Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-996/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja BĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Hrstiću, odvj. iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupana po punomoćniku Odvjetničkog društva Mađarić&Lui, odvj. iz Zagreba, Pisarnica Rijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 5. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 30. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. ugovora o kreditu broj 628-50- 3465455 od 15. svibnja 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za korištenje kredita u visini 1,00% od iznosa kredita. .

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. ugovora o kreditu broj 628-50- 3465455 od 15. svinja 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2025. navodi da je s tuženikom sklopio dana 15. svibnja 2006. u Rijeci Ugovor o kreditu br. 628- 50-3465455 za iznos od 82.750,00 CHF. Čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu kredita u visini 1,0 % iznosa kredita. Čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika. O predmetnim ugovornim odredbama da se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tuženik nije pružio nikakvu uslugu i/ili protučinidbu za naplaćene naknade, slijedom čega su iste nepoštene i posljedično ništetne. Identično stajalište o ulaznoj naknadi zauzeto da je i u presudi Županijskog suda u Splitu od 25. svibnja 2022., posl.br. Gž-617/2022; „S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 01,000% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade .“ U odnosu na ništenost izlazne naknade, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odlukama posl. br. Rev-43/2022 i Rev- 112/2018. Imajući u vidu sudsku praksu te pravo EU tužitelj kao potrošač ima pravo izabrati mjesnu nadležnost u parnicama gdje se traže utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi potrošačkog ugovora Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno ističe da su ugovorene odredbe nepoštene i nedopuštene, a kao takve i ništetne i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti s obzirom na odredbu čl. 13 ugovora o kreditu. .

Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, a osobito Ugovor o kreditu, te saslušanje tužitelja kao stranke.

4. U postupku je odlučno utvrditi jesu li parametri na temelju kojih je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita bili predočeni tužitelju kao potrošaču na jasan i razumljiv način, a ne utvrđivati jesu li i u kojoj visini tuženiku zaista i nastali troškovi obrade kredita. Odlučno je utvrditi je li tuženik kao banka informirao tužitelja kao potrošača o toj ugovornoj odredbi na jasan razumljiv i primjeren način, te jesu li tužitelju kao potrošaču, eventualni troškovi banke transparentno predočeni u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

5. U postupku nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 15. svibnja 2006. u Rijeci Ugovor o kreditu br. 628- 50-3465455 za iznos od 82.750,00 CHF, da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u visini 1,0 % iznosa kredita, a da je čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika

6. Sporno je je li odredba članka 3. i 10.. među strankama zaključenog Ugovora ništetna ugovorna odredba.

7. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u članku 3. i 10. među strankama zaključenog Ugovora, sve na način pobliže naznačen u točki I. i II izreke ove presude.

8. Na temelju sadržaja spisu priležeće dokumentacije utvrđeno je;

da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke i valutnom klauzulom u švicarskim francima, stambeni kredit.

da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u visini 1,0 % iznosa kredita, a da je čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika , odnosno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik da je Ugovor o kreditu kako je to vidljivo iz sadržaja istog tipski, standardni ugovor tuženika,

da se o odredbi članka 3. i 10. među strankama zaključenog Ugovora nije pregovaralo te da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja.

da iz iskaza tužitelja kao stranke sud utvrđuje da je ugovor o kreditu zaključio jer su mu novčana sredstva bila potrebna za kupnju apartmana u [adresa], a koji se nikada nije iznajmljivao turistički, već isključivo koristio za njegove vlastite osobne potrebe. On da je u to vrijeme zaključenja ugovora o kreditu radio na platformi te je rata kredita bila prvo 3.600,00 kn mj., da bi narasla na 7.200,00 kn. On je platio rate mjesečno po uplatnici. Navodi da naknadu za obradu kredita nitko ga nije osobito upozorio da će morati platiti, kao niti za ev. prijevremenu otplatu kredita, donio tekst od banke, pročitao je i potpisao, sve je išlo jako brzo. I u odnosu na nadležnost suda nije mu osobito ništa bilo rečeno koji će sud biti nadležan ukoliko dođe do spora. On da je otplatio prijevremeno kredit, a ne sjeća se je li platio tu naknadu za obradu kredita i za tu prijevremenu otplatu. Na upit pun. tuženika je li pročitao ugovor o kreditu i jesu li mu bile jasne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu, odg. da je ugovor pročitao ali ništa o naknadi nije pisalo.

da iz sadržaja ugovorne odredbe čl. 3 i 10 nije razvidno koliko iznosi naknada, već je određena u postotku od iznosa kredita, odnosno prema aktima banke

da tuženik nije dokazao (niti predlagao dokaze saslušanjem svjedoka) je li se o sadržaju tih ugovornih odredbi pregovaralo, je li tužitelju pojašnjeno koji su to troškovi koji se banci podmiruju tom naknadom, kao i koji su to troškovi dodatnih naknada, osim što se tuženik poziva na interne akte tuženika koji da su dokaz o tome da je tužitelj mogao biti upoznat s visinom naknade.

9. Na temelju navedenih utvrđenja, ocjena je ovog suda da je ništetna odredba čl. 3 i 10. među strankama zaključenog Ugovora kojom je ugovorena naplata naknade i troškova obrade kredita.

10. Naime, iz navedene odredbe čl. 3. i 10 proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a o sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, s time da iz sadržaja samog ugovora i odredbe 5. uopće nije vidljivo niti koliki je iznos takve naknade.

11. O sadržaju te ugovorne odredbe stranke nisu pregovarale niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i u kojoj je visini određena, te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud je li tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih.

12. Iako tuženik tijekom postupka ukazuje da su tužitelju objašnjene navedene odredbe ugovora o kreditu, da su tužitelju uručeni svi interni akti banke, da tužitelj nije imao prigovora na sporne odredbe ugovora, suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja kao stranke, koji tvrdi, a sud prihvaća , da tužitelju uopće nije bila pojašnjena sporna odredba ugovora o kreditu od strane djelatnika banke, odnosno iz sadržaja medu strankama zaključenog ugovora te predmetne ugovorne odredbe proizlazi kako uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani, jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

13. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora, izuzev što mu je ukazano koji iznos treba platiti, uopće nije ukazano niti objašnjeno koji to troškovi banke se time podmiruju, te koje to troškove tuženik kao banka uopće ima u navedenoj visini.

14. Ugovor o kreditu zaključen je 15. svibnja 2006. pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja jesu li neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

15. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

17. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03).

18. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

19. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

20. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

22. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u nastavku teksta: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

23. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženiku kao banci platiti jednokratnu novčanu naknadu i to prilikom prvog korištenja kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje novčani iznos prema Odluci o Tarifi, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno uvjetuje prijevremenu otplatu kredita isključivo uvjetima tuženika kao banke, ugovorna odredba ( obje) koja po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba ( obje) u smislu odredbe članka 96. stavak ZZP, nepoštena, te u smislu odredbe članka 102. stavak 1 ZZP ništetna slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.

24. Budući da je tuženik kao banka i jača ugovorna strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio za tužitelja kao fizičku osobu i korisnika kredita, obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, a da prethodno nije upoznao tužitelja na što se takva naknada odnosi, niti je o toj ugovornoj odredbi pregovarao sa tužiteljem, već na unaprijed standardnom tipskom obrascu ugovorio odredbu o plaćanju naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je sud ocijenio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, te presudio kao u točki I. i II izreke presude.

25. Tuženik nije s uspjehom osporio činjenicu da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a niti je tuženik dokazao da je tužitelju obrazložio na što se takva naknada odnosi.

26. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u točki I. i II izreke presude.

27. Ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci za suđenje koji ističe tuženik u odgovoru na tužbu kada se poziva na odredbu čl. 13. ugovora o kreditu od 15. svibanj 2005.

28. Ukazuje se na odredbu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema st. 2. istoga članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

29. Istovjetnu odredbu sadrži i članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2).

30. Imajući u vidu prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba se smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog online 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

32. Osnovano tužitelj ističe nepoštenost prorogacijske klauzule.

33. Naime, nije sporno da su stranke člankom 13 Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke-tuženika, dakle suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer bi, a obzirom na njegovo prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava trebao putovati na sud u Zagreb, u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i [adresa] od skoro 180 km u jednom pravcu, bio izložen povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa].

34. Stoga se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 po ocjeni ovog suda radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. tog Zakona, pa stoga na toj ugovornoj odredbi ne može se zasnivati mjesna nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

35. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je prema sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, isti sklopila tuženikova podružnica u Rijeci, to se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je sukladno članku 59. ZPP-a kojim je propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, kao izberiva mjesna nadležnost, pa je ocjena suda da je mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, stoga je prigovor tuženika valjalo odbiti i riješiti kao u točki I. izreke rješenja (stav izražen u rješenju posl.br. Gž- 1487/2022).

36 Odredbom čl. 7. st. 1 ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom čl. 219 st. 1 ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

37. Odredbom čl. 10. st. 1 ZPP-a propisano je da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

38. Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. ZPP-a priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku budući je u cijelosti uspio u sporu, i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 100), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na dva ročišta u iznosu 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 17. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1 Tarife), uvećano za pdv 25% (200,00 eura), kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 eura, odnosno parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III izreke presude.

U Rijeci 30. prosinca 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika