REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-657/2024-24.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E ŠE N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Silviji Sunčani Stubičar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa odvjetnik Ivan Kusalić iz Zagreba, Masarykova 22 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB 53056966535 Zagreb, Magazinska cesta 69 kojeg zastupa odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 14. studenog 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Hrvoja Miloglava i punomoćnice tuženika odvjetnice Sofije Petković, na ročištu radi objave i uručenja presude dana 30. prosinca 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Dodatka ugovoru o kreditu 028-50- 3315564 od dana 09.02.2016. koji su sklopili Tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreb, 53056966535 i Tužitelj TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a kojima je utvrđena visina tražbine Tuženika prema Tužitelju.

II Nalaže se Tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti Tužitelju TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.110,40 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do konačne isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III Nalaže se Tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti Tužitelju TV iz, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1853,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do konačne isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

IV Nalaže se Tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti Tužitelju TV iz, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8189,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do konačne isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

V Nalaže se Tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti Tužitelju TV iz, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zakonske zatezne kamate tekuće na iznose:

- 11,29 eura od dana 30.11.2007. do dana 30.9.2015.

- 11,23 eura od dana 31.12.2007. do dana 30.9.2015.

- 11,43 eura od dana 31.1.2008. do dana 30.9.2015.

- 11,54 eura od dana 29.2.2008. do dana 30.9.2015.

- 11,74 eura od dana 31.3.2008. do dana 30.9.2015.

- 11,45 eura od dana 30.4.2008. do dana 30.9.2015.

- 32,68 eura od dana 31.5.2008. do dana 30.9.2015.

- 33,08 eura od dana 30.6.2008. do dana 30.9.2015.

- 32,49 eura od dana 31.7.2008. do dana 30.9.2015.

- 32,52 eura od dana 31.8.2008. do dana 30.9.2015.

- 32,87 eura od dana 30.9.2008. do dana 30.9.2015.

- 35,55 eura od dana 31.10.2008. do dana 30.9.2015.

- 33,75 eura od dana 30.11.2008. do dana 30.9.2015.

- 36,03 eura od dana 31.12.2008. do dana 30.9.2015.

- 36,38 eura od dana 31.1.2009. do dana 30.9.2015.

- 36,54 eura od dana 28.2.2009. do dana 30.9.2015.

- 36,1 eura od dana 31.3.2009. do dana 30.9.2015.

- 36,19 eura od dana 30.4.2009. do dana 30.9.2015.

- 35,52 eura od dana 31.5.2009. do dana 30.9.2015.

- 35,03 eura od dana 30.6.2009. do dana 30.9.2015.

- 35,16 eura od dana 31.7.2009. do dana 30.9.2015.

- 35,42 eura od dana 31.8.2009. do dana 30.9.2015.

- 35,4 eura od dana 30.9.2009. do dana 30.9.2015.

- 35,14 eura od dana 31.10.2009. do dana 30.9.2015.

- 35,63 eura od dana 30.11.2009. do dana 30.9.2015.

- 36,02 eura od dana 31.12.2009. do dana 30.9.2015.

- 36,58 eura od dana 31.1.2010. do dana 30.9.2015.

- 36,45 eura od dana 28.2.2010. do dana 30.9.2015.

- 37,21 eura od dana 31.3.2010. do dana 30.9.2015.

- 37,07 eura od dana 30.4.2010. do dana 30.9.2015.

- 37,35 eura od dana 31.5.2010. do dana 30.9.2015.

- 39,78 eura od dana 30.6.2010. do dana 30.9.2015.

- 39,28 eura od dana 31.7.2010. do dana 30.9.2015.

- 18,18 eura od dana 31.8.2010. do dana 30.9.2015.

- 17,94 eura od dana 30.9.2010. do dana 30.9.2015.

- 17,56 eura od dana 31.10.2010. do dana 30.9.2015.

- 18,36 eura od dana 30.11.2010. do dana 30.9.2015.

- 19,38 eura od dana 31.12.2010. do dana 30.9.2015.

- 18,66 eura od dana 31.1.2011. do dana 30.9.2015.

- 18,91 eura od dana 28.2.2011. do dana 30.9.2015.

- 18,59 eura od dana 31.3.2011. do dana 30.9.2015.

- 18,65 eura od dana 30.4.2011. do dana 30.9.2015.

- 20,01 eura od dana 31.5.2011. do dana 30.9.2015.

sve po stopi koja se određuje za do 30.6.2013. g. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. g. do 31.7.2015. g. prema čl. 12a st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i pred stečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. pa do 30. rujna 2015. g. prema čl. 29. st. 21. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) uvećanje prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.648,16 eura sa zateznom kamatom počev od 30.12.2025. g. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 7. ožujka 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 028-50-3315564 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 82.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj dok se tužitelj obvezao iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, a predmetnim ugovorom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno važećim odlukama banke. Nastavno je tuženik izvršio konverziju kredita te je tužitelj potpisao aneks ugovora o kreditu kojim ugovorom je izmijenjena valutna obveza, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Ističe kako tužitelj nije zaključenjem navedenog aneksa izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Protiv tuženika se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača jer je promjenjiva kamatna stopa mijenjana jednostranim odlukama tuženika te je presudom navedenog suda broj P-1401/12 od 4.7.2019. g. utvrđeno da su takve ugovorne odredbe ništave. Kako je ovaj ugovor sklopljen 7.3.2006. g. presuda broj P-1401/12 obvezuje i u ovom postupku. Bitni sastojci ugovora su iznos kredita i ugovorena kamata, a nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora. Ugovor o kreditu je bio na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Također je u ugovorena i ništetna valutna klauzula pa je dakle tuženik po čl. 323. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu. Informativnim obračunom konverzije na dan 30.9.2015. g. koji je tuženik izradio i dostavio tužitelju, tuženik je napravio simulaciju kao da je tužitelj od dana potpisivanja ugovora o kreditu pa do 30.9.2015. g. ugovorio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pritom je uspoređivao iznose uplata koje je tužitelj uplaćivao tuženiku s iznosom koje bi tužitelj uplaćivao da je imao sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Zbroj razlike svake tako utvrđene uplate čini preplatu po kreditu, koju je tuženik kao efekt konverzije otpisao kao dio glavnice u iznosu od 65.45240 HRK. Ništetne su sve promjene kamatnih stopa koje je jednostrano učinio tuženik te je jedino valjana početno ugovorena kamatna stopa od 4,5% godišnje odnosno od 1. siječnja 2014. g. zakonski određena kamatna stopa od 3,23% godišnje koja se primjenjuje na isplaćeni iznos kredita. Budući da je tuženik kao referentne vrijednosti u informativnom obračunu konverzije koristio iznos uplata koje je tužitelj stvarno uplaćivao tuženiku, a ne koliko je tužitelj trebao uplaćivati da nije došlo do ništetnih promjena kamatnih stopa, tako je i stvari iznos preplate veći od iznosa preplate koji je utvrdio tuženik u informativnom obračunu konverzije i u samom Dodatku ugovora. Stoga je tužitelj zbog jednostranoj povećanja kamatnih stopa od strane tuženika do 30.9.2015. g. preplatio iznos od 16.865,11 HRK. Predmetni iznos je zbroj svakog preplaćenog anuiteta Na svaki preplaćeni iznos teku zatezne kamate od dana uplate pa do isplate. Tužitelj je zbog aprecijacije CHF7HRK tečaja do 30.9.2015. g. preplatio iznos od 59.072,93 HRK. Predmetni iznos je zbog svakog preplaćenog iznosa. Na svaki preplaćeni iznos teku zatezne kamate od dana uplate pa do isplate. Zbog jednostranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika te aprecijacije CHF7HRK tečaja iznos neopterećene glavnice prema obračunu tuženika na dan 30.9.2015. g. se razlikuje od iznosa neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom platu. Navedena razlika iznosi 23.437,08 HRK. Tuženik se prilikom obračuna tzv. konverzije te u Dodatku ugovora o kreditu utvrdio iznos pretplate odnosno potplate u iznosu od 18.706,98 HRK. Tako ukupno potraživanje tuženika prema tužitelju iznosi 80.668,14 HRK. Stoga tužitelj u tužbi potražuje na temelju čl. 323. ZOO-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača utvrđenje ništetnom odredbe Dodatka ugovora o kreditu 028-50-3315564 oda dana 9.2.2016. g. koji su sklopiti tuženik i tužitelj a kojim je utvrđena visina tražbine tuženika prema tužitelju, potom da mu tuženik isplati iznos od 23.437,08 HRK s pripadajućim kamatama, potom da mu isplati iznos od 16.865,11 HRK s pripadajućim kamatama i da mu isplati iznos od 59.072,93 HRK s pripadajućim kamatama kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja uredio tužbeni zahtjev na način kako glasi u izreci ove presude podneskom od 28.10.2024. g. kojoj preinaci se tuženik protivio međutim je sud dopustio preinaku tužbe iz razloga što smatra da je to svrsishodno radi konačnog rješenja odnosa među strankama, te je odlučeno po čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91 – 155/23) kao u izreci rješenja.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći, između ostalog, da je kredit konvertiran prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15; dalje:ZID ZPK) s obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu BROJ Konv-01/2016 kojim je izvršena konverzija kredita s CHF valutom u kredit s EUR valutnom klauzulom i sve tužiteljeve uplate su uzete u obzir prilikom izrade konverzije te iskorištene/uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, pa kako je tužitelj slobodnom voljom prihvatio konverziju i sklapanjem dodatka/aneksa je nastao pravni odnos kojim su stranke riješile sve svoje pravne odnose. Tužitelj je naime, dobrovoljno prihvatio ponuđenu konverziju predmetnog ugovora, a posljedice su slijedeće: 1. Konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je 7.3.2006. g. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Sve da je vezanje glavnice kredita uz CHF ili ugovaranje kamatne stope promjenjivom ništavo, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene. Sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora. Provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 8.575,96 EUR. Konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003. odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. g. Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP iz 2007. g odredbe zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbije i naloži tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka. Podneskom od 22.1.2025. g. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja.

3. Tužbeni zahtjev je osnovan.

4. Prema odredbi članka 502.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno, i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi stavka 2. ovog članka interesi iz stavka 1. mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralni, etički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi.

5. U ovom predmetu pravno su relevantne: pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potom Odluka Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, Rev-2245/17, Rev-221/18 od 3. rujna 2019. godine, Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. i Rev-2868/18. U odnosu na pravo Suda Europske unije mjerodavne su: Odluke C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, C-51/17 od 20. rujna 2018. g. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 16-24), otplatni plan (list 25-31), Dodatak broj KONV-01/2016 (list 32-33), ispis partije kredita (list 34-35), otplatni plan (list 36-37, 40-41), novi otplatni plan (list 37-38), dopis (list 39), otplatnu tablicu (list 42), prijepis knjigovodstvene kartice (list 56-58), informativni izračun (66-67), zahtjev za kredit (list 130), ponudu stambenih kredita (list 131-136), saslušan je tužitelj, pročitana je pisana izjava svjedoka javne bilježnice Lucije Popov, pribavljen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića Darfin d.o.o. od 20.8.2024. g. (list 229-

7. Po primitku nalaza i mišljenja financijskog vještaka tužitelj je uredio kondemnatorni tužbeni zahtjev, a koju preinaku tužbe je sud dopustio jer smatra da je isto svrsishodno kradi konačnog rješenja odnosa između stranaka, pa je na temelju čl. 190. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

8. Predmet spora u ovom predmetu je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništavim odredbi Dodatka ugovora kao i kondemnatorni zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog novčanog iznosa bez pravne osnove, na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju valutne klauzule uz tečaj švicarskog franka, kao i ništavosti ugovornih odredbi Dodatka ugovora u odnosu na utvrđenu visinu po informativnom izračunu.

9. Stranke u postupku ne osporavaju da su sklopile ugovor o kreditu kako je navedeno u točki 1. Obrazloženja niti da su sklopile Dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija. U odnosu na prigovor da je provedenom konverzijom tužiteljica namirena, sud ističe kako se Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12.,143/13.,147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.) odnosi isključivo na promjenu ugovorne obveze Tužitelja prema Tuženiku, a sve iz razloga što je kredit ugovorna obveza. Tako i Zakon o potrošačkom kreditiranju isto navodi u članku 19.a stavku 1. i 2. predmet konverzije:

(1) Ovom glavom uređuju se obveze vjerovnika i potrošača:

– u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR,

– u postupku konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR i

– u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu iz podstavaka 1. i 2. ovoga stavka iz tražbine denominirane u CHF u denominiranu u EUR odnosno iz tražbine denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF u denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

(2) Odredbe ove glave primjenjuju se na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora o kreditu nije ispunjena ili prisilno ostvarena.“

10. S druge strane, Tužitelj svojom tužbom traži nešto posve drugo: ispunjenje samostalne izvanugovorne obveze Tuženika prema Tužitelju, proistekle iz Tuženikova stjecanja bez osnove. Nesporno je da stjecanje bez osnove potpada pod glavu IX. „Izvanugovorni obvezni odnosi“ Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, također je nesporno da Zakon o potrošačkom kreditiranju u članku 19.e. stavak 9. propisuje: „(9) Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.“ Dakle, provedenom konverzijom se, izrijekom, ne mogu derogirati „druga prava“ Tužitelja, uključivo pravo potraživanja Tužitelja prema Tuženiku po izvanugovornoj osnovi.

11. Nastavno, niti dodatkom Ugovoru o kreditu zaključenim radi Konverzije, se niti jednom riječju ne smije spomenuti, niti se ne spominje prestanak ili umanjenje utužene izvanugovorne obveze Tuženika prema Tužitelju.

S obzirom da je među strankama nesporno da Tuženik nije udovoljio tužbenom zahtjevu i ispunio utuženu obvezu, niti je spomenuta izvanugovorna obveza prestala na neki drugi način predviđen odredbama glave VII. (čl. 160. – 213.) Zakona o obveznim odnosima, i dalje vrijedi aksiom: ako je obveza Tuženika nastala, a nije prestala, i dalje postoji.

Zbog toga Konverzija nije ni od kakvog značaja na utužene zahtjeve potrošača (uostalom, tužbeni zahtjevi i obračuni obuhvaćaju vrijeme do tzv. Konverzije). Slijedom navedenog, Tužitelj i dalje ima pravo potraživati isplatu preplaćenih iznosa po izvanugovornoj odgovornosti stjecanja bez osnove.

12. U odnosu na presudu suda EU Tužitelj ističe kako je sud EU u predmetu pod brojem C-567/20 u odgovoru na pitanje:

„Treba li odredbu članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 […], kako je protumačena u sudskoj praksi Suda, posebice u presudi od **.**.2019., T (C-118/17, EU:C:2019:207), tumačiti na način da se zakonodavnom intervencijom u odnose između potrošača, korisnika kredita i banke, ne može uskratiti pravo potrošača da sudski osporavaju odredbe originalnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru, kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka neopravdano stekla na njihovu štetu zbog nepoštenih ugovornih odredaba, kada su, temeljem zakonodavne intervencije, u izmjenu originalnog ugovornog odnosa stupili dobrovoljno, a temeljem zakonske obveze nametnute bankama da im takvu mogućnost ponude, a ne izravno temeljem interventnog zakona, kao što su bile okolnosti u predmetu [u kojem je donesena navedena presuda]?“ odlučio da „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“

13. Obrazloženje predmetne odluke sud EU tumači u točkama 57. „Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 35. i navedena sudska praksa).“

i 58. „Na nacionalnim je sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 37. i navedena sudska praksa).“

14. Dakle, da bi se kogentne zakonske norme isključile iz djelokruga djelovanja Direktive 93/13, mora biti ispunjena pretpostavka da je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima. Predmetna pretpostavka je oboriva, odnosno dopušteno je ispitivati da li je ratio donošenja zakona ispunjen u cijelosti. Ratio donošenja zakona je, kako to navodi Vlada Republike Hrvatske u svom Prijedlogu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, s konačnim prijedlogom zakona je simulacija kao da je korisnik kredita od samog početka imao sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR.

15. Stoga sud prihvaća kako je potrebno u svakom pojedinačnom predmetu provesti dokaz financijskim vještačenjem da bi se utvrdilo da li je ratio donošenja zakona, odnosno stavljanje korisnika kredita – potrošača, ovdje Tužitelja, u položaj kao da ništetne ugovorne odredbe nikada nisu niti postojale, odnosno da je korisnik kredita – potrošač, ovdje Tužitelj, obeštećen u cijelosti.

16. Slijedom navedenog, provođenjem konverzije na način na koji ju je proveo Tuženik nije uspostavljena ravnoteža između svih prava i obaveza stranaka, koja je pretpostavka za isključenje zakonske norme iz djelokruga Direktive 93/13, iz čega tumačenjem presude suda Europske Unije u predmetu C-567/2020 dalje proizlazi kako predmetne zakonske norme ne mogu biti isključene iz djelovanja Direktive 93/13, odnosno da nepoštene odredbe ugovora pružatelja usluga (ovdje Tuženika), nisu obavezne za potrošača (ovdje Tužitelja).

17. Sud nalazi dvije veoma bitne činjenice. Prva je vremensko važenje, odnosno konverzija između Tužitelja i Tuženika provedena je 9. veljače 2016. sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: „Dodatak“). Ništetnost indeksacije uz švicarski franak je kolektivnom presudom utvrđena pravomoćno tek 2018. godine.

18. Stoga, a polazeći od nesporne činjenice da se nitko unaprijed ne može odreći prava koja mu pripadaju po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe, nije pravno moguća situacija gdje je ratio zakona – položaj potrošača kao da ništetne ugovorne odredbe nikad nisu ugovorene – ispunjen kada je ništetnost utvrđena naknadno, nakon provođenja konverzije. Druga činjenica je pitanje ništetnosti promjena kamatnih stopa. Naime, pravomoćnom kolektivnom presudom utvrđeno je kako su ništetne promjene kamatnih stopa učinjene jednostrano od strane Tuženika. Budući da se smatra da ništetna odredba nikad nije niti ugovorena, tako u pojedinim slučajevima nije došlo do promjena kamatnih stopa, već je relevantna kamatna stopa brojčano izražena u Ugovoru o kreditu.

Budući da je Tuženik u simulaciji konverzije evidentirao kao pravno valjanu svaku promjenu kamatne stope u CHF kreditu (također je evidentirao i svaku promjenu kamatne stope u simuliranom EUR kreditu, a koja je također ništetna – budući da su ništetne sve jednostrane promjene kamatnih stopa bez primjene referentnih vrijednosti), tako je takvim obračunom konverzije oštetio korisnika kredita – potrošača, ovdje Tužitelja.

19. Nadalje, bez obzira što je tužitelj tužbom postavio deklaratoran zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova Dodatka ugovora o kreditu, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. istog Zakona, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

20. Imajući u vidu navedeno, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sama po sebi ne znači da Tužitelj, kao korisnik kredita, nema pravo zahtijevati eventualno preplaćene iznose kamata i iznose koji su preplaćeni zbog aprecijacije tečaja, a koje Tuženik nije nadoknadio Tužitelju jer je pogrešno obračunao tzv. konverziju uslijed utvrđenja ništetnosti tih odredaba. U tom smislu razlaže i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. u kojem navodi da tužiteljica „(…)ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju(…)“, što u konkretnom slučaju znači da imaju pravo zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, ako isti postoje.

21. Iz pisane izjave javne bilježnice Lucije Popov razvidno je da nema saznanja o pravnom poslu koji je predmet spora.

22. Iz iskaza tužitelja razvidno je da je predmetni kredit bio stambeni kredit za adaptaciju kuće u kojoj živi za osobne potrebe. Nikad nije imao u vlasništvu ni obrt niti trgovačko društvo. Prije podizanja kredita imao je tekući račun u banci tuženika te je 2006. godine zaključio ugovor o kreditu. Prilikom razgovora o vrsti kredita u banci tuženika mu je ponuđen samo kredit u švicarskim francima a nije mu bio ponuđen ni kredit u eurima niti kredit u kunama. Nisu mu objašnjeni rizici promjene tečaja. Nije mu niti objašnjen termin "promjenjiva kamatna stopa". Nije mu niti objašnjeno po kojim kriterijima bi se kamatna stopa mogla promijeniti. Nije dobivao ni odluke o promjenama kamatne stope. Prva rata mu je bila 2.700- 2.800,00 kuna a najveća rata mu je bila oko 4.200,00 kuna. Za konverziju se odlučio jer mu je to bilo jedino rješenje da smanji ratu koju više nije mogao plaćati te misli da mu je nakon toga rata bila 3.000,00 kuna, odnosno oko 400 eura. Prilikom zaključenja ugovora o konverziji nije se pisanim putem odrekao prava na obeštećenje. Predmetni kredit u međuvremenu je isplatio do kraja. Na posebno pitanje pun. tužitelja zašto se odlučio na sklapanje dodatka i konverziju predmetnog ugovora odgovorio je da se već i prethodno raspitivao u banci što bi točno mogao učiniti da se rata kredita smanji, a da mu je nakon toga banka ponudila zaključenje predmetnog dodatka za koji je smatrao da će mu olakšati otplatu kredita. Na nastavno pitanje da li mu je tom prilikom u banci pokazana neka simulacija što točno takav ugovor predstavlja odgovorio je da nije. Na nastavno pitanje da li je potpisao izjavu o prihvatu izračuna konverzije ( list 84) odgovorio je da je potpisao 03. 12. 2015. godine u Zaprešiću. Na nastavno pitanje pun. tužitelja da li je tom prilikom dobio nekakvu dodatnu dokumentaciju vezano uz konverziju odgovorio je da nije. Na nastavno pitanje da li je zaprimio dopis banke od 15. siječnja 2016. godine ( list 71-74 spisa ) odgovorio je da se ne sjeća da je to zaprimio, a posebno imajući u vidu da je taj dopis datiran mjesec i pol nakon što je on potpisao izjavu o prihvatu izračuna konverzije 03. 12. 2015. godine. Na nastavno pitanje da li je kod javnog bilježnika ovjerio dodatak ugovora ili ga solemnizirao kod javnog bilježnika a kojim je ugovorena konverzija odgovorio je da nije i dodatak ugovora je potpisao u Zaprešiću u poslovnici banke. Na nastavno pitanje da li mu je prilikom potpisivanja ugovora netko objasnio što točno taj ugovor predstavlja i koje su posljedice odgovorio je da nije. Na nastavno pitanje da li je imao mogućnosti intervencije u taj dodatak ugovora, odgovorio je da nije jer je ugovor već bio napisan a on je samo došao i potpisao. Na nastavno pitanje tko je gospodin VV koji je solemnizirao prvi ugovor o kreditu odgovorio je da je to njegov otac jer su bili suvlasnici nekretnine pa su založili cijelu nekretninu i on i otac. Na nastavno pitanje da li je on potpisao ugovor o konverziji odnosno dodatak ugovoru odgovorio je da nije, a također da ga nitko nije iz banke zvao da dođe potpisati dodatak ugovoru. Na nastavno pitanje da li su mu u banci prethodno zaključenju prvog ugovora o kreditu omogućili neku intervenciju u odredbe ugovora, odgovorio je da nisu, da mu je rečeno da samo ode s ugovorom kod javnog bilježnika i tamo potpiše ugovor što je on i učinio. Na pitanje pun. tuženika da li je prethodno zaključenju dodatka ugovora tražio mogućnost da promijeni valutu u inicijalnom ugovoru, na primjer u euro, odgovorio je da nije i da mu to nitko nije ponudio. Na pitanje tko je plaćao anuitete kredita odgovorio je da ih je plaćao on.

23. U odnosu na saslušanje tužitelja sud je utvrdio da je nedvojbeno da tužitelj ulazi u kategoriju prosječnog potrošača koji ne može ulaziti u ekonomske analize kretanja tržišta kapitala na svjetskom tržištu, za što je potrebno daleko veće stručno i specijalizirano znanje, koje ne može imati ni diplomirani pravnik, ekonomist ili matematičar, pa stoga nalazi da je isti postupao s pažnjom prosječnog i savjesnog potrošača jer je pročitao ugovor i isti u rokovima i otplaćivao, unatoč činjenice da su ugovorom uneseni u pravni posao i dijelovi koje nije moguće predvidjeti, a to se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Ovdje sud nalazi potrebnim istaknuti i da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o navedenim ugovornim odredbama nije pregovaralo između ugovornih strana.

24. Sud nije posebno analizirao pisanu izjavu javne bilježnice Lucije Popov jer proizlazi da se ista samog konkretnog ugovora i stranaka ne sjeća.

25. Sud je tijekom postupka izveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje te za nalaz i mišljenje sud nalazi da su sačinjeni na stručan, cjelovit i iscrpan način i da mogu poslužiti kao temelj za donošenje odluke u ovom predmetu.

26. Prema mišljenju ovog suda, predmetni osnovni Ugovor o kreditu predstavlja ugovor sa standardnim stipulacijama koji sadrže odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, vrijede odredbe općih akata banke odnosno, važeći propisi.

27. Slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO), predmetni ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor jer sadrži opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

28. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

29. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, po mišljenju ovog suda, odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje ZZP), a koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

30. U odnosu na Dodatak ugovoru sud u cijelosti prihvaća sve navode tužitelja vezano uz postupak konverzije.

31. Glede kondemnatornog tužbenog zahtjeva sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je stoga i prihvatio tužbeni zahtjev jer je isti sačinjen na temelju predmetnog nalaza.

32. Sukladno članku 323. ZOO-a posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

33. Sukladno članku 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

34. Sukladno članku 1115. ZOO-a stjecatelj je dužan vratiti stečeno od dana stjecanja.

35. S obzirom da je tuženik sastavio predmetni tipski ugovor o kreditu s nepoštenim ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužitelju platiti bez osnove stečene iznose prema izračunu vještaka.

36. Glede prigovora zastare valja reći da je na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30.01.2020. godine doneseno mišljenje Su-IV-47/2020- 2, po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, očigledno je da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika u cijelosti neosnovan, jer je tužba podnesena 12. lipnja 2019. g. dakle unutar roka od 5 godina od donesene kolektivne presude u predmetu „Potrošač“ protiv 8 banaka od kojih je tuženik jedna od banaka.

37. U odnosu na procesno-pravni prigovoru radi prebijanja, potrebno je istaknuti da je o istome odlučio Vrhovni sud RH u predmetu Rev-549/2023.

38. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

39. U ovom postupku tužitelj upravo postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je na ime anuiteta kredita isplatio tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredbi o iznosu kredita kojeg je dužan vratiti i koji se obračunava primjenom valutne klauzule (čl. 22. ZOO) vezana za tečaj CHF u vrijeme plaćanja, a koji predstavlja razliku između stvarno vraćenog iznosa kredita i iznosa koji bi trebao biti vraćen da se je obveza tužitelja kao primatelja kredita izračunala na bazi tečaja CHF u kunama u vrijeme sklapanja ugovora i promjenjive kamatne stope. Nije u ovoj parnici sporno da je u određenom periodu tečaj CHF u kunama bio za primatelja kredita, tužitelja, povoljniji i da je na ime anuiteta plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

40. Dakle, kada je tome tako, tuženik kada ističe prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog, tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženika. Prošireno vijeće Vrhovnog suda RH prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a što u ovom slučaju nije bilo, nego je prigovor radi prebijanja stavljen u fazi glavne rasprave, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

41. Obzirom na navedeno, a kako u ovom slučaju tuženik nije stavio protutužbeni zahtjev, nego je istaknuo prigovoru radi prebijanja, u odnosu dakle, na tzv. "negativne razlike" sud otklanja navedeni prigovor tuženika jer sud nalazi kako prema prirodi ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik, tužitelj nikako nije mogao nešto "steći" pa da bi se prijeboj vršio na temelju tražbina koje tužitelj i tuženik imaju jedan prema drugome. Naime, tužitelj je potrošač, a potrošač plaćanjem prema nižem tečaju i nadalje nije stjecatelj, već je to bio isključivo tuženik. Nadalje, tražbina kredita s osnova nižeg tečaja je u zastari. Naime, čak i kada bi tuženikov prigovor "prijeboja" bio osnovan, a što nije, treba uzeti u obzir da prijeboj nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istoga. S obzirom na to da niži tečaj datira iz perioda ugovaranja, nastupila je zastara potraživanja i prijeboj ne nastaje. Zastara na tražbinu tuženika s osnove nižeg tečaja tekla je cijelo vrijeme do donošenja kolektivne presude i kasnije, te nije došlo do prekida tijeka zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Dakle, za tuženika tijek zastare nije bio prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, jer je tuženik kao kreditor tužitelja te kao pasivno legitimirana strana ne može imati koristi od podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo tužitelju kao potrošaču u čiju korist i radi čijeg interesa je tužba podnesena. Također, je potrebno dodati da je za nepoštenost navedenih odredbi odgovoran isključivo tuženik, pa isti ne može imati nikakve benefite, odnosno blagodati, uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja spornih odredbi. Čak ako bi se uzelo u obzir da je tužitelj naplatio dospjeli anuitet u manjem iznosu nego li je trebao, svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine, pa je i u tome smislu nastupila zastara potraživanja razlike tečaja za kreditora, sve sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – 29/18) koji propisuje: "Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radio o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.“

42. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP. Tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), a imajući u vidu troškovnik i vrijednost predmeta spora, i to trošak sastava tužbe (Tbr 7/1) u visini od 100 bodova trošak sastava podneska od 1.9.2020., 4.12.2020., 21.12.2022., 7.5.2024., 31.5.2024., 10.7.2024., 29.10.2024. i 23.4.2025. odnosno 8 podneska svaki po 100 bodova kao i trošak zastupanja na ročištima: 16.5.2024., 14.6.2024., 9.7.2024., i 14.11.2025. svaki po 100 bodova, a kako je vrijednost 1 boda 2 eura to je priznato 1300 bodova odnosno 2.600,00 eura i trošak PDV-a od 650,00 eura i trošak financijskog vještačenja od 398,16 eura, odnosno ukupno 3.648,16 eura. Temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13 i 93/14 – dalje OZ), tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 30. prosinca 2025.

Sudac

Silvija Sunčana Stubičar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima