Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-133/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. studenoga 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. prosinca 2025. godine objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 504003028-61000077932/2008 sklopljenog dana 15. veljače 2008. između tužitelja JR i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedanzarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed.“
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 895,88 eura sa zateznim kamatama računajući od 8. ožujka 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.228,02 eura sa zateznim kamatama počev od 30. prosinca 2025. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 27. ožujka 2024. godine podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo da je 15. veljače 2008. godine s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 450.000,00 HRK, s rokom otplate na 30 godina, u svrhu kupnje obiteljske kuće, a koji kredit je i dalje u otplati. Navodi da je prednik tuženika u članku 7. Ugovora ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita, a koja prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga iznosi 1,50%, jednokratno unaprijed. Tužitelj smatra ovu ugovornu odredbu nepoštenom i ništetnom, jer je nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja ugovora, te da niti danas ne zna koji su to troškovi bili plaćeni tim iznosom, dok je pored nje snosio još i sve troškove javnog bilježnika, kao i ostale administrativne troškove. Ukazuje kako se u nijednom dijelu predmetnog Ugovora ne navodi bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Dalje navodi kako iz otplatnog plana proizlazi da je prednik tuženika tužitelju dana 7. ožujka 2008. godine naplatio navedenu naknadu u visini od 6.750,00 HRK, odnosno 895,88 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK. Tužitelj se, zatim, poziva na odredbe članka 96. i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača važećih u trenutku sklapanja ugovora, te odredbe čl. 3., 4. i 10. Zakona o obveznim odnosima, zatim Odluke Suda Europske unije, Direktivu 93/13 EEZ i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev-673/2023-2, zaključujući da je prednik tuženika ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno, da se stoga radi o ništetnoj odredbi jer da je tužitelja doveo u neravnopravan položaj, slijedom čega postavlja tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi ništetnom odredba članka 7. Ugovora kojom je ugovorena predmetna jednokratna naknada te da se tuženiku naloži isplatiti iznos od 895,88 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. ožujka 2008. godine, a kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude pod točkama I. i II.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavajući osnovu i visinu tužbe, te osporavajući potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Tuženik je sporio da bi se radilo o ništetnoj odredbi, jer da je ista jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Ističe kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, a ista je i prije sklapanja ugovora bila javno objavljenja u Tarifi naknada tuženika te sadržana u Ugovoru o kreditu. Dalje navodi kako načelo transparentnosti, a kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ-a ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da se detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Dalje navodi kako pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik navodi da Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene Direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“. Tuženik ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, a isto tako, da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona, već štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju, slijedom čega se može zaključiti da je tuženiku bilo dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika. Tuženik također ističe da činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu, ne znači ujedno da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, jer su ugovorne strane prije sklapanja ugovora pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi, te navodi da je tužitelj imao mogućnost utjecati na ugovorne odredbe, odnosno pregovarati o njihovom sadržaju, dok je radnik tuženika pojasnio tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Konačno, tuženik ističe prigovor zastare, te slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova postupka.
3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj se podneskom od 24. svibnja 2024. godine protivio istaknutom prigovoru zastare te navodima tuženika kojim tuženik spori potrošačko svojstvo predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, ističe kako je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu realizirao u svrhu kupnje obiteljske kuće u kojoj i danas živi te istim nije financirao nikakvu svoju poslovnu djelatnost niti je ugovor sklopio u svojstvu obrtnika, trgovačkog društva, OPG-a ili slično, što jasno proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Dalje, tužitelj je sporio navode tuženika da bi predmetna ugovorna odredba bila jasna i razumljiva. Naime, tužitelj navodi da je sporna ugovorna odredba možda naizgled jasna i uočljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,50% jednokratno, no tužitelj ističe da ista nije razumljiva bez obzira što je unaprijed vidljiv iznos te naknade, odnosno ne mora značiti da ista ne može biti utvrđena nepoštenom, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na sve one troškove koje navodi tuženik, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od čak 6.750,00 kuna. Tužitelj ističe da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita. Tužitelj posebno napominje da je ovakva ugovorna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana ako se uzme u obzir činjenica da je tuženik svojim jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu s početnih 5,25% pa na više pri čemu je tužitelju dodatno zbog toga naplaćeno 72.143,34 kuna mimo ovog navodnog troška za obradu kredita, što je već utvrđeno presudom Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-50/2019.
4. Tuženik je tijekom postupka izrijekom naveo kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, već samo njegovu osnov.
5. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to, prije svega, Ugovor o namjenskom kreditu broj 504003028-61000077932/2008 od 15. veljače 2008. (str. 5 do 14 spisa) kao i ostalu kreditnu dokumentaciju (otplatne planove, obavijesti o promjeni kamatne stope, pregled prometa, specifikaciju uplata) te saslušao tužitelja kao stranku. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.
6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe, kao i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.
7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 504003028-61000077932/2008 od 15. veljače 2008. te zahtjev za isplatom iznosa od 895,88 eura, a koji je tužitelju naplaćen temeljem ove odredbe, na ime jednokratne naknade za obradu kredita.
8. Među strankama nije sporno da su temeljem Ugovora o kreditu broj 504003028- 61000077932/2008 od 15. veljače 2008. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje stambeni kredit za kupnju kuće u iznosu 450.000,00 HRK, uz redovnu kamatu, koja je promjenjiva sukladno izmjenama kamatne stope koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa (čl. 4.), s rokom vraćanja od 30 godina, te da je kredit još u otplati.
9. U spornom čl. 7. Ugovora je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno unaprijed, a u istom članku je zatim još navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove, te da korisnik kredita ovlašćuje banku da u svakom trenutku bez ikakvog daljnjeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti njegovu partiju kredita za sve troškove koje banka ima, a vezane uz njegove obveze zanavljanja police osiguranja, nove procjene založenih nekretnina, pribavljanja novih zemljišnoknjižnih izvadaka, kao i druge slične troškove koje banka ima kod kontrole i vođenja kredita.
10. Nije sporno dakle, da je tužitelju osnovom čl. 7. Ugovora prilikom isplate kredita 7. ožujka 2008. naplaćena jednokratna naknada u visini od 6.750,00 HRK, a koja sada prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 895,88 eura. Međutim, sporna je osnovanost zahtjeva, odnosno, je li utužena odredba ništetna te je li nastupila zastara, kao i je li riječ o potrošačkom ugovoru.
11. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je predmetni kredit zaključivao u poslovnici banke prednika tuženika u Đakovu 2008. godine, da je kredit uzimao u svrhu kupnje obiteljske kuće u kojoj i danas stanuje te da kredit još uvijek otplaćuje. Kuću koju je kupio sredstvima kredita, koristi isključivo u privatne svrhe, a ne poslovne. Prilikom sklapanja ugovora, u banci mu je rečeno da mora platiti predmetnu jednokratnu naknadu, međutim, nije mu objašnjeno na što se ta naknada odnosi i koje bi troškove obuhvaćala. Rečeno mu je samo da se ona mora platiti te da se bez toga ugovor ne može zaključiti. Pored ove naknade, tužitelj je plaćao još i troškove ovjere ugovora kod javnog bilježnika. Naknada mu je naplaćena u trenutku isplate kredita, tj. iznos kredita je bio umanjen za iznos ove naknade. Visina naknade je bila unaprijed određena, obzirom na iznos kredita, te oko nje nije imao mogućnosti pregovarati, odnosno istu nije mogao sniziti ili izbjeći.
12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, na koji nije bilo primjedbi, jer je dan životno, uvjerljivo te u skladu s priloženom materijalnom dokumentacijom u spisu.
13. Nastavno na navedeno, nedvojbeno se utvrđuje da je tužitelj u predmetnom Ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača, a da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” 79/07., dalje ZZP), pa je neosnovan prigovor tuženika da se ne radi o potrošačkom ugovoru.
14. Među strankama je nesporno da je tužitelju prilikom isplate iznosa kredita isti umanjen za iznos od 6.750,00 HRK, dana 7. ožujka 2008. godine, na ime naknade za obradu kredita, koja je ugovorom bila određena u visini od 1,50% od iznosa kredita.
15. Na pravni odnos stranaka u ovoj stvari se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine” broj 79/07. (dalje ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine” broj 35/05. (dalje ZOO) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, te Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine koja je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo.
16. U ovom postupku je utvrđeno da je pravni prednik tuženika sastavio predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom tipskom obrascu, te da ga je tužitelj dobio bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženoj odredbi o visini jednokratne naknade za obradu kredita, budući je ista bila unaprijed propisana donesenom Odlukom tuženika. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije valjano ni upoznat sa spornom odredbom o naknadi i njenim značenjem, jer mu je rečeno tek da se ista mora platiti te da kredit ne može dobiti bez nje. Tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz za suprotno.
17. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe, sud prihvaća navod tužitelja kako u Ugovoru nije jasno određeno o kakvoj naknadi se radi, niti je davatelj kredita propisao i tužitelju objasnio strukturu te naknade i zašto bi njen iznos bio u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Proturječno je opravdanje tuženika da se radi o utemeljenim uobičajenim kreditnim troškovima, u situaciji kad istovremeno u Ugovoru postoji i odredba (drugi odlomak u čl. 7.) kojom se korisnik kredita pored predmetne naknade, obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove, pa se postavlja pitanje o kakvim se onda troškovima radi unutar predmetne naknade za obradu kredita. Isto tako, u Ugovoru je (u trećem odlomku čl. 7.) navedeno kako korisnik kredita ovlašćuje banku da u svakom trenutku bez ikakvog daljnjeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti njegovu partiju kredita za sve troškove koje ima banka, a vezane uz njegove obveze zanavljanja police osiguranja, nove procjene založenih pokretnina, nekretnina, pribavljanja novih zemljišnoknjižnih izvadaka, kao i druge slične troškove koje banka ima kod kontrole i vođenja kredita.
18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
19. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a koje se odnose na sklapanje ugovora o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, ugovaranje takve naknade nepovoljno je utjecalo na položaj korisnika kredita kao potrošača, u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
20. U čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 100. ZZP-a ako ugovor na temelju zakona ili sporazuma stranaka mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, dok prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
21. Na tuženiku, kao trgovcu, je dakle, bio teret dokazivanja da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a on ovom postupku ničim nije dokazao da se o spornoj odredbi čl. 7. Ugovora pojedinačno pregovaralo. Tuženik je naime od saslušanja zaposlenika tuženika kao svjedoka je odustao, a iz iskaza tužitelja, kojemu je sud poklonio vjeru, proizlazi da se o toj odredbi nije pregovaralo. Također, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje pri isplati kredita platiti banci naknadu u visini 1,50% od iznosa kredita, bez da je navedeno o kakvoj se naknadi radi, odnosno što se njome naknađuje. Tuženik ničim nije dokazao da je tužitelja prije i za vrijeme zaključenja ugovora, upoznao sa strukturom te naknade, koje se to bankarske usluge njome naknađuju, niti da je tužitelju uopće objasnio značaj te odredbe.
22. Prema člancima 295. i 296. ZOO-a, opće uvjete ugovora određuje jedan ugovaratelj, koji dopunjuju ugovor i u pravilu obvezuju kao i posebne pogodbe utvrđene ugovorom. S obzirom na navedeno, jasno je da se o općim uvjetima na koje se tuženik tijekom postupka poziva, po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati, jer ih je jednostrano unaprijed odredila jedna ugovorna strana. Uostalom, tuženik tijekom postupka nije ni priložio opće uvjete kao ni odluku o jednokratnoj naknadi, a iz kojih bi se eventualno vidjelo od čega se sastojala predmetna naknada i zašto je određena baš u visini od 1,50% od ukupnog iznosa kredita.
23. Osim što, dakle, nije jasno određena u Ugovoru, spornu odredbu tuženik nije opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao za što je ista konkretno naplaćena tužitelju, a prema svojim općim uvjetima i odlukama. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade koja se potpuno proizvoljno, nedovoljno jasno i bez ikakvog opravdanja veže uz iznos kredita. Troškovi kredita se naime mogu tek pretpostaviti kroz potrošnju uredskog materijala, uporabe informatičke opreme, i sl., ali koji ulaze u redovne troškove poslovanja banke kao novčarske institucije, i nikako ne mogu korespondirati s iznosom sporne naknade u zavisnosti s visinom kredita. Proizlazi, dakle, da je ovom ugovornom odredbom tužitelju nepošteno nametnuta obveza plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji ni ne odgovara eventualno stvarnim troškovima, a osim toga tužitelja se drugim odredbama ugovora (čl. 7. t. 2. i 3.) obvezalo da snaša kako javnobilježničke troškove, tako i druge nastale troškove, pa proizlazi kako sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega je ista ništetna.
24. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik (odnosno njegov pravni prednik), unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogla utjecati, a svakako ne na spornu odredbu koju tužitelj objektivno nije mogla ni sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, s time da banka kao trgovac prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, pri čemu se upire i na to da se radilo o odredbi koja je bila uvjet davanja kredita.
25. Ovdje je za ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., u odnosu na pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?", odgovorio da: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.".
26. Sud je upravo imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, odnosno u ovom sporu konkretno iz odredbi čl. 96., 99. i 100. ZZP/07, slijedom kojih je zaključeno da je sporna odredba Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 nepoštena i time po čl. 102. istog Zakona ništetna.
27. To stoga jer se o odredbi o plaćanju predmetne naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako uočljiva i određena, bila unaprijed formulirana od strane banke kao trgovca, a na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa predmetne naknade.
28. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na navode tuženika kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
29. Navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženik upire kada ističe da nije bilo zakonom propisano da je potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je sud imao i navedeno preispitati kroz test poštenosti, koji je u konkretnom slučaju valjalo provesti.
30. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatio takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
31. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da niti sam tuženik ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor, već da je ista bila uvjet davanja kredita.
32. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupovinu kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi, za koje je, imajući u vidu općepoznatu činjenicu, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da prednica tuženika nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).
33. Kako tuženik nije predložio izvođenje takvih dokaza kojima bi uspio osporiti zaključak o tome da tužitelja prilikom sklapanja kredita nije informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova), dok iz preostalih izvedenih dokaza proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je banka prednica tuženika sastavila, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao ni na koji način utjecati, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, navedena odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.
34. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda Europske unije koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.
35. Pri tome, sama okolnost što pozitivnim propisima nije bilo zabranjeno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu sud zaključuje da tuženik tijekom ovog postupka ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za njega nastala vezano za početnu obradu kredita) i njezinu visinu, te imajući u vidu da se radi o troškovima kredita koji su prebačeni isključivo na tužitelja, a tuženik nije uopće dokazivao da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da je riječ o naknadi koja je od tužitelja nepošteno naplaćena, jer se radi o plaćanju koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima banke.
36. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, bila nedovoljno razumljiva i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana i da tužitelj nije mogla pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bila upoznata s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je banka prednica tuženika visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg je plasirala potrošačima nudeći im svoje usluge, ista je bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ju je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako prednica tuženika to nije učinila, takva je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, pa je ista nepoštena i kao takva ništetna.
37. Stoga, tužitelj ima pravo potraživati od tuženika onaj iznos koji je temeljem ništetne odredbe platio, imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništetnom, stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa, i to od trenutka sklapanja ugovora odnosno naplate sporne naknade, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. To iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te kao takva ništetna. Slijedom toga, sud je naložio tuženiku da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano naplaćenog iznosa, odnosno od 8. ožujka 2008. kako to zahtijeva tužitelj, a sve sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.
38. Tužbeni zahtjev je valjalo prihvatiti i iz razloga jer je prigovor zastare nesnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka toč. I. ove presude još nije pravomoćna, to nije niti počeo teći petogodišnji opći zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev za isplatu zastario.
39. Odluka o parničnom trošku pod točkom III. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 138/23., dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), sastava podneska od 24. svibnja 2024. kojim se očitovao na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na dva ročišta (14. studenoga 2024. i 28. studenoga 2025.) u iznosu od 200,00 eura svako (Tbr. 9.1. Tarife) te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.3. Tarife) sve uvećano za 25% PDV-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu plaćene u iznosu od 34,34 eura i presudu u iznosu od 68,68 eura, što je ukupno 1.228,02 eura.
U Đakovu 30. prosinca 2025.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
