Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d

Krk 51500

Poslovni broj: P-374/2022.-53.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Nataliji Denona u pravnoj stvari tužiteljice ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Franjo Hodanić, odvjetnik iz Krka, protiv tuženika GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Zagorac, odvjetnik iz Rijeke, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, nakon održane usmene javne glavne rasprave zaključene 5. studenog 2025., javno objavivši odluku 30. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužiteljica ZČ rođ. GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekla pravo vlasništva cijelog fizički i geometrijski točno određenog i realno izdvojenog dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] na skici lica mjesta označen žutom ispunom i slovnim oznakama A-B-C-D-E- F-G-H-A u površini 441 m2, koji dio prema prijedlogu parcelaciji i potvrdi rezervacije brojeva Odjela za katastar nekretnina Krk, odgovara novoformiranom broju čestice kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sve sukladno nalazu geodetskog vještaka Branka Dešmana iz tvrtke Geo Dešman d.o.o. iz kolovoza 2023., a koji geodetski nalaz se ima smatrati sastavnim dijelom ove presude.

II Ovlašćuje se tužiteljica nakon pravomoćnosti ove presude i temeljem nje zatražiti i ishoditi parcelaciju predmetne nekretnine i uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i korist na cijeloj novoformiranoj nekretnini u zemljišnoj knjizi označenoj kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je nastala izdvajanjem fizički i geometrijski točno određenog i realno izdvojenog dijela iz nekretnine kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] i to dijela na skici lica mjesta označenog žutom ispunom i slovnim oznakama A-B-C-D-E-F-G-H-A, u površini 441 m2, i uz istovremeno brisanje upisa prava vlasništva tuženika sa novoformirane kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a što je tuženik dužan trpjeti.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.044,44 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, po stopi pripisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 29. ožujka 2022. podnijela pred ovim sudom tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva na ½ suvlasničkog dijela nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a koji je tužbeni zahtjev u podnesku od 17. studeni 2022. izmijenila na način da je umjesto prava suvlasništva na predmetnoj parceli zatražila da se utvrdi vlasnicom realnog dijela nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a koji je realni dio konačno precizirala u podnesku od 15. veljače 2024., i to nakon provedenog vještačenja po vještaku geodetske struke trgovačkom društvu Geo Dešman d.o.o. Rijeka, te na ročištu od 5. studenog 2025. U tužbi, kao i tijekom postupka, tužiteljica je tvrdila da je stvarna vlasnica utužene nekretnine naziva Dražica, a koja da se nalazi u [adresa], u predjelu Japnenica, podno autobusnog stajališta, jer da su njezin pok. otac IČ pok. TČ, zatim tuženik i pok. SČ, svi kao nasljednici pok. TČ (Savati) i pok. ČČ ud. TČ, podijelili imovinu nakon smrti njihovih roditelja, i to 1968. godine, na način da je utužena nekretnina pripala u vlasništvo predniku tužiteljice, a nakon njegove smrti tužiteljici. O tome da svjedoči ručno sastavljena isprava, koja prileži listu 4 spisa, a sukladno kojoj ispravi su otac tužiteljice, zatim tuženik i pok. Z sačinili pred Uredom za katastar Krk izjavu koju su vlastoručno potpisali dana 6. ožujka 1968. , temeljem koje je i proveden upis u Katastru, a koja da izjava prileži na listu 8 i 9 ovog spisa. Iz citirane izjave da je razvidno kako je nekretnina oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] podijeljena između braće TČ i JČ, svakome u ½ dijela. Nakon podjele braće 1968.godine, JČ i IČ da su bili u posjedu točno određenog realnog dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], tj. prednik tužiteljice da je bio u posjedu dijela predmetne nekretnine do kuće i garaže RČ, dok da je tuženik bio u posjedu drugog dijela te četice. Podjela na terenu da je bila realizirana međašnjim kamenom i svatko da je obrađivao svoj dio nekretnine. Na terenu da nije nikada bilo spora oko podjele i načina korištenja predmetne čestice. Nakon smrti tužiteljičinog oca FČ pok. TČ, istog da su naslijedile supruga CČ i djeca, ovdje tužiteljica te njezina sestra AČ, a koje da su pak naslijeđenu imovinu podijelile, i to darovanjem iz 1986., temeljem kojeg da je majka tužiteljice CČ predmetnu nekretninu darovala tužiteljici te se tužiteljica od tada nalazi u samostalnom i poštenom vlasničkom posjedu, dok da su njezini prednici u posjedu iste bili još od 1960.-ih godina. Tužiteljičin otac da je umro kao relativno mlad (1972.), a budući da su njegove nasljednice bile malodobne, utuženu nekretninu da je za njih obrađivao majčin dio obitelji, odnosno ista je bila davana na obradu sada pok. ŠČ Branku, koji je tamo sadio povrtne kulture. Budući da utužena nekretnina graniči sa kućom i okućnicom RČ, tužiteljica da je istome prodala 4 m2 predmetne čestice, i to 1991. godine. Zbog svega navedenog, a držeći da ima pravni interes podnijeti predmetnu tužbu, tužiteljica je predložila da ovaj sud, nakon provedenog dokaznog postupka, donese presudu kojom će usvojiti njezin tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari.

2. U odgovoru na tužbu od 20. lipnja 2022., tuženik je osporio osnovu predmetne tužbe navodeći da se tužiteljica u svojem tužbenom zahtjevu iz tužbe pozvala na odredbe čl. 126. i 127. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koje odredbe da propisuju stjecanje prava vlasništva na temelju sudske odluke. Stoga, a budući da tužbeni zahtjev tužiteljice glasi na utvrđivanje već postojećeg stanja, tada da nije moguće tražiti donošenje presude po kojoj će se vlasništvo steći tek po pravomoćnosti te odluke. Iz navedenog da je posve jasno kako je tužbeni zahtjev tužiteljice u suprotnosti sa zakonskim odredbama na koje se tužiteljica poziva i kao takav kontradiktoran i nerazumljiv. U tom pravcu, tuženik je predložio da se tužiteljici vrati predmetna tužba radi ispravka, sve sukladno čl. 109. Zakona o parničnom postupku, budući da ista nije razumljiva te se tuženik na istu ne može očitovati.

3. U podnesku od 25. studenog 2022. tuženik je prije svega prigovorio preinaci tužbe, koju da je tužiteljica učinila u svojem podnesku od 17. studenog 2022. u kojem je izmijenila ranije postavljeni tužbeni zahtjev na način da umjesto suvlasništva u ½ suvlasničkog dijela na čestici kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sada traži realni dio te nekretnine, a također je osporio i sve činjenične navode tužiteljice kao neistinite. Naveo je da je prijeporna nekretnina ušla u obitelj tuženika (u podnesku očito greškom napisano "u obitelj tužitelja"), na način da je još djed tuženika BČ bio vlasnikom iste. Djed tuženika da je imao četvero djece te da su sva ta djeca tijekom svog života koristila predmetnu česticu, ali da je obiteljskim dogovorom predmetna nekretnina pripala stricu tuženika BČ. BČ da je bio svećenik, čiji da je jedini izvor prihoda bio prikupljanje milodara tijekom mise. Budući da ga je katolička crkva suspendirala i onemogućila mu daljnje održavanje misa zbog njegovog pokušaja osnivanja društva hrvatskih katoličkih svećenika, a što da je bilo protivno tadašnjoj politici vrha crkve, to da je BČ gubitkom milodara stečenih tijekom mise, ostao bez prihoda, zbog čega da je obiteljskim dogovorom utvrđeno kako će predmetna nekretnina pripasti upravo njemu i da će se iz iste osigurati njegovo uzdržavanje. Stoga, iako su sva djeca DČ (djeda) koristila predmetnu nekretninu i obrađivala ju, ta čestica da je u stvarnosti pripadala BČ svećeniku. BČ da je preminuo **.**.1976., a temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Krku, poslovni broj: O-132/76 od 30. rujna 1976., predmetna nekretnina da je pripala u vlasništvo ovdje tuženiku u ½ dijela te njegovom bratu OČ i ženi OČ AČ, svakome u ¼ dijela. Sukladno navedenom da nije točna tvrdnja tužiteljice kako je predmetna čestica pripala njezinom ocu IČ, budući da je ista, nakon smrti BČ, pripala tuženiku i njegovom bratu OČ, i to zbog toga što su upravo oni preuzeli brigu i skrb oko BČ (svećenika). To da proizlazi i iz izjave tuženika od 01. siječnja 1974., koja prileži na listu 48 spisa, koja je dana na zahtjev Doma umirovljenika Rijeka, a iz koje da proizlazi kako je tuženik preuzeo obvezu podmirenja troškova opskrbnine u domu te osiguranja potrebnog mjesečnog iznosa za garderobu, osobnu higijenu i ostale potrebe BČ. Dana 6. veljače 1995. tuženik i njegov pok. brat SČ i njegova djeca G i KČ da su zaključili ugovor o diobi nekretnina u kojem su ugovorili da će predmetna nekretnina u cijelosti pripasti ovdje tuženiku te da će tuženik postati isključivi vlasnik iste. Stoga da je tuženik od 1995. isključivi vlasnik predmetne nekretnine, a ta činjenica da je dobro poznata tužiteljici. Što se tiče izjave pred katastrom od 6. ožujka 1968., a koju da je tužiteljica dostavila u svoju tužbu, tuženik je naveo da taj dokument nije nikad potpisao te da se radi o krivotvorini, jer da na njemu nije potpis tuženika. Zbog navedenog, predložio je provođenje grafološkog vještačenja, a isto tako, nakon provođenja ostalih dokaznih prijedloga, odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljice, uz naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

4. Tijekom dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, kao i u ostavinske predmete ovog suda pod poslovnim brojem O-55/72, O-12/68, O-88/72 i O-132/76, zatim proveo je očevid lica mjesta i vještačenje po vještaku geodetske struke trgovačkom društvu Geo Dešman d.o.o. Rijeka, a također je saslušao stranke postupka i svjedoke KČ, NČ, AČ, ZČZ, EČ i MČ, dok dokazni prijedlog tuženika za provođenjem grafološkog vještačenja nije izveo, budući je zaključio da njegovo izvođenje, kraj ostalih dokaza provedenih u postupku, nije odlučno za donošenje meritorne sudske odluke, i to sve zbog razloga koji će nastavno biti dodatno obrazloženi.

5. Uvidom u ostavinski predmet ovog suda pod poslovnim brojem O-88/72, proizlazi da je isti vođen iza smrti pok. ZČZ TČ pok. TČ, koji je preminuo **.**.1972., a iza kojeg je doneseno rješenje o nasljeđivanju dana 20. travnja 1972., kojim je raspoređena sva ostavinska imovina pok. ostavitelja, a time i udio u predmetnoj nekretnini, njegovim zakonskim nasljednicima, i to supruzi CČ te djeci mldb. AČ i mldb. ĆČ, svakome u 1/3 suvlasničkog dijela.

6. Uvidom u ostavinski predmet ovoga suda pod poslovnim brojem O-132/76, proizlazi da je isti vođen iza smrti pok. ĆČ I pok. I, koji je preminuo **.**.1976., a iza kojeg je doneseno rješenje o nasljeđivanju dana 30. rujna 1976. u kojem je utvrđeno da njegovu ostavinsku imovinu čini i utužena nekretnina (u odgovarajućem suvlasničkom udjelu), te je ista, zajedno sa ostalom imovinom ostavitelja raspoređena njegovim oporučnim nasljednicima, i to nećacima GČ, ovdje tuženiku, u 2/4 dijela i OČ u ¼ dijela, te AČ u ¼ dijela, uz obrazloženje da je pok. ostavitelj oporučno raspolagao i u korist FČ pok. TČ (oca tužiteljice), koji je umro prije ostavitelja, slijedom čega da je njegov udio, sukladno sadržaju oporuke, pripao ostalim oporučnim nasljednicima.

7. Uvidom u ostavinski predmet ovog suda pod poslovnim brojem O-12/68, a koji je vođen iza smrti FČ pok. I, koji je preminuo **.**.1968., proizlazi da je u tom postupku doneseno rješenje o nasljeđivanju dana 01. ožujka 1968., u kojem je utvrđena sva ostavinska imovina pok. ostavitelja, između koje je i nekretnina kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a za koju je utvrđeno da je ista pripala sinovima pok. ostavitelja FČ i FČ GČ, ovdje tuženiku, svakome u ½ dijela, i to sukladno zakonu i diobi među nasljednicima.

8. Uvidom u rješenje Ureda za katastar Skupštine Općine Krk od 01. travnja 1968. proizlazi da je u katastarskom operatu za k. o. [katastarska općina] promijenjeno posjedovno stanje na način da se cijeli posjed u k. o. [katastarska općina], Garica i Draga Baška otpisuje sa imena FČ pok. I i pripisuje na ime ČČ ud. TČ, i to zbog smrti ranijeg posjednika.

9. Uvidom u ostavinski predmet ovog suda pod poslovnim brojem O-55/72, a koji je vođen iza smrti pok. ČČ AČ pok. I, koja je preminula **.**.1972., proizlazi da je isti bila neudata, bez djece, ali da je ostavila pismenu oporuku po kojoj je doneseno rješenje o nasljeđivanju dana 2. ožujka 1972., kojim je imovina pok. ostaviteljice, a između koje je i utužena nekretnina (u odgovarajućem suvlasničkom udjelu), raspoređena njezinim nećacima ČČ TČ pok. TČ, ĐČ. TČ i GČ pok. TČ (ovdje tuženiku), svakome u 1/3 dijela.

10. Uvidom u dokument koji prileži na listu 4 spisa proizlazi da se radi o ručno pisanom dokumentu koji bi sadržajno ukazivao na podjelu imovine iza pok. GČ TČ pok. I, budući da su u istom, pored brojeva čestica nekretnina, napisana imena sinova pok. FČ pok. I (TČ, JČ i SČ), a kojima bi te nekretnine trebale pripasti, pa su tako pored čestice kč. br. [katastarska čestica], maslinjak, Dražica, navedena imena TČ (oca tužiteljice) i GČ (tuženika).

11. Uvidom u dokument koji prileži na listu 8 i 9 spisa, a koji bi sadržajno trebao predstavljati izjavu IČ, ŽČ i JČ, koja je sačinjena pred Uredom za katastar Krk, proizlazi da su navedeni potpisnici te izjave podijelili između sebe svu imovinu iza svojih pok. roditelja FČ pok. I i ČČ ud. TČ, koja je upisana u različitim posjedovnim listovima na ime njihovih roditelja, i to na način da je svakome od njih pripao određeni broj nekretnina, a u odnosu na česticu 204 k. o. [katastarska općina] je navedeno da ista pripada FČ u ½ dijela i GČ u ½ dijela. Budući da je tuženik JČ osporavao potpis na predmetnoj izjavi, a ovaj sud u tom pravcu nije izveo predloženi dokaz grafološkim vještačenjem, i to zbog razloga koji će biti nastavno navedeni u obrazloženju ove odluke, to citirana izjava nije uzeta u obzir kod donošenja ove odluke.

12. Iz izjave koja prileži na listu 6 i 7 spisa, a koja je sastavljena dana 4. ožujka 1986. između nasljednika pok. JČ TČ pok. TČ, i to supruge CČ i djece CČ AČ i ZČ (tužiteljice), proizlazi da su nasljednici pok. FČ pok. TČ, podijelili između sebe njegovu imovinu, sve sukladno sadržaju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, poslovni broj: O-88/72, na način da je utužena čestica kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Dražica, prenesena iz starog posjedovnog lista broj 539 k. o. [katastarska općina], u novi posjedovni list na ime tužiteljice ZČ.

13. Iz rješenja Općinske uprave za katastar i geodetske poslove Općine Krk od 18. travnja 1986., proizlazi da je promijenjeno posjedovno stanje u katastarskom operatu za k. o. [katastarska općina], na način da su čestice iz posjedovnog lista broj 539 k. o. [katastarska općina], između kojih je i utužena čestica, otpisane sa imena prijašnje posjednice CČ ud. TČ, i pripisane s jedne strane kao posjed AČ i sa druge strane kao posjed ZČ, ovdje tužiteljice, kojoj je pripala utužena čestica.

14. Iz vlasničkog lista koji prileži na listu 10 spisa, proizlazi da je utužena čestica kč. br. [katastarska čestica] upisana kao isključivo vlasništvo tuženika JČ. Uvidom u dostavljeni povijesni vlasnički list, koji prileži na listu 68-90 spisa, proizlazi da je utužena čestica nekoć bila upisana u 9. gruntovno tijelo u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao vlasništvo DČ, a da je nakon njegove smrti dosudnicom pod poslovnim brojem O-108/46 prenesena kao suvlasništvo GČ, GČ I, GČ AČ i FČ, svakog u ¼ dijela. Na temelju kupoprodajnog ugovora od 19. rujna 1956. suvlasnički udio GČ je prenesen u korist FČ pok. I, a nakon njegove smrti 1968. taj je suvlasnički udio prenesen u korist FČ. TČ i GČ pok. TČ, svakog u ½ dijela. Nakon smrti AČ. I, njezin suvlasnički udio je upisom iz 1974. prenesen u korist FČ pok. TČ, SČ. TČ i SČ GČ pok. TČ, svakog u 1/3, dok je upisom iz 1977. suvlasnički udio DČ prenesen u korist GČ pok. TČ u 2/4 dijela, zatim SČ u ¼ dijela i AČ u ¼ dijela. Na temelju rješenja o nasljeđivanju broj O-198/93, koje je doneseno iza pok. AČ, proveden je dana 9. veljače 1995. upis prava vlasništva na njezinih 1/16 suvlasničkog dijela za korist AČ I i AČ KČ, svakog u ½ dijela. Upisom pod poslovnim brojem Z-299/95, udio ĐČ. TČ, kao i ĐČ I i ĐČ KČ, je prenesen u korist tuženika GČ, i to temeljem Diobenog ugovora od 6. veljače 1995. godine, s tim da je predmetna čestica tada prešla u novi z. k. uložak broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Iz dostavljenog vlasničkog lista također proizlazi da je predmetna čestica sada upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina].

15. Iz sadržaja Darovnog ugovora od 10. travnja 1986., a koji je ovjeren od strane Mjesnog ureda Vrbnik dana 13. svibnja 1986., broj ovjere: 52/1986., proizlazi da je isti zaključen između CČ ud. TČ kao darovateljice sa jedne strane i ZČ, ovdje tužiteljice, kao daroprimateljice sa druge strane, te da je tim Ugovorom CČ darovala svojoj kćeri ZČ u trajno i neograničeno vlasništvo niz taksativno navedenih čestica u tom Ugovoru, a između kojih je i ½ dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

16. Iz povijesti promjena u odnosu na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja prileži na listu 40 spisa, proizlazi da se predmetna nekretnina od osnutka katastarskog operata (1954./1955.) vodila u posjedovnom listu 540, na ime FČ pok. I, a da je 1968. cijeli posjedovni list 540 prešao u posjed ČČ. TČ, a kasnije, i to stavkom promjena broj 69/68, prešao u posjedovni list 539 na ime posjednika FČ pok. TČ. Stavkom promjena 30/86, tj. 1986. godine, predmetna nekretnina je iz posjedovnog lista 539 prešla u posjedovni list 2890 na ime ZČ I i ž. T, i to diobom, a 1996. godine, stavkom promjena 63/96, ista je iz posjedovnog lista 2890 prešla u posjedovni list 540 na ime GČ, ovdje tuženika, i to temeljem diobe Z-299/95, nakon čega je stanje posjeda u Katastru ostalo nepromijenjeno.

17. Iz potvrde od 13. svibnja 1991., koja prileži na listu 42 spisa, proizlazi da je tužiteljica ZČ svojim vlastoručnim potpisom na toj potvrdi potvrdila da je od kupca RČ UČ, također potpisanog na citiranoj potvrdi, primila 3.640,00 dinara za prodaju 4 m2 zemljišta čestice Dražica.

18. Iz izjave tuženika od 01. siječnja 1974., koja prileži na listu 48 spisa, proizlazi da je tuženik u toj izjavi, a na traženje Uprave Doma umirovljenika Rijeka, naveo kako preuzima obvezu podmirivanja troškova opskrbnine u Domu te osiguranja potrebnog mjesečnog iznosa za garderobu, higijenu i ostale osobne potrebe njegovog strica DČ.

19. Uvidom u ugovor o diobi nekretnina od 6. veljače 1995., koji prileži na listu 49 spisa, proizlazi da je isti zaključen između GČ, GČ SČ te sinova SČ, i to SČ I i SČ KČ. Tim ugovorom ugovorne stranke su regulirale svoje odnose međusobnom diobom nekretnina koje su stekli nasljedstvom iza svojih roditelja. U predmetnom ugovoru između ostalog spominje se i čestica kč. br. [katastarska čestica], upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za koju je navedeno da tim Ugovorom JČ postaje isključivi vlasnik iste, dok da SČ postaje isključivi vlasnik ostalih nekretnina iz tog z.k. uloška.

20. Uvidom u vlastoručno napisano pismo popa HČ od 7. travnja 1961., a koje prileži na listu 53 spisa, proizlazi da se VČ tim pismom obratio Preuzvišenom biskupskom ordinarijatu u Krku sa molbom da se isti oslobodi od suspenzije koja da kod istog traje od 01. studenog 1953. ili da se ista preinači u snošljiviji oblik.

21. Uvidom u kupoprodajni ugovor od 19. rujna 1956., koji prileži na listu 64 spisa, proizlazi da je JČ kao prodavatelj prodao FČ kao kupcu svoj suvlasnički dio na nekretninama koje je naslijedio iza njihovog pok. oca DČ, a između kojih je i suvlasnički udio na utuženoj čestici. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da je isti potpisan u prisutnosti svjedoka HČ svećenika i AČ.

22. Nakon održanog očevida lica mjesta dana 17. svibnja 2023., uz prisustvo stalnog sudskog vještaka Branka Dešmana, zaposlenika trgovačkog društva Geo Dešman d.o.o. Rijeka, dostavljen je u sudski spis nalaz i mišljenje imenovanog vještaka, broj elaborata 257/2023, a iz kojeg proizlazi da se utužena čestica nalazi u [adresa] između ulica Japnenica i Braće Trinajstić, a sjeveroistočno od autobusnog kolodvora. Prema pokazivanju tužitelja, vještak je identificirao utuženu nekretninu, te je utvrdio da se radi o čestici kč. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koju je potom i prikazao na skici lica mjesta – prijedlogu parcelacije kao buduću kč. br. [katastarska čestica]. Pritom je vještak istu označio ispunom žute boje i slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A te je utvrdio da ista ima površinu 441 m2 i da se u naravi radi o pašnjaku koji je obrastao šumom. Iz predmetnog nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica na očevidu pokazala i pristupni pješački put sa nivoa ulice Japnenica do dna prijepora, a koji je na skici lica mjesta označen plavom crtkanom linijom i brojevima 1-2-3, gdje visinska razlika između točaka 1 i 3 iznosi 8 m. Također na skici lica mjesta prikazana je u južnom dijelu prijepora i cijev oborinske kanalizacije sa pripadajućom šahtom, koju da je izgradila Općina Vrbnik radi rješavanja problema odvodnje vode sa autobusnog kolodvora. Uz citirani nalaz i mišljenje, osim skice lica mjesta, dostavljena je i kopija katastarskog plana za utuženu česticu, kao i prijedlog parcelacije izrađen na kopiji katastarskog plana, zatim potvrda rezervacije brojeva pri Područnom uredu za katastar Rijeka, Odjel za katastar Krk te fotografije utužene nekretnine.

23. Iz iskaza tužiteljice, koja je saslušana na ročištu 26. veljače 2024., proizlazi da je utužena nekretnina oduvijek u posjedu njezine obitelji, točnije od 1968. godine kada je umro njezin djed IČ, a nakon čije smrti da su se njegova djeca podijelila na način da je utužena čestica pripala njezinom ocu TČ, dok da je druga polovica čestice 204 pripala tuženiku. Njezinom ocu da je pripao desni dio, i to gledano od strane gornje ceste prema moru, a tuženiku lijevi dio, slijedom čega da je njezin otac od tada bio u posjedu desnog dijela čestice. Pretpostavlja da su tada i načinili brazdu na nekretnini, koja da odvaja cijelu česticu na lijevi i desni dio. Kada je otac tužiteljice stupio u posjed utužene nekretnine, on da je tamo sadio krumpir, grašak i ostale povrtne kulture, sve do svoje smrti 1972., a kada je on umro, da ga je naslijedila majka tužiteljice CČ, tužiteljica i njezina sestra. Budući da su tužiteljica i njezina sestra tada bile maloljetne, svu brigu da je preuzela majka tužiteljice, koja da je tada dozvolila svojem ocu koji se također zvao IČ, da obrađuje utuženu česticu i da im na taj način pomaže. Oni da su tada svi zajedno živjeli u istom domaćinstvu. Njemu da je u tome pomagao i otac tužiteljičinog supruga, ali tek nakon 1981., budući da se tužiteljica tek tada udala za svojeg supruga. Majka tužiteljice da je preminula 2016., ali da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine, i to preko svojih prednika još od 1968. Sjeća se da je još sa ocem kao dijete odlazila na utuženu nekretninu te da je tada na sredini te čestice vidjela brazdu i stablo trešnje, koje da je bilo pozicionirano više prema njihovom terenu, a koje da je kasnije posječeno. Na njegovom mjestu da je sada neko divlje drvo, koje da se moglo vidjeti i na očevidu. Utužena čestica da se koristila kao vrt, sve negdje do 2000. godine. Tužiteljica da na njoj nije nikad kopala, ali da je znala otići pokupiti povrtne kulture. Tih godina, a s obzirom da se u [adresa] širila cesta, nju da su kontaktirali iz Općine Vrbnik sa ciljem da im dozvoli da se na utuženoj čestici naprave ispusni bunar za oborinske vode. Tužiteljica da im je to dozvolila, nakon čega da su oni to i napravili, a sve to da je moguće vidjeti i iz predmetnog nalaza i mišljenja vještaka. Pretpostavlja da se njezin djed TČ dijelio sa svojom braćom, i to na način da je predmetna čestica pripala njezinom djedu. To smatra zato što su se kasnije nakon smrti njezinog djeda i njegovi sinovi SČ, TČ i tuženik, podijelili na isti način, a što da je sve vidljivo iz izjave koju je tužiteljica dostavila u spis. Ona da je u vrijeme te diobe imala 8 godina i za istu da zna po priči svojeg oca, a tek kasnije da je pronašla dokument o diobi. Međutim, njezin otac da je u samostalnom posjedu utužene čestice još od 1968., a taj posjed da mu nije nitko nikada osporavao. Tuženika da je vidjela na čestici, ali ne na njezinom utuženom dijelu, već na dijelu koji pripada tuženiku, a koji je sa druge strane brazde. Tuženik da je također obrađivao svoj dio te na istom sadio na isti način kao i oni na svom dijelu čestice. On da nije nikada obrađivao njezinu česticu, već da je samo prelazio preko iste, kako bi došao do svoje parcele. Pok. BČ – svećenika, tužiteljica da je poznavala, jer da je imao kuću peko puta njihove, ali da oni nisu bili nešto u dobrim odnosima s njim i to pogotovo nakon smrti oca tužiteljice. Poznato joj je da je on pod starije dane otišao u Dom na Kantridu. O brizi za njega tužiteljica da ne zna ništa, ali zna da je primao mirovinu. Također da ne zna je li on morao istupiti iz crkve, ali da se sjeća vremena kada je imala 10 do 12 godina i kada je pok. BČ služio mise. Tada da su ministrirali njegovi nećaci G i KČ, inače djeca SČ. Do utužene čestice da se oduvijek pristupalo sa gornje strane, gdje je sada cesta, i to preko jedne stazice – kozjeg puta, kojeg da je 1980.-ih godina djed tužiteljičine mame proširio, tako što je nasuo materijal radi jednostavnijeg i lakšeg prolaza do nekretnine. Tužiteljica da ne živi u blizini utužene čestice, već na drugoj strani [adresa]. Također da niti njezini roditelji nisu živjeli blizu čestice, već u starom gradu. Prije nekih 20-ak godina tužiteljica da je prodala jedan manji dio utužene čestice RČ, kojeg da ona zove UČ i to nekih 4 m2, budući da je on tada gradio garažu na svojoj čestici i trebalo mu je tih 4 m2 radi lakšeg pristupa garaži. Oni da su tada sastavili pisani dokument, kojim da je on kupio taj dio od tužiteljice, te ju isplatio u visini od kojih par stotina DEM. Nakon što je stupio u posjed kupljenog dijela, on da je taj dio betonirao. Kada je djed majke tužiteljice onemoćao, što da je bilo cca 4 godine prije njegove smrti, on da je dozvolio susjedu ŠČ, također sada pokojnom, da obrađuje utuženu česticu. ŠČ da im je tada znao od dobivenih poljoprivrednih kultura nešto dati, dok da je ostatak uzimao sebi. Kada je otac tužiteljice preminuo, tužiteljica da je sa svojom mamom i sestrom sačinila diobu, prema kojoj je utužena nekretnina pripala tužiteljici međutim, kako je tužiteljica tada još uvijek bila maloljetna, njezina majka da je i dalje vodila brigu o svemu. Kada je tužiteljici pokazan dokument na listu 36 spisa, tužiteljica je pojasnila da je nakon smrti njezinog oca, sva imovina prešla na njezinu mamu, a da je njezina mama 1986. godine sačinila darovni ugovor kojim je tužiteljici darovala, između ostalog, i utuženu česticu. Drugi darovni ugovor da je sačinila sa sestrom tužiteljice. Između nje i sestre da nije bilo nikad spora oko korištenja utužene nekretnine. Nakon što je tužiteljica stupila u samostalan posjed utužene nekretnine, istu da su i dalje obrađivali djed njezine majke i otac njezinog supruga, a poljoprivredne kulture da je najviše koristila njezina majka, koja da bi onda dio tih kultura dala i tužiteljici. Sjeća se da je njezin suprug htio ostaviti barku na utuženu česticu, ali da je od toga odustao kada je saznao da je na cijeloj nekretnini upisan tuženik. Nakon toga oni da su odlučili pokrenuti ovu parnicu. U odnosu na pitanja pun. tuženika, tužiteljica se izjasnila da ne zna zbog čega je utužena parcela ušla u ostavinsku imovinu iza pok. BČ (svećenika) niti tko su bili njegovi nasljednici, ali da pretpostavlja da su to bili SČ i JČ. SČ da nije nikada koristio utuženu nekretninu, eventualno možda prije 1968., dok da za postojanje ugovora kojim je SČ prenio svoj dio čestice na tuženika, nije znala. Djecu pok. SČ da na čestici nije vidjela. Što se tiče saznanja načelnice o tome koga je trebala nazvati i pitati za dozvolu za izgradnju šahte na utuženoj parceli, tužiteljica je odgovorila da je načelnica također iz [adresa] i da je viđala njezinu obitelj na predmetnoj nekretnini. Načelnica da je tužiteljicu najprije nazvala telefonski, a onda da je istu i osobno posjetila. Tužiteljica da tada nije sačinila nikakav pisani dokument sa Općinom, niti je tužiteljicu tražila da joj pokaže vlasnički list. Nakon zaključenja ugovora o diobi iz 1995., tuženik da nije stupio u posjed utužene čestice.

24. Iz iskaza tuženika JČ, koji je također saslušan na ročištu 26. veljače 2024., proizlazi da se utužena čestica zove Dražica i da je on u posjedu cijele kč. br. [katastarska čestica], dakle i njezinog lijevog, ali i desnog dijela, što znači i utuženog dijela nekretnine. Na toj čestici da nema nikakve brazde u zemlji, već da se radi o nekretnini koja ima 881 m2 i sada je šuma te da se ne obrađuje već godinama i to niti jedna njezina strana. Tuženik da je ovlastio svojeg brata OČ da istog obrađuje, što da je on i činio. Na to da ga je ovlastio onda kada je tuženik postao vlasnik te čestice, a to da je bilo 1977., i to nakon smrti strica BČ (svećenika), koji je umro 1976. Tuženikov brat SČ da je umro 2002., s tim da je prestao obrađivati česticu još negdje 1991. godine. Tuženik da je također zajedno sa njim obrađivao tu česticu, ali da je prestao negdje 1995. SČ da je istu obrađivao zajedno sa njihovim bratom TČ i to dok je otac bio živ. Naime, njihov otac da je preminuo 1968. te je i on tu česticu obrađivao uz pomoć sinova. Nakon smrti oca, tuženik da se nije sa svojom braćom dogovarao oko ove čestice, već da je on nakon 1968. ovlastio SČ da koristi tu česticu umjesto njega, budući da je tuženik tada radio u Rijeci. Tek nakon što je tuženik otišao u mirovinu, i to 1991., on da je krenuo iz hobija i rekreacije obrađivati jedan njezin dio. Tuženik da je bio u dobrim odnosima sa svojom braćom, a na upit zašto nije ovlastio i brata TČ da koristi česticu, tuženik je odgovorio da je više kontaktirao sa bratom SČ. Tuženik da je smatrao kako je on vlasnik te čestice, jer da je obiteljskim dogovorom između oca tuženika i njegove braće dogovoreno da će ta imovina preći u vlasništvo I. Ovo stoga što je G još 1953. suspendiran od strane krčke nadbiskupije slijedom čega da je otac tuženika preuzeo skrb i brigu o njemu, ali isto tako i o njihovoj sestri AČ, koja je bila domaćica i također nije imala prihoda, a živjela je sa bratom I. Taj obiteljski dogovor da je bio negdje 1957. On da tada nije bio prisutan, ali za isti da zna po pričanju svojeg oca. Radilo se o usmenoj diobi po kojoj je predmetna nekretnina kč. br. [katastarska čestica] prešla na njegovog strica I. Kada je otac tuženika preminuo, brigu o stricu I i teti AČ da su preuzeli tuženik i njegov brat SČ tj. SČ da je preuzeo brigu o AČ, a tuženik brigu o stricu I. AČ da je preminula 1972., a G 1976. G da je sačinio oporuku i u toj oporuci je svoju imovinu ostavio tuženiku u 2/4, zatim bratu SČ u ¼ i njegovoj supruzi AČ također u ¼. Po toj oporuci da je trebao naslijediti i njegov brat TČ, međutim, isti je preminuo prije strica I, a u toj oporuci je bilo navedeno da ako jedan od nasljednika umre prije oporučitelja, da njegov dio nasljeđuju ostali nasljednici. Po toj oporuci tuženik da je naslijedio sve dokumente i filozofske radnje pok. I, budući da je on bio član Filozofskog društva Hrvatske. Tom oporukom da je bila obuhvaćena i Ivanova kuća s vrtom i to konkretno čestice kč. br. [katastarska čestica], a koje da su bile navedene i u diobi od 6. ožujka 1968., iako su u to vrijeme još uvijek bili živi i G i njegova sestra AČ, koji da su uživali posjed na tim česticama. Također, u toj oporuci da je bila navedena i čestica naziva Paprata, kao i ¼ čestice 204, dok da su ostale suvlasničke udjele na čestici 204 imali AČ (1/4) i TČ (2/4). Naime, otac tuženika TČ da je imao više udjela, jer da je njemu njegov brat JČ prodao svoju ¼. Kada je umro brat tuženika SČ, čestica kč. br. [katastarska čestica] da se više nije obrađivala. Njega da su naslijedili njegovi sinova G i KČ, koji da nisu odlazili na predmetnu česticu. Na toj nekretnini da su inače i tri smokve i to jedna s lijeve strane, jedna s desne, a treća negdje u sredini kod točke A na skici vještaka na listu 112 spisa. Te smokve da je tuženik često brao. Do nekretnine da je inače dolazio jednim uskim putem od ulice Japnenica po međi te čestice i drugih dviju čestica. Nakon što je tuženiku pokazana skica lica mjesta na listu 112 i 113 spisa, tuženik je naveo da se taj put protezao linijom E-D-C. To da je bio jedini prilaz nekretnini, s tim da je njegov otac pred kraj svog života sačinio i drugi put koji da je počinjao negdje 20-30 m dalje od starog puta. Kada je općina sa gornje cesta stavila ogradu, njima da je tada bio onemogućen pristup na česticu, a to isto da je učinio i susjed RČ, koji da im je svojom garažom onemogućio pristup starim putom. Tuženik da je stoga tražio od općine da maknu ogradu sa ulaza, što da su oni i učinili. Taj novi put da je bio širine cca 3 m, a išao je linijom kako je pokazao vještak u svojem nalazu i mišljenju. Kada se tuženika pitalo zbog čega je jedan dio čestice kč. br. [katastarska čestica] više obrastao u odnosu na drugi, a što da je vidljivo na fotografiji na listu 116 spisa, tuženik je odgovorio da je to zato što je to valjda tužiteljica raskrčila, jer da su prije obje strane bile jednako obrasle. Tuženik da tužiteljicu nije vidio da ona to čini, ali da su mu drugi to rekli. Također tuženik da nije nikada vidio tužiteljicu da obrađuje parcelu, kao niti njezinu majku, dok da joj je oca TČ vidio. TČ da je jedno vrijeme obrađivao predmetnu nekretninu, zajedno sa bratom SČ i to sve nakon smrti njihovog oca, s tim da tuženik nije znao kako su oni pri tom uredili međe. Tuženik da nije vidio ŠČ na utuženoj čestici, ali da je znao vidjeti oca tužiteljičine majke, kako obrađuje dio čestice i to njezin lijevi dio, što da tuženika tada nije smetalo. Njega da nije smetalo da bilo tko tamo išta radi, budući da je i on jedan mali dio te čestice koristio i obrađivao kao hobi. Nakon što je tuženiku pokazana skica na listu 112 spisa, tuženik je naveo da je on koristio srednji dio desne strane parcele i to nekih 10-ak godina (od 1985. do 1995.). Nakon što je tuženiku pokazana izjava o diobi, koja prileži na listu 8 i 9 spisa, tuženik je naveo da je istu prvi puta vidio kada je primio tužbu i da se na njemu ne nalazi njegov potpis. Nadodao je da je iz njezina sadržaja utvrdio da je u istoj čak 137 čestica, od kojih da se njih deset ponavlja, a po toj izjavi da je on dobio u posjed samo sedam, s tim da su mu dvije, koje su inače njemu bitne, izostavljene. Drži da sadržaj tog dokumenta nije točan, jer bi iz istog ispadalo da se njime dijelila imovina iza njegovog oca, a zapravo da se dijelila imovina iza njegovog strica I i tete AČ, budući da su predmet tog dokumenta bile nekretnine koje su bile u to vrijeme u posjedu njegovog strica I i tete AČ, a kako je to već i ranije spomenuo u iskazu. Brat njegovog oca JČ da je imao dvije kćeri, koje da nisu nikad osporavale prodaju ¼ čestice 204 ocu tuženika, dok da je sestra njegovog oca AČ bila teški invalid te nije imala svojih potomaka. Tuženik da je poznavao osobu imena PČ, koji da je sada preminuo, s tim da tuženik nije nikada bio kod njega u kancelariji, kada se potpisivao sporni dokument o diobi sa lista 8 i 9 spisa. Vezano uz dokument na listu 4 spisa, tuženik je naveo da ga je također prvi puta vidio uz tužbu i da ne zna tko ga je sastavio. Na upit pun. tuženika, tuženik je naveo kako je točno da je on 1995. zaključio sa svojim bratom SČ ugovor o diobi imovine koju su njegov brat SČ i supruga AČ naslijedili od pok. I. Po tom ugovoru, tuženik da se odrekao nekih nekretnina, dok da mu je pripala čestica 204. Taj ugovor da su potpisali G i KČ, budući da su oni nasljednici iza svoje majke AČ, koja je preminula prije sastavljanja tog ugovora. Na upit pun. tužitelja tko je bio nasljednik tuženikovog oca TČ, tuženik je naveo da kada je umro njegov otac, da su nasljednici, ali ne cijele čestice, već dijela, bili njegovi sinovi TČ i on osobno, dok da je SČ na toj čestici naslijedio dio od strica I svećenika. Pri tom je pojasnio da su i G i AČ također bili vlasnici predmetne čestice zajedno sa njegovim ocem. Na daljnji upit, a kako je onda moguće da je tuženik uknjižen kao isključivi vlasnik na toj čestici, tuženik je odgovorio da je to zato jer su obiteljskim dogovorom svi izgubili pravo na toj čestici osim I. Na upit tko je koristio tu česticu nakon tog obiteljskog dogovora, tuženik je naveo da ju je koristio njegov otac TČ, dok da je G nije koristio, jer da on kao svećenik nije obrađivao zemlju. Na upit, a vezano za sadržaj ugovora o diobi na listu 49 spisa, tuženik je pojasnio da su stranke tog ugovora članovi jedne familije pa da je zato u ugovor ušlo da se dijeli nekretnina iza roditelja od GČ i SČ, a ne od strica I, a na upit zašto se tada nije spominjao i tuženikov brat TČ, tuženik je odgovorio da su te godine kada je sačinjen taj ugovor, TČ i SČ imali i svoje obitelji, a da se tim ugovorom dijelila imovina od njegovih roditelja i strica i tete. Naime, obitelj njegovog oca da su činili otac, zatim njegova supruga (majka tuženika) te tuženikov stric i teta, budući da se otac brinuo za svoju braću, pa da stoga kada se u ugovoru spominje da se dijeli imovina između roditelja, da se podrazumijeva kako se dijeli i njihova imovina.

25. Iz iskaza svjedoka KČ, koji je saslušan na ročištu 18. travnja 2024., proizlazi da je isti u srodstvu s obije stranke, budući da je njegov otac SČ bio brat tuženika i tužiteljičinog oca TČ. Poznato mu je da se u predmetnom postupku raspravlja o čestici Dražica, koja da se nalazi ispod autobusnog stajališta, a koja da je danas zapuštena. Nakon smrti njegovog djeda TČ da je bila dioba između njegove djece i to njegovog oca SČ te njegove braće GČ i TČ, kojom da su oni definirali predmet podjele. Tada da se dijelila cjelokupna imovina iza njegovih pok. bake i djeda, a između koje imovine je i utužena čestica. Utužena nekretnina da se podijelila tako da pola pripadne TČ, a pola GČ. Svjedok da za tu diobu zna, jer da je bio prisutan kada se imovina dijelila. Naime, imovina da se dijelila u kući njegovih bake i djeda, i to u [adresa], kraj crkve, gdje su se sastali baka svjedoka, zatim oni koji su se dijelili, svjedok, a isto tako čini mu se i njegov pok. brat G. Svjedok da je tada imao oko 12 godina. Njegov otac SČ da je sa tom diobom bio suglasan, jer da je on njome dobio neke druge nekretnine i to većinom u polju. Svjedoku da je poznato kako je njegov djed imao još dva brata i to jednog suca i jednog svećenika te sestru. Oni da su bili živi prilikom te diobe, ali da ne zna da li su sa istom bili upoznati. Što se pak tiče diobe između njegovog djeda, kao i njegove braće i sestre, svjedok je naveo da mu je poznato da su se i oni dijelili i to po papiru kojeg je svjedok na predmetnom ročištu pokazao sudu. Tada je konstatirano da je svjedok pokazao sudu i prisutnima 8 listova A 4 formata, rukom pisanih, na kojem se spominju mnoge čestice, s tim da je list 7 tog pokazanog dokumenta istovjetan dokumentu na listu 4 spisa, koji je dostavljen uz tužbu. Po mišljenju svjedoka taj dokumenta da predstavlja dokaz o diobi njegovog djeda i braće. Po tom dokumentu, za kojeg ne zna tko ga je pisao, da je sačinjen ostavinski sporazum i to u okviru ostavinskog postupka iza njegovog pok. djeda TČ, a po kojem je definirano da će čestica kč. br. [katastarska čestica] pripasti TČ i GČ svakome u ½. Nakon smrti njegovog djeda TČ, postignuta dioba da se počela izvršavati u naravi i to tako da je česticu kč. br. [katastarska čestica] koristio pok. TČ i to njezinu lijevu stranu kada se gleda prema autobusnom stajalištu, dok da je desna strana pripala GČ. Tu desnu stranu da je obrađivao njegov otac SČ i to sve negdje do 1993. Između te dvije čestice da je na terenu postojala jedna brazda u zemlji, koja da je odvajala te terene, a isto tako da je bio i jedan kamen međaš i jedna trešnja. Ta trešnja da je više bila na lijevoj strani, ali da je isto tako označavala među. Nju da je kasnije posjekao tast od FČ. Do predmetne čestice da se dolazilo jednim puteljkom koji je započinjao s gornje strane ceste, blizu kuće RČ, a njime da su se koristili i pok. SČ i pok. TČ. JČ (tuženik) da tuda nije prolazio, jer da on nije niti obrađivao svoj dio terena. Također da je postojao i drugi pristupni put koji da se započeo graditi 1969., ali da nije nikada završen. Njega da je započeo graditi otac tužiteljice, a kasnije da ga je nastavio njegov tast međutim, isti nije nikada doveden u funkciju. Koliko je poznato svjedoku, u obitelji da nije nikada bilo govora da će utužena čestica pripasti I svećeniku u cijelosti. Točno je da je G bio suspendiran i to sve do 1964., što da svjedok zna po tome što je nakon toga ministrirao I kod služenja mise. O G, kao i njegovoj sestri AČ, da braća nisu brinula, već jedino majka svjedoka, a kada je G otišao u dom, a AČ onemoćala i završila u krevetu, da su o njima brinule njegova majka i CČ. Svjedok da je majku tužiteljice CČ često vidio na predmetnoj čestici tj. na njezinoj lijevoj strani i to pogotovo dok joj je bio živ suprug, a isto tako i nakon njegove smrti, iako da joj je tada pomagao njezin otac. Također da je na toj čestici znao vidjeti da istu obrađuju i susjed ŠČ i tast tužiteljice LČ. Svjedok da se nakon 1993. zaposlio u Rijeci pa da više nije siguran što se dešavalo sa prijepornom nekretninom, ali da mu se čini da se lijevi dio te čestice koristio i nakon što je njegov otac prestao obrađivati desni dio iste. Nakon diobe između njegovog oca i njegove braće, između njih da nije bilo nikakvih sporova vezano uz podjelu te imovine. Nakon što je svjedoku pokazan dokument na listu 9 spisa, svjedok je naveo kako mu isti nije poznat, ali da je moguće da je na njemu potpis njegovog oca. Nakon što je svjedoku pokazan ugovor na listu 49 spisa, svjedok je naveo da je na tom ugovoru njegov potpis, a na upit vezano uz sadržaj tog ugovora, svjedok je naveo da je čestica 204 bila u suvlasništvu njegovog djeda u 2/4, a da su ostale 2/4 pripadale njegovom bratu

– svećeniku i sestru AČ. Po tome da svjedoku nije poznato kako bi se tuženik mogao knjižiti na cijeloj čestici, budući da bi mu eventualno moglo pripasti ono što je pripadalo svećeniku, a ne i onaj suvlasnički dio od pok. AČ i pok. TČ. Dioba između njegovog oca i njegove braće da je bila 1968. i da je taj režim kakav je postignut diobom dalje izvršavan kroz posjed na utuženoj čestici. Njegova majka da je također bila upoznata sa predmetnom diobom. Dio koji je pripao GČ, da je obrađivao otac svjedoka SČ, sve negdje do 1992. -1993, a nakon toga da je to činio ZR. Što se tiče šahte, svjedok je naveo kako istu nije vidio, ali da zna tj. da se sjeća da je 2003. godine, načelnica Općine Vrbnik pitala kome se može obratiti oko suglasnosti za postavljanje te šahte, na što da joj je svjedok odgovorio da se može obratiti tužiteljici i njezinoj sestri. Prethodno da je vidio projekt uređenja autobusnog stajališta, pa da je po tome znao gdje bi ta šahta trebala stajati. Predmetna čestica da ima oko 800 m2, a da lijevi i desni dio čestice imaju svaki po 400 m2. Svjedoku nije poznato koliki bi udio u površini na toj čestici pripadao G i njegovoj sestri AČ, s obzirom na iskaz svjedoka da su svaki imali ¼ suvlasničkog dijela te čestice, odnosno smatra da im najvjerojatnije nije pripao niti jedan dio te čestice. Koliko je njemu poznato zemlja se obrađivala uglavnom u središnjem dijelu čestice, a na upit da li to znači da tužiteljica i tuženik nisu držali u posjedu rubne dijelove tih dvaju dijelova nekretnina, svjedok je naveo da je po njemu tužiteljica bila u posjedu i tog rubnog dijela, jer iako isti nije bio obradiv, tamo je bio ugrađen pristupni put za dolazak na tu nekretninu. Nasljednici iza pok. I i AČ, da su bili svi nećaci, a na upit pun. tuženika da li je svjedoku poznato kome je pripala imovina pok. I svećenika, svjedok je naveo da je pok. G ostavio oporuku po kojoj je kuća u [adresa] pripala živućim nećacima i njegovoj majci, koja se o njemu brinula, a da je pok. TČ, s obzirom da je umro prije njega, izgubio pravo na nasljeđivanje u pogledu te kuće. Svjedok da ne zna da je tuženik brinuo o pok. I, a na upit da li mu je poznato tko je plaćao dom, svjedok je odgovorio da ne zna, ali da taj tko je plaćao, da sigurno zna zašto je plaćao, jer se oporuka mijenjala. Majka svjedoka da je umrla 1993., zbog čega da nije bila stranka ugovora iz 1995.

26. Iz iskaza svjedoka GR, koji je također saslušan na ročištu 18. travnja 2024., proizlazi da isti živi u blizini čestice Dražica ili kako je još zovu Japnenica. Ta čestica da je u zadnje vrijeme zapuštena i da se sjeća da ju je čistio LČ suprug tužiteljice. Lijevi dio te čestice, i to nakon što je svjedoku pokazana skica lica mjesta na listu 112 spisa, da je čistio LČ, ali isto tako da je tamo znao vidjeti i ŠČ, dok da je desni dio te čestice koristio pok. SČ. Svjedoku da je to poznato jer da je pomagao OČ, koji da je tada znao govoriti kako je taj dio od njegovog brata GČ. SČ je desni dio nekretnine koristio sve negdje do 1995. - 1996., s tim da pri tom nije nikada koristio lijevi dio čestice. Za lijevi dio čestice se uvijek govorilo da pripada tužiteljičinom ocu. Svjedok da se slabo sjeća tužiteljičina oca, jer da je imao sedam godina kada je on preminuo. Taj lijevi i desni dio čestice da je odvojen jednom brazdom u zemlji, a čini mu se i jednim kamenom. Tako da je bilo nekoć, a sada da više ne zna da li ta brazda i dalje postoji u zemlji. Svjedoku nije poznato da li na nekretnini postoji šahta, a što se tiče pristupa čestici, svjedok da je do čestice dolazio uz njezin lijevi rub iz ulice Japnenica. Tuženika GČ da nije viđao niti na lijevom, niti na desnom dijelu čestice, odnosno da ga je vidio samo jednom na desnom dijelu kojeg je obrađivao SČ, i to u prolazu. Inače, samo središnji dio čestice da je bio obradiv, dok da su rubno bile gromače. SČ da mu nije nikada spominjao nekakvu diobu unutar obitelji pa da stoga o tome ne zna ništa. Poznato mu je da se na jednom dijelu nekretnine radio pristupni put, ali da ne zna tko ga je gradio. Nakon što je svjedoku pokazana skica lica mjesta na listu 1112 spisa, svjedok je naveo da pristupni put ide linijom koju je iscrtao i sam vještak u svom nalazu, ali da je prije tog pristupnog puta postojao još jedan prilaz toj nekretnini iz ulice Japnenica, koji da je išao uz sam rub parcele. LČ da je vidio na utuženoj parceli prije godinu ili dvije, dok da je ŠČ vidio 90. -ih godina, ali isto tako unazad par godina. Pok. ŠČ da je obrađivao samo lijevi dio čestice, gledajući prema autobusnom kolodvoru. Tužiteljicu da nije viđao na utuženoj čestici i to stoga što žene u [adresa] u pravilu ne obrađuju zemlju već to čine muškarci. Također da je na utuženoj čestici znao vidjeti i svekra od tužiteljice, koji da je tamo također sadio povrće 90. -ih godina. Čini mu se da se čestica nekako zapustila nakon 1996. godine.

27. Iz iskaza svjedokinje AČ saslušane na ročištu 18. travnja 2024. proizlazi da je ista sestra tužiteljice i nećakinja tuženika te da je predmetna čestica nekretnina njezinog djeda koji je preminuo **.**.1968. Nakon smrti djeda svjedokinje, njegova tri sina da su se podijelila na način da je predmetnu česticu dobio njezin otac TČ i njegov brat JČ. Oni da su imali još jednog brata Z, koji da tu česticu nije dobio diobom. Predmetna čestica da je podijeljena na dva jednaka dijela i da su ti dijelovi vjerojatno bili označeni na terenu i to kamenom, budući da međa između tih dijelova nije nikad bila sporna, a sjeća se da se uvijek govorilo kako oni imaju pola S. Ne zna kakvo je bilo zemljišno knjižno stanje te nekretnine, ali zna da je njezin djed držao cijelu česticu u posjedu i da su nakon njegove smrti njegovi sinovi preuzeli taj posjed, svaki u ½. Ta dioba da je bila u obiteljskoj kući njezinog djeda, s tim da svjedokinja nije prisustvovala, budući da je tada imala 12 godina. Koliko je svjedokinji poznato, predmetna čestica nije pripala I. Sjeća se da je G dobio neku drugu kuću, ali ne onu u kojoj su živjeli djed i baka, a pri tom ne zna za dogovor da bi I pripala Dražica. Za postojanje takvog dogovora svjedokinja da je čula tek sad u okviru ovog postupka. Njezin djed je osim brata I imao i sestru AČ, koja je bila invalid, a koja je živjela u kući sa svećenikom I. Nije joj poznato da li je AČ imala kakvih prava na toj čestici. Zna da joj nije nikad nitko rekao da ono što je njezina obitelj dobila iza djeda, a kasnije oca, da im ne pripada. Kada je svjedokinji pokazan dokument na listu 4 spisa, ista je navela da se radi o dokumentu koji potvrđuje diobu koju je prethodno spomenula. Čini joj se da je taj dokument pisala neka treća osoba, iako je vrlo moguće da su imena, koja su na dopisana uz broj čestice [katastarska čestica], napisana od strane njezinog strica GČ. Taj dokument da je svjedokinji poznat jer da ga je vidjela u obiteljskim papirima međutim, izjavu na listu 9 spisa da nije nikad ranije vidjela. Nakon spomenute diobe, njezin otac da je stupio u posjed lijevog dijela Dražice, i to gledano prema autobusnom kolodvoru, što da zna po tome što im je uvijek preko puta tog dijela bila ulica Braće Trinajstić. Nakon što je svjedokinji pokazana skica lica mjesta, na listu 112, svjedokinja je navela da je taj dio žuti dio na skici, dok da je GČ pripao onaj dio koji je uz ulicu Braće Trinajstić. Njezin otac da je posjed na tom lijevom dijelu držao od 1968. pa do 1972., kada je umro, a nakon njegove smrti taj dio nekretnine da je nastavio obrađivati djed svjedokinje, ali po mami, i to nekih desetak godina. On da je umro 1991. ili 1992., iako da je prestao puno prije obrađivati tu česticu (80.-ih), a nakon njega posjed da su nastavili izvršavati otac od supruga tužiteljice i ŠČ. Ta čestica da je tada već pripala njezinoj sestri, jer da je njihova mama svakoj od njih dvije, darovala određene nekretnine, slijedom čega je njezina sestra dobila utuženu česticu. Sjeća se da su njezina mama, sestra i ona, nakon smrti oca, proglašene njegovim nasljednicima, i to svaka u 1/3, ali kako su ona i sestra tada bile malodobne, to da je njezina mama vodila brigu o svemu. Svjedokinja da nije nikada vidjela tuženika, niti na lijevoj niti na desnoj strani čestice, budući da je on veći dio svog života proveo u Rijeci. Ne zna da li je na njegovom dijelu bilo ikad išta posađeno, niti joj je poznato da li mu je tko pomagao, ali se sjeća još kao dijete svojeg djeda po mami, koji da je na njihovom dijelu nekretnine kopao i sadio povrće kao primjerice krumpir i slično. Do čestice da se dolazilo uskim puteljkom, i to od ulice Japnenica, ali kasnije da je njezin djed od mame počeo graditi jedan širi put i to ovaj koji je prikazan na skici vještaka. To da je bilo negdje 80. -ih godina. U cijelom tom periodu njima tuženik da nije nikad došao reći da mi koristimo i njegov dio nekretnine, odnosno da ne bi imali pravo uživanja na tom lijevom dijelu čestice. Tuženik da nije nikad prigovorio gradnji pristupnog puta koji se spušta na lijevi dio nekretnine, iako da je moguće da u vrijeme njegove gradnje nije bio niti prisutan. Na terenu da nije nikada bilo sporno tko šta drži u posjedu. Za diobu da zna iz papira, i to dokumenta sa lista 4 spisa, kojeg da su ona i sestra našli u obiteljskom fasciklu nakon smrti mame, i to unazad dvije godine prije podnošenja ove tužbe. Tada da su našli i posjedovni list u kojem je bilo navedeno da se predmetna čestica vodi na ime njihova oca, ali isto tako da su i usmeno znali kome pripada koji dio čestice. Na ostavinsku raspravu iza pok. I, svjedokinja da nije bila pozvana. Nije joj poznato da bi Dražica pripadala G, kao što joj nije poznat niti ugovor iz 1995. koji je zaključen između GČ i pok. SČ. Također da joj nije poznato niti da bi pok. SČ imao kakva vlasnička prava na Dražici. Sjeća se da je često odlazila svom pok. stricu SČ i da joj on nije nikada rekao da bi bio vlasnik te čestice, kao niti njegova supruga. Sjeća se da je nakon smrti svojeg djeda 1968., odlazila na utuženu česticu, ali da je tada bila dijete od kojih 12 godina i da tada nije bilo potrebno da pomaže ocu, dok da je kasnije pomagala djedu po mami, koji je obrađivao tu česticu do 1981. godine, kada je već imao 80 godina. Nakon toga da svjedokinja više nije imala potrebu odlaziti na tu česticu, jer da je tada već bilo dogovoreno sa njezinom majkom da će čestica pripasti njezinoj sestri.

28. Iz iskaza svjedokinje ZČZ, koja je saslušana na ročištu 19. travnja 2024., proizlazi da se radi o kćeri tuženika koja je upoznata sa česticom Dražica, na koju da je često odlazila kao dijete i to sa svojim pok. djedom TČ, a kasnije i sa ocem. Tu česticu da je njezin djed u cijelosti koristio, a u tome da su mu najviše pomagali sinovi SČ i TČ. Njezin otac da nije toliko pomagao svojem ocu, jer da je tada živio u [adresa]. U Rijeku da je otišao još prije 60. -ih godina radi školovanja i posla. Od cijele čestice da se obrađivao samo jedan središnji dio, oko cca 200 m2, jer da su na rubnim dijelovima čestice bile gromače, a sjeća se da su na čestici bile i tri smokve i jedna trešnja. Njezin djed da je imao dva brata i čini joj se dvije sestre. Jedne sestre da se ne sjeća, ali da se sjeća AČ, zatim brata I svećenika i brata GČ. Svjedokinja da nije upoznata sa njihovim dogovorom oko Dražice, ali zna da je njezin djed TČ kupio od brata GČ jedan njegov dio na toj čestici. Njezin djed da je preminuo 1968. i tu česticu da su nadalje nastavili obrađivati njegovi sinovi SČ i TČ, s tim da je TČ, koji je imao nekih psihičkih problema, ubrzo nakon toga oduzeo sam sebi život. Koliko je svjedokinji poznato, oni da se nisu ništa posebno dogovarali oko toga tko će koristiti koji dio čestice. Po priči svojeg oca zna da je cijela ova čestica, još za života njezinog djeda pripala njegovom bratu svećeniku, budući da je on imao financijskih problema, pa je to učinjeno kako bi se isti mogao prehranjivati. Koliko je njoj poznato obitelj nije imala drugih čestica koje bi služile kao vrt. Taj dogovor prema kojem je predmetna čestica pripala I, da je valjda postignut između njezinog djeda i sinova te djedove braće. Svjedokinja da ne zna za neki drugačiji dogovor unutar obitelji, kao što ne zna ni za dogovor da bi ta čestica, nakon smrti njezinog djeda, pripala pola njezinom ocu, a pola bratu TČ. Kada je svjedokinji pokazana izjava na listu 9 spisa, ista je navela da je prvi put vidi na ročištu i da odmah može reći da potpis na toj izjavi nije od njezinog oca. Dokument na listu 4 spisa da joj nije poznat. Koliko je njoj poznato uvijek se u obitelji smatralo da ta čestica pripada I, s tim da ne zna zašto nije dogovoreno da ista recimo pripadne AČ, koja je živjela sa I. AČ je tijekom života najviše pomagala obitelj brata SČ, dok je njezin otac najviše brinuo o I svećeniku. Zbog toga da je stric G ostavio njezinom ocu i supruzi od brata SČ dio svoje imovine. SČ i TČ da su zajednički obrađivali onaj obradivi dio čestice, zbog čega da ista ne bi mogla reći da je jedan koristio jedan dio, a drugi drugi dio čestice. Kada je TČ preminuo česticu da je nastavio obrađivati samo brat SČ, iako da je čula da jedno vrijeme je to činio i djed tužiteljice sa mamine strane, koji se također zvao TČ. Njezin otac da je tek negdje 1985. počeo obrađivati Dražicu i tada da je uz njega bio prisutan samo brat SČ. On da je istu obrađivao nekih desetak godina, a onda da je sa tim prestao, dok da je SČ i prije toga prestao istu obrađivati. Nakon toga čestica da je zarasla. Svjedokinja da na čestici nije nikada vidjela niti tužiteljicu, a niti njezinu majku. Njezin otac i njegov brat SČ da su najvjerojatnije dopustili djedu tužiteljice da koristi i obrađuje tu česticu i to očito zbog tragedije koja se je dogodila u obitelji, tj. zbog gubitka njihovog brata TČ iza kojeg je ostalo dvoje malodobne djece. Svjedokinja da živi u [adresa], ali da je često dolazila u [adresa] i to gotovo svaki vikend, a kao dijete i češće. Kada dođe u [adresa] da prolazi pored ove čestice. Sjeća se da je sa svojom kćeri, koja je tada imala pet godina, a sada ima 32 godine, brala smokve na utuženoj čestici, a nakon toga da više nije išla na tu česticu, jer da je sve zaraslo. Koliko je njoj poznato, njezin otac da je bio dobar sa oboje svoje braće. Nakon smrti I svećenika, česticu da je nastavio koristiti brat SČ budući da mu je to dopustio otac svjedokinje. Po njezinoj procjeni tužiteljičin djed sa majčine strane (u zapisniku očito pogrešno navedeno djed od tužiteljičine majke) da je tu česticu koristio kojih 4 ili 5 godina. Njezin otac da je I svećenika potpomagao tako što bi mu primjerice davao novac kada bi ga posjetio u domu ili bi ga primjerice odveo pedikeru ili gdje god je trebalo, s tim da ne zna da li mu je plaćao dom. Svjedokinji da je poznato da je G svećenik ostavio oporuku po kojoj je svu svoju imovinu ostavio njezinom ocu, zatim OČ i Franinoj supruzi. Što se tiče ugovora o diobi iz 1995., svjedokinja je navela da se tim ugovorom dijelila imovina strica I, a budući je dio te imovine naslijedila Franina supruga, to da su njezini sinovi bili sudionici tog ugovora, budući je ona preminula prije potpisa tog ugovora. Koliko je njoj poznato nakon 1968. pa i nakon 1976., nikakvih sporova oko korištenja Dražice između braće nije bilo. Na Dražici da se sadio krumpir, kapula, tikvice, fažoleti, blitva i slično. Sjeća se kako ju je Franina žena, koja se također zvala AČ, znala zamoliti da odnese nešto od tog povrća G, a vrlo je vjerojatno da su nešto od tog povrća koristiti i ostali, pa moguće i obitelj tužiteljice. Do utužene čestice da se dolazilo preko dva puta i to preko jednog uskog putića kojim je ona najčešće prolazila, te preko još jednog puta, kojeg je započeo graditi još njezin djed, ali koji nije nikad dovršen. Sjeća se da je otac svjedokinje nešto popravljao na tom putu i on se najviše sa tim putem i služio.

29. Iz iskaza svjedoka EČ, koji je saslušan na ročištu 18. rujna 2024., proizlazi da isti ne zna zbog čega je pozvan na ročište. Nakon što ga je sud upoznao sa predmetom raspravljanja, isti je naveo da mu je poznata čestica imena S. Ona da se nalazi ispod autobusnog kolodvora, s tim da svjedok ima kuću iznad tog kolodvora i restoran – konobu Luce. U toj kući da svjedok živi cijeli život. Sjeća se da se kao dijete tj. negdje 80. -ih, znao igrati sa djecom ispred svoje kuće te da im je tada znala pobjeći lopta na cestu i otkotrljati se sve do Dražica. Budući da su morali otići po loptu, sjeća se izgleda S u to vrijeme. Gledano od autobusnog kolodvora pa prema moru, Dražica je bila podijeljena na dva dijela i to jednom brazdom u zemlji koja je dijelila tu česticu na dvije strane, i to lijevu i desnu, s tim da je lijeva bila obradiva, a desna ne. Koliko se sjeća, na lijevoj da se sadio češnjak, kapula i druge kulture, s tim da se ne sjeća da li je na terenu bilo voćki, dok da je desna strana da bila zarasla. Koliko mu se čini danas je ta čestica u cijelosti zarasla. Svjedok da ne zna tko je bio u posjedu Dražice, ali da se sjeća da je netko dolazio obrađivati lijevu stranu. Što se tiče stranaka ovog postupka, svjedok je izjavio da mu je poznata tužiteljica, dok da tuženika ne pozna. Ne sjeća se da li je tužiteljicu viđao na čestici. Sjeća se da su se kao djeca znali spuštati do čestice sa njezine desne strane, i to preko nekog zida, ali isto tako se sjeća da je sa lijeve strane postojao neki put, koji je bio relativno čist i uzak i da su se s njim također znali spuštati po loptu. Nakon što je svjedok upitan da li poznaje osobu imena RČ, svjedok je naveo da poznaje tog gospodina i da zna gdje isti živi, a na upit da li od njegove kuće postoji neki put koji vodi do Dražice, svjedok je odgovorio da postoji, budući da se on zajedno sa drugom djecom tim putem spuštao do trešnje koja je bila od UČ i koja se nalazila na njegovoj parceli.

30. Iz iskaza svjedoka MČ, koji je također saslušan na ročištu 18. rujna 2024., proizlazi da je isti upoznat sa predmetom spora, kao i nekretninom S, koja da se nalazi ispod njegove kuće, gdje da je on živio do pred zadnje tri godine. Dražica da je nekoć bila obradiva površina, a sada da je zarasla. Sjeća se da je po sredini bila neka crta, tj. kao neki izorani dio, brazda, koja da je odvajala tu nekretninu na dva dijela. Po njegovom sjećanju oba su se dijela obrađivala i to najviše u srednjem dijelu, jer su rubno uz česticu bile gromače. To zna zato što je kao dijete često igrao nogomet te mu je lopta znala pasti na Dražicu. Sjeća se da su se na Dražici sadili krumpir, paradajz i druge kulture, ali ne zna tko je to sadio. Sjeća se da je jedan put sreo IR, supruga tužiteljice, tamo, koji da je bio na nekom malom traktoru. IR da je tada vidio na desnoj strani i to gledano od kolodvora prema dole. Tamo da se nalazi i put koji vodi od autobusnog kolodvora prema čestici, a kojim da su se oni kao djeca znali spustiti do Dražice po loptu. Nakon što je svjedoku pokazana skica lica mjesta na listu 112 spisa, svjedok je pokazao ranije spomenuti put linijom koju je i vještak označio na toj skici plavom bojom. Što se tiče lijeve strane (gledano od autobusnog kolodvora prema dole), njome da su se rjeđe spuštali, jer da je ona imala gromaču preko koje su morali preći da bi došli do čestice. Svjedok da također poznaje UČ, od čije kuće da se također spušta put koji vodi na Dražicu. Tim putem da se oni nisu spuštali na Dražicu. Na upit pun. tužitelja svjedok je naveo da mu se čini kako je posjed na čestici bio podijeljen tako da je desno uživao IR, a lijevi dio da je bio od JČ kojeg da poznaje iz viđenja. Pri tom da nije siguran je li ikad vidio GČ na toj čestici. O tome da je posjed na čestici bio podijeljen između IR i JČ da zna po pričanju u mjestu. Zadnjih 25 godina da S se nije obrađivala. Kada je vidio IR na predmetnoj čestici, da je tada nekretnina još uvijek bila obradiva.

31. Analizom svih dokaza izvedenih u postupku, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, sve sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, dalje ZPP), ovaj sud zaključuje da je tužiteljica uspjela tijekom postupka dokazati ispunjenost svih zakonskih pretpostavki od kojih ovisi osnovanost njezinog tužbenog zahtjeva kojeg temelji na institutu dosjelosti.

32. Tužiteljica je u tužbi i tijekom postupka tvrdila da je kroz samostalni i pošteni posjed, koji uračunavanjem posjeda njezinih pravnih prednika (roditelja) traje od 1968. godine pa sve do danas, stekla pravo vlasništva na utuženom realnom dijelu čestice k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. S tim u svezi pozvala se na diobu između njezinog oca pok. TČ i njegove braće, ovdje tuženika i pok. ŽČ, koja da je bila 1968. godine, a prema kojoj je čestica k. č. br. [katastarska čestica] pripala njezinom ocu TČ i njegovom bratu GČ, ovdje tuženiku, i to na način da je njezin otac stupio u posjed lijevog (utuženog) dijela čestice, a tuženik u posjed desnog dijela predmetne nekretnine (gledano prema Autobusnom kolodvoru Vrbnik).

33. Tuženik je tijekom postupka u bitnom sporio postojanje diobe iz 1968. godine, navodeći da potpis na dokumentu koji prileži na listu 8 i 9 spisa, a koji bi prema tvrdnji tužiteljice trebao predstavljati dokaz te diobe, nije njegov. Također je sporio i vlasništvo tužiteljice na utuženom realnom dijelu predmetne nekretnine, navodeći da je upravo on vlasnik i posjednik cijele čestice, i to još od smrti svojeg pravnog prednika pok. strica BČ – svećenika, koji je preminuo 1976. godine, a kojem da je još 1950-ih godina, temeljem obiteljskog dogovora, pripala u posjed i vlasništvo cijela nekretnina.

34. Rukovodeći se rezultatima dokaznog postupka, ovaj sud drži da tuženik nije uspio tijekom postupka dokazati da je unutar njegove obitelji postojao dogovor prema kojem je predmetna čestica pripala njegovom stricu BČ - svećeniku, bratu njegovog oca FČ pok. I, pa da je sukladno tome, a nakon njegove smrti 1976., tuženik postao vlasnik i posjednik cijele nekretnine.

35. Naime, nitko od saslušanih svjedoka i stranaka nema nikakvih saznanja o postojanju takvog obiteljskog dogovora, osim tuženika i njegove kćeri ZČZ, koja o tom dogovoru zna isključivo po priči svojeg oca i čiji je iskaz ne samo subjektivan, budući da je kao kćer tuženika zainteresirana za njegov uspjeh u sporu, već i dijelom kontradiktoran, s obzirom da je prvotno u svojem iskazu navela da ne zna za dogovor svojeg djeda i njegove braće i sestre oko Dražice, dok je kasnije navela da po priči svojeg oca zna da je cijela ova čestica, još za života njezinog djeda, valjda pripala njegovom bratu I svećeniku, jer da je on imao financijskih problema, pa da je to učinjeno kako bi se on mogao prehranjivati.

36. Osim toga, iz dostavljene materijalne dokumentacije ne proizlazi da je BČ – svećenik bio vlasnik cijele čestice k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer iz povijesnog vlasničkog lista proizlazi da je isti bio upisan kao suvlasnik u ¼ suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, a što je stekao nasljedstvom iza svojih pok. roditelja (zajedno sa ostalom svojom braćom TČ, GČ i AČ), dok iz povijesnog posjedovnog lista proizlazi da je kao posjednik na predmetnoj čestici najprije bio upisan IČ i ČČ ud. TČ (roditelji tuženika), a nakon 1968. pa sve do upisa tuženika kao posjednika 1996. godine da je kao posjednik bio evidentiran IČ pok. TČ (otac tužiteljice) te kasnije tužiteljica i njezin suprug TR.

37. Na temelju tih utvrđenja, ovaj sud drži da pok. BČ - svećenik, unatoč činjenici što je vrlo vjerojatno jedno vrijeme bio suspendiran od služenja misa, nije bio niti vlasnik, a niti posjednik čestice k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], već njegov brat pok. IČ pok. I.

38. Na taj zaključak upućuje i iskaz samog tuženika koji je sadržajno potvrdio da je česticu obrađivao njegov otac TČ, odnosno da ju G nije koristio, jer da on kao svećenik nije obrađivao zemlju, a da je nakon smrti njegovog oca česticu nastavio obrađivao njegov brat SČ (kojeg da je tuženik na to ovlastio) i TČ, otac tužiteljice, kojeg da je sam tuženik vidio da koristi lijevi dio čestice, iako nije znao kako su oni uredili međe.

39. Nadalje, i iz iskaza svjedoka KČ, sina trećeg brata pok. SČ, proizlazi da je predmetna čestica bila u posjedu njegovog djeda IČ pok. I, a da je nakon njegove smrti bila dioba između njegove djece, i to u kući njegovih bake i djeda ([adresa]), na kojoj da je i sam svjedok bio prisutan, a kojom je predmetna nekretnina podijeljena između oca tužiteljice TČ i tuženika, svakome po pola. Njegov otac da je tom podjelom bio suglasan, jer da je on dobio neke druge nekretnine, većinom u polju. U odnosu na iskaz svjedoka KČ, valja navesti da ovaj sud nije prihvatio logičnom jedino izjavu tog svjedoka da bi dokument, kojeg je taj svjedok predočio sudu na ročištu, a za koji je sud konstatirao da je istovjetan dokumentu (listu papira) koji prileži na listu 4 spisa, predstavljalo dokaz o diobi njegovog djeda TČ i njegove braće i sestre, jer iz sadržaja tog dokumenta proizlazi da su uz brojeve čestica navedena imena sinova pok. IČ pok. I (SČ, TČ i JČ), a ne imena njegove braće I i GČ, te sestre AČ, a osim toga, čestice koje su navedene na tom komadu papira su upravo prema toj podjeli (diobi sa papira) kasnije raspoređene nasljednicima pok. IČ pok. I, tj. njegovim sinovima OČ, GČ i TČ u rješenju o nasljeđivanju, poslovni broj O-12/68 od 1. ožujka 1968., pa je stoga ovaj sud stajališta da ji taj dokument (komad papira) sa lista 4 spisa također dokaz o diobi koja je bila 1968. godine između pok. TČ, GČ (tuženika) i pok. SČ.

40. Iz iskaza svjedoka KČ, ali i iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka, i to pogotovo GR, koji je pomagao pok. SČ obrađivati desni dio predmetne parcele, ali i svjedoka EČ i MČ, proizlazi da je na predmetnoj čestici postojala jedna brazda u zemlji, kao i jedan kamen međaš, koji da su odvajali predmetnu nekretninu na dva dijela, i to na lijevi (utuženi) dio kojeg da je koristio pok. TČ, otac tužiteljice, a nakon njegove smrti tužiteljičin tast SR i suprug TR, a kasnije i susjed ŠČ, te na desni dio kojeg da je obrađivao pok. SČ, ali po ovlasti tuženika, budući da se radilo od terenu koji je pripadao tuženiku. Prema tome, okolnost što je predmetna nekretnina oduvijek bila podijeljena na dva dijela, i to brazdom na terenu, a što su potvrdili gotovo svi svjedoci saslušani u postupku, potvrđuje zaključak suda da je posjed na predmetnoj nekretnini oduvijek bio podijeljen na dva dijela, a ne da je pripadao samo jednoj osobi, ovdje tuženiku ili prije njega njegovom predniku BČ – svećeniku, kako je to tvrdio tuženik u postupku.

41. U konačnici, na postojanje diobe iz 1968. godine, prema kojoj je utuženi dio nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] pripao ocu tužiteljice, upućuje i sadržaj pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. FČ pok. I, poslovni broj O-12/68, od 1. ožujka 1968. godine, u kojem stoji da je čestica k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (točka E), na temelju zakona i diobe među nasljednicima, pripala IČ (ocu tužiteljice) u ½ dijela i JČ (ovdje tuženiku) u ½ dijela.

42. Slijedom svega naprijed navedenog, ovaj sud je prihvatio istinitom tvrdnju tužiteljice da je do 1968. godine posjednik predmetne nekretnine bio njezin djed IČ pok. I, a ne BČ – svećenik, kako je to tvrdio (ali ne i dokazao!) tuženik, a da je nakon smrti IČ pok. I (1968.) predmetna čestica diobom pripala njezinom ocu pok. TČ i njegovom bratu GČ, ovdje tuženiku, svakome u ½ dijela, s tim da je svako od njih stupio u posjed točno odvojenog realnog dijela predmetne nekretnine, i to otac tužiteljice u posjed lijevog (utuženog) dijela, a tuženik, tj. pok. SČ u ime i za korist tuženika, u posjed desnog dijela čestice.

43. Zbog navedenog, ovaj sud nije držao potrebnim provoditi grafološko vještačenje potpisa tuženika na dokumentu koji prileži na listu 8 i 9 spisa, a kako je to predlagao tuženik tijekom postupka, jer je tužiteljica uspjela kroz ostale dokaze provedene u postupku (iskazi svjedoka, brazda na terenu, dokument na listu 4 spisa), a nadasve kroz sadržaj citiranog rješenja o nasljeđivanju, poslovni broj O-12/68, od 1. ožujka 1968. (koje je doneseno prije nego što je sastavljena izjava pred Katastrom u Krku), dokazati da je nakon smrti njezinog pok. djeda TČ postojala dioba prema kojoj je čestica k. č. br. [katastarska čestica] pripala njezinom ocu i ovdje tuženiku, svakome u polovici.

44. Okolnost što vlasnička struktura na predmetnoj čestici, gdje su kao su/vlasnici bili upisani djeca pok. BČ, i to pok. TČ u 2/4 dijela (kupio ¼ dijela od brata GČ), zatim G u ¼ dijela, te AČ u ¼ dijela, ne prati posjedovnu strukturu, ne dovodi do drugačije odluke ovog suda, jer su se nasljednici pok. BČ (TČ, JČ, AČ i G) mogli i drugačije dogovoriti oko posjeda i vlasništva na predmetnoj čestici, a u ono vrijeme nije bilo čudno da se takve raspoložbe nisu evidentirale u zemljišnim knjigama.

45. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu rezultate dokaznog postupka, ovaj sud drži da su se nasljednici pok. BČ dogovorili da predmetna nekretnina pripadne IČ pok. I, djedu tužiteljice i ocu tuženika, a ne BČ – svećeniku, kako je to tvrdio tuženik, budući je upravo IČ, s obzirom da mu je sestra AČ bila invalid, a da mu je brat G bio svećenik, jedini i mogao skrbiti o zemlji te istu obrađivati. Naime, na to uvjerenje upućuju ne samo iskazi saslušanih svjedoka i stranaka, već i sadržaj povijesnog posjedovnog lista iz kojeg proizlazi da je upravo pok. IČ pok. I, a ne njegov brat BČ, bio evidentiran kao posjednik predmetne nekretnine, a u ono vrijeme upravo je upis u katastru održavao stvarno stanje posjeda/vlasništva na nekoj nekretnini.

46. Prema ocjeni ovog suda, posjed pok. IČ pok. I na cijeloj k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao i posjed oca tužiteljice pok. IČ pok. TČ i kasnije tužiteljice na utuženom realnom dijelu predmetne nekretnine, oduvijek je bio pošten, jer se sukladno odredbi čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZV-a), kao i prema pravnom pravilu iz paragrafa 328 Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine broj 73/91), poštenje pretpostavlja, a tuženik tu pretpostavku nije s uspjehom oborio i/ili doveo u dvojbu.

47. Naime, iako je tuženik tvrdio da je posjed na predmetnoj čestici pripadao njegovom stricu BČ - svećeniku, isti tu činjenicu nije ničim dokazao, pa sukladno tome nije uspio dokazati da bi njegov otac pok. IČ pok. I bio nepošten posjednik, tj. da bi isti predmetnu česticu obrađivao po dozvoli svojeg brata I, odnosno sa sviješću da mu ista ne pripada. Također, tuženik nije doveo u sumnju niti poštenje tužiteljice, kao i njezinih roditelja kao posjednika utužene parcele, jer je ovaj sud, na temelju svih provedenih dokaza, utvrdio da je otac tužiteljice diobom iz 1968. godine stupio u posjed lijevog (utuženog) dijela predmetne nekretnine, kojeg je obrađivao sve do svoje smrti 1972. godine, a nakon njegove smrti, taj posjed je najprije nastavila njegova supruga CČ, i to uz pomoć svojeg oca, a kasnije i sama tužiteljica, s obzirom da joj je majka Darovnim ugovorom iz 1986. godine, list 36 spisa, darovala utuženu parcelu, tj. prepustila posjed na predmetnoj nekretnini.

48. Dakle, iz svega prednje navedenog proizlazi da je posjed tužiteljice, kao i njezinih prednika (roditelja i djeda TČ) na utuženoj čestici oduvijek bio pošten, budući da isti nisu imali razloga sumnjati da im ne pripada pravo na posjed utužene nekretnine, već su istu uživali kao svoje vlasništvo.

49. Rukovodeći se stoga činjenicom da se tužiteljica, preko posjeda svojeg oca TČ (i majke CČ), nalazi u poštenom i samostalnom, vlasničkom posjedu utuženog realnog dijela nekretnine od 1968. godine, to je upravo ta godina uzeta za početak roka dosjedanja, pa je sukladno odredbi čl. 388. st. 2. ZV-a valjalo primijeniti pravna pravila iz paragrafa 1460. - 1477. OGZ-a, budući da je u to vrijeme upravo taj zakon bio na snazi.

50. U citiranim pravnim pravilima stoji da dosjedatelj mora imati stvar u posjedu, da njegov posjed mora biti zakonit, pošten i istinit, te da isti mora trajati kroz cijelo vrijeme koje je zakonom određeno. Navedeno znači da posjednik ne smije posvojiti stvar silom ili lukavstvom ili potajno (paragraf 1464. OGZ-a), da mora biti pošten (paragraf 1463. i 326. OGZ-a) i da se posjed mora temeljiti na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost da je ova pristojala predavaocu (paragraf 1461. OGZ-a), time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 30 ili 40 godina nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja (paragraf 1477. OGZ-a).

51. Međutim, načelnim mišljenjem Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda, broj 3/60 od 4. IV. 1960., taj rok smanjen je na 20 godina, i to bez potrebe dokazivanja zakonitosti posjeda. Nadalje, u pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ-a je propisano da je pošteni posjednik onaj tko drži stvar iz uzroka vjerojatnih da je njegova stvar koju posjeduje, dok je nepošteni posjednik onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje, a u pravnom pravilu iz paragrafa 328 OGZ-a stoji da li je način posjeda pošten ili nepošten, presuđuje sudac u slučaju pravne rasprave, s tim da se u dvojbi uzima da je posjed pošten.

52. Računajući stoga posjed tužiteljice, i to preko posjeda njegovih prednika, od 1968.godine pa na ovamo, to ovaj sud drži da je rok dosjedanja u konkretnom slučaju istekao 1988. godine, tj. protekom roka od 20 godina koji je propisan Načelnim mišljenjem Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda iz 1960. godine. U to vrijeme tužiteljica je već stupila u samostalan posjed utužene nekretnine, i to na temelju Darovnog ugovora 1986.godine kojeg je zaključila sa svojom majkom CČ, a što je ujedno potvrdila i njezina sestra svjedokinja AČ, s tim da okolnost što već tada nije ustala sa predmetnom tužbom i upisala svoje pravo vlasništva na predmetnoj čestici ne utječe na njezino već stečeno pravo vlasništva, budući da je ona to pravo stekla onog trenutka kada su se za to ispunile zakonske pretpostavke, a taj trenutak stjecanja nije vezan uz upis vlasništva u zemljišne knjige.

53. Slijedom navedenog, ovaj sud drži da je tužiteljica kroz dokazni postupak uspjela dokazati ispunjenost svih zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva temeljem zakona, i to kako prema pravnim pravilima OGZ-a, tako i prema odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (''Službeni list SFRJ'', broj 6/80 i 36/90, ''Narodne novine'', broj 53/91 i 91/96 dalje: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. godine, a koji je u čl. 28. st. 4. i 5. ZOVO-a također propisivao da savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Prema zaključku sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 27. veljače 1984., odredbe ZOVO-a primjenjuju se na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegova stupanja na snagu (čl. 90. ZOVO), ako do tog trenutka nisu istekli. Budući da je u konkretnom slučaju rok dosjedanja počeo teći u vrijeme važenja OGZ-a, te je u većem dijelu istekao u vrijeme važenja tog zakona, to je ovaj sud stava da se u predmetnoj situaciji imaju primijeniti upravo pravna pravila OGZ-a i Načelno mišljenje iz 1960.godine, prema kojem je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno da posjed dosjedatelja bude samostalan, istinit i pošten, te da kontinuirano traje najmanje 20 godina, a što je sve tužiteljica u konkretnom slučaju dokazala.

54. Nije sporno da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao isključivi vlasnik cijele k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], međutim iz dokaza provedenih u postupku proizlazilo bi da je isti stvarni vlasnik samo desnog dijela te nekretnine (gledano prema Autobusnom kolodvoru Vrbnik), budući da isti nije nikad bio u posjedu lijevog (utuženog) dijela te nekretnine, niti mu je ista pripala diobom iz 1968. godine. U tom dijelu njegov upis nije pošten, jer je kao nasljednik iza svojeg oca pok. IČ još na ostavinskoj raspravi 1. ožujka 1968.godine znao i/ili morao znati za postignuti dogovor prema kojem bi mu trebala pripasti samo polovica čestice k. č. br. [katastarska čestica], a ne cijela nekretnina. Protivno shvaćanju tuženika, tuženik taj upis ne izvodi iz prava vlasništva BČ, budući je BČ bio upisan samo kao suvlasnik u ¼ suvlasničkog dijela na predmetnoj čestici, a pritom kroz postupak nije dokazano da bi isti bio stvarni vlasnik cijele čestice, već iz prava svih prethodno upisanih suvlasnika, i to pok. AČ, koja je bila upisana u ¼ dijela, a koju su naslijedili tuženik, pok. TČ (otac tužiteljice) i pok. SČ, svaki u 1/3 dijela, zatim iz prava pok. oca IČ pok. I, koji je bio upisan u 2/4 dijela (svojih ¼ i kupljenih od brata Č ¼ dijela), a kojeg su naslijedili tuženik u ½ dijela i otac tužiteljice TČ u ½ dijela, te iz prava BČ, koji je na predmetnoj čestici bio upisan u ¼ dijela, a kojeg su naslijedili tuženik u 2/4 dijela, zatim SČ u ¼ dijela i njegova supruga AČ u ¼ dijela, ali isto tako i iz Ugovora o diobi nekretnina koji je zaključen 6. veljače 1995. između tuženika i njegovog pok. brata SČ i njegove djece I i KČ (nasljednika pok. supruge AČ), a iz kojeg proizlazi da su oni prenijeli na tuženika svoje suvlasničke udjele na predmetnoj čestici. Sukladno tome, upis tuženika na predmetnoj čestici ne bi iznosio tih 1/1 dijela, kako je to navedeno u vlasničkom listu, već eventualno 32/48 suvlasničkog dijela, jer je u preostalom dijelu, točnije u 16/48 suvlasničkog dijela, trebao ostati upisan otac tužiteljice pok. IČ pok. TČ kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini. Međutim, ta okolnost nije bila od utjecaja na drugačiju odluku ovog suda, jer je ovaj sud, neovisno o tom pogrešnom upisu, čiji ispravak nije predmet ovog postupka, kroz dokaze provedene u ovom postupku utvrdio da je otac tužiteljice pok. TČ, a nakon njega i tužiteljica, još od 1988. godine stvarni vlasnik polovice predmetne čestice, tj. vlasnik utuženog realnog dijela predmetne čestice koji je u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Geo Dešman d.o.o. Rijeka označen žutom bojom i slovima A-B-C- D-E-F-G-H-A, a koji se proteže uz Ulicu Japnenica, dok je tuženik stvarni vlasnik preostalog (desnog) dijela te čestice uz Ulicu Braće Trinasjtić (sve gledano prema Autobusnom kolodvoru Vrbnik), koji mu je pripao diobom još 1968. godine i kojeg je jedinog i držao u svom posjedu. Sukladno tome, njegov zemljišnoknjižni upis na cijeloj čestici nije valjan, jer se temelji na formalnim prijenosima suvlasničkih prava njegovih prednika, na kojima su isti bili upisani u zemljišnim knjigama, iako nisu u tom dijelu bili stvarni su/vlasnici, pa kako nitko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ih sam ima, to niti prednici tuženika BČ i AČ, kao i njegov brat SČ i djeca G i KČ nisu mogli na tuženika prenijeti svoja prava na predmetnoj čestici koja zapravo nisu niti imali. To pravo imao je samo otac tuženika pok. IČ, koji je bio stvarni vlasnik i posjednik cijele čestice, a koje je njegovom smrću podijeljena između njegova dva sina, ovdje tuženika i oca tužiteljice, i koji su nakon toga stupili u posjed točno odvojenog realnog dijela te čestice, svaki svojeg. U tom pravcu valjalo se osvrnuti na iskaz svjedoka MČ, koji je u svojem iskazu naveo da se sjeća da je posjed na čestici bio podijeljen tako da je desno uživao TR, a lijevo JČ, međutim iz njegova iskaza proizlazi da je isti lijevu i desnu stranu promatrao rukovodeći se da mu je Autobusni kolodvor Vrbnik iza leđa, dakle od Kolodvora prema dole, a ne prema njemu, kako su iskazivali ostali saslušani svjedoci, pa je stoga i njegov iskaz, u ukupnosti svih ostalih provedenih dokaza, doprinio zaključku da tuženik nije bio posjednik cijele čestice, već da je posjed na čestici k. č. br. [katastarska čestica] još od 1968. godine bio podijeljen između pok. TČ (oca tužiteljice) i tuženika na lijevi i desni dio, te da su oni tako i uživali/koristili predmetnu nekretninu.

55. Slijedom svega naprijed navedenog, ovaj sud je zaključio da je tužiteljica uspjela dokazati osnovanost svoje tužbe i tužbenog zahtjeva, pa je sukladno tome, a imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka Geo Dešman d.o.o. Rijeka, te status predmetne nekretnine, kojeg je tužiteljica dostavila vještaku za potrebe izrade predmetnog nalaza i mišljenja (dokaz na listu 192 do 194 spisa), a iz kojeg proizlazi da je predmetnu česticu moguće parcelirati, valjalo prihvatiti predmetnu tužbu i tužbeni zahtjev kojeg je tužiteljica konačno precizirala nakon vještačenja, tj. u podnesku od 15. veljače 2024., te na ročištu od 5. studenog 2025. godine, te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

56. Pritom valja navesti da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 15. veljače 2024., a protivno shvaćanju tuženika, nije preinačila tužbu, jer je ista još prije zaključenja prethodnog postupka, točnije u podnesku od 17. studenog 2022., izmijenila svoj raniji zahtjev iz tužbe u kojem je tražila suvlasništvo u zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva na točno određenom realnom dijelu čestice k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koju je preinaku sud dopustio kao svrsishodnu za konačno rješenje spora, s tim da je ista učinjena i prije zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega se kasnije usklađenje takvog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka ne može smatrati preinakom tužbe u smislu odredbi čl. 191. st. 3 ZPP-a, a kako je to pogrešno tvrdio tuženik u postupku. Međutim, sve i da tome nije tako, tj. kada bi se kojim slučajem uzelo da je tužiteljica podneskom od 15. veljače 2024. preinačila tužbu, tada bi prema mišljenju ovog suda u primjenu došla odredba čl. 190. st. 2. ZPP-a prema kojoj je takvu preinaku moguće učiniti sve do zaključenja glavne rasprave, budući da ju tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla učiniti ranije. Što se pak tiče uređenja tužbenog zahtjeva na ročištu od 5. studenog 2025., valja istaći da se niti u tom slučaju ne radi o preinaci, a kako je to naveo tuženik, budući da prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da tužbeni zahtjev nije promijenjen, a što je upravo bio slučaj u predmetnoj situaciji.

57. S obzirom da je tužiteljica uspjela u predmetnom sporu, to je valjalo primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a u svezi sa relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, 107/2025, dalje Tarifa), priznati joj sukladno dostavljenom troškovniku nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), zatim za sastav podnesaka od 17. studenog 2022., 31. siječnja 2023. i 15. veljače 2024. nagradu u visini od po 200,00 EUR-a, ukupno 600,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te za pristup na ročišta 29. studenog 2022., 8. veljače 2023., 17. svibnja 2023., 26. veljače 2024., 18. travnja 2024., 19. travnja 2024., 18. rujna 2024. i 5. studenog 2025. nagradu u iznosu od po 200,00 EUR-a, ukupno 1.600,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što sveukupno iznosi 2.400,00 EUR-a. Tom trošku valjalo je pribrojiti i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od ukupno 53,10 EUR- a (26,55 EUR-a x 2), te trošak izlaska suda na očevid i trošak vještačenja u visini od ukupno 591,34 EUR-a (za izlazak suda – 60,12 EUR-a, a za vještačenje 531,22 EUR-a), a što sveukupno iznosi 3.044,44 EUR-a. U preostalom dijelu, zahtjev tužiteljice je valjalo odbiti kao neosnovan, jer je zatražen protivno sadržaju stanja u spisu i stvarnim troškovima očevida i vještačenja, a što se tiče zatraženog troška na ime vanjskog uredovanja u visini od 103,08 EUR-a valja navesti da se radi o trošku kojeg je tužiteljica nesporno uplatila na prolazni depozitni račun ovog suda za potrebe izlaska suda radi saslušanja svjedoka RČ u njegovom domu, međutim kako do izlaska suda na lice mjesta na kraju nije došlo, jer je svjedok RČ u međuvremenu preminuo, to je ovaj sud stajališta da taj trošak ne može ići na teret protivne strane, već će isti biti vraćen tužiteljici sa računa suda. Zbog navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

U Krku 30. prosinca 2025.

Sutkinja

Natalija Denona

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.