REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9879/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Violeti Veselić, u pravnoj stvari tužiteljice PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukadin i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Knezović&Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 19. svibnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika i punomoćnika stranaka, dana 30. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 116-072/2006 od 04.04.2006. godine koji je solemniziran po javnom bilježniku Ljubica Jožinec iz Samobora dana 05.04.2006. godine broj ovjere OU-475/2006 koji su sklopili tužiteljica PĐ (prije P), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao kreditor, i to na način da je djelomično ništetan članak 5. ugovora u djelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25 % (jedan zarez dvadeset pet posto) iznosa kredita.”.

II Nalaže s tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužiteljici PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 961,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.04.2006. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Tužba se odbacuje u dijelu kojim tužiteljica traži da se utvrdi ništetnom odredba članka 8. ugovora o kreditu broj: 116-072/2006 od 04.04.2006. godine koji je solemniziran po javnom bilježniku Ljubica Jožinec iz Samobora dana 05.04.2006. godine broj ovjere OU-475/2006 koji su sklopili tužiteljica PĐ (prije P), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao kreditor, u djelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za uslugu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.”

II Nalaže s tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužiteljici PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.069,34 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2025. godine, kao dana presuđenja, do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi da je sa tuženikom odnosno prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 4. travnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 116-072/2006, kojim Ugovorom joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika odnosno njegovog pravnog prednika. Dalje navodi da se odredbom čl. 5.2. Ugovora obvezala na plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita u visini 1,25%, bez da joj je banka u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu objasnila parametre koji utječu na visinu predmetne naknade i od kojih se konkretno troškova ista sastoji, kao i, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe kako joj je tuženik 21. travnja 2006. na ime naknade za obradu kredita naplatio iznos od 7.243,75 kn što danas iznosi 961,41 EUR te da je time došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je tuženik u stvarnosti dva puta naplatio naknadu iz kredita, jednom kroz predmetnu naknadu za obradu kredita, a drugi puta kroz ugovorene redovne kamate.

2. Dalje, tužiteljica navodi da je prema čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu moguća prijevremena konačna ili djelomična otplata kredita, time da je u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (prednika tuženika), iz čega proizlazi da je banka sama ovlaštena donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita te ističe kako se niti o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

3. Slijedom navedenog tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe o plaćanju jednokratne naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima jer su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

4. Slijedom navedenog, tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 30.10.2024. godine traži da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to na način da se utvrdi da je djelomično ništetan članak 5. predmetnog Ugovora o kreditu u djelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25 % (jedan zarez dvadeset pet posto) iznosa kredita.”, kao i članak 8. predmetnog Ugovora o kreditu u djelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za uslugu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.”. Kako je tuženik dana 21.04.2006. godine tužitelju naplatio jednokratnu ulaznu naknadu u iznosu od 7.243,75 kn odnosno sada 961,41 EUR, to tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 961,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.04.2006. godine, kao dana plaćanja te naknade, do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka ne osporava zaključenje ugovora o kreditu. Ističe kako je čl. 5 predmetnog Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi kredita u iznosu od 1,25% odobrene glavnice iz čega proizlazi da je činidba na koju se tuženik obvezao u potpunosti određena istaknuo prigovor zastare potraživanja. Također, ističe kako je odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu te ističe da se ne može smatrati da ovako sročena odredba nije razumljiva. Time je, smatra tuženik ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu) te je navedena odredba isključena od ocjene poštenosti. U odnosu na spornu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužiteljici do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome joj je objašnjeno i u kojem iznosu. Ističe, vezano uz tu naknadu kako tuženik uslijed prijevremene otplate kredita trpi štetu, kao i da čak ako bi ugovorna odredba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita bila ništetna, da je riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje ZOO). Nadalje, ističe kako ugovaranje spornih naknada nije bilo zabranjeno prema tada važećim propisima te ističe i prigovor zastare. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

6. Podneskom od 18.12.2024. tuženik je učinio nespornom činjenicu da je po predmetnom Ugovoru o kreditu dana 21.04.2006. godine tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita (1,25%) u iznosu od 7.243,75 kn / 961,41 EUR, dok iz podneska tuženika od 28.10.2024. godine proizlazi da tužiteljici nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

7. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 116- 072/2006 od 4. travnja 2006., izvadak iz matice vjenčanih za tužiteljicu od 28.09.2009., isplatni nalog – obračun od 21. travnja 2006., specifikacija uplata po predmetnom kreditu, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 3. srpnja 2020., pregled prometa po predmetnom ugovoru o kreditu od 3. srpnja 2020., izjave svjedoka IĐ i KĐ, saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

8. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

9. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu odnosno troškove za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) u visini od 1,25% iznosa kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 961,41 EUR (ranije 7.243,75 kn) jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo. Također predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno pravo tuženika zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita jer tužiteljica i za tu odredbu tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

10. Nesporno je među strankama da su tužiteljica i tuženik odnosno njegov pravni prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 116-072/2006. dana 4.4.2006.godine, a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno niti da je čl. 5. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade odnosno troškova za obradu kredita u visini od 1,25% iznosa kredita, time da se isti naplaćuju jednokratno prije isplate kredita, kao i da je čl. 8. predmetnog Ugovora ugovoreno pravo tuženika zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 961,41 EUR (što je visina naplaćene naknade za obradu kredita) niti da je predmetna naknada za obradu kredita tužiteljici naplaćena dana 21.04.2006. godine.

11. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 1,25% iznosa kredita sadržane u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 961,41 EUR. Također, sporno je je li ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržane u čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, sporan je osnov tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara.

12. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud je utvrdio da sporne ugovorne odredbe glase:

- čl. 5 "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.";

- čl. 8. "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične oplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.".

13. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja, dok na te okolnosti nije saslušao kao svjedoka djelatnika banke koji je u tuženikovo ime zaključio predmetni ugovor o kreditu jer tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka, niti do zaključenja glavne rasprave dostavio ime, prezime i adresu tog svjedoka iako je taj dokazni prijedlog predložio u odgovoru na tužbu. Pri tome sud ističe da sud, sukladno čl. 7. st. 1. ZPP- a, provodi samo dokaze predložene po strankama, osim ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, o čemu u konkretnom predmetu nije slučaj.

14. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu zaključila s tuženikom radi rješavanja svog stambenog pitanja. Tuženik je bio njezina matična banka pa se radi toga odlučila kod tuženika dići i stambeni kredit. Predmetnim kreditom kupila je stan u [adresa] koji je koristila isključivo za svoje osobne potrebe odnosno za život u njemu i nikada ga nije davala u najam. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije imala u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt. Nadalje, tužiteljica je iskazala da je kad je došla u banku znala kolika je cijena stana kojeg želi kupiti, to je predočila službenici u banci i razgovarala s njom o tome može li dobiti kredit za kupnju stana. Službenica u banci joj je preporučila kredit koji je vezan uz valutu CHF, zna da su razgovarale o roku otplate kredita, kolika bi bila kamata te koliko bi joj iznosila rata kredita što joj je bilo bitno da tu ratu može podmirivati. Ne sjeća se da bi joj službenica u banci rekla da je dužna banci platiti ikakvu naknadu za korištenje kredita da bi uopće dobila kredit, niti da bi joj govorila da u slučaju prijevremene otplate kredita, mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Također, tužiteljica je iskazala kako nije sudjelovala u samom sastavljanju pisanog ugovora o kreditu, već ju je banka pozvala kada je sastavila ugovor o kreditu te ju je u banci dočekao pripremljeni ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu pročitala je prije nego ga je potpisala, ali se sada više uopće ne može sjetiti je li u tom ugovoru o kreditu bilo izričito navedeno da je dužna platiti troškove odnosno naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Zbog proteka vremena ne može sjetiti niti je li joj banka naplatila naknadu za obradu kredita i u kojem iznosu, a isto tako i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Kada je sud tužiteljici predočio odredbu čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: "Prije isplate kredita, odbijaju se od iznosa kredita, jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita", tužiteljica je navela kako je jasno da jednokratni troškovi obrade iznose 1,25% iznosa kredita, ali da iz te odredbe nije vidljivo na koje se konkretno troškove odnosno usluge banke ti troškovi odnose, niti zašto ta naknada iznosi baš 1,25% od iznosa kredita, kao i da joj nitko od službenika banke to nije objasnio. Dakle, nije joj objasnila niti službenica s kojom je prvi put razgovarala o uvjetima kredita, a niti dvije službenice koje su bile prisutne prilikom potpisivanja kredita. Kada je sud tužiteljici predočio odredbu čl. 8. st. 2 predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge i Hypo Alpe-Adria bank d.d.", tužiteljica je iskazala kako se ne sjeća da bi joj službenica banke uopće uručila tu Odluku, niti joj je objašnjeno zašto bi se morala plaćati naknada banci ako se odluči za prijevremenu otplatu kredita, niti joj je objašnjeno od čega se ta naknada sastoji. Nadalje, tužiteljica je iskazala da nije bilo mogućnosti pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi jer je banka pripremila ugovor i dala joj ga na potpis, bez da su joj rekli da ona na bilo koju odredbu ugovora može utjecati, a i da su joj rekli, za to nije školovana, objasnivši da je završila višu ekonomsku školu, ali nikada nije radila na poslovima kreditiranja nego u tvrtki gdje se bavila prodajom i nabavom robe. Zaključno tužiteljica je iskazala da bi, da su ju službenici u banci izričito upozorili da mora platiti naknadu za obradu kredita, dobro promislila da li bi tu naknadu mogla platiti ili ne, odnosno da li bi zaključila ugovor s takvom ugovornom odredbom, a isto vrijedi i za naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

15. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljičinog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužiteljice potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

16. U trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je u čl. 3. st. 1. točka 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom otplate kredita, dana 7.8.2007. godine stupio je na snagu ZZP/07 koji u čl. 3. st. 1. definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru djelatnosti slobodnog zanimanja.

17. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud je utvrdio da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba. Namjena predmetnog kredita bila je kupnja stana što proizlazi iz iskaza tužiteljice te čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je stan koji je kupljen predmetnim kreditom koristila isključivo za svoje osobne potrebe odnosno za život u njemu i nikada ga nije davala u najam kao i da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, nije imala u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da je stan koji je kupljen predmetnim kreditom korišten za zadovoljenje osobnih životnih potreba tužiteljice, a tuženik nije u spis dostavio niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, slijedom čega ovaj sud smatra da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. točka 1. ZZP/03 koji je vrijedio u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kao i u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 koji je stupio na snagu tijekom otplate predmetnog kredita.

18. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

19. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

20. U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita

21. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (20 godina kako je ugovoreno čl. 4. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 3. Ugovora o kreditu), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije isplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

22. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

23. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužiteljici kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

24. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio prezentiran tužiteljici od strane banke.

24.1. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

25. Iz odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% iznosa kredita, kao i da je sve troškove vezano uz predmetni kredit dužan snositi korisnik kredita, iz čega proizlazi da troškovi odnosno naknada za obradu kredita padaju na teret tužiteljice kao korisnika kredita.

26. Iako je predmetna odredba (čl. 5 Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu naknade / troškova za obradu kredita (1,25% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

27. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade za obradu kredita naplaćuju prije isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljica nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

28. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi / troškovima za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 5. u dijelu koji se odnosi na naknadu / troškove za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama, i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

29. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

30. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

31. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

32. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu / troškove obrade kredita (odnosno na tzv. ulaznu naknadu) prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača (tužiteljice) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,25% iznosa kredita.

33. Obzirom da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije sudjelovala u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu već da je ugovor sastavila banka i pozvala ju na potpis istog, stav je ovog suda da je predmetni ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te ovaj sud smatra da se o odredbi tog ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a isto potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom navodeći da joj službenici banke niti kada je prvi puta došla u banku razgovarati može li dobiti kredit, a niti prije potpisivanja ugovora o kreditu nisu izričito rekli da se od iznosa kredita odbija naknada za obradu kredita niti su joj objasnili na koje se konkretno troškove odnosno usluge banke ti troškovi odnosno naknada odnose, niti zašto ta naknada iznosi baš 1,25% od iznosa kredita, što pak, smatra ovaj sud, znači da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi i na koji način se određuje njena visina, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03

34. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,25% iznosa kredita, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021- 2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

35. Također, vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede, na koje ukazuje tužiteljica, eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja radi čega se ništetnost sporne odredbe o naknadi za obradu kredita o ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita od strane kreditora, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, kao kreditora, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem ništetne odredbe naplaćeno, opstojno.

36. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

37. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

38. Tuženik je u podnesku od 18.12.2024. godine učinio nespornim da je predmetna naknada za obradu kredita o u utuženom iznosu naplaćena 21.4.2006. godine.

39. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti ove prvostupanjske presude, kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi / troškovima za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

40. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 961,41 EUR nesporna, to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

41. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade / troškova za obradu kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužiteljica utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužiteljicu, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužiteljici na temelju čl. 1115 ZOO-a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 21.4.2006. godine kao dana plaćanja naknade / troškova za obradu kredita do isplate, a kako je tužiteljica i zatražila tužbenim zahtjevom.

43. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

44. U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

45. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovaj sud ističe kako iz pregleda prometa po predmetnom ugovoru o kreditu i specifikaciji uplata po kreditu proizlazi da je tužiteljica 29.7.2011. godine u cijelosti otplatila kredit, što znači da ga je otplatila prije ugovorenog roka otplate obzirom da je ugovor o kreditu zaključen 4.4.2006. godine na rok otplate od 20 godina (čl. 4. istog Ugovora).

46. Međutim niti u pregledu prometa po predmetnom kreditu niti specifikaciji uplata nije naznačeno da bi tuženik tužiteljici naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Također, tuženik u svom podnesku od 28.10.2024. godine izričito navodi da tuženik takvu naknadu po predmetnom ugovoru o kreditu nije knjižio, dok se tužiteljica ne sjeća je li joj tuženik naplatio takvu naknadu, kako to proizlazi iz njenog iskaza. Slijedom navedenog stav je ovog suda da tuženik nije tužiteljici naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita po čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu. Ovakav stav suda potvrđuje i sam punomoćnik tužiteljice na ročištu za glavnu raspravu održanom 19.05.2025. kada navodi da iz dokumentacije u spisu i podneska tuženika od 28.10.2024. godine proizlazi da tužiteljici nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita radi čega tužiteljica i ne postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev s tog osnova.

47. Obzirom da tuženik nije tužiteljici naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, to ovaj sud smatra da za isticanje tužbenog zahtjeva i podizanje deklaratorne tužbe na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, a u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a, tužiteljica nema nikakav konkretan i aktualan pravni interes.

48. Naime, stav je ovog suda da se zakonski pojam "zainteresirane osobe" koja se može pozivati na ništetnost ugovora prema čl. 327 ZOO-a ne smije tumačiti preširoko i na način koji je suprotan zakonskoj svrsi i cilju navedenog propisa, jer intencija zakonodavca nije bila da za slučaj isticanja ništetnosti uvede u pravni sustav tzv. popularnu tužbu, tj. pravo svakoga da pokreće sudske postupke radi utvrđenja ništetnosti bilo kojeg ugovora, a da za to ne postoji realan i životni interes. Taj interes prvenstveno se mora sastojati u tome da utvrđenje ništetnim ugovora ili pojedine ugovorne odredbe izravno i konkretno unapređuje subjektivnu poziciju tužiteljice, a o čemu se kod tužiteljice nesumnjivo ne radi. Suprotno tumačenje otklonilo bi svaki smisao zakonskog zahtjeva za isticanje ništavosti od strane za to zainteresirane osobe. Čak i da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na pravo banke da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, takvo utvrđenje ne bi ni na koji način promijenilo pravnu poziciju tužiteljice. Naime, tužiteljica je svoje obveze po predmetnom ugovoru ispunila u cijelosti, prijevremenom otplatom kredita ugovorni odnos među stankama je prestao, a naknada za prijevremenu otplatu kredita od strane tuženika nije tužiteljici naplaćena, niti ista postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev s tog osnova.

49. Slijedom prethodno navedenog sud je zbog nedostatka pravnog interesa u točki I izreke ovog rješenja odbacio predmetnu tužbu u dijelu kojim tužiteljica traži da se utvrdi ništetnom odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu u djelu kojim je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka (tuženik) ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za uslugu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

50. Kako naknada za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici od strane tuženika nije naplaćena, a slijedom čega je zbog nedostatka pravnog interesa tužba djelomično odbačena u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu u djelu kojim je ugovoreno ovlaštenje banke (tuženika) na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, to ovaj sud nije cijenio izjave svjedoka IĐ i KĐ smatrajući ih irelevantnim u konkretnom slučaju obzirom da je iste tuženik dostavio u dokaz svojih navoda da je uslijed prijevremene otplate kredita trpio štetu. Također, obzirom da je utvrđeno da tužiteljici tuženik nije naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, sud se ovom presudom nije osvrtao niti na tuženikove navode iz odgovora na tužbu o njegovom (načelnom) pravu na naplatu takve naknade.

51. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

52. Vrijednost predmeta spora (dalje VPS) je u tužbi naznačeni iznos od 2.288,63 EUR, kojoj vrijednosti predmeta spora tuženik nije prigovorio, a koja VPS obuhvaća kako kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu tako i tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

53. Trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 100 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 18.4.2024. godine – 100 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na dva ročišta 8.10.2024. i 19.5.2024. – svako ročište po 100 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 400 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 800,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 200,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku iznosi 1.000,00 EUR.

54. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 11.10.2024. godine u prilogu kojeg punomoćnik tužiteljice dostavlja zamjeničku punomoć za zastupanje tužiteljice po odvjetnici Sabini Vukadin i to stoga što ovaj sud smatra da je zamjeničku punomoć za zastupanje tužiteljice odvjetnica Sabina Vukadin trebala dostaviti već na ročištu 8.10.2024. godine, sukladno čl. 98. st. 1. ZPP-a. Nadalje tužiteljici nije priznat niti trošak sastava podneska od 30.10.2024. godine u kojem tužiteljica obrazlaže svoj pravni interes za podnošenje tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno ovlaštenje banke (tuženika) na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita te kojim podneskom postavlja tužbeni zahtjev i to stoga što sud smatra da je prethodno navedeni pravni interes tužiteljica mogla i trebala obrazložiti već u tužbi, a također je u tužbi mogla i trebala postaviti ispravan tužbeni zahtjev, obzirom da se tužbeni zahtjev iz podneska od 30.10.2024. godine u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, razlikuje samo u dijelu točke I tužbenog zahtjeva jer je u tom podnesku tužiteljica precizirala točku I tužbenog zahtjeva na način da traži da se utvrdi da je djelomično ništetan članak 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita" (a kako glasi i sporna ugovorna odredba) dok je u tužbi omaškom tražila da se utvrdi da je djelomično ništetan članak 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita". Osim toga sud smatra da je tužiteljica, ukoliko je omaškom u tužbi pogrešno postavila tužbeni zahtjev isti mogla ispraviti i na pripremnom ročištu održanom 8.10.2024. godine, koje joj je priznato u trošak. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da sastav podnesaka od 11.10.2024. i 30.10.2024. godine, kao i sastav podneska od 13.5.2024. godine nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

55. Trošak sudskih pristojbi tužiteljice sastoji se od troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 34,67 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, te na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,67 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 1. ZSP- a, što ukupno iznosi 69,34 EUR, sve prema vrijednosti predmeta spora od 2.288,63 EUR.

56. Kako je tužba tužiteljice djelomično odbačena, a radi tog dijela tužbe nisu nastali nikakvi posebni troškovi već su svi troškovi nastali i zbog zahtjeva tužiteljice koji su usvojeni, to ovaj sud tužiteljici na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužiteljice u iznosu od 1.069,34 EUR, kao u točki II izreke ovog rješenja.

57. Tužiteljica je zatražila i zateznu kamatu na parnični trošak te joj je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 1.069,34 EUR, tekuću od 30.12.2025. godine, kao dana donošenja ovog rješenja kojim je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužiteljici.

58. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a.

59. Sud zaključno ističe da je novčane iznose u ovoj presudi, na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

U Zagrebu, 30. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Violeta Veselić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda i rješenje objavljuju, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka presude i rješenja, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem su presuda i rješenje objavljeni.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 34,67 EUR

2. punomoćniku tuženika