Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-447/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po ZOU Ivan Borić i Morana Kovač Stanić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniu Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 19. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka te tužiteljice osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o je

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici ŠŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 19.995,38 eura, odnosno 150.655,19 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

- na iznos od 109,13 € odnosno 822,24 kn od 31.01.2019. do isplate - na iznos od 0,71 € odnosno

5,37 kn od 28.02.2019. do isplate - na iznos od 109,43 € odnosno 824,52 kn od 14.03.2019. do isplate - na iznos od 0,12 € odnosno

0,89 kn od 31.03.2019. do isplate - na iznos od 116,82 € odnosno 880,15 kn od 02.04.2019. do isplate - na iznos od 0,41 € odnosno

3,07 kn od 30.04.2019. do isplate - na iznos od 108,69€ odnosno 818,91 kn od 03.05.2019. do isplate - na iznos od 114,10 € odnosno 859,68 kn od 04.06.2019. do isplate

- na iznos od 0,15 € odnosno

1,11 kn od 30.06.2019. do isplate

- na iznos od 118,07 € odnosno 889,61 kn od 03.07.2019. do isplate

- na iznos od 0,09 € odnosno

0,70 kn od 31.07.2019. do isplate

- na iznos od 119,24 € odnosno 898,42 kn od 01.08.2019. do isplate

- na iznos od 125,80 € odnosno 947,82 kn od 03.09.2019. do isplate

- na iznos od 129,22 € odnosno 973,63 kn od 04.10.2019. do isplate

- na iznos od 0,16 € odnosno

1,24 kn od 31.10.2019. do isplate

- na iznos od 124,29 € odnosno 936,45 kn od 05.11.2019. do isplate

- na iznos od 0,08 € odnosno

0,62 kn od 30.11.2019. do isplate

- na iznos od 124,83 € odnosno 940,57 kn od 04.12.2019. do isplate

- na iznos od 129,92 € odnosno 978,92 kn od 03.01.2020. do isplate

- na iznos od 137,27 € odnosno 1.034,26 kn od 05.02.2020. do isplate

- na iznos od 141,31 € odnosno 1.064,74 kn od 04.03.2020. do isplate

- na iznos od 153,33 € odnosno 1.155,30 kn od 06.04.2020. do isplate

- na iznos od 0,05 € odnosno

0,37 kn od 30.04.2020. do isplate

- na iznos od 150,17 € odnosno 1.131,46 kn od 07.05.2020. do isplate

- na iznos od 0,32 € odnosno

2,41 kn od 31.05.2020. do isplate

- na iznos od 145,91 € odnosno 1.099,34 kn od 04.06.2020. do isplate

- na iznos od 146,73 € odnosno 1.105,53 kn od 30.06.2020. do isplate

- na iznos od 138,90 € odnosno 1.046,51 kn od 31.07.2020. do isplate

- na iznos od 1,27 € odnosno

9,58 kn od 31.08.2020. do isplate

- na iznos od 138,75 € odnosno 1.045,42 kn od 04.09.2020. do isplate

- na iznos od 0,60 € odnosno

4,50 kn od 30.09.2020. do isplate

- na iznos od 139,50 € odnosno 1.051,07 kn od 07.10.2020. do isplate

- na iznos od 145,79 € odnosno 1.098,43 kn od 02.11.2020. do isplate

- na iznos od 139,50 € odnosno 1.051,08 kn od 04.12.2020. do isplate

- na iznos od 0,03 € odnosno

0,26 kn od 31.12.2020. do isplate

- na iznos od 137,08 € odnosno 1.032,87 kn od 15.01.2021. do isplate

- na iznos od 0,25 € odnosno

1,87 kn od 31.01.2021. do isplate

- na iznos od 140,96 € odnosno 1.062,10 kn od 19.02.2021. do isplate

- na iznos od 134,64 € odnosno 1.014,42 kn od 18.03.2021. do isplate

- na iznos od 130,27 € odnosno 981,55 kn od 12.04.2021. do isplate

- na iznos od 131,10 € odnosno 987,78 kn od 17.05.2021. do isplate

- na iznos od 131,05 € odnosno 987,37 kn od 09.06.2021. do isplate

- na iznos od 7,12 € odnosno 53,63 kn od 30.06.2021. do isplate

- na iznos od 122,61 € odnosno 923,79 kn od 02.07.2021. do isplate

- na iznos od 138,47 € odnosno 1.043,27 kn od 03.08.2021. do isplate

- na iznos od 136,17 € odnosno 1.025,97 kn od 06.09.2021. do isplate

- na iznos od 135,14 € odnosno 1.018,24 kn od 06.10.2021. do isplate

- na iznos od 0,21 € odnosno

