Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-676/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužiteljice GI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćniku Ranku Zatezalo odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Marku Kallay odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. studenog 2024. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 30. prosinca 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 528-50-3596976 sklopljenog dana 04.08.2006. godine, između tužitelja GI iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59., OIB 53056966535 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59., OIB 53056966535 da tužitelju GI iz [adresa]. OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.019,84 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počam od uplate svakog pojedinog iznosa do 31.12.2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polu-godišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 7,64 eur počam od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 4,83 eur počam od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 2,17 eur počam od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 11,36 eur počam od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 12,07 eur počam od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 10,29 eur počam od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 10,67 eur počam od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 7,64 eur počam od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 5,42 eur počam od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 6,01 eur počam od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 7,18 eur počam od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 7,08 eur počam od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 5,90 eur počam od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 8,12 eur počam od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 9,91 eur počam od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 12,44 eur počam od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 11,86 eur počam od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 15,30 eur počam od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 14,65 eur počam od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 15,92 eur počam od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 26,94 eur počam od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 24,67 eur počam od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 31,60 eur počam od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 29,20 eur počam od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 25,35 eur počam od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 33,48 eur počam od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 43,81 eur počam od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 36,49 eur počam od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 39,06 eur počam od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 35,79 eur počam od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 36,38 eur počam od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 50,23 eur počam od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 51,58 eur počam od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 62,99 eur počam od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 57,06 eur počam od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 50,57 eur počam od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 49,51 eur počam od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 47,75 eur počam od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 52,08 eur počam od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 54,76 eur počam od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 55,12 eur počam od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 53,27 eur počam od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 54,52 eur počam od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 55,37 eur počam od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 53,93 eur počam od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 54,31 eur počam od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 53,23 eur počam od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 50,90 eur počam od 30.09.2012. do isplate

- na iznos od 53,39 eur počam od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 54,58 eur počam od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 53,74 eur počam od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 49,05 eur počam od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 53,04 eur počam od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 53,39 eur počam od 31.03.2013. do isplate

- na iznos od 51,82 eur počam od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 46,96 eur počam od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 46,84 eur počam od 30.06.2013. do isplate

- na iznos od 48,03 eur počam od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 49,95 eur počam od 31.08.2013. do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.585,17 eura sa zateznom kamatom određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od donošenja prvostupanjske presude, tj. od 30. prosinca 2025., do isplate, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59., OIB 53056966535 da tužitelju GI iz [adresa]. OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 384,21 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama imaju vratiti tužitelju kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počam od uplate svakog pojedinog iznosa do 31.12.2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polu-godišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 5,41 eur počam od 30.11.2007. do isplate

- na iznos od 5,36 eur počam od 31.12.2007. do isplate

- na iznos od 5,30 eur počam od 31.01.2008. do isplate

- na iznos od 5,25 eur počam od 29.02.2008. do isplate

- na iznos od 5,20 eur počam od 31.03.2008. do isplate

- na iznos od 5,14 eur počam od 30.04.2008. do isplate

- na iznos od 7,09 eur počam od 31.05.2008. do isplate

- na iznos od 7,01 eur počam od 30.06.2008. do isplate

- na iznos od 6,94 eur počam od 31.07.2008. do isplate

- na iznos od 6,86 eur počam od 31.08.2008. do isplate

- na iznos od 6,78 eur počam od 30.09.2008. do isplate

- na iznos od 6,70 eur počam od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 6,62 eur počam od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 6,54 eur počam od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 6,46 eur počam od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 6,37 eur počam od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 10,64 eur počam od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 10,50 eur počam od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 10,35 eur počam od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 10,20 eur počam od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 10,06 eur počam od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 9,91 eur počam od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 9,76 eur počam od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 9,60 eur počam od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 9,45 eur počam od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 9,29 eur počam od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 9,13 eur počam od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 8,97 eur počam od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 8,81 eur počam od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 8,65 eur počam od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 8,48 eur počam od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 8,31 eur počam od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 8,14 eur počam od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 7,96 eur počam od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 7,79 eur počam od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 7,61 eur počam od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 7,44 eur počam od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 7,26 eur počam od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 7,07 eur počam od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 6,89 eur počam od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 6,70 eur počam od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 6,51 eur počam od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 6,32 eur počam od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 6,13 eur počam od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 5,17 eur počam od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 4,99 eur počam od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 4,82 eur počam od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 2,60 eur počam od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 2,50 eur počam od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 2,40 eur počam od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 2,29 eur počam od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 2,19 eur počam od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 2,09 eur počam od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 1,98 eur počam od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 1,87 eur počam od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 1,76 eur počam od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 1,65 eur počam od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 1,54 eur počam od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 1,43 eur počam od 30.09.2012. do isplate

- na iznos od 1,32 eur počam od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 1,21 eur počam od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 1,09 eur počam od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 0,97 eur počam od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 0,85 eur počam od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 0,73 eur počam od 31.03.2013. do isplate

- na iznos od 0,61 eur počam od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 0.50 eur počam od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 0,38 eur počam od 30.06.2013. do isplate

- na iznos od 0,26 eur počam od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 0,05 eur počam od 31.08.2013. do isplate

sve u roku od 15 dana."

V. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja u iznosu od 84,66 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor dana 02.08.2006. godine sklopili su Ugovor o kreditu br. 528- 50-3596976 kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 16.415,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Istim ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u roku od 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 5,95 %. Nadalje, se navodi kako će se kamata obračunavati u CHF mjesečno i usklađivati sukladno odluci banke. Tom prilikom tuženik je unaprijed, formulirani standardni Ugovor, sastavio na način da je u isti uglavio više nepoštenih ugovornih odredbi. Prije svega, kao bitan sastojak ugovora o kreditu tuženik je unio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu u čl. 7. Ugovora kojom se ugovorna obveza povrata iznosa kredita veže uz valutu CHF i to na način da se otplata anuiteta veže uz drugu nepoštenu i ništetnu odredbu iz čl. 2. Ugovora o kreditu u kojoj je tuženik odredio promjenu kamatne stope, koja ovisi o jednostranoj odluci banke bez obrazloženja na koji način će se ista mijenjati. Ugovor koji je sastavio i ponudio tuženik zasnovan je na ugovornim odredbama koje su u zajedničkom djelovanju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama, na način da je tužitelju unatoč redovitoj otplati kredita, uz znatno povećanje mjesečnog anuiteta, njegova ukupna obveza po kreditu rasla, umjesto da se smanjuje. Tuženik je postupajući s pozicije jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj na način da je ugradio švicarski franak u valutnu klauzulu, unatoč činjenici da je takovo “.....vezivanje iznosa kredita uz švicarski franak bilo nepotrebno i štetno. Riječ je o tome da su banke odobravale kredite u “fiktivnim” francima jer je isplata kredita korisnicima obavljena u kunama.

2. Kao druga nepoštena i ništetna ugovorna odredba očituje se u promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke. Takova jednostrana odluka nije podložna kontroli od strane korisnika kredita, a posebno ne nekoj trećoj osobi. Kako se radi o bitnom sastojku ugovora o kreditu potrebno je bilo prije i u vrijeme zaključenja ugovora pregovarati odnosno utvrditi jasne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na eventualnu promjenu ugovorene kamate. Treća odredba koja čini mehanizam ugovora je anuitetna otplata. Tako ugovorena otplata, uz već ranije istaknute mehanizme dodatno je omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata, nezakonito povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i kroz usporavanje otplate glavnice, koja je rasla zbog povećanja tečaja CHF. Na opisani način tuženik je suprotno odredbi čl. 6. ZOO-a ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno, sve suprotno čl. 81. ZZP /03. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu tužitelja i znatna je jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijena. Dakle dugoročno su neizvjesni bitni elementi ugovora, uz napomenu da cijenu, koja ovisi o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka kao vjerovnik. Tužitelj je u ugovorni odnos sa tuženikom stupio s punim povjerenjem prihvaćajući informacije koje je dobio od tuženika kao vjerodostojne. Da je tuženik tužitelju pružio bilo kakvu informaciju, pojašnjavajući što znači unošenje klauzule CHF u odnosu na povrat kredita, tužitelj zasigurno ne bi sklopio takav ugovor. Svaka promjena kamatne stope u navedenom kreditno- dužničkom odnosu koje se odvijala u od zaključenja kredita pa do mjeseca svibnja 2013.god., mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, slijedom čega je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač, i to prvenstveno iz razloga jer istom nije na jasan i razumljiv način objašnjen kreditno-dužnički odnos u koji stupa, kao niti kriteriji, uvjeti, formule i razlozi zbog kojih bi eventualno došlo do povećanja kamatne stope. Slijedom navedenog, zbog učestale i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika, tužitelju se kontinuirano povećavala mjesečna otplatna rata.

