REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3949/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Silviji Sunčani Stubičar, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HP OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa odvjetnik Goran Gašparon iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 30. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja odvjetnika Gorana Gašparona i punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice MP, na ročištu radi objave i uručenja presude dana 30. prosinca 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu br. 016-50- 629575 od 20.04.2001.godine, a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Milan Glibota, Zagreb, Ulica grada Vukovara 82 broj OU-440/01 sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi:
“NAKNADA
3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
II. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISSENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužitelju, HP (OIB [osobni identifikacijski broj]) [adresa] iznos od 205,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.04.2001. do 31.12.2007.po stopi koja je propisana čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije nefinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. st. 2 Ugovora o kreditu br. 016-50- 629575 od 20.04.2001.godine, a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Milan Glibota, Zagreb, Ulica grada Vukovara 82 broj OU-440/01 sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu koji glasi:
OSTALI UVJETI
„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu oplatu kredita samo u suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor .“
IV. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISSENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužitelju, HP (OIB [osobni identifikacijski broj]) [adresa] iznos od 131,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.07.2004. do 31.12.2007.po stopi koja je propisana čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.01 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije nefinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena
V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 769,91 eura sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počev od 30. prosinca 2025. godine do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 20.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti dana 20.4.2001. godine. Zakon o zaštiti potrošača (Nar.nov.79/07) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom čl. 97 utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:
- odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga
- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,
- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom obzirom da je odredbom čl. 3 Osnovnog Ugovora između ostaloga propisano slijedeće: “NAKNADA 2,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ nema nikakve dvojbe da je predmetna odredba NIŠTETNA. Dakle, polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuju prava davatelja kredita, potpuno je razvidno da je tuženik ugovaranjem unaprijed naknade, a kako je to navedeno u odredbi čl. 3 Ugovora povrijedio Zakon na štetu tužitelja, a koja povreda navedene odredbe mora imati za posljedicu NIŠTETNOST. Također, nije sporno da je primjenom sporne ugovorne odredbe o troškovima za obradu kredita tužitelj doveden u neravnopravan položaj obzirom da isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvom naplatom troškova (naknade) tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja, pa ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu jednokratnih troškova obrade kredita, te je odredbom čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik temeljem ništetne odredbe od tužitelja primio iznos od 205,40 EUR/ 1.547,60 kn, sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a), to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos. Tužitelj je uredno sukladno naprijed navedenom Ugovoru o kreditu mjesečno isplaćivao anuitete prema otplatnom planu, te se isti obratio tuženiku s namjerom da jednokratno izvrši prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je navedeni zahtjev odobrio, te je tužitelj dana 22.07.2004. uplatio ukupni iznos od 66.495,45 kn. Tužitelju je tom prilikom uračunata je i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 992,58 kn. Tuženik je iznos od 992,58 kn, a koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita naplatio temeljem čl. 9. st. 2 Osnovnog Ugovora , a koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu oplatu kredita samo u suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“. Navedenom Ugovornom odredbom tuženik je zbog prijevremene otplate kredita dana 22.07.2004. obračunao i naplatio iznos od 992,58 kn jer prema odredbi čl. 1024. st. 2 i 3 Zakona o obveznim odnosima korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, ovdje tuženika, a u tom slučaju Korisnik kredita je dužan Banci kao davatelju kredita naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio. Dakle, polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuju prava davatelja kredita u slučaju raskida ugovora i njegova vraćanja prije roka određenog za vraćanje, potpuno je razvidno da je tuženik ugovaranjem unaprijed naknade, a kako je to navedeno u odredbi čl. 9. st.2 Ugovora povrijedio Zakon na štetu tužitelja, a koja povreda navedene odredbe mora imati za posljedicu NIŠTETNOST. Tužitelj prije svega ističe kako se u konkretnom slučaju ne radi o povredi Ugovora neispunjenjem istog ili o zakašnjenju u ispunjenju predmetnog Ugovora, već se radi o zakonitom pravu tužitelja da Ugovor o kreditu raskine prije, odnosno da ga vrati prije određenoga (ugovorenog) roka za vraćanje, te je dužan tuženiku nadoknaditi štetu ako je ista nastala. Iz samog sadržaja ugovornih odredbi čije utvrđenje ništetnosti tužitelj zahtijeva, tuženik je taj koji je sa tužiteljem ugovorio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koja sama po sebi ne predstavlja nikakvu naknadu štete, već naknadu za uslugu Banke. Stoga tako ugovorena naknada ne predstavlja po sadržaju ništa drugo nego ugovornu kaznu koja je definirana odredbom čl. 350 st. 1 Zakona o obveznim odnosima na način da vjerovnik ili dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni. Međutim, odredbom čl. 350 st. 3 Zakona o obveznim odnosima propisano je da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, pa samim tim takva je odredba ništetna. Da je tuženik prilikom ugovaranja kredita sa tužiteljem postupao na izloženi način potvrđuje primjena odredbe čl. 355 st.1 Zakona o obveznim odnosima, odnosno tuženik je tužitelju naplatio naknadu za uslugu banke prema Odluci o naplati naknade, iako tuženik nije pretrpio nikakvu štetu, a i sama naplata „naknade“ bila je prinudna, a ne dobrovoljna. Također, tužitelj ističe kako je odredbom čl. 1024 st.4 Zakona o obveznim odnosima da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka Banka ne smije uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Dakle, navedena zakonska odredba propisuje kako Banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što znači da se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi, a svaka suprotna ugovorna odredba bila bi ništetna. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi kako tuženik nema pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate). Nadalje, da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja nastane davatelju kredita. Pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu je nastanak štete, odnosno ako dužnik, ovdje tužitelj povrijedi obvezu ispunjenja, a iz toga vjerovniku, ovdje tuženiku ne nastane nikakva šteta tada vjerovnik nema pravo ni na naknadu štete. Slijedom navedenog, razvidno je kako u slučaju prijevremene otplate kredita Banka prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može i dalje ulagati i tako ostvarivati dobit zbog načina na koji je ugovorena otplata kredita (dugoročno) dobiva i udio kamata, pa na ovaj način nedvojbeno za davatelja kredita, ovdje tuženika nije nastupila nikakva šteta. Stoga tužitelj navodi da naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita čini nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru Banka trebala dobiti do kraja njegovog trajanja (ugovorenog roka), te je takva odredba u smislu čl. 322 st. 1 Zakona o obveznom odnosima suprotna prisilnim propisima, odnosno ništetna, jer se suprotna odredbi 1024 st.4 Zakona o obveznim odnosima i čl. 6 Zakona o obveznim odnosima, odnosno načelu zabrane zloupotrebe prava budući da se sudionici u obveznom pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveze drugom sudioniku, a tužitelju je ovakvom naplatom naknade otežano ispunjenje ugovora prije roka, a što je njegovo zakonsko pravo. Takvom naplatom naknade za prijevremeni povrat kredita tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja, pa ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te je odredbom čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.
Imajući u vidu činjenicu da je tuženik temeljem ništetne odredbe od tužitelja primio iznos od 992,58 kn (131,73 EUR), sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos. Pri tome su ugovorene dvije nepoštene odredbe, a to su članak 3. ugovora o kreditu kojim je ugovorena ulazna naknada i članak 9. st. 2. istog ugovora kojim je ugovorena izlazna naknada. Kako su iste suprotne Zakonu o zaštiti potrošača (NN 79/07) i Zakonu o obveznim odnosima, to tužitelj postavlja 2 deklaratorna tužbena zahtjeva i dva kondemnatorna tužbena zahtjeva kako glase u izreci presude. Predlaže sudu da tužbeni zahtjev usvoji i naloži tuženiku plaćanje troška parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti jer je ugovor o kreditu zaključen 20.4.2001. g. a prvi Zakon o zaštiti potrošača u RH je stupio na snagu 16.9.2003. g. te se stoga isti ne može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu. Opće je pravilo zabrane retroaktivne primjene propisa a nije primjenjiva niti Direktiva 93/13/EEZ koja je u RH implementirana Zakonom o zaštiti potrošača 2007. g. Tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka.
3. Tužbeni zahtjev je osnovan.
4. Sud je tijekom postupka proveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu (list 6-9), kontrolni ispis unosa korištenja (list 11), prijepis knjigovodstvene kartice 8list 12-14), i saslušan je tužitelj.
5. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 – 146/25). Među strankama nije sporan iznos naplaćenih naknada.
6. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio dana 20.4.2001. godine ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 DEM, ali je sporno da li su odredbe navedenog ugovora u čl. 3. Ugovora – naknada za obradu kredita i čl. 9. st. 2. Ugovora – naknada za prijevremenu otplatu kredita poštene ugovorne odredbe, odnosno ukoliko nisu jesu li zbog toga ništave. Tužitelj shodno tome postavlja dva deklaratorna tužbena zahtjeva – na utvrđenje ništavosti čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora i dva kondemnatorna tužbena zahtjeva za povrat stečenog bez pravne osnove ukoliko su obje ugovorne odredbe ništave.
7. Tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni ugovor zaključio sa svrhom adaptacije nekretnine, i to u Petrinjskoj ulici u poslovnici tuženika. Prilikom razgovora u poslovnici nisu razgovarali što znači "naknada za obradu kredita", nije mu rečeno tada koji su parametri prema kojima se određuje naknada. Naknadu nije platio u gotovini nego mu je ista ustegnuta iz ukupnog iznosa kredita. Kad je podignuo kredit bile su određene mjesečne rate i u skladu s tim ratama je plaćao anuitete obročno, a kako je to točno obračunato, to ne zna. Nije siguran koje godine je sam isplatio kredit, ali to je bilo prije nego što je trebao kredit biti isplaćen prema planu otplate kredita. Naime, kad je skupio sredstva otišao je u poslovnicu, i izjavio da bi kredit isplatio u cijelosti i odmah mu je to prihvaćeno. Tada mu je obračunata i naknada za prijevremenu otplatu. Prije zaključenja ugovora nije bilo razgovora na koji način se određuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.
8. Sud je u bitnome prihvatio iskaz tužitelja, budući da je njegov iskaz u suglasju s drugim izvedenim dokazima, sudu je logičan i uvjerljiv.
9. Kao što je već i navedeno čl. 3.. predmetnog ugovora o kreditu glasi: “NAKNADA
3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
10. Navedenom odredbom, tuženik osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora o kreditu, naplaćuje još i naknadu za obradu zahtjeva.
11. Prema mišljenju ovog suda, predmetni Ugovor o kreditu predstavlja ugovor sa standardnim stipulacijama koji sadrže odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, vrijede odredbe općih akata banke odnosno, važeći propisi.
12. Slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO), predmetni ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor jer sadrži opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
13. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora. Nadalje, tuženik nije niti pokušao dokazati nikakve pregovore između tužitelja i tuženika, iako je teret dokaza u tom dijelu upravo na tuženiku.
14. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, po mišljenju ovog suda, odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje ZZP), a koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.
15. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita (čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome sud ne može prihvatiti navode tuženika, jer bi u takvom slučaju svako trgovačko društvo moglo zaračunavati naknade za svoje ponude opravdavajući takve naknade kod prihvata ponude, potrebama trgovačkog društva.
16. S obzirom da je navedena odredba, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, pa tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP, a tuženik nije dokazao da bi se o odredbi točke 10. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, valjalo je zaključiti kako se radi o ništetnoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu, te odlučiti kao pod točkom I. izreke.
17. U odnosu na drugi deklaratorni tužbeni zahtjev sud nalazi da je i odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu također nepoštena ugovorna odredba, imajući u vidu da se radi o značajnoj neravnoteži jer korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo u suglasnosti i uz uvjete kod odredi Kreditor, pa dakle iz navedene odredbe proizlazi da u trenutku zaključenja ugovora tužitelj uopće nije mogao znati kakvi će biti uvjeti kreditora u trenutku i ako budu prijevremeno otplatio kredit. Dakle, radi se o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja NIJE transparentna ni razumljiva, te ne proizlazi kako je to pravilno naveo tužitelj niti iz odredaba Zakona o obveznim odnosima, pa je samim time i ništava odredba.
18. Sukladno članku 323. ZOO-a posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
19. Sukladno članku 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.
20. Sukladno članku 1115. ZOO-a stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja.
21. Sud naglašava da korisniku kredita nisu javno i nedvosmisleno predočeni struktura troškova, tj. od čega se sastoje troškovi ulazne i izlazne naknade, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, a pri tome se sud poziva na presude Suda EU C-224/19 i C-84/19. Nadalje, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) s obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed formulirane u tipskom standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom i pripremljenom od tuženika kao nedvojbeno j a č e ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, i naknade za prijevremenu otplatu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Tužitelju je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava. U ugovoru nije navedeno na koji način će navedene naknade biti naplaćene – da li gotovinskom uplatom tužitelja, na način da iznos bude ustegnut od cjelokupnog iznosa kredita, ili na neki treći način. Tuženik je dakle tužitelju dana 23.4.2001. godine isplatio iznos umanjen za ulaznu naknadu za obradu kredita iako je na navedeni iznos obračunao ugovornu kamatu kao da je isplatio puni iznos kredita.
22. Dakle, tuženik je tužitelju naplatio iznos naknade koja ulazi u radno mjesto kreditnog referenta – zaposlenika banke. Na taj način je tužitelju prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu. Nadalje, radi se o djelatnosti tuženika koja predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora.
23. S obzirom da je tuženik sastavio predmetni tipski ugovor o kreditu sa nepoštenim ništetnim odredbama na temelju kojih je tužitelj platio tužitelju ulaznu naknadu od 1.547,60 kuna (205,40 EUR) prilikom doznake ukupnog iznosa kredita od strane tuženika tužitelju, a dana 22.7.2004. g. je tužitelj isplatio tuženiku ukupni iznos od 66.495,45 kuna, pa je tom prilikom uračunata i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 992,58 kuna (131,73 eura) tuženik je dužan tužitelju platiti bez osnove stečene navedene iznose, koji iznosi među strankama nisu sporni, a jasno proizlazi i iz obračuna naknade za bankarske usluge, sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja, dakle od 20.4.2001. godine do isplate iznos od 205,40 eura i od 23.7.2004. g. iznos od 131,73 eura.
24. Glede prigovora zastare valja reći da je na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30.01.2020. godine doneseno mišljenje Su-IV- 47/2020-2, po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, očigledno je da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika u cijelosti neosnovan.
25. Glede prigovora retroaktivne primjene zakona, sud nalazi potrebnim istaknuti da je Republika Hrvatske u predpristupnim pregovorima prihvatila cjelokupnu pravnu stečevinu Europske unije, poznatu kao "acquis communitaire", a u koju ulaze ne samo direktive i uredbe, nego i sekundarni pravni izvori kao što su odluke Suda Europske unije, pa stoga prigovor da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva u ovom predmetu nije utemeljeni prigovor tuženika, jer ju je RH prihvatila kao i cjelokupnu pravnu stečevinu EU.
26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP. Tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/2023 - dalje: Tarifa), a imajući u vidu troškovnik i vrijednost predmeta spora, i to trošak sastava tužbe (Tbr 7/1) 75 bodova, trošak sastava podneska od 17.9.2025. g. 75 bodova po Tbr 8/1, potom trošak zastupanja na ročištima 16.12.2025. i 30.12.2025. g. svaki po Tbr 9/1 po 75 bodova, odnosno ukupno je priznato 300 bodova, a kako je vrijednost 1 boda 2 eura, to je priznato 600,00 eura i trošak PDV-a od 25% od 150,00 eura a tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 19,91 eura. Ukupno je dakle tužitelju kao trošak postupka priznat iznos od 769,91 eura, a na isti i zakonske zatezne kamate po čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 30. st. 3. OZ-a počev od donošenja presude do isplate. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci,
U Zagrebu 30. prosinca 2025.
Sudac
Silvija Sunčana Stubičar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa ove presude. Presuda se u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ovoga zakona.
DNA:
1. Tužitelju po pun. uz rješenje o sudskoj pristojbi za tužbu i presudu
2. Tuženiku po pun.