ugor, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koju su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu vrsti, i razdoblju promjena) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom lanu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana.

2.4. Da Dodatkom Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZID ZPK odnosno u Ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svrha ZID ZPK bila je s jedne strane trajno rješavanja problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužni potrošača čiji bi Ugovori bili konvertirani.

2.5. Navodi da su neosnovani tužbeni zahtjevi jer tužitelj traži utvrđenje ništetnosti Ugovornih odredba koje kao takve više ne postoje i ne postoji Ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog Ugovora.

2.6. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se tužitelj neosnovano poziva na odluku VSRH posl. br. Rev-2868/2018. Da u konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju) i voljom stranaka odnosno voljom tužitelja koji je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti.

2.7. Tuženik navodi sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bile ništetne što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kako da nikada nisu bile ni Ugovorene, a predmetni Ugovor o kreditu dana s postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom promjenjivom na kredite u EUR.

2.8. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare.

2.9. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U svrhu dokaza pročitana je tužba, odgovor na tužbu, uvidu u Ugovor o kreditu br. 7103749204 od 26. srpnja 2007., uvidu u Aneks Ugovora od 09. siječnja 2016. KONV/01-2016., otplatni plan, kartica prometa o otplati kredita, sudska praksa, Direktiva EU C – 118/2017 OD 14. ožujka 2019. i EU C-186/2016 te u direktivu EU- 93/2013, provesti će se financijsko knjigovodstveno vještačenje, rješenje Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-351/2019-11 od 31. siječnja 2025., rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1508/2025-2 od 8. travnja 2025., podnesci stranaka, saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), stoga je presuđeno kao u izreci presude.

5. Tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici u odgovoru na tužbu. Sud je rješenjem posl. br. P-351/2019-11 od 31. siječnja 2025. odbio prigovor tuženika kojim se prigovara mjesnoj nenadležnosti ovoga suda kao neosnovan.

6. Rješenjem Županijskoga suda u Zagrebu - posl. br. Gž-1508/2025 od 08. travnja 2025. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio je rješenje Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-351/2019-11 od 31. siječnja 2025.

7. Nesporno je da su stranke dana 22. rujna 2006. godine. sklopile Ugovor o kreditu broj 069-50-3689325 temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 164.000,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (list 5-10), sa ugovorenom kamatom u visini od 3,95% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa rokom otplate na rok od 180 mjesečnih anuiteta po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća. Ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz [adresa] od 23. rujna 2006.

8. Nesporno je da su stranke zaključile Dodatak Ugovora o kreditu br. KONV-01/2016) br. 069-50-3689325 od 09. veljače 2016. godine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015), kojom su izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR.

9. Tužitelj kao potrošač imao je pravo izbora hoće ili neće izabrati konverziju kredita dok je banka imala zakonsku obvezu sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzije kredita iz valute CHF u EUR ako potrošač tako odluči.

10. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

12. Odredbom čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03 dalje ZZP.) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti.

13. Tužitelj navodi da je kredit realizirao za izgradnju obiteljske kuće u kojoj i u svojeme svojeg iskaza dana 28. studenog 2025. živi sa troje djece. Da u kući nije se obavljala nikakva poslovna djelatnost i da nije bio obrtnik. Inače je pomoćnik uprave u Pevexu.

14. Sud je zaključio da su tužitelj kao fizička osoba i tuženik, zaključili potrošački Ugovor, a koji je tužitelj realizirala za rješavanje stambenog pitanja dok tuženik nije dokazao niti priložio dokaze koji bi govorili suprotno.

14.1. Ova utvrđenja nedvojbeno proizlaze iz iskaza tužitelja te Ugovora o kreditu od 22. rujna 2006. godine iz čl. 6. u kojem je upisana namjena kredita – stambeni krediti za ostalo bez počeka.

15. Iz iskaza tužitelja prolazi da je kredit realizirao kod tuženika time da je kod tuženika trebao biti realiziran kredit prema dogovoru u EUR ali da mu je ponuđen kredit u CHF te mu je dato do znanja da su bolje kamate kao i uvjeti. Rečeno mu je da je CHF stabilna valuta, a nije posebno razgovarao u pogledu kamata kao i o mogućem riziku za valutnu klauzulu. Iako je pročitao Ugovor jedino ga je zanimalo iznos kredita, rok otplate i kamata. Početna rata bila je 5.000,00 kn koja je dospjela do 8.000,00 kn. Sud doznaje da nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora niti bilo što mijenjati. Dočekao ga je gotov Ugovor za potpis. Razumio je načelno što znači pojam valutna klauzula, a nije mogao znati koje će rizike nositi. Tužitelj je izvršio konverziju kredita i smatra da nije obeštećen, da je i stavio primjedbe na izračun konverzije, a da to nije uvaženo. Anuitete je plaćao iz svojih osobnih primanja putem trajnog naloga.

16. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka II na zapisniku od 28. srpnja 2025. godine.

17. Ovaj su prihvaća iskaz tužitelja da nije primio odgovarajuće obavijesti o naravi i rizicima kao i o posljedicama osporenih Ugovornih odredbi, te da takve odredbe o Ugovoru su u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

17.1. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor univerzalne šprance, te je postojao rizik promjenjive kamatne stope koja je ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu, a koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o odredbama koje je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pogotovo jer se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 2. Ugovora, koji je tužitelj potpisao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, pri čemu nije imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu ugovora.

17.2. Slijedom navedenog, zaključak je suda da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, neodređena, a samim time i nepoštena jer se o istoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji' s obzirom da je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu nije bilo prezentirano i u odnosu na isto nije imao stručno znanje, slijedom čega je tuženik u Ugovor stavio navedenu odredbu, na koju tužitelj nije mogao utjecati.

17.3. U odnosu na navode tužitelja o ništetnoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula izražena u CHF, zaključak je suda kako je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se i ova odredba čl. 1. i čl. 7. Ugovora utvrdi kao ništetna jer je nesporno tuženik raspolagao informacijama i mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a kao i prethodne odredbe, ove odredbe Ugovora su također pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne.

18. Ovaj sud utvrđuje da su sporne odredbe Ugovora o kreditu od 22. rujna 2006. godine, u dijelu čl. 1., čl. 2., čl. 7. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetni u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 i dr. dalje ZZP) te čl. 322. st. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/25 i dr. dalje ZOO) s toga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

19. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

20. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ,Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik zaključujući ugovore o kreditima koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (06. lipnja 2019.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 11. lipnja 2019., nije nastupio zastarni rok od pet godina jer je tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg roka iz članka 225. ZOO.

21. I prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u Odluci broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u smislu odredbe čl. 241. ZOO/2005 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 12. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/2005). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/2005 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud uzimajući u obzir ovakvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije prihvatio prigovor zastare tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač i konačno je utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa stoga niti u ovom slučaju nije nastupila zastara potraživanja za iznose tražbine u dijelu do podnošenja tužbe.

22. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

23. Cijeneći navedeno, u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio je na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Radi navedenog sporazum je u konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK valjani su i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Iz navedenog se zaključuje da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

25. Ukoliko to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji joj pripada. Prema stavu ovog suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

26. Nesporno je da Dodatkom br. KONV-01/2016, ugovoru o kreditu br. 069-50- 3689325 od 22. rujna 2006. godine, od 09. veljače 2016., stranke su Ugovorile da ovim dodatkom temeljem odredbama čl. 19 a do 19 i. Zakona o potrošačkom kreditiranju i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Ugovorile su uvjete za provedbu konverzije kredita Ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

26.1. Člankom 4. Dodatka ugovorne strane su suglasne da temeljem izračuna konverzije kojeg je kreditor sačinio sukladno odredbama čl. 19. c. Zakona, a korisnik kredita je prihvatio. Člankom 5. utvrđuje se da razlika između izračunom utvrđene preostale neplaćene glavnice prije konverzije iz čl. točke I. i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iz čl. 4. t. 5. iznosi 19.394,66 EUR.

26.2. Člankom 8. Ugovorne strane su suglasne da se utvrđen iznos tražbine korisnik kredita temeljem konverzije iz čl. 4. ovoga Dodatka sukladno čl. 19. c. st. 1. i točka 5. pod točka 1. Zakona koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta obroka po kreditu na način da se 50% anuiteta obroka preračunatog u kune na dan dospijeća namiruje iz te tražbine sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita u potpunosti ne iskoristi.

27. Sud je na okolnost preplaćenih kamata koje su se povećavale, ali i smanjivale tijekom otplate kredita te promjene valutne klauzule za cijeli vremenski period otplate kredita proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo ŽI mag. oec., u [adresa], Doktora Rudolfa Horvata 48..

27.1. Vještakinja u nalazu i mišljenju navodi da je Ugovorom o kreditu broj 069-50- 3689325 od 22. rujna 2006. (u daljnjem tekstu Ugovor) da je Raiffeisenbank d.d. odobrila korisniku kredita ĆI kredit po slijedećim uvjetima: Iznos kredita: 164.000,00 CHF, namjena kredita: Stambeni Kredit, kamatna stopa: 3,95% promjenljiva po odluci Banke, rok - broj mjeseci: 180, Uvidom u obračun konverzije Nalazom je utvrđeno da je kredit isplaćen dana 29.9.2006. godine, po tečaju koji je iznosio 4,674924 kuna za 1 CHF. Isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 766.687,54 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 31.10.2006. godine, a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu. Kredit je konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen višak uplata u iznosu od 7.272,78 EUR. Obračun se radi do 30.09.2015. godine.

27.2. U zaključku vještakinja navodi da tužitelj je tuženoj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30.9.2015. godine (bez umanjenja za iznos priznat u konverziji) više platio 19.927,60 EUR.

27.3. Od tog iznosa: Po osnovi promjene kamatne stope više je plaćeno 4.194,31 EUR, po osnovi promjene tečaja CHF više je plaćeno 15.733,29 EUR, detaljan izračun prezentiran je u tabelama 1 i 2 Nalaza.

27.4. Prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 7.272,78 EUR. Preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 2.926,83 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 4.345,95 EUR. Preostala razlika više plaćenog iznosi 15.581,65 EUR (19.927,60 -4.345,95). Detaljni izračun prezentiran je u tabelama 3. i 4. Nalaza. Specifikacija pojedinačnih iznosa (15.581,65 EUR).

27.5. Sudska vještakinja navodi vezano za prijebojno potraživanje tuženika da točkom 86. podneska od 13. svibnja 2020. godine tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja po dvije osnove: a) Iznosa koji je priznao tužitelju kao više plaćeno (7.272,78 EUR) kod konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, b) Iznosa za koji je umanjio nedospjelu glavnicu (19.394,66 EUR) kod konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR te se očituje na način da iznos od 7.272,78 EUR uzet je u obzir kod izračuna u ovom Nalazu i za taj iznos prijeboj je već izvršen (tabele 3 i 4).

27.6. Iznos od 19.394,66 EUR ne odnosi se niti na konkretne isplate po kreditu niti na konkretne uplate po kreditu, već se radi o tečajnoj razlici za koju je umanjena nedospjela glavnica. Radi se o usklađenju nedospjele glavnice kredita u valuti EUR. Budući da je riječ isključivo o pravnom pitanju i da isto nije bilo naloženo kao zadatak vještačenja prijeboj po toj osnovi u Nalazu nije rađen, a konačnu odluku donijeti će sud.

28. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje pismenim podneskom od 03. studenog 2025. te navodi da je predmetni nalaz vještaka, a u skladu s tužbenim navodima i vještačkim zadatkom izrađen prema otplatnom planu koji kao takav više ne postoji te i nadalje navodi da tuženik ponavlja svoj stav iznesen u točkama 84. i 85. podneska od 13. svibnja 2020. da bi vještak u svoj izračun trebao uzeti u obzir i iznos od 19.394,66 EUR za koji je konverzijom smanjena neotplaćena glavnica, na što Naslovni sud, unatoč prijedlogu tuženika, nije odredio kao dio vještačkog zadatka. Naime, ako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, tada konverzija ne može ostati na snazi jer se ista temelji na otplatnom planu kojeg tužitelj osporava. U tom bi slučaju tužitelj morao vratiti koristi koje je imao provedbom konverzije.

29. Tužitelj pismenim podneskom od 12. studenog 2025. navodi da prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 7.272,78 EUR. Preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 2.926,83 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu do 4.345,95 EUR. Vještakinja zaključuje da je u razdoblju otplate kredita tužitelj ukupno preplatio svoju obvezu prema tuženiku za iznos od 15.581,65 EUR.

30. Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka (čl. 258. ZPP-a.).

31. Utvrđeno je da se tužitelj nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

33. Ovaj sud utvrđuje da je konverzija napravljena zakonito i računski točno prema odredbama čl. 19.c, ZID ZPK i da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti Ugovora koji izviru iz Općeg obveznog uređenja.

34. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

35. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a o čemu je dosada zauzeo stajalište i VSRH odlukama Rev-3868/2018-2 od 12. veljače 2019. i odlukom Rev-8/2018 od dana 26. svibnja 2020.

36. S obzirom na sadržaj Dodatak Ugovora o kredit br. KONV-01/2016 od 09. veljače 2016. br. 069-50-3689325, odredbe ZID ZPK te stajalište suda EU iznijeto u presudi C-118/2017 od 14. ožujka 2019. i C-452/2018 od 09. srpnja 2020. tužitelj osnovano ovom tužbom traži povrat pretplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule u CHF.

37. S obzirom na utvrđeno i u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčane iznose isplaćene temeljem ništetnih Ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u iznosu od 15.581,65 EUR sa zateznim kamatama koje teku od svake isplate pojedinog anuiteta.

38. Odluka o zateznoj kamati na dosuđene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa utvrđenog po nalazu vještaka pa do konačne isplate sukladno odredbi čl. 1115 ZOO. Tuženik je nepošten jer je u trenutku sklapanja Ugovora morao znati da je sporna ugovorna odredba protivna prisilnim propisima budući da se radi o Ugovoru kakve tuženik uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti. ( kamatna stopa određena je čl. 29. st. 2. ZOO).

39. Što se tiče istaknutog prijebojnog potraživanja vještakinja je za iznos od 7.272,78 EUR, navela da je isti uzet u obzir kod izračuna.

40. Nesporno je utvrđeno da su stranke sklopile dodatak br. Konv-01/2016 od 09. veljače 2016. godine temeljem odredbe čl. 19A do 19i Zakon o potrošačkom kreditiranju i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita kojim su ugovorile uvjete za provedbu konverzije kredita Ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR (čl. 1.).

41. Utvrđeno je da je tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i zaključenja predmetni Ugovora o kreditu imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona potrošača kako je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

42. Ovaj sud ne prihvaća tvrdnje tuženika da umanjenje preostale neotplaćene glavnice u iznosu od 19.394,66 EUR predstavlja korist koju je tužitelj ostvario konverzijom iz razloga što je predmet ovoga spora zahtjev tužitelja za povrat novčanih iznosa koji su bez osnove prošli u imovinu tuženika, a na temelju ništetnih Ugovornih odredbi dok odredbe o vraćanju stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja što po prirodi stvari u konkretnom slučaju nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije prošla u imovinu tužitelja bez pravne osnove (čl. 1111 ZOO-a).

43. U ovome konkretnom slučaju kada bi prijebojni zahtjev tuženika bio osnovan sukladno odredbi čl.225. bio bi i osnovan prigovor zastare budući da se ne primjenjuju učinci presude donijete u kolektivnom sporu. Radi toga valjalo je presuditi kao u izreci presude u smislu odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a.

44. Stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

44.1. Trošak tužitelja utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora (VPS 15.581,65 EUR), troškovniku predanom u spis, a sukladno (NN 138/2023) i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tbr. 7., 8., 9., i to 1., sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1.) u iznosu od 500,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 2.) od 20. studenog 2019. u iznosu od 250,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 1.) od 28. 8. 2024 u iznosu od 500,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 1.) od 28. srpnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR, podnesak(Tbr. 8. t. 1.) od 12. studenog 2025 u iznosu od 500,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 1.)od 28. studenog 2025 u iznosu od 500,00 EUR, ročište za objavu i uručenje presude (Tbr. 9. t. 3.) u iznosu od 100,00 EUR, ukupno 2.850,00 EUR, + PDV od 25% u iznosu od 712,50 EUR, ukupno 3.562,50 EUR.

45. O troškovima stranaka sud je odlučio temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a. Tužitelj u ovom postupku uspio je sa 64,11 %, dok je tuženik uspio u sporu sa 35,89 % ( 64,11 -35,89 = 28,22%).

46. S obzirom na razmjerni uspjeh tužitelja od 1.050,34 EUR tužitelju pripadaju i troškovi za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno 1.450,34 EUR.

47. Na dosuđeni iznos troškova od 1.450,34 EUR tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 30. prosinca 2025. pa do isplate, u skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa. („ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP).

48. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova i to za sastav podnesak od 31. prosinca 2020. u iznosu od 500,00 EUR uvećano za PDV iz razloga što nije bilo nužno za vođenje ovoga postupka.

49. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

Koprivnica, 30. prosinca 2025. godine.

Sutkinja:

Draga Parag

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Bruno Čer, Koprivnica

2. OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5