Posl.br. P-641/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja UŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku UŽŠ, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku DŽ, radi Obvezno – isplata, nakon održane glavne i javne glavne rasprave zaključene dana 19. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja UŽŠ i punomoćnika tuženika DŽ, dana 30. prosinca 2025.godine

presudio je

I Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli od 2.572,96 EUR-a sazateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.godine koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od 01. listopada 2015. godine, pa do isplate."

II Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 27.427,04 eura sa zateznim kamatama.

III Utvrđuje se postojanje tuženikove tražbine iz prigovora radi prijeboja u iznosu od 5.158,65 eura.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka od 1.650,00 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate – po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je sa tuženikom sklopio dana 14. rujna 2006. godine Ugovor o kreditu br. 311557, koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, po posl. br. OU- 1048/2006, a temeljem kojeg Ugovora je tužitelju na raspolaganje stavljen iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 53.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke - tuženika važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom stranke su se obvezale na međusobne činidbe, tuženik isplatiti sredstva kredita, a tužitelj kao korisnik kredita vratiti ista u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja uz pripadajući iznos redovnih mjesečnih kamata po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,2 % godišnje U čl. 5. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita zaračunavaju kamate od 4,2 % dekurzivno godišnje, te da se radi o promjenjivoj kamati sukladno odluci banke. Dakle, naprijed navedenom odredbom - kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Drugim riječima, predmetnom odredbom – koju je sastavio tuženik i na koju tužitelj nije imao apsolutno nikakav utjecaj – određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci Banke - tuženika (dakle, jedne ugovorne strane), bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, ta veoma važna ugovorna odredba (kojom je zapravo određena cijena) sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu je potpuno nerazumljiva tužitelju, posebice kada se uzme u obzir da je isti zapravo prosječni potrošač, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja. Ovdje valja naglasiti i da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva – a što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl.12. Zakona o obveznim odnosima ZOO/91), uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara – dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu - tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja, kao dužnika. S druge pak strane, tužitelj nije mogao niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za njega proizlaze. Isto tako, tužitelj nije mogao niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga predmet obveze (činidba) neodređen i neodrediv. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, stopa ugovorene redovne kamate se mijenjala 5 (pet) puta, i to tako da je nakon svake promjene – osim kod posljednje promjene na 3,23 % (do čega je došlo intervencijom zakonodavca) – bila viša od početno ugovorene stope, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta kredita, odnosno povećanje tužiteljevih obveza po kreditu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. U konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužitelja (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao.

Ponovno se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž- 6632/17 – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svijestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Stranke su sklopile aneks ugovora kojim je promijenjen način ispunjenja obveze iz prethodno navedenog Ugovora na način da se obveze do tada podmirivane u kunskoj protuvrijednosti CHF od sklapanja aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za EUR na dan plaćanja kredita, tj. došlo je do konverzije osnovnog ugovora Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2868/2018 od dana 12.02.2019. utvrđeno je kako činjenica da je sklopljen aneks Ugovora o kreditu ne znači kako korisnik kredita gubi pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. „To stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen)“ (strana 4. odluke Vrhovnog Suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018). Nedvojbeno je utvrđeno kako potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgubili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane. Potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti isplatu radi utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba kako bi na taj način ostvario svoja prava. Također je važno istaći kako tužitelj sklapanjem Aneksa, odnosno provedbom konverzije, nije obeštećen za preplaćene iznose na ime razlike u visini mjesečnih anuiteta zbog primjene ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 – od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 4,2 % te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi te promjeni valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to ukupan iznos od 30.000,00 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Tužitelj u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa kako s osnova ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi tako i s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Osporava potraživanje tužitelja da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; a sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP NN/03). Navodi da metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Ističe prigovor radi prijeboja za iznos od 5.158.65 EUR s osnove utvrđene pretplate u konverziji.

3. Tužitelj na ročištu od 09. svibnja 2024. predlaže saslušati i svjedoka NŽ koja je bila sudužnik ugovora o kreditu na okolnosti zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i konverziji kredita.

4. Tuženik predlaže da vještak izračuna negativne tečajne razlike nastale uslijed plaćanja pojedinih anuiteta uz primjenu tečaja CHF nižeg od početnog tečaja po kojem je isplaćen kredit.

5. Tužitelj na ročištu od 23. rujna 2024. navodi da je u ovom postupku utuženo potraživanje s osnove promjene valute CHF, a da je greškom po činjeničnom opisu na strani 6 tužbe navedeno da se potražuje iznos s osnove promjenjive kamatne stope, dakle da se u ovom postupku predmetno potraživanje odnosi na pretplatu s osnove tečaja u CHF.

6. Tuženik podneskom od 08. prosinca 2025. u bitnome iznosi ranije navode i ustraje da je vještak trebao uzeti u obzir iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početnog.

7. Tužitelj podneskom od 17. prosinca 2025. godine, a nakon dostave Nalaza i mišljenja vještaka uređuje točku I. tuženog zahtjeva te potražuje iznos od 2.572,96 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. pa do isplate.

8. Tuženik na ročištu od 19. prosinca 2025. navodi da se protivi povlačenju tužbe za razliku između prvotno postavljenog zahtjeva 30.000,00 eura i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva 2.572,96 eura, te da se protivi da tužitelj sada u tužbenom zahtjevu skupno potražuje iznos za isplatu, a ne prema mjesečnim anuitetima odnosno razlici.

9. S obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, valjalo je u smislu čl. 193. st.2. ZPP-a i o tom dijelu tužbenog zahtjeva meritorno odlučivati.

10. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

- ugovor o kreditu broj 311557 od 14. rujna 2006. ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem broj OU-1048/2006 od 26. rujna 2006. (l.s.9- 24)

-aneks br. 1 ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom broj 311557 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem broj OV-985/2016 od 04. veljače 2016. (l.s.29-35)

-otplatna tablica po kreditu (l.s.36-40)

-prometna kartica po kreditu broj 311557 na ime UŽ (l.s.41-63)

-stručni članak (l.s.86-103)

-sudska praksa (l.s.104-139)

-nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ivone Ivanović od 03. prosinca 2025. (l.s.163-170)

11. Sud je saslušao svjedokinju NŽ, tužitelja UŽ i proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje i saslušao vještakinju za računovodstvo i financije Ivonu Ivanović radi davanja usmenog Nalaza i mišljenja.

12. Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, je li potraživanje tužitelja u zastari, kao i je li konverzijom kredita tužitelj konačno uredio svoja prava i obveze iz tog ugovornog odnosa, te je li osnovan prigovor radi prebijanja iznosa preplate utvrđenog u konverziji kredita.

13. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 311557 od 14. rujna 2009. godine kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB važećem za CHF na dan korištenja kredita, s namjenom za kupnju stana, na rok otplate od 187 mjeseci.

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,2 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu i vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama i naknadama banke,

- da je tuženica u nekoliko navrata za vrijeme otplate povećavala kamatnu stopu te se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta,

- da su stranke temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopile i Aneks 1. ugovora o kreditu ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem 04. veljače 2016. godine kojim je predmetni ugovor konvertiran u eurski i da je u istom utvrđena preplata od 38.867,88 kuna/5.158,65 eura,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica, odnosno njezin prednik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31 prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tuženica odnosno njezina prednica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,radi čega nije osnovan prigovor tuženika u tom smjeru,

- da u pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa, ali da tuženica nije predlagala dokaze saslušanjem svojih djelatnika koji su sudjelovali od strane banke u sklapanju predmetnog ugovora na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak i za rizik vezan uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi takve odredbe mogle imati i utjecati na visinu otplate kredita dok iz iskaza tužitelja proizlazi da ga kod sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije upozorio na mogućnost značajnog rasta CHF i kamate, pa imajući u vidu navedeno zaključuje da se obvezujući učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenjuje u ovom postupku jer se radi o potrošačkom ugovoru sastavljenom po tuženici na unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru i u vrijeme obuhvaćenom tom pravomoćnom presudom i koje i koje odredbe su imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u vidu povećanja kamatnih stopa i znatnog povećanja anuiteta zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, a da tuženik nije predlagao saslušanje djelatnika banke uz ovom postupku,

- da svjedokinje OŽ u bitnome iskazuje da je ona zajedno sa svojim suprugom išla u banku Volksbank d.d. radi rješavanja stambenog pitanja i uzimanja kredita u tu svrhu. Na preporuku prijatelja su se obratili Volksbanci. Prvotno su razmišljali podići kredit sa valutnom klauzulom u eurima jer do tada nisu čuli za kredite sa valutnom klauzulom u nekoj drugoj valuti. Tadašnji direktor banke im je preporučio uzeti kredit sa valutnom klauzulom u CHF. Tada je rekao da se radi o stabilnoj valuti koja se posljednjih 50 godina nije mijenjala te da se radilo o "naj nepromjenjivoj" valuti na tržištu. Bilo im je jasno da su prihvatili promjenjivu kamatnu stopu ali nisu očekivali da će ta kamatna stopa tako rasti niti da će se mijenjati tečaj CHF. U banci im je rečeno da ako se i bude mijenjao tečaj da će to biti eventualno mala promjena. Nisu imali mogućnost pregovaranja u vezi pojedinih odredbi kredita tako niti u vezi ugovorene mjesne nadležnost suda po sjedištu kreditora. Ugovor jest pročitala ali je prvenstveno imala povjerenja u banku. U banci im ništa nisu pojašnjavali u vezi parametara koji mogu utjecati na promjenu kamatne stope niti koji su rizici ako dođe do promjene tečaja u CHF jer ih je banka uvjerila da im kredit sa valutnom klauzulom u CHF bolji i povoljniji jer će im bit manja mjesečna rata te da se zbog stabilnosti te valute niti rata neće mijenjati. Mjesečna rata kredita je narasla skoro duplo od mjesečne rate. Zbog tog povećanja morali su nekoliko godina raditi dodatne poslove da bi mogli plaćati rate. Kasnije su sklopili ugovor o konverziji i to na poziv banke. Predmetni kredit je misli prošle godine otplaćen u cijelosti. Ni kod konverzije nisu imali mogućnost pregovaranja u vezi niti jedne odredbe. Sjeća se da je utvrđena neka pretplata od strane banke ali ne sjeća se koliko je iznosila. Ta pretplata je korištena na način da su buduće rate kredita umanjivane.

- da tužitelj UŽ u bitnome iskazuje da je kredit je podignut za stambeno zbrinjavanje, da su se obratili su se Volksbanci na preporuku kolege i prijatelj, a u kojoj banci su im ponudili kredit u CHF u to vrijeme kao najpovoljniji i po kamatnoj stopi i po tomu što je švicarski franak stabilna valuta. On do tada nije ni čuo da bi se u Hrvatskoj mogao podići kredit sa valutnom klauzulom u CHF. Osim što su u banci rekli da se radi o stabilnoj valuti ništa im drugo nisu pojašnjavali u vezi parametara koji mogu utjecati na promjenu tečaja u CHF. Ugovor je bio pripremljen od strane banke i nisu imali mogućnost pregovaranja pojedinih odredaba pa tako niti u vezi ugovorene mjesne nadležnosti suda prema mjestu sjedišta banke u slučaju spora. Rata je narasla skoro duplo. Konverziju su prihvatili po pozivu banke i kredit je danas u cijelosti plaćen. Bila je utvrđena pretplata koja je korištena za umanjenje budućih mjesečnih rata. Ističe da im je kroz to razdoblje rasta mjesečne rate bilo izuzetno teško vraćati takav kredit sa troje malodobne djece, te da on i supruga nisu dodatno radili ne bi nikako mogli vraćati te mjesečne rate. Pomagali su im i njegovi i suprugini roditelji kako bi rate mogli plaćati. Odgovara da je dobivao od banke obavijesti o promjenama kamatnih stopa, ali on se nije obraćao banci glede toga, a na obavijesti nije niti pisalo da bi se moglo tome prigovoriti. U računovodstvu njegovog poslodavca se obračunavala rata prema tečaju CHF tog mjeseca. Nakon što je otišao u mirovini nastavio je plaćati osobno u banci a koje je banka obračunavala prema tečaju CHF toga mjeseca,

- da je tuženik tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos od 5.158,65 eura s osnove preplate utvrđene u konverziji,

- da je u Nalazu i mišljenju od 03. prosinca 2025.godine vještakinja financijske struke Ivona Ivanović izračunala preplatu tečaja u odnosu na početni tečaj iznosi 5.236,11 eura, zateznu kamatu na preplaćene iznose do dana konverzije od 2.495,50 eura i da preplata u konverziji iznosi 5.158,65 eura,

- da je vještakinja je izvršila i prebijanje tražbine tužitelja na ime obračunatih zateznih kamata od 5.236,11 euro, sa iznosom utvrđenim u konverziji od 5.158,65 eura, da je utvrdila da je višak preplate u konverziji 2.663,15 eura (koji nije prebijen), te za taj iznos umanjila glavnicu (5.236,11 eura-2.663,15 eura) i dobila iznos od 2572,96 eura,

14. Sud je u cijelosti prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev, kao osnovan.

15. Prvenstveno, prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan jer čl. 19. l Zakona o

potrošačkom

kreditiranju

(Narodne

novine

br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2 016, 128/2022, 156/2023 ) propisuje da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, pa je ovaj sud kao sud prebivališta tužitelja stvarno i mjesno je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, ovaj sud nalazi da je prorogacijska klauzula u ugovoru o kreditu nepoštena jer se o njoj nije moglo posebno pregovarati, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud. Tako iskazuje i NŽ sudužnik i supruga tužitelja kao i sam tužćitelj kada navodi Nisu imali mogućnost pregovaranja u vezi pojedinih odredbi kredita tako niti u vezi ugovorene mjesne nadležnost suda po sjedištu kreditora čije iskaze sud nalazi uvjerljivim i podudarnim ispravama priloženim u spisu.

16. Iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i protivne odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP-a budući da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u vezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli korištene protivno svrsi čime su izazvale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku pa zaključuje da su te odredbe ništetne. Tako iskazuje i sami tužitelj UŽ kojoj banci su im ponudili kredit u CHF u to vrijeme kao najpovoljniji i po kamatnoj stopi i po tomu što je švicarski franak stabilna valuta. On do tada nije ni čuo da bi se u Hrvatskoj mogao podići kredit sa valutnom klauzulom u CHF. Osim što su u banci rekli da se radi o stabilnoj valuti ništa im drugo nisu pojašnjavali u vezi parametara koji mogu utjecati na promjenu tečaja u CHF. Ugovor je bio pripremljen od strane banke i nisu imali mogućnost pregovaranja pojedinih odredaba čiji iskaz sud nalazi uvjerljivim i logičnim i podudarnim sa sadržajem pregledanih isprava, te iz kojeg se zaključuje da je tužitelj potrošač. Stoga je odlučeno kao u toč. I izreke.

17. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

18. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju.

19. Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

20. Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

21. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

22. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz odredbi ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

23. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije.

24. S obzirom na prethodno utvrđeno, rukovodeći se s Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je konačni iznos preplate tečaja 2.572,96 eura, pri čemu je vještakinja je obračunala zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do konverzije 30. rujna 2015. godine 2.495,50 eura kojeg je sukladno čl. 56. ZOO-a i čl.172. ZOO-a, prebila s iznosom preplate utvrđenim u konverziji 5.158,65 eura, dok je višak preplate u konverziji preostao nakon prebijanja sa zateznim kamata od 2.663,15 eura, oduzela od preplate tečaja 5.236,11 eura i dobila preostalo potraživanje tužitelja od 2.572,96 eura. Vještakinja je dala tabelarni prikaz preplate tečaja, obračun zateznih kamata i prikazala iznos preplate u konverziji, prebijanje kao i datume isplate.

25. Nadalje, prema Nalazu i mišljenju vještaka osnovano je potraživanje iz prigovora radi prebijanja od 5.158,65 eura,a kako je utvrđeno i u aneksu (toč. III izreke).

26. Nije prihvaćeno tuženikovo traženje da vještakinja obračuna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja jer tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju ništetne ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora (odredbe o valutnoj klauzuli) nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.

27. Na provedeno vještačenje stranke nisu imale daljnjih primjedbi, pa ga je sud u cijelosti prihvatio kao objektivnog, obrazloženog i izrađenog u skladu s pravilima struke.

28. Preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR u biti predstavlja djelomično ispunjenje tuženikove obveze po osnovi ništetnih odredbi, a kako je tuženik pored glavnice dugovao i zatezne kamate koje teku od preplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverziji time su namirene kamate jer sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sve kako je to obračunala vještakinja u svom Nalazu i mišljenju.

29. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od od 2.572,96 eura prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. I izreke), dok je odbijen za iznos od 27427,04 eura (toč. II izreke).

30. Sukladno čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

31. Istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

32. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 08. lipnja 2023. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225.ZOO-a koji se primjenjuje za tražbine stečenog bez osnove.

33. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje:ZOO-a) kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. S obzirom da je vještakinja obračunala zatezne kamate do konverzije 2015. godine koje su prebijene sa do tada dospjelom tražbinom tuženika, na ostatak tražbine tužitelja teče zatezna kamata od 01-. listopada 2015. godine pa do isplate.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2 i čl.158. st.2. ZPP-a, u svezi s čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT). Tužitelj je odmah po izradi Nalaza i mišljenja smanjio tužbeni zahtjev i potraživao troškove sukladno tom konačno postavljenoj vrijednosti predmeta spora, pa sud nalazi da je trošak tužitelja u zatraženom iznosu osnovan jer je bio potreban za vođenje ovog postupka, pa za sastav tužbe od 08. lipnja 2023. 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženih podneska od 17. prosinca 2025. 100 bodova (Tbr 8/1 OT), za pristup na ročišta 09. svibnja 2024., 23. rujna 2024. i 19. prosinca 2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), 500 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, ukupno 1.000,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, 1,250,00 eura. Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno 1.650,00 eura. (toč. IV. izreke)

35. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151. st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate (toč. IV izreke).

U Dubrovniku 30. prosinca 2025.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni iznos tečaja 1 EUR = 7.53450 kuna