3. Također, tuženik je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, tužitelja propustio na jasan i nedvosmislen način informirati o svim potencijalnim opasnostima koje se odnose na vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak, i to posebice u odnosu na četiri važne činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog, zbog učestale promjene tečaja švicarskog franka tužitelju se kontinuirano povećavala mjesečna otplatna rata.

4. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno je “ ...da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenjapredmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82 i 90., a od 07.08.2007. godine do 21.12.2008. godine proitvno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 do 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koaj je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugvoornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila protivno odredbama tada važećeg Zakona zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,do 113/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. “

5. Pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u sporu kolektivne pravne zaštite kojima se utvrđuje da su nezakonite i ništetne konkretne odredbe ugovora koje je koristio ovdje tuženik, identične su odredbama iz Ugovora iz toč. 1., i odnose se na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu.

6. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nametnut tipski Ugovor u kojem je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je način otplate predviđen u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, uz napomenu da tužitelju nije dana mogućnost bilo kakovog pregovaranja ili utjecaja na takove odredbe Ugovora i Odluke tuženika. Tom prilikom, kao i prije potpisivanja samog ugovora, tužitelju od strane tuženika nije objašnjeno na koji način na anuitet kredita utječe eventualna promjena tečaja i promjena kamatne stope, kao i na ukupnu kreditnu obvezu. Za napomenuti je da tužitelju tom prilikom nije prezentiran nikakav rizik vezano uz spornu odredbu kojom se protuvrijednost kredita vezuje uz CHF, unatoč činjenici da je sa takovim podacima tuženik raspolagao. Čak što više tužitelj je imao namjeru podizanja kredita u Eur-u međutim na nagovor tuženika prihvatio je krediti u CHF. Tužitelj je u ugovorni odnos sa tuženikom stupio s punim povjerenjem prihvaćajući informacije koje je dobio od tuženika kao vjerodostojne. Da je tuženik tužitelju pružio bilo kakvu informaciju što znači unošenje klauzule CHF u odnosu na povrat kredita, tužitelj zasigurno ne bi sklopio takav ugovor.

7. Stoga tužitelj smatra da odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu iz toč. 1., koje se odnose na kamate i valutu otplate kredita, koje nisu dovoljno precizirale razloge i način izmjene redovne kamate i valutu otplate kredita ubuduće, dok se isto nije moglo utvrditi niti iz Odluka tuženika, su nezakonite i ništetne. Tuženik je unatoč takovim ništetnim i nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu u razdoblju od 2.08.2006. godine do 31.08.2013. godine jednostrano mijenjao visinu mjesečnog anuiteta, u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK, tako i visinu kamatne stope povećavajući istu u odnosu na kamatu ugovorenu na dan sklapanja Ugovora.

8. Tuženik je u tijeku ugovornog razdoblja kredita, na temelju jednostranih odluka mijenjao ugovorenu kamatnu stopu sa početne od 5,95 %, te na temelju ništetne odredbe, obračunavao mjesečni anuitet u valuti CHF, plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivao mjesečne anuitete u višem iznosu. Na opisani način tuženik je u razdoblju od 02.08.2008. godine do 31.08.2013 godine na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od tužitelja naplatio s osnova povećanih kamata i tečajne razlike iznos od 41.805,55 kn više nego bi to iznosilo da je mjesečni obrok kredita obračunavan uz redovitu kamatnu stopu bez valutne klauzule.

9. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači propisane su odredbe čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502. c. ZPP-a kojima se omogućuje potrošačima, nakon dovršetka postupka za kolektivnu zaštitu, pozivati se na pravna utvrđenja iz takove presude. Slijedom prednjega presuda iz kolektivnog spora izravno se odnosi na sve ugovorne odredbe i ugovore obuhvaćene presudom pa na taj način i Ugovor čije odredbe su predmetom ovog spora. Polazeći od pravila da presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev za resituciju onog što je primljeno na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o promjenivim kamatama i valutu otplate kredita. Kako se radi o resitutuciji koja je utemeljena na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takovog ugovora, uz napomenu da tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske kamate. Tužiteljica je prvotno u tužbi specificirala tužbeni zahtjev tako da pored utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojim je regulirana kamatna stopa i valutna klauzula ukupno potražuje 17.866,59 kn/2.371,30 eura, a nakon što je provedeno vještačenje tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 2.019,84 eura zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i iznos od 384,21 eura zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama, a sve to sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Iako ovako povećanje predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. ZPP-a, jer je tužbeni zahtjev povećan za iznos od 32,75 eura, a na koju preinaku se tuženik protivio, sud smatra ovakvu preinaku tužbenog zahtjeva osnovanim jer je tužitelj, a sukladno nalazu vještaka financijsko knjigovodstvene struke uredio svoj tužbeni zahtjev, a zbog čega je vještačenje i provedeno.

10. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu tužbenog zahtjeva i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da je neosnovano pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a koja presuda je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva zaštita se pruža na općenitoj razini i njome se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača, odnosno na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebnom pokrenutom postupku dokaže da je istom prilikom sklapanja ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Muse, pod brojem Ou-1.045/06, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala.

11. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato.Tuženik je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

12. Tuženik je nadalje istakao i prigovor zastare, budući je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate 15. lipnja 2021. godine, a kako to proizlazi iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a u smislu čl. 215. ZOO-a.

13. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu, otplatni plan, provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, saslušana je tužiteljica i pročitani su podnesci stranaka.

14. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

15. Tužiteljica GI u svom iskazu je navela da je Ugovor o kreditu s tuženikom zaključila u kolovozu 2006. godine za kupnju rabljenog vozila u auto kući Opel Osijek. Kredit je zaključila sa tuženikom jer je i bila klijent te banke, a u vrijeme realizacije kredita već je bila u invalidskoj mirovini. Upravo u banci su joj sugerirali zaključenje ugovora u valuti CHF jer je to bio najpovoljniji kredit tako da su odmah isključili kredit u valuti EUR i HRK i normalno je da je ona kao dugogodišnji klijent i s malom mirovinom vjerovala svojoj banci. Nadalje je navela da ju nitko u banci nije upozorio na nikakve rizike podizanja kredita u valuti CHF, dapače s obzirom na njezinu mirovinu koja je bila mala su joj to i sugerirali. U to vrijeme nije imala registriran obrt niti je bila član trgovačkog društva, a vozilo joj je bilo prijeko potrebno jer žive na selu. Nitko joj nije objasnio što znači devizna klauzula a niti je postavljala pitanja. Rata kredita u početku je bila oko 900,00 kn da bi nakon izvjesnog vremena iznosila oko 1.600,00 kn što je iznos veći od njezine mirovine i to je svakako utjecalo i na njezinu životnu sigurnost i egzistenciju. Nadalje je navela da prije zaključenja ugovora nije išla u druge banke jer je klijent te banke. U momentu zaključenja ugovora bila je zadovoljna sa svim uvjetima kreditiranja. Nije razumjela što znači valutna klauzula i nitko ju nije upozorio, a ugovor je potpisala jer su joj ga upravo ponudili u njezinoj banci kojoj je vjerovala. Kredit je uredno isplatila 2013. godine, a auto je isključivo koristila za svoje osobne potrebe i nije ga koristila za svoju poreznu olakšicu.

16. Iskazu tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru te utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Sud je također poklonio vjeru iskazu tužitelja u kojem kazuje da mu je kredit vezan uz CHF valutu bio predočen najpovoljnijim te mu je upravo preporučeno sklapanje predmetnog ugovora, a također je sud povjerovao njegovom iskazu i u dijelu u kojem kazuje da mu nije pojašnjeno o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje kamatne stope koja je ugovorena kao promjenjiva, odnosno nije mu niti pojašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula.

17. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku dok je čl. 502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji, a sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15) vezano sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga izneseni navodi tuženika u odgovoru na tužbu da je na svakom pojedinom potrošaču da u tužbi dokaže da je prilikom sklapanja konkretnog ugovora uskraćeno bilo kakvo pravo, odnosno da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne, neosnovani, pa je sud zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora u cijelosti prihvatio i istog smatra osnovanim.

19. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, te dali je nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i s osnove valutne klauzule.

20. Među strankama nije sporno, što proizlazi iz odgovora na tužbu da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 02.08.2006. godine sklopili su Ugovor o kreditu br. 528-50-3596976 kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 16.415,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Istim ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u roku od 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 5,95 %.

21. Presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno je da je četvrtotužena Raiffeisenbank u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) čl. 81.82 i 90.

22. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se između ostalog da su četvrtotuženik Raiffeisenbank u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

23. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

24. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sli. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

25. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

26. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

27. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

28. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

29. Ocjenjujući ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

30. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

31. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

32. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 RI od 23. travnja 2015.).

33. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih sudovi u RH već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama VSRH Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i USRH U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, te odluke VTS RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom VSRH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojeg razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

34. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope po odluci banke s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja.

35. Da li je tužbeni zahtjev za isplatom osnovan, i do kojih iznosa, odgovor je dobiven nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Na prijedlog stranaka sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Tonki Vulić. Zadatak vještaku određen je rješenjem od 16. lipnja 2025. godine, te je naloženo vještaku da vještačenje provede na okolnost utvrđenja činjenice koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu po osnovi tečajne razlike na način da izračuna svakomjesečnu razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja oboje za period od sklapanja ugovora o kreditu pa do njegove konačne otplate, da izračuna koliko je tužitelj pretplatio obvezu po predmetnom kreditu za isto vremensko razdoblje u odnosu na kamatu ugovorenu kao početnu i naknadno svako povećanje kamate, kao i da izračuna tzv. negativnu razliku.

36. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 27. kolovoza 2025. godine proizlazi da je tužitelj kredit isplaćen 4. kolovoza 2006. godine, kada je 1 CHF po srednjem tečaju HNB-a koji je kreditor koristio kao svoj tečaj vrijedio 4,611264 HRK. Vještak zaključuje da je zbog povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu 5,95% pretplaćeno 70 anuiteta u iznosu od 384,21 eura, preplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 63 anuiteta u iznosu od 2.019,84 eura u kojima je srednji tečaj HNB-a za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB-a za CHF na dan početka korištenja kredita, tako da je pretplaćeno na obje okolnosti 2.404,05 eura.

37. Vještak je nadalje utvrdio da nema utvrđenih manje plaćenih razlika kamate, plaćeni po nižoj kamatnoj stopi od početno ugovorene kamatne stope 5,95%, a manje je plaćeno tečajnih razlika u 21 anuitetu u kojem je srednji tečaj HNB-a za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB-a za CHF na dan korištenja kredita u iznosu od -84,66 eura.

38. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio razliku anuiteta po više plaćenoj tečajnoj razlici i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i specificirao tužbeni zahtjev tako da je od ukupno pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja potražuje 2.019,84 eura, a sve sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te iznos od 384,21 eura zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama. Tuženik je istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, ali pravne prirode, te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka specificirao prigovor radi prijeboja kojeg je istaknuo na pripremnom ročištu tako da potražuje 84,66 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

38. Budući da tuženik, iako se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu po osnovi i visini, nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no prigovorio je nalazu iz razloga što je temeljen na premisi da je među strankama ugovoren fiksni tečaj a što nije bila ugovorna volja stranaka. Sud navedeno nije cijenio osnovanim jer kako je odredba ugovora o ugovornoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi određena ništetnom opravdano je da onaj tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita treba uzeti tužitelju kao početni parametar za izračun tužiteljevog potraživanja. Sud je prihvatio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tečajne razlike te dosudio tužitelju iznos od 2.019,84 eura. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim od prvog sljedećeg dana mjeseca u kojem je razlika nastala. Naime, u skladu sa čl. 214. ZOO- a/91. kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i od dana stjecanja. Slijedom navedenog tužitelju pripadaju kamate kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom te kako stoji u točki II izreke presude.

39. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja po osnovi tečajne razlike i u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti. Sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokom trgovačkom sudu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž- 6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je tuženik bio stranka kolektivnog spora, a tužba podnesena 15. lipnja 2021. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 371. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine. Iz navedenog razloga, kako je sud stava da se ima primijeniti opći zastarni rok, nije cijenio osnovanim navode tuženika da u konkretnom slučaju treba doći do primjene zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.

40. Međutim, osnovan je prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja po osnovi promjenjive kamatne stope. Tijek zastare utužene tražbine u pogledu promjenjive kamatne stope počeo zastarijevati 14. lipnja 2014. godine i kako se na to potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina proizlazi da je zastara nastupila 14. lipnja 2019. godine, a tužba je podnesena 15. lipnja 2021. godine, što znači da je po osnovi tog potraživanja nastupila zastara slijedom čega je sud odbio tužitelja za isplatu iznosa od 384,21 eura po osnovi razlike kamatne stope.

41. Neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja jer tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove pa ne može postojati obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost spornim odredbi, već upravo suprotno tuženik je kao kreditor povrijedio interesa i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Tužitelj je sve novčane iznose temeljem predmetnog ugovora o kreditu isplatio tuženiku, pa ne može sada tuženik tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao, dok nasuprot tužitelj nije ništa stekao od tuženika bez osnove.

42. Ovakav zahtjev tuženika bi po svojoj naravi mogao predstavljati tek eventualno zahtjev za naknadom izgubljene koristi, a ne povrat stečenog bez osnove. Izgubljena korist je, sukladno čl. 1046. ZOO-a jedan od vidova štete. Za ustanovljavanje odnosa odgovornosti za štetu potrebno je ispunjenje više preduvjeta: da postoji štetna radnja, krivnja štetnika, protupravnost, nastanak štete, kao i da postoji neprekinuta uzročno posljedična veza između štetne radnje i same štete. U ovom postupku ne postoji krivnja tužitelja za isplatu manje plaćenih iznosa, niti u njegovom postupanju postoji protupravnost, pa slijedom toga ne mogu biti ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i st. 5., te čl. 155. ZPP- a. Odlučujući o trošku sud je krenuo od činjenice da je u postupku bila sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tužitelj je postavio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti te isplatom iznosa od 2.404,05 eura. U postupku je uspio sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti, te djelomično sa zahtjevom za isplatom tužbenog zahtjeva. Tužitelj je u odnosu na osnovanost uspio u cijelosti 100% dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio 84,01% (od zatraženih 2.404,05 eura, dosuđeno je 2.019,84 eura). Tužiteljev uspije u postupku je stoga 92% (184,01%/2) a tuženikov je 8%.

44. U čl. 154. st. 5. ZPP-a propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica je samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva 8% nije uspjela u postupku, pa je tuženik u cijelosti dužan naknaditi troškove.

45. Sud je tužiteljici priznao trošak za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 11. listopada 2021. godine iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 11. rujna 2025. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 24. travnja 2025. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 27. studenog 2025. godine iznos od 200,00 eura, uvećano za troškove PDV-a iznos od 250,00 eura, troškove vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 35,17 eura, tj. ukupno 1.585,17 eura.

46. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 30. prosinca 2025. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku