REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d, Krk

Poslovni broj : P-842/2021.-10.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Davorki Podnar, u pravnoj stvari tužitelja OP ,iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Franjo Hodanić, odvjetnik iz Krka, protiv tuženika:

HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, kao pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d. i Sperbank d.d., radi isplate ( v.p.s. 665,41 EUR) nakon provedenog ročišta za glavnu raspravu dana 19.studenog 2025. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i u odsutnosti tuženika te objave odluke dana 30. prosinca 2025. u odsutnosti stranaka i punomoćnika,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 716102 od 19.01.2005. godine zaključenog između prednika tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita koji je istog dana potvrđen po javnom bilježniku Vesni Ćuzela u Rijeci pod brojem OU-102/05 u dijelu citiranog ugovora kojim je tužitelj u obvezi tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora, te u dijelu citiranog ugovora u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženoj HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju BIGOVIĆ PEKO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 129,17 eur s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate a koja se obračunava od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekuću na pojedinačne iznose kako slijedi:

-3,28 eur od 03.05.2008. godine do isplate

-2,38 eur od 04.06.2008. godine do isplate

-1,56 eur od 08.07.2008. godine do isplate

-2,27 eur od 02.08.2008. godine do isplate

-2,23 eur od 02.08.2008. godine do isplate

-2,22 eur od 04.09.2008. godine do isplate

-3,98 eur od 06.11.2008. godine do isplate

-0,71 eur od 18.12.2008. godine do isplate

-4,18 eur od 06.02.2009. godine do isplate

- 3,34 eur od 17.02.2009. godine do isplate

- 3,27 eur od 04.03.2009. godine do isplate

- 2,41 eur od 05.04.2009. godine do isplate

- 3,18 eur od 07.05.2009. godine do isplate

- 2,26 eur od 05.06.2009. godine do isplate

- 2,84 eur od 02.07.2009. godine do isplate

- 2,78 eur od 24.07.2009. godine do isplate

- 2,73 eur od 02.09.2009. godine do isplate

- 4,58 eur od 02.10.2009. godine do isplate

- 5,08 eur od 29.10.2009. godine do isplate

- 3,70 eur od 02.12.2009. godine do isplate

- 4,89 eur od 01.01.2010. godine do isplate

- 3,56 eur od 05.02.2010. godine do isplate

- 4,01 eur od 02.03.2010. godine do isplate

- 3,95 eur od 30.03.2010. godine do isplate

- 4,89 eur od 31.04.2010. godine do isplate

- 2,59 eur od 25.05.2010. godine do isplate

- 3,73 eur od 31.06.2010. godine do isplate

- 4,03 eur od 28.07.2010. godine do isplate

- 3,01 eur od 25.08.2010. godine do isplate

- 3,25 eur od 29.09.2010. godine do isplate

- 3,45 eur od 16.10.2010. godine do isplate

- 2,58 eur od 23.11.2010. godine do isplate

- 3,78 eur od 28.12.2010. godine do isplate

- 1.90 eur od 01.02.2011. godine do isplate

- 2,48 eur od 01.03.2011. godine do isplate

- 2,24 eur od 26.03.2011. godine do isplate

- 2,36 eur od 10.05.2011. godine do isplate

- 1,70 eur od 11.06.2011. godine do isplate

- 1,78 eur od 29.06.2011. godine do isplate

- 1,68 eur od 04.08.2011. godine do isplate

- 1,41 eur od 31.08.2011. godine do isplate

- 1,14 eur od 04.10.2011. godine do isplate

- 1,04 eur od 18.10.2011. godine do isplate

- 0,59 eur od 22.11.2011. godine do isplate

-0.53 eur od 03. 01. 2011. godine do isplate

-0,20 eur od 02. 02. 2012. godine do isplate.