1,58 kn od 31.10.2021. do isplate

- na iznos od 145,16 € odnosno 1.093,70 kn od 05.11.2021. do isplate

- na iznos od 153,39 € odnosno 1.155,75 kn od 06.12.2021. do isplate

- na iznos od 0,39 € odnosno

2,90 kn od 31.12.2021. do isplate

- na iznos od 156,41 € odnosno 1.178,48 kn od 07.01.2022. do isplate

- na iznos od 0,15 € odnosno

1,15 kn od 31.01.2022. do isplate

- na iznos od 157,36 € odnosno 1.185,64 kn od 10.02.2022. do isplate

- na iznos od 159,31 € odnosno 1.200,35 kn od 08.03.2022. do isplate

- na iznos od 163,28 € odnosno 1.230,22 kn od 05.04.2022. do isplate

- na iznos od 165,49 € odnosno 1.246,92 kn od 04.05.2022. do isplate

- na iznos od 162,43 € odnosno 1.223,80 kn od 03.06.2022. do isplate

- na iznos od 0,07 € odnosno

0,51 kn od 30.06.2022. do isplate

- na iznos od 173,76 € odnosno 1.309,21 kn od 05.07.2022. do isplate

- na iznos od 186,17 € odnosno 1.402,72 kn od 09.08.2022. do isplate

- na iznos od 187,87 € odnosno 1.415,52 kn od 05.09.2022. do isplate

- na iznos od 194,90 € odnosno 1.468,46 kn od 05.10.2022. do isplate

- na iznos od 7,18 € odnosno 54,11 kn od 12.10.2022. do isplate

- na iznos od 180,40 € odnosno 1.359,24 kn od 03.11.2022. do isplate

- na iznos od 184,14 € odnosno 1.387,41 kn od 30.11.2022. do isplate

- na iznos od 183,26 € odnosno 1.380,79 kn od 31.12.2022. do isplate

- na iznos od 28,80 € odnosno 217,02 kn od 31.01.2023. do isplate

- na iznos od 147,41 € odnosno 1.110,68 kn od 06.02.2023. do isplate

- na iznos od 40,84 € odnosno 307,68 kn od 28.02.2023. do isplate

- na iznos od 133,70 € odnosno 1.007,37 kn od 09.03.2023. do isplate

- na iznos od 1,07 € odnosno

8,05 kn od 09.03.2023. do isplate

- na iznos od 173,98 € odnosno 1.310,82 kn od 05.04.2023. do isplate

- na iznos od 13,03 € odnosno 98,19 kn od 05.04.2023. do isplate

- na iznos od 160,12 € odnosno 1.206,41 kn od 04.05.2023. do isplate

- na iznos od 15,86 € odnosno 119,51 kn od 04.05.2023. do isplate

- na iznos od 154,81 € odnosno 1.166,39 kn od 13.06.2023. do isplate

- na iznos od 29,63 € odnosno 223,24 kn od 13.06.2023. do isplate

- na iznos od 142,61 € odnosno 1.074,53 kn od 03.07.2023. do isplate

- na iznos od 43,74 € odnosno 329,56 kn od 03.07.2023. do isplate

- na iznos od 124,46 € odnosno 937,73 kn od 01.08.2023. do isplate

- na iznos od 48,52 € odnosno 365,54 kn od 01.08.2023. do isplate

- na iznos od 119,95 € odnosno 903,73 kn od 04.09.2023. do isplate

- na iznos od 11.699,97 € odnosno 88.153,39 kn od 04.09.2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, da tužiteljici ŠŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.275,00 €, sa zateznim kamatama od 30. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva kako je to odredio tužitelj u podnesku od 17. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovome sudu 10. studeni 2023., tužiteljica ŠŽ, S. i [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje; tužitelj), u bitnom navodi da je sa prednikom tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877 (dalje; tuženik), sklopila 17. siječnja 2005. Ugovor o kreditu broj: 406- 04/2005, te joj je odobren stambeni kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 93.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Ugovorena je redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,99%. Tužiteljica je već ranije u predmet P-277/2019. kod ovog suda utužila razlike s osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu za razdoblje od 31. ožujka 2008. do 31. prosinca 2018. te joj je u tom dijelu sud joj dosudio utvrđene razlike, a navedenu presudu potvrdio je Županijski sud u Puli pod brojem Gž-1284/2020. Tužiteljica nadalje navodi da je kredit otplatila u cijelosti. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 20.040,24 eur u razdoblju od 31. siječnja 2019. do 4. rujna 2023.

2. Podneskom od 17. srpnja 2025., nakon provedenog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev tako da ga je smanjio za iznos od 44,86 €. Podnesak tužitelja je uručen tuženiku, te se tuženik podneskom od 23. srpnja 2025. protivio istome navodeći da se radi o povlačenju. Kako tužitelj i dalje utužuje sve mjesece kao i ranije, te je uređenje tužbenog zahtjeva uslijedilo nakon provedenog vještačenja sud nalazi da se radi o svrsishodnoj preinaci, pa je pa je temeljem članka 190. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

3. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 10. siječnja 2024., tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. Ističe prigovor da bi tužitelj bio potrošač sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tužitelj je u cijelosti prihvatio sve rizike koji bi mogli utjecati na visinu anuiteta, ističe prigovor zastare, opreza radi ističe prigovor radi prebijanja za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato što je tečaj bio niži.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu broj 406- 04/2005 (stranica 30-37 spisa), otplatni plan (stranica 39-48 spisa), Specifikacija uplata (stranica 49-64 spisa), Pregled prometa za klijenta (stranica 66-87 spisa), reklamne informacije i članci dostavljeni od strane tužitelja (stranica 180-414 spisa), provede no je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Jurković saslušana je tužiteljica kao stranka.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/2023 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren iznos kredita u iznosu 93.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana (čl. 2 Ugovora o kreditu). Nadalje čl. 3. utvrđeno je da se na navedeni iznos zaračunavaju kamate 4,99 % godišnje, te otplata kredita započinje 31. siječnja 2005. Ugovara se otplata kredita do 31. siječnja 2030.

7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku.

8. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je u siječnju 2005. trebala kredit za kupnju stana te se obratila predniku tuženika, budući da je već ranije imala jedan kredit kod te banke, njen suprug je kod te banke primao plaću, djeca su imala štednje knjižice pa se odlučila za prednika tuženika. U banci je rekla koliki novac joj je potreban i oni su joj izračunali kolika bi joj bila rata kredita i predložili da uzme kredit u CHF-u iz razloga što je taj kredit bio puno povoljniji i rata manja. Djelatnica banke s kojom je razgovarala rekla joj je kako je i ona podigla kredit u CHF-u i kako ga preporuča. Izračunato joj je kolika bi bila rata i rečeno joj je što treba pribaviti od dokumentacije i nakon što je pribavila dokumentaciju, pozvana je u banku radi potpisivanja ugovora koji je već bio sastavljen i ona nije mogla pregovarati o niti jednoj od odredbi ugovora. Nitko joj nije ništa objašnjavao vezano za CHF i odnos HNB-a prema CHF i prema EUR. Prvih godinu dana rata kredita joj je bila gotovo jednaka, a onda je praktički narasla za duplo. Ona se više puta obraćala u banku, pisala prigovore, ali to ništa nije pomoglo. U stanu koji je kupila novcem od kredita žive ona i obitelj, nema nikakav obrt niti trgovačko društvo u njemu. Jedno vrijeme nakon što sam kupila stan je bi u najmu, dok smo mi stanovali u starom stanu. Tužiteljica je stan iznajmljivala od 2006. do 2014. jer je bila na to prisiljena budući da nije mogla otplaćivati ratu kredita.

9. Dakle, osnovom iskaza tužitelja kao stranke, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati jer isti iskaz nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, ovaj sud je mogao utvrditi samo načelno pravilo postupanja tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Iz iskaza tužitelja, jasno je da su se svi podaci vezani uz kredit rješavali na tipiziranim ugovorima, na kojima se mijenjao korisnik kredita i iznos kredita, sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti).

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o valutnoj klauzuli) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao u ovom postupku.

12. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužitelja sud ističe slijedeće:

Uvidom u e-spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu istog suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C- 92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 OŽ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 Š i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

13. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojem se anuiteti kredita vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

15. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača tužitelj kao potrošač u ovopredmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredit (odnosno korištenja a koji je jedino bio izvjestan i poznat tužitelju), a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

16. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Iz iskaza tužitelja jasno je da je postupao kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, a protivan zaključak ne proizlazi niti iz spornog ugovora niti iz drugih dokaza, niti je tuženik dokazao protivno. Dakle, bitne stavke u konkretnom slučaju za tužitelja, a u svezi navedenog ugovora (visina odobrenog kredita te visina mjesečnog anuiteta) s vremenom, dijelom su izmijenjene i to bitno u takvom omjeru da je ta izmjena za tužitelja predstavljala nerazmjerno opterećenje (visina mjesečnih anuiteta) a u odnosu na korist koju je tužitelj od kredita ostvario (odnosno nerazmjer između onoga što je tuženik dao i koristi koju je u konačnici ostvario). Osim navedenog, osnovom iskaza tužitelja, utvrđeno je da tužitelj, osim što je upoznat sa visinom kredita za koji je kreditno sposoban i visinom anuiteta kredita, s nikakvim rizicima, a u svezi tog ugovora pa niti valutne klauzule, nije upoznat niti se u svezi istog posebno pregovaralo, a tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

17. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 MŽ od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor mu je ponuđen za tu svrhu, bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnog promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), te činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen 17. siječnja 2005., jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o odredbama ugovora iz toč. 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u smislu čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna.

19. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze.

20. Tuženik je isticao prigovor prijeboja, no iz provedenih dokaza, naročito nalaza i mišljenja vještaka nesporno je utvrđeno da u utuženom razdoblju nisu postojale negativne razlike, tuženik nije u ovom postupku predlagao da se utvrđuju negativne razlike za ranije razdoblje.

21. Uvidom u predmet P-227/2019. utvrđeno je da je tužitelju s istog osnova, samo za ranije razdoblje (ožujka 2008. do srpnja 2015.) dosuđen iznos od tada 106.587,94 kn sa pripadajućim zakonskim kamatama. Navedena presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Puli broj Gž1284/2020 od 8. veljače 2021. U navedenom predmetu je odlukom Vrhovnog suda broj Revd 2892/2021. odbačne prijedlog za dopuštene revizije kao nepravovremen.

22. Tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. Razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor tuženika nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za sva potraživanja koja su dospjela zaključno sa 4. travnjem 2007. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Obzirom da je predmetna tužba podnesena najprije 2. svibnja 2019., a potom i 10. studeni 2023. i 12. lipnja 2023., iznova je prekinut tijek zastare spornog potraživanja, niti je glavno potraživanje, niti kamate u zastari.

23. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Lidiji Jurković, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, te je osnovom nalaza i mišljenja vještaka od28. travnja 2025. i neposrednog očitovanja od 25. rujna 2025. utvrđeno da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 406-04/2005. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit za kupnju stambenog prostora u visini iznosa od 93.300,00 CHF obračunatom po srednjem tečaju banke. Kredit je isplaćen 21. siječnja 2005. po srednjem tečaju banke za valutu CHF i iznosio je 4,858727 kn. Vještakinja je temeljem postojeće dokumentacije utvrdila da je u utuženom razdoblju tužiteljica pod pretpostavkom ništetnih odredbi ugovora o kredu platila više 19.995,38 EUR a što je prikazano u priloženoj tablici (stranica 440-441 spisa). Na ročištu od 25. rujna 2025. vještakinja je dogovorila na sve prigovore tuženika.

24. U ovom postupku tužitelj ima potraživanje prema tuženiku i potražuje iznos onoga što je tuženik, u utuženom razdoblju i u specificiranim mjesecima, primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Radi se o stjecanju bez osnove i o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. ZOO, u okolnostima u kojima je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je odgovoran tužitelju za štetu koji isti trpi zbog ništetnih odredbi Ugovora. Tužitelj plaćanjem anuiteta tuženiku nije primao nikakve iznose jer je tužitelj taj koji je vršio uplate, a obveza vraćanja neosnovano stečenog odnosi se na stjecatelja (čl. 1111. ZOO).

25. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana dospijeća pa do isplate.

26. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 625,00 €, trošak sastava podnesaka od 5. prosinca 2024. i 17. srpnja 2025., svaki u iznosu od 625,00 €, zatim trošak zastupanja na ročištima od 10. prosinca 2024., 25. rujna 2025. i 19. studenog 2025., svako u iznosu od 625,00 €, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 €, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 €, što ukupno iznosi 4.275,00 €.

27. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 30. prosinca 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po ZOU Ivan Borić i Morana Kovač Stanić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženiku po punomoćniku Toniu Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba