REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2665/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Jurovicki, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupan po punomoćniku Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnici Sofija Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 19. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu, br. 08918020026 od 16.05.2008. sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 i korisnika kredita REPROMATERIJAL d.o.o., Slavonski Brod, A. Kanižlića 42 a koje:

- u dijelu čl.9. glasi: „Naknadu za odobrenje u visini 1.55 % od iznosa odobrenog kredita, a minimalno kn 500,00, Korisnik kredita plaća jednokratno. Iznos naknade usteže se u cijelosti od iznosa koji se isplaćuje kod korištenja kredita.“

- u dijelu čl.9. glasi: „Naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost Kreditora iz sredstava druge banke u visini 1.00% od iznosa koji se prijevremeno otplaćuje, min. kn 1.500,00, odnosno iz drugih sredstava u visini 0.50% od iznosa koji se prijevremeno otplaćuje, min. kn 1.500,00 promjenjiva, Korisnik kredita plaća istovremeno sa prijevremenom otplatom, uz prethodnu najavu od 2(dva) radna dana koja je neopoziva.“

Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, isplati iznos od 3.022,69 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.05.2008. do isplate, prema stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, u roku 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 750,00 € u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.325,00 € kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik 16. svibnja 2008. sklopio s korisnikom kredita tvrtkom Repromaterijal d.o.o. Ugovor o kreditu br. 08918020026, a tužitelj je 29. siječnja 2024. s tvrtkom Repromaterijal d.o.o. sklopio Ugovor o ustupu , broj: OV- 676/2024, temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom za tzv. ulaznu i izlaznu naknadu za obradu kredita. Ističe da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva, a tuženik nije informirao korisnika kredita o tome koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni ovom naknadom, razlozima koji bi opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga, pa je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju, a radi se o tražbini koju je tuženik od korisnika kredita primio kao naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.304,27 €.

2. Tuženik u odgovor na tužbu ističe kako se tužbeni zasnivanju na odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ali korisnik kredita, odnosno ustupitelj tražbine nije potrošač u smislu odredbi čl. 3. st. 1. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju niti čl. 2.b. Direktive Vijeća EEZ-a 93/13. jer je korisnik kredita trgovačko društvo tako da se na korisnika kredita ne odnose odredbe propisa o zaštiti potrošača. Sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZOO-a sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina. Tuženik smatra da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između trgovačkih društava u okviru obavljanja njihove poslovne djelatnosti, odnosno isti predstavlja trgovački ugovor (u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), zakonski zastupnik korisnika kredita je prilikom njihovog zaključenja bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je zakonski zastupnik korisnika kredita koji je zaključio ugovor o kreditu morao znati za sve specifičnosti uvjeta predmetnog kredita, pa je tako morao biti upoznat i sa načinom na koji će se naplaćivati sporne naknade. Tuženik ističe kako korisnik kredita nema status potrošača u ovoj pravnoj stvari, pa se ne primjenjuju pretpostavke nepoštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača te je na tužitelju teret dokaza da se radi o nepoštenim odredbama, a što tužitelj ničim ne dokazuje. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 9. ugovora o kreditu i ne radi se o neodređenoj i neodredivoj činidbi sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima jer je ugovorom o kreditu jasno određena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade u visini od 1,55% od iznosa odobrenog kredita, a minimalno 500,00 kn.

3. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u ugovor o kreditu br. 08918020026 (list 5 do 9 spisa), u ugovor o ustupu tražbine (list 10 do 15 spisa), u obavijest o ustupu tražbine (list 16 17 spisa), saslušao svjedoka ŽG, a pročitao je i sudsku praksu koju su stranke dostavile u spis.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. te je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita u iznosu od 3.022,69 €.

6. Među strankama nije sporno da su tuženik i korisnik kredita, Repromaterijal d.o.o. zastupan po direktoru ŽG **.**.2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 08918020026, a nije sporno ni da je ulazna naknada u iznosu od 3.022,69 € naplaćena kompenzacijom 26. svibnja 2008.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, da li je prednik tužitelja potrošač sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, kao i da li je potraživanje u zastari

8. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su Repromaterijal d.o.o. zastupan po direktoru ŽG i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 29. siječnja 202.. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da Repromaterijal d.o.o. ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 8918020026 sklopljenog između Repromaterijal d.o.o. i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

9. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

10. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018.,126/21, 114/22, 156/23, 43/24, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11. Ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita, odnosno ustupitelj tražbine nije potrošač u smislu odredbi čl. 3. st. 1. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju niti čl. 2.b. Direktive Vijeća EEZ-a 93/13 nego je korisnik kredita trgovačko društvo pa ne uživa zaštitu sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača nego se primjenjuju isključivo odredbe Zakona o obveznim odnosima.

12. Sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZOO-a sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina), a sukladno st. 2. navedenog članka sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običaja (pažnja dobrog stručnjaka).

13. Budući da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između trgovačkih društava u okviru obavljanja njihove poslovne djelatnosti, odnosno isti predstavlja trgovački ugovor (u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), zakonski zastupnik korisnika kredita je prilikom njihovog zaključenja bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka što znači da je zakonski zastupnik korisnika kredita koji je zaključio ugovor o kreditu morao znati za sve specifičnosti uvjeta predmetnog kredita, pa je tako morao biti upoznat i sa načinom na koji će se naplaćivati sporne naknade pa ovaj sud smatra kako se ne bi u konkretnom slučaju radilo o postupanju protivno načelu savjesnosti i poštenja koja je uzrokovala neravnotežu u međusobnim obvezama trgovaca, na štetu korisnika kredita. S obzirom da korisnik kredita nema status potrošača u ovoj pravnoj stvari, ne primjenjuju se pretpostavke nepoštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača te je na tužitelju teret dokaza da se radi o nepoštenim odredbama, a što tužitelj ničim nije dokazao.

14. Iz saslušanja svjedoka ŽG utvrđeno je da je njegova firma Repromaterijal d.o.o. dignula kredit za kupnju repromaterijala u iznosu od cca 200.000,00 € prije 14, 15 godina, a što se tiče ulazne naknade navodi kako mu je poznato da svaka banka naplaćuje 0,05 % od vrijednosti kredita prilikom obrade kredita, što mu je i rečeno prilikom podizanja kredita, a banka uvijek taj dio naknade odmah uzme od glavnice kredita, tako je bilo tada, a tako je i sada. Navodi kako nije kredit zatvorio prijevremeno, a ugovor je bio unaprijed pripremljen.

15. Dakle i iz iskaza svjedoka je utvrđeno da on nije bio potrošač nego je kredit podignula njegova tvrtka za kupnju repromaterijala, da mu je, kao gospodarstveniku, bilo poznato da banka naplaćuje određenu naknadu za obradu kredita, S obzirom da korisnik kredita nema status potrošača u ovoj pravnoj stvari, ne primjenjuju se pretpostavke nepoštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača te je na tužitelju teret dokaza da se radi o nepoštenim odredbama, a što tužitelj ničim nije dokazao.

16. Što se tiče prigovora zastare ovaj sud smatra da je prigovor zastare osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. taj je sud zauzeo (objedinjeno) pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a ovdje se ne radi o zaštiti kolektivnih interesa potrošača jer je ovaj sud utvrdio da prednik tužitelja 18. Pravno shvaćanje prihvaćeno na (ranijoj) sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

19. Ovaj sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove.

20. Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavku 1. ZOO-a i upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a.

21. Nadalje, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a) može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.

22. Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev.

23. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru, a time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. ZOO-a.

24. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. ZOO-a tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona, što ovdje nije bio slučaj nego je tužitelj 19. prosinca 2024. podnio tužbu i za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu i za povrat stečenog bez osnove, a nesporno je da je ulazna naknada naplaćena 26. svibnja 2008. dakle nakon 16 godina, slijedom čega je prigovor zastare osnovan.

25. Ovaj sud napominje da takvim tumačenjem instituta zastare u ovom predmetu nije došlo do povrede prava prednika tužitelja da zahtijeva ispunjenje obveze u smislu članka 215. stavka 1. ZOO-a odmah nakon što je tuženiku isplatio naknadu za obradu kredita jer je uprava prednika tužitelja dužna voditi poslove društva prednika tužitelja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu članka 430. u vezi članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, a što između ostalog znači da je uprava prednika tužitelja zatražiti od tuženika objašnjenje razloga zbog kojih je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita te koristiti pravne institute koje tužitelju kao ugovornoj strani stoje na raspolaganju

26. Osim toga, upravo zato što je prednik tužitelj kao sudionik u obveznom odnosu trebao u ispunjavanju svoje obveze postupati barem s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno članku 10. stavku 1. ZOO-a (premda ovaj sud smatra da je trebao postupati i s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. istog Zakona).

27. Slijedom navedenog, budući da sukladno članku 215. stavku 1. ZOO-a zastarni rok za povratom uplaćene naknade započinje teći prvog dana poslije dana kad je tužitelj kao vjerovnik mogao zatražiti povrat a koji je (petogodišnji) rok protekao znatno prije pokretanja ovog spora to je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo, zbog toga je sukladno odredbi članka 214. stavka 3. ZOO-a odlučeno kao u toč. I izreke.

28. Odluka o parničnom trošku iz točke II i III izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., 155. st. 1. i 2. i 164. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23 dalje u tekstu: OT)

29. Tuženiku koji je uspio u sporu priznati su troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7.1 Tarife), trošak za pristupa na ročišta 23. rujna 2025. i 9. prosinca 2025. u iznosu od po 200,00 € (Tbr 9.1.), dakle ukupno 600,00 € uvećano za PDV 25% u iznosu od 150,00 € (Tbr.46), dakle sveukupno 750,00 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II izreke.

30. Tužitelj nije uspio u sporu slijedom čega je njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 1.325,00 € odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u toč III izreke.

Zagreb, 30. prosinca 2025.

Sudac

Maja Jurovicki

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- kal 30 dana