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju BIGOVIĆ PEKO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 536,23 eur s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate a koja se obračunava od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekuću na pojedinačne iznose kako slijedi:

-1,80 eur od 04.03.2005. godine do isplate

-1.93 eur od 02.04.2005. godine do isplate

-26,55 eur od 28.12.2010. godine do isplate

-27,10 eur od 01.02.2011. godine do isplate

-26,52 eur od 01.03.2011. godine do isplate

-26,76 eur od 26.03.2011. godine do isplate

-26,64 eur od 10.05.2011. godine do isplate

-39,91 eur od 11.06.2011. godine do isplate

-27,22 eur od 29.06.2011. godine do isplate

-47,23 eur od 04.08.2011. godine do isplate

-64,04 eur od 31.08.2011. godine do isplate

-41,13 eur od 04.10.2011. godine do isplate

-34,59 eur od 18.10.2011. godine do isplate

-48,32 eur od 22.11.2011. godine do isplate

-48,38 eur od 03.01.2012. godine do isplate

-47,38 eur od 02.02.2012. godine do isplate

sve u roku 15 dana .

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217 da nadoknadi tužitelju UP , OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 677,31 euro ( slovima: šestsedamdesetsedameurai tridesetjedancent) uvećan za pripadajuće zatezne kamate po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koja teče od dana presuđenja pa do isplate, a određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako su on i tuženik ( Volksbank d.d. čiji je pravni sljednik sada Hrvatska poštanska banka d.d.), dana 19. siječnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 716102 ( dalje u tekstu: Ugovor) koji je potvrđen po javnom bilježniku. Tim ugovorom tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje kredit u iznosu od 13.209,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. S druge strane tužitelj se obvezao kredit vratiti u 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 191, 70 CHF. Svrha ugovora bila je kupovina vozila za osobne potrebe tužitelja , dakle potrošački ugovor. U spomenutom Ugovoru je odredba kojom se tužitelja obvezuje na povrat kredita uz redovnu godišnju promjenjivu kamatnu stopu od 5,80 %, a koja se kamata mijenja sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora što znači jednostrano bez da je tužitelj na bilo koji način upoznat s parametrima koji utječu na način i razloge promjene kamatne stope. Radi se o ugovornoj stipulaciji u odnosu na koju stranka nema mogućnosti utjecaja jer se radi o unaprijed pripremljenim kreditnim obrascima. Pozivom na tu odredbu Ugovora, kreditor je samostalno i jednostrano mijenjao kamatnu stopu na više i to od početno ugovorene 5,80 % do 7,40%. U Ugovoru je također inkorporirana valutna klauzula odnosno obveza tužitelja kojom se isti kredit obvezuje isplaćivati u mjesečnom anuitetu CHF iznosa u kunskoj protuvrijednosti. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu tužitelj nije bio informiran o parametrima koji su mogli utjecati na sklapanje ugovora i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog povećanja tečaja i promjene kamatne stope tužitelju se mijenjao anuitet plaćanja slijedom čega tužitelj nezakonitom primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule platio više od iznosa kojeg je stvarno trebao platiti.

1.1. Za predmet spora od utjecaja je činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača -pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe samih ugovora te nepoštene prakse banaka. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. , a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Spomenuta presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. Dakle, iz presude Trgovačkog sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, odnosno dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koji je stekao status pravomoćnosti, jasno proizlazi da je tuženica u vremenskom razdoblju koje obuhvaća i sklapanje ugovora između stranaka u ovom postupku, povrijedila prava potrošača na način da je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dakle, tuženik je povrijedio prava i interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemelje na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivom kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena pravna pitanja u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule, konačno su riješena odlukom Ustavnog suda od 3. veljače 2020. što tužitelju daje za pravo tražiti povrat nezakonito preplaćenih iznosa pozivom na članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" br.35/05, 41/08125/11, 78/15 i 29/18 dalje : ZOO) . Predmet spora je stoga zahtjev za isplatu s osnova izvršene preplate temeljem ništetnih odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjive kamate i promjene tečaja CHF. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Tuženik je stoga temeljem odredbi čl. 1111. ZOO-a obvezan izvršiti povrat primljenih novčanih sredstava sukladno čl. 1115. ZOO-a kao nepošten stjecatelj sa zakonskim kamatama sukladno članku 29. st. 1. i 2. ZOO-a. U odnosu na eventualni prigovor zastare, tužitelj navodi da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio na temelju ništetnih odredbi odnosno u slučaju članka 323. i 324. ZOO-a kao posljedica ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ustanovljena ili na drugi način utvrđena ništetnost. Temeljem odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud je vezan pravnim utvrđenjem iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda. Tužitelj predlaže tužbeni zahtjev prihvatiti.

2. Tuženi u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda pozivajući se na odredbu čl. 11.t.3. Ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Nadalje, tuženik smatra da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz razloga što da je potraživanje tužitelja u zastari, da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet, a sve i kad bi bilo tako tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog Trgovačkog suda i automatskoj vezanosti suda za utvrđenja iz te parnice. Zatim, tuženik smatra da, sve i kad bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost, nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Smatra stoga da je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje tužitelj predlaže. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

2.1. U odnosu na tuženika valja istaći da je tužitelj Ugovor zaključio s Volksbank d.d. Zagreb, koja je banka promijenila ime u Sberbank d.d. , a onda je ta banka postala Nova hrvatska banka d.d. koje društvo se pripojilo društvu preuzimatelju Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb. O tome su i tužitelj i tuženik na spis dostavili isprave kojima se potvrđuju navedene promjene kao i činjenica da je tuženik sada Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb.

3. U dokaznom postupku saslušan je tužitelj ( tuženik iako uredno pozvan nije pristupio na ročište i nije opravdao nedolazak) te je pročitana cjelokupna spisu priložena dokumentacija.

4. Ocjenom svih provedenih dokaza na temelju odredbi čl. 8. ZPP-a sud utvrđuje tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. U odnosu na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud utvrđuje da je isti neosnovan. Odredbom čl. 11.t.3. Ugovora ugovorena je mjesna nadležnost suda u Zagrebu. O toj se odredbi nije pregovaralo već je tužitelj potpisao već napisan primjerak ugovora. O tome je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske kada se raspravljalo o pitanju: smatra li se nepoštenom odredba ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti. U vezi s tim Vrhovni sud donio je zaključak da prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti, u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako suprotno načelu svjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu potrošača sve imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja ( potrošača) i sjedišta tuženika ( banke), mogućnost dolaska na sud ( u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora, pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju question facti. U konkretnom slučaju, svakako bi se radilo o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu ovdje tužitelja.

6. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na odnos iz ove parnice, da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog Trgovačkog suda , da ugovorne odredbe koje su obuhvaćane ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač, a da tužitelj nije pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pregovaralo i da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. U odnosu na prigovor zastare valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama pod brojevima Rev-2245/17, Rev-3142/18 i Rev- 1404/18 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu navedene tužbe. Ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a tužitelj je tužbu u ovom predmetu podnio dana 26. srpnja 2021. , dakle unutar zastarnog roka od pet godina koji se primjenjuje u konkretnom slučaju sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a budući da se radi o stjecanju bez osnove. Stoga je prigovor zastare neosnovan.

8. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 utvrđeno je da je tužena od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tokom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženi postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14: dalje ZZP) te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tokom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odluke tužene - banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promijeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Navedenom presudom utvrđeno je i to da je tužena- banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tokom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama ZZP-a i ZOO-a. Spomenuta prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokreće potrošač.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog Trgovačkog suda donio odluku broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog Trgovačkog suda o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Između stranaka nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom navedenog Ugovora. Čl. 2. Ugovora utvrđeno je da je visina kamatne stope 5,80 % godišnje s time da je kamatna stopa promjenjiva.

12. Spomenutim presudama utvrđeni su ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta ( valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) pa se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tokom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama inicijalnog tečaja na dan isplate kredita niti inicijalne kamatne stope od 5,80% godišnje pa tako niti inicijalnog anuiteta od 191,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj svaki mjesec uplaćivao tuženiku, a iznad iznosa od 191,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obuhvaćeni su ništetnošću pa ih je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatama na te iznose.

13. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF , proizlazi iz čl. 323. , 1011., 1015. i 1046. ZOO-a.

14. Sukladno odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije osnovane u skladu sa zakonom , koje se bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu - tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem , uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. dok je čl. 502.c. propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Tom je odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom , citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a ( čl. 138.a.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete , mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

15. U dokaznom postupku saslušan je tužitelj koji je u stranačkom iskazu potvrdio da je 2005. godine uzeo kredit za kupnju osobnog automobila. Obišao je par banaka, a u tadašnjoj Volksbank d.d. ponudili su mu kredit koji mu se činio najpovoljnijim. Ugovor je potpisao u banci u Rijeci. Na sadržaj Ugovora nije mogao utjecati, bilo je " uzmi ili ostavi". Nije mogao utjecati na valutu CHF niti na određenu promjenjivu kamatnu stopu. Od strane bankarskog službenika nije bilo nikakvog upozorenja da postoji rizik tečaja odnosno nije bio obaviješten da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF kao što štiti tečaj EUR-a. O tome uopće nije bilo govora. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. O tome se uopće nije pregovaralo. Tužitelju je trebao automobil za osobne potrebe i podigao je kredit koji mu se činio najpovoljnijim. Kredit je otplatio, a od početnih tada 700,00 kuna rata je došla i to 1.300,00 kuna.

16.Tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, a sud je zahtjev utvrdio osnovanim pa je prihvaćen izračun preplate koji je tužitelj dostavio uz tužbu.

17. Sud je odredio da se financijsko-knjigovodstveno vještačenje neće provoditi. Naime, tuženik se izričito u odgovoru na tužbu kao i u nastavku postupka, protivio provođenju vještačenja navodeći kako nije osporio visinu tražbine. Provođenje tog dokaza sud smatra suvišnim te bi njegovo provođenje stvorilo dodatne i nepotrebne troškove. Tuženik je izričito naveo da ne osporava visinu tražbine pa se dakle radi o nespornoj činjenici koju ne bi trebalo dokazivati ( čl. 221.st.1. ZPP-a). U slučaju kada bi tuženik izričito osporio visinu utužene tražbine, što nije učinio, tek tada bi se radilo o spornoj činjenici koju bi tužitelj bio dužan dokazati. Također, raspravnim rješenjem od 19. studenog 2025. određeno je da se neće provoditi vještačenje kao niti drugi predloženi dokazi osim čitanja isprava i zapisnika u spisu.

18. Tužitelj je u tužbi postavio tužbeni zahtjev radi isplate u HRK jer je to tada bila službena valuta države te je iznos za isplatu bio 5.013,54 kune. Na ročištu 19. studenog 2025. tužitelj je predao podnesak sa zahtjevom za isplatu u valuti EURO budući da je to sada službena valuta države. Kod preračunavanja korišten je fiksni tečaj konverzije : 7,53450 HRK za 1 ,00 eur. Stoga nije bilo potrebe ročište odgađati radi dostave tog podneska tuženiku. Naime, da tužitelj i nije pretvorio potraživanje u eure sud bi to sam izvršio poštujući fiksni tečaj konverzije.

19. Sud utvrđuje kako je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojem se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarski franak. Zahtjev je osnovan i u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu preplaćenih iznosa od tuženika temeljem odredbi o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i 1115. ZOO-a). Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

20. O troškovima je odlučeno na temelju odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( dalje : OT). Tužitelj je uspio u parnici pa su mu priznati slijedeći troškovi: za sastav tužbe 150,00 eura prema tbr. 7.t.1., za podnesak od 26. rujna 2023. 150,00 eura prema tbr. 8.t.1., za podnesak od 19. studenog 2025. 37,50 eura prema tbr. 8.t.4. , za ročišta 28. veljače 2023. i 19. studenog 2025. za svako po 150,00 eura prema tbr. 9.t.1. OT-a. Tužitelju je priznat i trošak sudskih pristojbi i to na tužbu u iznosu od 13, 27 eura prema Tar. br. 1.t. 1. i na presudu iznos od 26,54 eura prema Tar. br. 2. t. 1. Tarife sudskih pristojbi. Stoga je tužitelju ukupno priznat trošak u iznosu od 677,31 euro o čemu je odlučeno pod točkom IV. presude.

U Krku 30. prosinca 2025.

Sutkinja:

Davorka Podnar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda , u roku od 15 dana od dana primitka otpravka ove presude, a o žalbi odlučuje Županijski sud.